Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4753/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice i protutužene HC ( dalje u tekstu: tužiteljica), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Srečki Cvitanović, odvjetnici u Supetru, protiv prvo tuženice UC, [adresa], zastupane po punomoćniku Zoranu Vuloviću, odvjetniku u Supetru i drugo tuženika i protutužitelja EC ( dalje u tekstu: drugo tuženik), [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Udiljku, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja prava stvarne služnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-4986/2023 od 1. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-4986/2023 od 1. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu i to:

- u cijelosti pod točkom I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice,

- u cijelosti pod točkom II. izreke kojom je usvojen protutužbeni zahtjev drugo tuženika,

- pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tužiteljici da prvo tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 497,50 eura, a drugo tuženiku u iznosu od 1.263,51 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, u roku od 15 dana.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-4986/2023 od 1. kolovoza 2024. u dijelu pod točkom III. izreke kojom je odlučeno o naknadi parničnog troška, te sudi:

1. Odbija se zahtjev prvo tuženice za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.691,50 eura, kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev drugo tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 4.461,49 eura, kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev drugo tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I/1. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da na teret nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 2563 k. o. [katastarska općina], kao poslužne, u korist nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 1153 k. o. [katastarska općina], kao povlasne, postoji pravo stvarne služnosti puta i to stvarne služnosti staze i kolnika koja se proteže od asfaltnog puta – [adresa] do tužiteljičine nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], ZU1153, k. o. [katastarska općina], preko platoa koji je u Skici mjesta očevida od 23. travnja 2021.. stalnog sudskog vještaka za geodeziju Dražena Bušića označen žutom bojom i slovima D-E-F-G-H-I-D, te da bi tuženici UC i EC, kao svakodobni vlasnici poslužne nekretnine, bili to dužni trpjeti. Pod točkom I/2 izreke tužiteljica je odbijena sa zahtjevom da ju se ovlasti da temeljem presude, po pravomoćnosti, na teret nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 2563 k. o. [katastarska općina], kao poslužne, a u korist nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 1153 k. o. [katastarska općina], kao povlasne, zatražiti i postigne uknjižbu prava stvarne služnosti puta i to stvarne služnosti staze i kolnika koja se proteže od asfaltnog puta – [adresa] do tužiteljičine nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 1153 k. o. [katastarska općina], preko platoa koji je na skici mjesta očevida od dana 23. travnja 2021. godine, stalnog sudskog vještaka za geodeziju Dražena Bušića označen žutom bojom i slovima D-E-F-G-H-I-J-D, sve u roku od 15 dana.

1.2. Pod točkom II. izreke sud prvog stupnja je naložio tužiteljici da prestane uznemiravati drugo tuženika u izvršavanju njegovih suvlasničkih prava prolazom pješice i vozilom preko nekretnine označene sa čest. zem. [katastarska čestica] ZU 2563, k. o. [katastarska općina], te joj je zabranjeno buduće takvo i slično uznemiravanje prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Točkom III. izreke je naloženo tužiteljici da prvo tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 2.189,00 €, a drugo tuženiku iznos od 5.725,00 €, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske odluke žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), ukazujući izričito i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, u cijelosti odbije protutužbeni zahtjev, uz osudu tuženika na naknadu cjelokupnog troška tužiteljici, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu te predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Drugo tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužiteljice kao neosnovane, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da odbije žalbu u cijelosti i potvrdi prvostupanjsku presudu. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana u odnosu na glavnu stvar ( tužbeni i protutužbeni zahtjev ) dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška .

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem postojanja prava stvarne služnosti staze i kolnog puta te zahtjev da provedbom uknjižbe takvog prava, kao i protutužbeni zahtjev drugo tuženika za zaštitom od uznemiravanja vlasničkih prava.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a niti one koje žaliteljica ističe pozivom na odredbu čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP -a, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije nerazumljiva niti proturječna razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika.

7. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je tužiteljica vlasnica i posjednica čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi kuća s okućnicom na adresi [adresa],

- da su prvo i drugo tuženici suvlasnici nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], nastala parcelacijom temeljne čest. zem. [katastarska čestica] koja je bila građevinsko zemljište, temeljem rješenja N.O. Općine Brač-Uprave za prihode broj: N-05-2454/1-59 od 18.VII.1959., te je bila uknjižena kao društveno vlasništvo, pri čemu je temeljem čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, na nekretnini bilo upisano pravo korištenja na ime PC, FC, ŽC, NC i AC,

- da je predmetna nacionalizirana nekretnina vraćena 1997. obitelji AC, koja ju je potom 2004. prodala prvo i drugo tuženicima i koji su stekli suvlasnička prava na istoj temeljem kupoprodajnog ugovora,

- da se čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] položajno nalazi iza većeg broja katastarskih čestica sa stambenim objektima različitih fizičkih osoba ( čest.909/7, 909/6, 909/5, 909/1 i 909/2), između kojih i tužiteljice te i prvo i drugo tuženika, pri čemu su čestice sa navedenim stambenim objektima položajno smještene uz samu obalu mora, a čest. zem. [katastarska čestica] iza njih,

- da su prvo i drugo tuženici odmah 2005. po kupnji čest. zem. [katastarska čestica] od vlasnika kojima je vraćena nacionalizirana nekretnina, između sebe podijeliti nekretninu na način da je dio koji tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom u posjedu drugo tuženika,

- da temeljem odluke o nerazvrstanim cestama na području Grada Supetra od 9. svibnja 2022., proizlazi kako predmetna čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije uvrštena u nerazvrstane ceste,

- da je prvostupanjski sud u postupku proveo dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke i temeljem kojih je utvrdio da je pristup na nekretninu tužiteljice čest. zem. [katastarska čestica], osim preko parcele u vlasništvu tuženika, moguć i na dva druga ulaza i to od strane mora ( putem zemljanog puta) i od strane groblja ( te također zemljanog puta), i koji su na skici ( str. 170 spisa ) označeni žutom bojom i oznakama B i E,

- da je u postupku proveden i dokaz saslušanjem većeg broja svjedoka ( ČC, DC, ĐC, RC, OC, GC, IC, HCŠ, UCŠ, MC, ) te dokaz saslušanjem stranka, i temeljem kojih je utvrđeno da su roditelji tužiteljice izgradili obiteljsku kuću oko 1962. godine, u kojoj su povremeno boravili, pri čemu nisu nikada pristupali u dvorište svoje nekretnine vozilom, iz razloga jer sam ulaz nije dovoljno širok da bi omogućio pristup vozilom, te da se drugo tuženik po stjecanju suvlasničkih prava 2005. odmah usprotivio prolasku tužiteljice nekretninom čest. zem. [katastarska čestica], te postavljao različite stvari i pokretnine sa ciljem sprječavanja takvog pristupa.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, a polazeći od toga da je tužiteljica tužbeni zahtjev usmjerila na stjecanje prava služnosti, po sadržaju tražeći služnost staze ili nogostupa te služnost kolnika, potom činjenice da je predmetna nekretnina bila nacionalizirana te je do vraćanja obitelji AC 1997. imala status društvenog vlasništva, kao i građevinskog zemljišta, na kojem se dosjelost mogla steći isključivo putem odluke upravnog tijela, potom stajališta da je odredbama ZOVO koji je stupio na snagu 1. siječnja 1980. bilo izričito zabranjeno dosjedanje na nekretnini u društvenom vlasništvu, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužiteljice, pri čemu u odnosu na služnost kolnika navodi da iz samog iskaza tužiteljice proizlazi da ne postoji mogućnost pristupa vozilom na njezinu nekretninu zbog širine prolaza , pa niti ona niti njezini prednici nisu koristili nekretninu tuženika na način da bi prolazili preko iste do svoje kuće i dvorišta, dok u odnosu na služnost staze utvrđuje da je pristup nekretnini tužiteljice moguć putem druga dva smjera ( od strane mora i od strane groblja ) te da tužiteljica nije dokazala poštenje svojeg posjedovanja u odnosu na stjecanje služnosti, obzirom da je izvršavala takve radnje smatrajući da se radi o javnom putu, iz čega proizlazi da je morala znati da joj takvo pravo ne pripada kao ovlašteniku, budući da pravo na prolaz javim putem pripada svima. Stoga prvostupanjski sud u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđuje da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanjem prava stvarne služnosti dosjelošću, predviđene odredbom čl. 229. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP), i to prvenstveno iz razloga što nije protekao zakonski rok ( od 8.10.1991.g. do 2004. kada su tuženici kupili čest. zem. [katastarska čestica] te kada je drugo tuženik zabranio svakom da njome prolazi) u kojem je tužiteljica vršila pravo služnosti prolaza pješice na predmetnoj nekretnini, dok o kolnom prolazu predmetnom nekretninom nije nikada niti bilo govora niti je isto bilo moguće.

9. U odnosu na protutužbeni zahtjev drugo tuženika, postavljen temeljem odredbe čl. 167. ZVDSP, prvostupanjski sud zaključuje da je drugo tuženik kao vlasnik dokazao zakonske pretpostavke propisane navedenom odredbom, odnosno da je vlasnikom predmetne nekretnine te da ga tužiteljica uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari, i koja pretpostavka proizlazi iz samih navoda tužiteljice sadržanih u tužbenom zahtjevu, pa usvaja protutužbeni zahtjev na zaštitu od uznemiravanja.

10. Tužiteljica u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud proveo dokaze, ali ih nije pravilno cijenio te je zauzeo pogrešan stav, protivno uput i drugostupanjskog suda iz rješenja Gž-1030/2023-2 od 5. rujna 2023, a u pogledu utvrđenja da li su bile ispunjene pretpostavke za stjecanjem prava dosjelošću prije 8. 10. 1991.. Smatra da je prvostupanjski sud parcijalno i nekritički cijenio odredbe materijalnog prava i to Zakona o građevinskom zemljištu koji je važio do 1997. te da nije primijenio pravna pravila OGZ-a prema kojima je jedini relevantan rok za stjecanje prava stvarne služnosti na temelju dosjelosti bio onaj od 20 godina, predviđen odredbom čl. 54. ZOVO. Tužiteljica ponavlja da je njezinim roditeljima kao prednicima izdata lokacijska dozvola još 1960., na kojoj su 1961. izgradili kuću, te su prema pravilima OGZ mogli steći stvarnu služnost na temelju dosjelosti. U odnosu na tvrdnju prvostupanjskog suda da su tužiteljica i njezini roditelji koristili nekretninu tuženika smatrajući da se radi o javnom putu, tužiteljica ističe da je do svoje kuće koristila samo određeni sporni dio koji je utvrđen vještačenjem i skicom izmjere, dok su se ostalim dijelom koristili ostali vlasnici kuća u nizu. Također ponavlja da se ne radi o društvenom vlasništvu već komadiću zemlje položenom između njezine kapije i najbližeg asfaltiranog puta koji su njezini roditelji popločali da bi si olakšali korištenje. Ističe kako postojanje drugih ulaza na njezinu nekretninu nije odlučno u ovoj parnici, poglavito kada su oni neadekvatni , pri čemu ne traži osnivanje nužnog prolaza, već utvrđenje postojećeg prava.

11. Drugo tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom osporava stajališta tužiteljice, ukazujući osim toga na činjenicu da je protiv oba tuženika pokrenut i parnični postupak pod poslovnim brojem P-1330/2021 od strane drugog tužitelja, ali sa istovjetnim tužbenim zahtjevom, te je tužitelj u tom postupku odbijen pravomoćnom odlukom potvrđenom presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-1245/2024-3, u odnosu na koju je odbijen prijedlog za dopuštenjem revizije odlukom Vrhovnog suda RH broj Revd-5398/2024-2 od 6. 2. 2025..

12. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda tužiteljice, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan činiti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio osnovanost i pravilnost iznesenih tvrdnji i stajališta žalitelja, niti njezini navodi dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske odluke u pogledu glavne stvari odnosno odluke o tužbenom i protutužbenom zahtjevu.

13. Prije svega valja ukazati da tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na dosjelosti, kao izvornom - originarnom načinu stjecanja prava služnosti, do kojeg dolazi trenutkom ispunjenja propisanih zakonskih pretpostavki.

14. U tom smislu je cjelokupni predmet spora valjalo sagledati kroz zakonske pretpostavke, koje su u odnosu na period od 1. 1. 1997., propisane odredbom čl. 229. st. 1. ZVDSP i prema kojoj se stvarna služnost osn iva odnosno stječe na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio.

15. Služnost mora imati razumnu svrhu ( čl. 175. st. 1. ZVDSP ), a služnost koju tužiteljica u konkretnom slučaju zahtijeva tužbenim zahtjevom ( služnost puta i kolnika odnosno prolaza motornim vozilom ) ne predstavlja vrstu služnosti koja se po svojoj naravi može samo rijetko izvršavati, u kojem slučaju bi mjerodavno pravo predstavljala i odredba čl. 229. st. 3. ZVDSP, jer služnost prolaza pješice i provoza vozilima do nekretnine i kuće u kojoj se živi, po naravi polazi od pretpostavke i mogućnosti svakodobnog korištenja takvim pravom.

16. U odnosu na takve zakonske pretpostave ( čl. 229. st. 1. ZVDSP), iz prvostupanjskog postupka proizlazi kako nije sporno da su tuženici stekli pravo suvlasništva poslužne nekretnine ( čest. zem. [katastarska čestica] ) još 2005., kao niti činjenica da se drugo tuženik od samog početka protivio korištenju svoje nekretnine kao poslužne u korist tužiteljice. Osim toga, prvo i drugo tuženici su u postupku jasno ukazali na to da su stvarno i faktično između sebe podijelili posjed predmetne nekretnine, i to na način da se sporna površina koju tužiteljica traži u ovom postupku, nalazi u posjedu drugo tuženika, koji je postavljanjem starih vozila, kamenja, predmeta i drugih stvari, jasno ukazivao na svoje protivljenje u pogledu prolaska tužiteljice njegovom nekretninom.

17. Kako je odredbom čl. 229. st. 1. ZVDSP za stjecanje prava služnosti nužno ispunjenje uvjeta u vidu propisanog vremena poštenog posjedovanja , a uz to kumulativno i ne protivljenje vlasnika poslužne nekretnine takvom izvršavanju sadržaja služnosti, a drugo tuženik se nesporno takvom izvršavanju prava protivio od stjecanja 2005., to je jasno da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanjem dosjelosti traženog prava od tog trenutka.

18. Međutim, u postupku je sporno da li je tužiteljica osobno ili putem svojih prednika, stekla takvo pravo prije tog perioda, te da li se u vrijeme dosjedanja uračunava vrijeme prije 1991., pri čemu se ista poziva na sudsku praksu i presude Europskog suda za ljudska prava ( predmet Trgo protiv Hrvatske broj 35298/4) i prema kojoj se u vrijeme dosjedanja treba uračunavati i period prije 8. 10. 1991.

19. U odnosu na navedeno valja ukazati da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio pravno shvaćanje da se kod stjecanja prava služnosti dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., pod uvjetom da se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona (tako u Rev-2021/2014 od 17. prosinca 2019., Rev x-974/2017 od 7. svibnja 2019. i druge).

20. Stoga odgovor na sporno pitanje glasi da se i period prije 1991. treba uzeti u razmatranje u pogledu vremena dosjedanja prava stvarne služnosti. Međutim, u odnosu na to razdoblje, kao i period do stupanja na snagu ZVDSP ( 1. 1. 1997.), valja uzeti u obzir da je pravno uređenje stvarnih služnosti te stjecanja vlasničkih prava općenito, bilo regulirano različitim propisima u različitim vremenskim periodima, pa je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice nužno utvrditi koji se propisi u konkretnom slučaju primjenjuju na činjenična utvrđenja predmetnog spora u određenom vremenskom razdoblju.

21. U tom smislu tužiteljica tužbu temelji na tvrdnjama da su njezini roditelji kuću na povlasnoj nekretnini gradili 1961., završili 1962., a iz njezina iskaza proizlazi da je 1962. provedena parcelacija na način da je kuća ostala na čestici 909/2 koja je promijenila oblik, a ostali dio je dobio oznaku 909/1 te je također kasnije parcelirano , a prilikom te parcelacije je oduzet im jedan dio zemljišta, i to upravo onaj dio na koje traži uspostavu prava služnosti.

22. Sama tužiteljica ne ukazuje kada su točno njezini prednici počeli koristiti služnost koju traži, ali je iz njezina iskaza jasno da je riječ o periodu nakon 1962., kada su u primjeni bile odredbe austrijskog Općeg građanskog zakonika ( Zbirka zakona 1- 6/1811 objavljen 1. lipnja 1811., na snazi od 1. svibnja 1853. - dalje OGZ.), koje su paragrafom 1460 propisivale da za dosjelost nije dovoljno da je osoba sposobna steći, a stvar da se može steći; nego je još potrebno da onaj, koji ovim načinom ima steći, doista posjeduje rečenu stvar ili pravo; uz to valja da mu je posjed zakonit, pošten i istinit, i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno. Temeljem paragrafa 1470. za služnosti i slična prava na tuđem zemljištu, u slučaju kada takvo pravo nije bilo upisano u javnim knjigama, je bilo propisano vrijeme dosjedanja od 30 godina, dok je paragrafom 1472 u odnosu na nekretnine u kojima je upravljala država, crkva, općinska ili druga tijela, bilo propisano kako nije bilo dostatno vrijeme opće i redovne, već izvanredne dosjelosti koja je iznosila 40 godina.

23. Kako tužiteljica u periodu koji obuhvaća činjeničnim opisom svoje tužbe, nije mogla posjedovati pravo koje traži niti osobno ( rođena je 1963. godine) niti po svojim prednicima ( za koje navode da su kuću izgradili 1962. godine), u propisanom vremenu od 40 godina, koje se primjenjuje temeljem paragrafa 1472 OGZ ( obzirom da je predmetna nekretnina tada bila društveno vlasništvo), to ista, protivno žalbenim navodima, temeljem odredaba OGZ nije ostvarila niti mogla ostvariti pretpostavke za sjecanjem traženog prava temeljem tog propisa.

24. Nadalje, iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH ( u odluci Rev 1602/2017-2 od 14. listopada 2020.) proizlazi da kada je u vrijeme početka tijeka roka dosjelosti bio na snazi OGZ ( što je u ovom predmetu slučaj), a završetak tijeka roka za dosjelost bi završio za vrijeme važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ( "Službeni list SFRJ" broj: 6/1980, 36/1990, "Narodne novine" br. 53/1991, 91/1996; dalje: ZOVO), tada stjecanje prava stvarne služnosti na temelju dosjelosti valja prosuđivati po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme isteka roka za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću.

25. U tom smislu valja ukazati da je odredbom čl. 29. ZOVO bila isključena mogućnost stjecanja vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, kao i stvarne služnosti na nekretnini koja je društveno sredstvo u društvenoj pravnoj osobi ( čl. 55. ZOVO ), dok je odredbom čl. 54. st. 1. ZOVO u odnosu na stvarnu služnost i njezino stjecanje van situacija u kojima je bila isključena ( društveno vlasništvo), bilo propisano da se stvarna služnost stječe dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, pod uvjetom da se vlasnik poslužnog dobra tome nije protivio.

26. Kako je predmetna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva i nakon 1991., to valja ukazati na i odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-946/2024 od 2. srpnja 2024. iz koje proizlazi da se vlasnički dualizam u odnosu na društveno vlasništvo mogao zadržati do 31. prosinca 1997., obzirom da takvo vlasništvo nije prestalo samim stupanjem na snagu Ustavnog zakona o provedbi Ustava Republike Hrvatske, već donošenjem propisa o denacionalizaciji i prestanku društvenog vlasništva, odnosno ispunjenjem pretpostavki iz tih propisa.

27. Takva situacija je primjenjiva i na predmet ovog spora, obzirom da je nekretnina na kojoj se traži stvarno pravo služnosti, bila nacionalizirana te je vraćena vlasnicima 1997., pri čemu je prvostupanjski sud osim statusa društvenog vlasništva, utvrdio i da je imala status građevinskog zemljišta, pa se na istu u periodu od 1980. uz odredbe ZOVO-a, primjenjuju i odredbe Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 54/80, 48/88, 16/90 i 53/90 – dalje ZGZ), i temeljem kojeg se pravo služnosti na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu nije moglo steći dosjelošću, osim (čl. 69. i 75. ZGZ) ukoliko je ono osnovano od strane nadležnog tijela uprave, nadležnog za imovinsko-pravne poslove u provođenju provedbenog plana ( tako i VSRH u odluci Rev 837/ 2013 od 11.7. 2018. ).

28. Slijedom svega gore iznesenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužiteljica nije stekla pravo služnosti koje traži tužbenim zahtjevom . Ovo stoga jer su se u periodu od 1962. do 1980. primjenjivale odredbe OGZ i prema kojima je stjecanje prava služnosti na nekretnini poput one koja je predmetom postupka, bilo propisano paragrafom 1472 te zahtijevalo protek vremena od 40 godina, koji uvjet očigledno nije ispunjen, dok se u periodu nakon 1980. pa do trenutka kada je nekretnina izgubila status društvenog vlasništva ( 1997. kada je vraćena vlasnicima ) pravo služnosti na nekretnini u društvenom vlasništvu temeljem odredaba ZOVO nije moglo stjecati, dok je na nekretnini koja je predstavljala građevinsko zemljište, moglo biti stečeno samo pod uvjetima propisanim odredbama ZGZ, i koji također nisu očigledno ispunjeni jer nadležno tijelo nije donijelo odluku o osnivanju takvog prava .

29. Utvrđena činjenica prema kojoj se tužiteljica služila predmetnom nekretninom u periodu od stupanja na snagu odredaba ZVDSP ( 1. 1. 1997. ) do 2005. kada tuženici stječu suvlasnička prava, ne govori u prilog ostvarivanju propisanih pretpostavki iz čl. 229. st. 1. ZVDSP, iz razloga jer se drugo tuženik od 2005. izričito i nesporno protivio ostvarenju i korištenju takvog prava, koje po svojoj naravi i svrsi ne predstavlja vrstu služnosti koja bi se mogla samo rijetko izvršavati, i u kojem slučaju bi dolazilo do primjene odredbe čl. 229. st. 3. ZVDSP.

30. Slijedom iznesenog iz provedenog prvostupanjskog postupka nedvosmisleno proizlazi da nisu dokazane niti utvrđene zakonske pretpostavke u pogledu osnovanosti tuženog zahtjeva tužiteljice, pri čemu niti jedan od iznesenih žalbenih navoda tužiteljice ne dovodi u sumnju takva utvrđenja niti govori u prilog tome da bi bile ispunjene zakonske pretpostavke temeljem mjerodavnih propisa koji se primjenjuju na konkretan slučaj.

31. U odnosu na protutužbeni zahtjev, koji tužiteljica osporava ne navodeći konkretne razloge, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno usvojio takav zahtjev drugo tuženika primjenom odredbe čl. 167. ZVDSP i polazeći od činjenice da tužiteljica tužbeni zahtjevom ukazuje na provođenje radnji kojima uznemirava drugo tuženika u pravu vlasništva predmetne nekretnine, pri čemu je upravo u ovom postupku utvrđeno da radnje koje provodi nemaju osnovu u zakonu pa u tom smislu prolazak preko nekretnine i dolazak motornim vozilom na nju, predstavljaju bespravno uznemiravanje vlasnika.

32. Slijedom svega iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija u pogledu glavne stvari ( tužbenog i protutužbenog zahtjeva) , to je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku odluku te odlučiti kao pod točkom I izreke.

33. U odnosu na odluku o parničnom trošku, na koju drugostupanjski sud i u pogledu primjene materijalnog prava, pazi temeljem žalbenih razloga ( čl. 368. st. 2 ZPP), ovaj sud je utvrdio pravilnost tvrdnji tužiteljice glede pogrešne materijalne primjene prava.

34. Naime, nakon što je odbio tužbeni zahtjev te usvojio protutužbeni zahtjev drugo tuženika, prvostupanjski sud donosi odluku pozivom na čl. 154. ZPP-a, te prvo tuženoj priznaje ukupan trošak od 2.189 eura za zastupanje odvjetnika, a koji se odnosi na sljedeće radnje: pristup na ročišta 25.2.2020., 10.7.2020., 28.4.2021., 9.6.2021., 9.9.2021., 3.11.2021., 9.6.2022., 6.12.2022., 23.5.2024., 11.7.2024.g, sastav podneska od 21.12.2018.g., sve po 100 bodova, ukupno 1100 bodova x 1,99 eur ( vrijednost boda s paušalom ). Drugo tuženiku priznaje ukupan trošak od 5.725 eura, koji se odnosi na sljedeće radnje: sastav odgovora na tužbu od 21.1.2019., pristup na ročišta 25.2.2020., 10.7.2020., 25.3.2021., 28.4.2021., 9.6.2021., 9.9.2021., 3.11.2021., 9.6.2022., 6.12.2022., 23.5.2024. i 11.7.2024., sastav podnesaka od 3.2.2020., 21.2.2020., 18.6.2020., 9.3.2021., 7.6.2021., 31.8.2021., 21.10.2021., 30.6.2022., sve po 100 bodova, ukupno 2000 bodova x 1,99 EUR ( vrijednost boda s paušalom ) što iznosi 3.980 eura, plus 995 eura na ime 25% PDV-a, što čini 4.975 eura, plus pristojbe protutužbe i presude po 150,00 EUR.

35. Kako se predmetni postupak u odnosu na glavnu stvar vodio radi utvrđenja služnosti, naknada troškova odvjetnika je za takve postupke propisana odredbom Tbr. 7.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023; dalje Tarifa/23), koja predviđa jednokratnu nagradu za zastupanje u takvom postupku.

36. Pri tome je odredbom Tbr. 52. st. 4. Tarife/23 u odnosu na primjenu, za postupke iz Tbr. 7. toč. 2. ( dakle i postupke radi utvrđenja služnosti), propisano da se primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan. Kako je predmetni postupak pokrenut 2018., to proizlazi da su mjerodavne odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa/12) koja je također odredbom Tbr. 7. 2. propisivala da odvjetniku u postupcima radi služnosti, pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova.

37. Dakle, odredbama Tarife/12 je u postupcima radi služnosti bila propisana jednokratna nagrada za rad odvjetnika, dok je naknadnom Tarifom/23 za zastupanje u takvim postupcima propisana također jednokratna nagrada, ali i nagrada za svaku daljnju radnju ( povrh četiri radnje ) u visini od 50 bodova , te istovjetna nagrada za postupak povodom ukidne odluke, a kako se na konkretan postupak u pogledu tužbenog zahtjeva ne primjenjuju odredbe Tarife/23, već Tarife/12, to prvo i drugo tuženik za zastupanje odvjetnika ostvaruju pravo na jednokratnu nagradu u visini od 200 bodova, pa kako je vrijednost boda temeljem Tbr. 50. Tarife/12 iznosila 15,00 kn odnosno 1,99 eura, to je riječ o ukupnom iznosu od 398,00 eura na koji se obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost, što čini ukupan iznos od 497,50 eura.

38. Drugo tuženik je osim zastupanja temeljem tužbenog zahtjeva, u postupku podnio i protutužbeni zahtjev temeljem različite pravne osnove od služnosti, odnosno temeljem čl. 167. ZVDSP, pa se na takav zahtjev ne primjenjuju odredbe Tarife/12, već Tarife/23, a drugo tuženik ostvaruje pravo na naknadu troška za sastav podneska u kojem je stavio protutužbeni zahtjev ( 21. 1. 2019. str. 24 spisa) u iznosu od 250 bodova odnosno 500,00 eura ( prema vrijednosti protutužbenog zahtjeva ) te pripadajući porez na dodanu vrijednost na taj iznos, ukupno 625,00 eura. Kako su sve ostale radnje u postupku od strane drugo tuženika vođene prije svega i pretežito u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice odnosno radi služnosti, to drugo tuženik naknadu parničnog troška u preostalom dijelu ostvaruje prema gore navedenoj jednokratnoj nagradi temeljem Tbr. 7.2. Tarife/12 u iznosu od 497,50 eura, što zbrojeno sa 625,00 eura po osnovi protutužbenog zahtjeva čini iznos 1.122,50 eura, na koji iznos mu pripada i priznati trošak pristojbe na protutužbu i odgovor na žalbu koji prema podacima e-spisa iznosi 141,01 eur, što čini ukupan trošak od 1.263,51 eura.

39. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava prvo tuženiku valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu od 497,50 eura, a drugo tuženiku u iznosu od 1.263,51 eura, pa kako je prvostupanjski sud prvo tuženici dosudio trošak u visini od 2.189,00 eura, a drugo tuženiku od 5.725,00 eura, to je žalba tužiteljice osnovana u dijelu u kojem pobija odluku o trošku preko stvarno pripadajućeg dijela ( u odnosu na prvo tuženicu za iznos od 1.691,50 eura, kao razliku između dosuđenog iznosa od 2.189,00 eur i pripadajućeg od 497,50 eura, a u odnosu za drugo tuženika za iznos od 4.461,49 eura, kao razliku između dosuđenog iznosa od 5.725,00 eura i pripadajućeg od 1.263,51 eura), pa je primjenom odredbe čl. 380. st. 2. i 3. ZPP žalbu tužiteljice u pogledu troška valjalo djelomično odbiti ( točka I. izreke) a djelomično usvojiti te preinačiti na način da se odbijaju prvo i drugo tuženici za dijelom zatraženog troška koji je prvostupanjski sud dosudio pogrešnom primjenom materijalnog prava ( točka II. izreke ).

40. Kako tužiteljica nije uspjela sa žalbom u pogledu glavne stvari ( tužbenog i protutužbenog zahtjeva ) već samo djelomično u odnosu na trošak , to ne ostvaruje pravo na naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka, slijedom čega je temeljem odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke.

41. Zahtjev drugo tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka nije bio nužan pa ga je valjalo odbiti primjenom odredbe čl. 155. ZPP, radi čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić