Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1632/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Josipu Grubišiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Željku Lubini i Jeleni Mandarić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, protiv tužene REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn- 28/2024-7 od 22. siječnja 2026., dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-28/2024-7 od 22. siječnja 2026. u dijelu toč. I. izreke u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju 37,16 EUR–a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačava se pobijana presuda u dijelu pod toč I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos preko 37,16 EUR–a do 75,00 EUR–a (za iznos od 37,84 EUR– a), zajedno sa zateznim kamatama, kao i pod toč. II. izreke i sudi:

„1. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu 37,84 eur zajedno sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka od 58,10 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.“

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 75,00 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu u preostalom dijelu. U toč. II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka od 58,10 eur također sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude u toč. I. izreke u dosuđujućem dijelu kao i pod toč. II. izreke zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/2023 - dalje: ZPP) žali se tužena. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, a podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tužene je djelomično osnovana.

4. Predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. ZPP- a, u kojem se presuda, prema članku 467. stavak 1. ZPP-a, može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Zbog navedenog ovaj sud nije posebno cijenio žalbene navode kojima se sadržajno prigovara pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju odnosno relativno bitnim povredama parničnog postupka iz članka 354 stavak 1. ZPP-a.

5. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio kako nije došlo do koje od bitnih povreda odredaba postupka na koje, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju sadržajno ističe tužitelj jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Međutim, ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu zastare.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 345,29 eura za dan 17. srpnja 2010. proveden u pritvoru/istražnom zatvoru (od ukupno provedenih 1240 dana) sa zateznim kamatama.

7.1. Tužitelj potražuje naknadu štete zbog neopravdane osude primjenom članka 480. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje: ZKP/97.), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

8. U predmetnom postupku nije sporno:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona/97.

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, broj: K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž -679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe

- da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio u siječnju 2020.,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,

- da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru. Istim dopisom tužitelj je upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos,

- da je tužitelj tužbu u predmetnom postupku podnio 7. siječnja 2024.

9. Sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare kao neosnovan s obrazloženjem da je tužitelj unutar zastarnog roka koji je od tada počeo teći, podnio nadležnom Ministarstvu tuženika zahtjev za naknadu štete, dana 10. travnja 2020. U tom trenutku je došlo do zastoja zastare, a nadležno Ministarstvo je dopisom od 2.veljače 2023. Klasa: UP/I - 702-03/20-01/52, Urbroj: 514-05-02- 02-02/01-23-06 obavijestilo tužitelja da je njegov zahtjev djelomično usvojen, kao osnovan, ali ne u zatraženom iznosu. Prvostupanjski sud zaključuje da nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog Ministarstva da je njegov zahtjev osnovan, ponovno počinje teći zastara, a onaj rok od prije zahtjeva tužitelja nadležnom Ministarstvu radi naknade štete se uračunava u tijek zastare. Kako je do tog trenutka prošlo nepunih 18 mjeseci, a nakon nastavka tijeka zastare (dopisa Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20.veljače 2023.) do podnošenja predmetne tužbe (7. siječnja 2024.) je prošlo 11 (jedanaest) mjeseci, pa nisu protekle 3 (tri) godine. Također prvostupanjski sud navodi, da kada bi se primjenjivao prekid zastare, vezano za odredbu čl. 240.ZOO-a, prema kojoj se zastara prekida kada dužnik, ovdje tuženik, prizna dug, a iz izjave Ministarstva od 2. veljače 2023. jasno je da je dug priznat, onda bi zastara počela iznova teći od tada , pa niti u tom slučaju prigovor zastare od strane tuženika ne bi bio osnovan.

10.1. Nadalje, sud prihvaća iskaze tužitelja (u predmetima Pn-321/23 i Pn-269/23) o okolnostima od pozivanja na razgovor, zadržavanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru u kojima je proveo ukupno 1240 dana, uvjetima i okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, osobnim i obiteljskim prilikama , zdravstvenom stanju, postupanju prema njemu kao i izvještavanju medija, te utvrđuje s obzirom da je oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, da je tužitelj pretrpio neimovinsku štetu.

10.2. Konačno, sud zaključuje da tužitelju za jedan dan neosnovanog lišenja slobode (17. srpnja 2010.), pripada iznos od 75,00 EUR-a te da je tužitelj ovlašten podnijeti pojedinačnu tužbu za svaki dan lišenja slobode te da bi, kada bi sud bio zadužen za svih 1240 dana lišenja slobode, do jedinstvenog iznosa naknade štete došao množenjem tih dana s iznosom naknade. Za više zatraženi iznos na ime naknade neimovinske štete sud odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. U žalbenom postupku je sporno, a što je bilo sporno i tijekom prvostupanjskog postupka, je li nastupila zastara potraživanja, zatim pravo tužitelja na naknadu štete odnosno može li samostalno egzistirati tužbeni zahtjev u odnosu na pojedinačne dane lišenja slobode te visina zahtjeva na ime naknade neimovinske štete.

12. U odnosu na pitanje zastare u predmetnom postupku, mjerodavne su sljedeće zakonske odredbe.

12.1. U skladu s člankom 14. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 80/2022, 36/2024, 72/2025, dalje: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Prema članku 573. ZKP-a, stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti ZKP/97.), osim, među ostalim, odredbi glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Prema članku 480. stavak 1. točka 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

12.2. Pravo na naknadu štete u skladu s člankom 477. stavak 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema članku 477. stavak 2. ZKP/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

12.3. Prema članku 478. stavak 1. ZKP/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva, dok prema stavku 2. tog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), poslovni broj Rev- 1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

13. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe kad je drugostupanjskom odlukom VSRH, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kao i to da je navedenu drugostupanjsku odluku tužitelj zaprimio u siječnju 2020. Dakle, u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći u siječnju 2020.

14. Nadalje, slijedom prethodno citiranih odredbi, očito je da je odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu unutar zastarnog roka te je isti imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavak 2. ZKP/97. Zbog toga je, 10. travnja 2020. nastupio zastoj zastare, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

15. Međutim, zaključak suda da je, nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog Ministarstva da je njegov zahtjev osnovan (dopisom Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023.), ponovno počela teći zastara, odnosno da je zastoj zastare trajao od obraćanja Ministarstvu 10. travnja 2020. pa do dopisa Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023., nije osnovan.

16. Naime, utjecaj zastoja zastare definiran je člankom 238. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO) prema kojem, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, a prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

16.1. Odredbama članaka 235.-239. ZOO-a, propisani su pojedini slučajevi kad zastara ne teče, i to primjerice, između osoba koje se nalaze u određenim odnosima zbog kojih nije životno očekivati pokretanje postupaka (npr. za tražbine između bračnih drugova ili osoba zaposlenih u tuđem kućanstvu prema poslodavcu), ili kad zbog nesavladivih prepreka nije moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili pak životno očekivati, pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

17. U konkretnom slučaju, sukladno članku 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva zastara je prestala teći, ali je taj zastoj zastare trajao tri mjeseca jer je odredbom istog članka, nakon proteka tromjesečnog, oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete.

17.1. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten, i imao mogućnost, podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći pa onda nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

18. Sadržajno jednaku procesnu pretpostavku obraćanja prije podnošenja tužbe sadrži i ZPP, u odredbama članka 186.a, prema kojima se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu (stavak 1.), podnošenjem zahtjeva iz stavka 1. zastarijevanje zastaje. (stavak 2.), a ako zahtjev iz stavka 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

19. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa - 10. travnja 2020. pa sve do 10. srpnja 2020.

20. Međutim, u pravu je tužena da je pogrešan zaključak suda da nije nastupila zastara, pri čemu je ista nastupila samo za dio potraživanja.

21. Naime, uzimajući u obzir činjenično stanje u ovom predmetu, kao i zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. travnja 2026. (Su IV -100/2026-3), stav je ovog drugostupanjskog suda da dopis Ministarstva od 2. veljače 2023., a koji sadržajno predstavlja ponudu za sklapanje nagodbe u smislu odredaba iz čl. 150. ZOO–a, ima ujedno i učinak priznanja duga u točno određenom dijelu, odnosno u iznosu u kojemu je ponuda i dana.

22. To konkretno znači da tužitelju, kada se ukupno ponuđeni iznos od 46.078,40 EUR–a podijeli s brojem od 1240 dana tijekom kojih je on neosnovano bio lišen slobode, za jedan (1) dan koji je proveo u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru pripada (prosječan) iznos od 37,16 EUR–a.

23. Nadalje, odredbom iz čl. 240. st. 1. ZOO–a propisano je da se zastara prekida kad dužnik prizna dug, a odredbom iz čl. 241. ZOO–a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24. S obzirom na to da je zastara za dio tužiteljevog glavnog potraživanja u iznosu od 37,16 EUR–a prekinuta 2. veljače 2023. u smislu odredbe iz čl. 240. st. 1. ZOO–a, kada da je Ministarstvo u ime tužene, očitujući se na tužiteljev zahtjev u smislu odredbe iz čl. 477. st. 2. ZKP/97, priznalo dug prema tužitelju po osnovi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u smislu odredbe iz čl. 240. st. 1. ZOO–a, a tužba je u ovom predmetu podnesena 7. siječnja 2024., tužba je podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka u smislu odredbe iz čl. 477. st. 1. ZKP/97 u dijelu zahtjeva koji se odnosi na tužiteljevo potraživanje od 37,16 EUR–a.

24.1. Nasuprot tome, za preostali dio zatraženog iznosa od 308,13 eur je nastupila zastara te je prvostupanjski sud pravilno (djelomično) odbio zahtjev.

25. Slijedom svega navedenog, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu 37,16 eur na ime naknade neimovinske štete, dok je preostali iznos od ukupno 308,13 eur valjalo odbiti. Iz navedenog razloga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u toč. I. izreke ove presude, a primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u toč. II. izreke.

26. Radi izmijenjenog uspjeha tužitelja u sporu valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku sukladno čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje OT). Tužena u žalbi prigovara da je tužitelj u visini uspio sa 11% (osnovu tuženik nije osporavao), a tuženik sa 89%, slijedom čega bi tužitelj trebao naknaditi tuženiku troškove primjenom čl. 154. st. 2. ZPP.

27. Iako je tužena u pravu da je tužitelj radi uspjeha u sporu od 11% primjenom čl. 154. st. 2. ZPP zapravo dužan tuženoj naknaditi trošak, ovaj sud je mišljenja da se u ovom predmetu imaju primijeniti stavove zauzeti od Europskog sud za ljudska prava, u odluci Klauz protiv Hrvatske (od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13) te da bi svaka stranka trebala snositi svoj trošak.

28. Naime, čl. 154. st. 2. ZPP propisano je da ako stranka djelomično uspije u parnici da sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova.

28.1. Navedena odredba daje mogućnost sudu da, sagledavajući sve okolnosti konkretnog slučaja i vodeći računa o pravičnosti suđenja, ali i o tome da se tom odlukom ne ograniči pravo na pristup sudu i pravo vlasništva, donese pravilna odluka o naknadi troškova parničnog postupka.

28.2. U primjeni te odredbe Ustavni sud Republike Hrvatske je odluci U-III-4029/13 od 19. prosinca 2017. zauzeo je shvaćanje da se svrha pravila iz članka 154. stavka 2. ZPP-a sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja i u vezi s tim u odvraćanju potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica, čime se štiti tuženike od tužitelja koji ističu previsoke zahtjeve.

29. Istoj odluci izrazio je i shvaćanje protiv arbitrarnog tumačenju te odredbe, posebno kada zastupa državno odvjetništvo u zastupanju kojega za državu ne nastaju posebni troškovi, kao kada se radi o stranci koju zastupaju odvjetnici. Odnosno, taj sud smatra da je u takvim slučajevima potrebno sagledati sve okolnosti konkretnog slučaja kako ne bi došlo do povrede ustavnih prava na pristup sudu i povrede prava vlasništva.

30. Stoga, kako pravilo iz članka 154. stavka 2. ZPP-a, u slučaju previsoko postavljenog tužbenog zahtjeva, za posljedicu može imati da troškovi postupka koje je stranka dužna namiriti protivnoj strani premaše iznos dodijeljene naknade i da ukupna financijska korist, unatoč utvrđenju osnovanosti tužbenog zahtjeva, ipak bude na strani stranke koja nije uspjela u sporu to se u okolnostima određene situacije mora razmotriti radi li se o ograničenju prava na pristup sudu i ograničenju prava vlasništva .

31. Kako se radi o shvaćanjima koja obvezuju redovne sudove to u vezi s tim valja reći da je točno, kako se navodi u žalbi tužene, da je kvantitativno tužitelj uspio samo s 11% svoga zahtjeva. Međutim, isto je tako točno, da se tužitelj obratio tuženoj prije pokretanja parničnog postupka radi mirnog rješavanja spora, ali bez uspjeha i da je zbog toga i pokrenuo konkretni parnični postupak, da tužena nije isplatila tužitelju ponuđeni iznos iz nagodbe od 46.078,40 eur te da je tijekom postupka i nadalje osporavala osnovu i visinu zahtjeva, da je tužena zbog činjenice što je podnositelj postavio previsok tužbeni zahtjev nije imala neke dodatne troškove u postupku jer ju po službenoj dužnosti zastupa državno odvjetništvo kojem država ne plaća naknadu kao da se radi o odvjetnicima koji zastupaju stranke koje nisu država te u konačnici da je u ovom tužitelj postupku ponio tužbu radi naknade štete zbog neutemeljenog uhićenja, koji zahtjev je (djelomično) odbijen zbog nastupanja zastare, a ta tužba nije lišena bilo kakvog sadržaja, niti se može smatrati kako je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano. U situaciji kada bi se troškovi postupka dosudili tuženici, iznos bi višestruko premašio iznos dosuđene glavnice.

32. S druge strane, tužitelj je svojevoljno odlučio odvojeno utuživati štetu za svaki dan proveden u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru, za ukupno 1240 dana netemeljenog uhićenja, čime je u očekivanju za sebe pozitivnog ishoda tih parnica, u ukupnosti povećao troškove postupka.

33. Stoga se suprotno žalbenim navodima, u takvim okolnostima slučaja, uspjeh tužitelja od 10% ne može smatrati opravdanim razlogom da se tuženoj naloži da naknadi trošak postupka tužitelju, a niti da tužitelj snosi trošak postupka, već svaka stranka treba snositi svoj trošak.

34. Stoga je valjalo preinačiti pobijano presudu u toč. II. izreke (čl. 373. t. 3. ZPP-a) i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka.

35. Slijedom sveg navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Sudac:

Josip Grubišić