Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-148/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja TJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Sokolar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2209/2025-47 od 22. rujna 2025., ispravljene rješenjem poslovni broj P-2209/2025-50 od 31. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2209/2025-47 od 22. rujna 2025., ispravljena rješenjem poslovni broj P-2209/2025-50 od 31. listopada 2025., pod točkom I. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 21.575,41 eura sa zatezn im kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže određene u izreci i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 5.943,30 eura sa zateznim kamatama tekućim od 22. rujna 2025. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za tijek zakonske zatezne kamate na iznos 13.269,39 eura od 25. listopada 2013. do 29. svibnja 2019., kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. izreke žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se protivi navodima iste, predlaže da se žalba odbije te traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora u žalbenoj fazi je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 21.575,41 eura sa zateznim kamatama sa naslova razlike između obveza plaćenih sukladno otplatnom planu tuženika i obveza koje bi bile da su anuiteti za cijelo razdoblje računani primjenom početno ugovorenog tečaja CHF u vrijeme isplate kredita, pri čemu je preplata u iznosu 8.306,03 eura nastala uplatama tuženiku dok je iznos u visini 13.269,39 eura razlika nastala uplatom osiguratelju tuženika Croatia osiguranja d.d.

6. Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude ne proturječi njegovim razlozima, u njoj su navedeni jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava u spisu i samih isprava. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), kao ni bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane odredbom čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 6., toč. 11., toč. 12. i toč. 13. ZPP, na koje povrede upire tuženik u žalbi.

7. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u odnosu na glavnu stvar i djelomično osnovanim u odnosu na tijek zateznih kamata polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, a temeljem Ugovora o [broj kredita] od 1. listopada 2008. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit kunske protuvrijednosti iznosa 95.808,00 CHF, koji iznos se tužitelj, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 6,99% godišnje, obvezao vratiti tuženiku u 120 jednakih mjesečnih anuiteta,

-da je kredit u cijelosti isplaćen,

-da je tuženik, a budući da tužitelj nije uredno izvršavao svoje obveze po Ugovoru o kreditu, naplatio svoje potraživanje od strane osiguratelja Croatia osiguranja sa kojim je tuženik imao sklopljen Ugovor o osiguranju tražbine po odobrenim kreditima za kupnju poljoprivredne mehanizacije, a koji dug je zatim tužitelj u cijelosti podmirio Croatia osiguranju d.d. temeljem regresnog zahtjeva, kako je to razvidno iz Obavijesti o dugu od 4. studenoga 2013. i Potvrdi o podmirenju duga od 30. svibnja 2019.,

-da neovisno o činjenici da je kredit u cijelosti otplaćen, da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka jer ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti, te je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen,

-da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt-575/16 od 3. listopada 2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003., dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009, dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

-da je odredbom čl. 502. c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi,

-da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" br. 70/2019.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate,

-da je nesporna činjenica da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio evidentiran u Upisnik poljoprivrednika kao član obiteljskog gospodarstva (dalje u tekstu OPG), a što je razvidno i iz e-mail korespondencije Dostava podataka o subjektima upisanim u upisnik ili registar,

-da je kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik naveden tužitelj kao fizička osoba dok je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu, navedeno: „Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit“, koji kredit je odobren radi kupovine poljoprivredne mehanizacije

-da je u Zapisniku br. HBZGA-001130-2008, koji se odnosi na fizičke osobe, tužitelj kao fizička osoba naznačen kao dužnik dok je vraćanje kredita između ostalog bilo osigurano Zadužnicom izdanom od OPG-a tužitelja,

-da je u Kreditnom prijedlogu kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba zaposlena u vlastitom OPG-u, pri čemu su vršene provjere postojećih obveza korisnika kredita upravo tužitelja kao fizičke osobe, dok su provjere obveze OPG -a vršene radi podobnosti osiguranja kredita,

-da je uvidom u Plaćanja po [broj] i [broj kredita] za leasing, razvidno kako je OPG tužitelja, a temeljem dva Ugovora o financijskom leasingu od 25.04.2007., postao korisnikom Traktora marke Claas C, Celtis 456 i Cisterne za gnojnicu Joskin.

-da iz iskaza tužitelja proizlazi kako je 2004., od svojih roditelja, preuzeo OPG koji je kooperant sa trgovačkim društvom Dukat i registriran je za poslove stočarstva i mljekarstva te je radi unapređenja poslova stočarstva i mljekarstva, krajem 2006. i početkom 2007. opremio farmu sa 63 muznih krava i kupio svu potrebnu mehanizaciju i opremu, a između ostalog i Traktor marke Claas putem leasinga kod prednika tuženika, da se Traktor marke Claas koji ima „front lager“ i korpu, isključivo koristi za potrebe OPG-a i to za dovoz hrane iz silosa uz dovoz bala sijena, za čišćenje gnoja, budući da se hranjenje krava kao i mužnja istih odvija dva puta dnevno uz čišćenje gnoja, da sa svojom obitelji živi u [adresa], na selu, u kući koja ima veliku okućnicu radi čega im je za potrebe kućanstva bio nužan traktor, obzirom da se traktor koji je kupljen za potrebe OPG-a, nalazio na farmi te se isključivo koristio za potrebe OPG-a, da je 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka, a kojim je financirao kupovinu traktora kojeg koristi za potrebe domaćinstva i to izvlačenje i prijevoz drva iz šume koja se koriste kao ogrjev, za malčiranje zemlje, za prijevoz stvari i osoba,

-da iz iskaza svjedokinje OJ, tužiteljeve supruge i svjedoka DJ, proizlazi kako je tužiteljeva obitelj koristila traktor koji je bio predmetom Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka, isključivo za potrebe kućanstva i to dovoz ogrjevnog drva iz šume do tužiteljeve kuće, prijevoza djece, a isti je tužitelj znao pozajmiti i DJ za njegove osobne potrebe,

-da su iskazi tužitelja, svjedokinje OJ supruge tužitelja te svjedoka DJ, kako u međusobnom suglasju, tako i suglasju sa ranije navedenom dokumentacijom, pa je prvostupanjski sud njihove iskaze cijenio životnim i logičnim, nedvojbeno utvrđujući kako je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu, sklopio kao fizička osoba kako je to i navedeno u samom Ugovoru o kreditu, a sve radi kupnje traktora za svoje osobne potrebe,

-da je općepoznata činjenica da osobe koje žive na selu, zapravo i žive na i od zemlje, koristeći plodove iste za svoju samoodrživost, za što je potrebno uložiti puno rada i to ne samo u ljudstvu već i mehanizaciji, pa je stoga logičan i životan iskaz tužitelja i njegove supruge u dijelu u kojem su iskazivali kako su traktor, kupovina kojeg je bila financirana Ugovorom o kreditu koji je predmetom ovog postupka, kupili za potrebe svog domaćinstva radi izvlačenja i prijevoza drva iz šume do tužiteljeve kuće, koje drvo koriste za ogrjev kao i za prijevoz djece,

-da je, ne ulazeći u dopuštenost prijevoza djece traktorom u smislu odredaba Zakona o sigurnosti prometa na cestama, opće poznata činjenica kako se na cestama u manjim mjestima i selima u kojima se stanovnici bave poljoprivredom, često u prometu uočavaju traktori na kojima se uz vozača nalaze i putnici, pa je sud, iako traktor kao prijevozno sredstvo nije predviđeno niti registrirano za prijevoz putnika, cijenio životnim iskaz tužitelja i svjedokinje, njegove supruge kako su traktor koristili i za prijevoz, a ne samo za dovoz drva za ogrjev,

-da je farma OPG-a, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka, već bila opremljena radnom mehanizacijom i to novim traktorom, nabavu kojeg je tužitelj, ali kao vlasnik OPG-a, financirao Ugovorom o financijskom leasingu od 25. travnja 2007., te uzimajući u obzir da je OPG kojeg je tužitelj vlasnik registriran za obavljanje djelatnosti stočarstva i mljekarstva da je nedvojbeno kako poslovi koje je tužitelj obavljao traktorom za svoje osobne potrebe, kupovina kojeg je financirana Ugovorom o kreditu koji je predmetom ovog postupka, ne ulaze u okvire registriranih poslova OPG-a,

-da je prvostupanjski sud utvrdio da Ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka tužitelj nije sklopio u svrhu obavljanja poslova na koje je OPG registriran kao niti da bi traktor, kupovina kojeg je bila financirana Ugovorom o kreditu, predstavljao proizvodni resurs za potrebe OPG-a, već isključivo za potrebe domaćinstva obitelji tužitelja,

- da tuženik nije dokazao niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP u vezi odredbe čl. 2 toč. 4 Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“ br. 66/2001. i 83/2002.), odnosno da bi traktor bio unesen u imovinu OPG-a kao proizvodni resurs radi stvaranja dohotka,

-da je Ugovor o kreditu sklopljen 1. listopada 2008., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke,

- da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu oni i nisu mogli biti poznati tužitelju, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis,

- da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR,

-da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu što proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedena u čl. 6 Ugovora o kreditu ("banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke…"), da se tako određena odredba ne može smatrati ni određenom ni odredivom , da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd, a iz spisu priloženih dokaza ne proizlazi niti da bi takvo što bilo precizirano u aktima tuženika,

-da navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija,

-da tužitelj tako nije ni mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa (jer su odredbe Ugovora o kreditu i akata tuženika o tome bile nerazumljive i neprecizne) da bi uopće mogao istaknuti prigovor ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa ,

-da u Ugovoru o kreditu nije unesen specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, to isti nije niti mogao biti rastumačen od strane Javnog bilježnika u smislu odredaba čl. 57-čl. 59 sve Zakona o javnom bilježništvu, a niti ga je na postojanje predmetnog rizika tuženik upozorio,

-da je tuženik odustao od saslušanja svjedoka koji je sudjelovao u pregovorima sa tužiteljem oko sklapanja Ugovora o kreditu,

-da je prvostupanjski sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja u dijelu u kojem je iskazivao kako mu je predmetni Ugovor o kreditu od strane banke ponuđen kao najpovoljnija opcija pri čemu mu službenik banke nije objasnio načine na koji se određuje i formira valuta CHF kao niti rizike koja bi predmetna valuta sa sobom nosila,

-da je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda te pozivom i na odredbu čl. 3 st. 1 i čl. 5 sve Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., prvostupanjski sud utvrdio ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i valutnu klauzulu ,

-da s obzirom da je kao valjani dio ugovora preostao samo dio odredbe iz kojeg je razvidan početan tečaj CHF u odnosu na kune u trenutku korištenja kredita, da se temeljem odredbe čl. 324 ZOO ima primijeniti preostali dio navedenih ugovornih odredaba,

-da je radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o.,

-da je nalaz i mišljenje sačinjen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, pri čemu je sudski vještak dopunom nalaza i mišljenja otklonio pogreške u prvotnom pisanom nalazu, otklonivši na taj način i istaknute prigovore, to je nalaz i mišljenje koje je izrađeno u skladu sa zadatkom suda, prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao relevantan dokaz u ovom postupku, a na koji nalaz niti stranke nisu isticale prigovore u odnosu na matematički izračun ,

-da su izneseni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne naravi, koji su, a obzirom je o istima sud već u ranijem dijelu odluke iznio svoju ocjenu, ocijenjeni neosnovanima pri čemu su stranke odustale od usmenog saslušanja sudskog vještaka ,

-da je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno kako je tužitelj ispunjavao obveze po Ugovoru o kreditu u razdoblju od 30. studenoga 2008. do 25. listopada 2013. te izvršio uplatu u ukupnom iznosu 338.065,86 kuna, čime ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, iznosi 62.581,70 kuna/8.306,03 eura, sa dospijećem mjesečnih iznosa kako je navedeno u tabeli toč. 2 Zaključka nalaza, da je kredit otkazan 27. rujna 2013., da je Croatia osiguranje d.d. 25. listopada 2013., izvršila plaćanje za obveze koje su dospjele u razdoblju od 18. veljače 2013. do 27. rujna 2013. u ukupnom iznosu 387.705,97 kuna, čime ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, iznosi 99.978,23 kuna/13.269,39 eura, sa dospijećem mjesečnih iznosa kako je navedeno u tabeli dopune Očitovanja nalaza i mišljenja, a da se tijekom otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala,

-da sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 324 i 1111. st. 1. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. i čl. 29 sve ZOO, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem,

-da činjenica da je tuženik, potraživanje temeljem Ugovora o kreditu u ukupnom iznosu 387.705,97 kuna, naplatio od svog osiguravatelja Croatia osiguranja 25.10.2013. temeljem Ugovora o osiguranju tražbine, ne čini osnovanim prigovor promašene pasivne i nedostatka aktivne legitimacije,

-da je Croatia osiguranje, a sukladno odredbi čl. 13 Ugovora o osiguranju tražbine u vezi odredbe čl. 963 ZOO, isplatom štete tuženiku, stupila u prava banke tuženika, međutim, ustupom tražbine i prava iz Ugovora o kreditu, nije došlo i do prijenosa Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 127. st. 1. ZOO, a time nije došlo niti do promjene ugovorne strane i tuženik, koji je sastavljao Ugovor o kreditu, pa je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku,

-da je tužitelj, kao regresni dužnik, u cijelosti podmirio dug Croatia osiguranju koji je nastao upravo temeljem Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka te obzirom da je banka tuženika sve uplate koje je primila, dakle uplate izvršene neposredno od tužitelja kao i uplatu izvršenu od osiguravatelja temeljem Ugovora o osiguranju tražbine, primila upravo na ima podmirenja obveza temeljem Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka, čime je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor promašene pasivne i nedostatak aktivne legitimacije tužitelja u tom dijelu,

-da je osnovano potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu 21.575,42 eura,

-da tužitelj nije dokazao kada je isplatio regresni dug, to su istom kamate dosuđene od dana kada je izdana Potvrda o podmirenju duga, odnosno od 30. svibnja 2019.,

-da je neosnovan prigovor zastare.

8. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik navodima žalbe nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu osnovanim, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

9. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ponavlja istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije jer je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge donoseći odluku po prigovoru pa su ponovo izneseni navodi bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude pri čemu odluke Europske unije na koje se tuženik poziva u žalbi nisu primjenjive u konkretnom slučaju.

10. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda da bi tužitelj imao status potrošača i da bi se time na tužitelja primjenjivale odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. Pojam trgovca definiran je člankom 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj: 111/1993., 34/1999., 121/1999., 122/2000., 118/2003., 107/2007. i 146/2008.), koja odredba je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, iz koje slijedi da je trgovac pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, s tim da sukladno odredbi st. 3. tog članka individualni poljodjelci nisu trgovci.

12. U vrijeme sklapanja ugovora na snazi je bio Zakon o poljoprivredi („Narodne novine“ broj 66/2001., 83/2002.) kojim je čl. 2. toč. 3. propisano da je poljoprivredno gospodarstvo proizvodno-gospodarska jedinica koja se bavi poljoprivredom, a djeluje kao trgovačko društvo, obrt ili zadruga ako je registrirano za obavljanje poljoprivredne djelatnosti te kao seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, točkom 4. je propisano da je seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo samostalna gospodarska i socijalna jedinica temeljena na vlasništvu i/ili uporabi proizvodnih resursa i upravljanju obitelji u obavljanju poljoprivredne djelatnosti, a točkom 5. je propisano da je poljoprivrednik fizička osoba na poljoprivrednom gospodarstvu koja se bavi poljoprivredom te posjeduje znanja i vještine o poljoprivredi.

13. Za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud je kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor – potrošački ugovor. Naime, o tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača kao jednom (glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba) ili odredbe ZOO-a, budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24., dalje: Direktiva 93/13), prenesena ne samo u Zakon o zaštiti potrošača (pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba sadržana u čl. 81. - 88 ZZP/03, potom u odredbama čl. 96. -106. ZZP/07 te naposljetku u odredbama čl. 49. - 56. ZZP/14, već djelomično i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a.

14. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. alineja 9. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti,

15. Sud Europske unije je u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C-110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo:

„S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude NJ i EJ, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i T, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude NJ i EJ, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže."

16. Nadalje, Sud je u obrazloženju presude (točke 22. i 23.) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:

"Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.). U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

17. Sud Europske unije u odluci C-630/17 pod točkom 91. obrazloženja navodi “Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini (presuda od **.**.2018., O, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 32. i navedena sudska praksa).“

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 250/2022-2o d 14. lipnja 2023. zauzeo je pravno shvaćanje:

„ Hoće li obrtnik kao fizička osoba uživati zaštitu kao potrošač ovisi o tome je li sporan ugovor zaključio isključivo za obavljanje svoje gospodarske djelatnosti jer u takvom slučaju ne djeluje u pravnom prometu u svojstvu „potrošača“. Stoga će sudovi glede zahtjeva koji se temelje na potraživanju zbog nepoštenih odredbi ugovora o osnovanosti potraživanja odlučivati ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja ocjenjujući je li sporan ugovor sa spornim ili nepoštenim odredbama sklopljen isključivo u svrhu gospodarske djelatnosti obrtnika ili za mješovitu ili isključivo osobnu svrhu.“

19. Stoga, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je traktor MF, tip. 5465, za kupnju kojeg je sklopljen ugovor o kreditu, kupljen i korišten za osobne, a ne profesionalne potrebe i namjene, da nije utvrđeno da je kredit otplaćivan putem žiro-računa OPG-a, kada bi tužitelj uživao i porezne pogodnosti u vidu smanjenja dohotka, da su vršene provjere postojećih obveza korisnika kredita upravo tužitelja kao fizičke osobe, dok su provjere obveze OPG-a vršene radi podobnosti osiguranja kredita, da je tužitelj već raspolagao s kompletnom opremom i poljoprivrednom mehanizacijom koja služi potrebama poslovanja u sklopu djelatnosti obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, što uključuje i traktor CLAAS CELTIS 465 (koji nije bio predmet predmetnog ugovora o kreditu), da je tužitelj od svojih roditelja preuzeo OPG koji je kooperant sa trgovačkim društvom ... i registriran za poslove stočarstva i mljekarstva, da je tužitelj radi unapređenja poslova stočarstva i mljekarstva, krajem 2006. i početkom 2007. opremio farmu sa 63 muznih krava i kupio svu potrebnu mehanizaciju i opremu, a između ostalog i Traktor marke Claas putem leasinga kod prednika tuženika, da se Traktor marke Claas koji ima „front lager“ i korpu, isključivo koristi za potrebe OPG-a i to za dovoz hrane iz silosa uz dovoz bala sijena, za čišćenje gnoja, budući da se hranjenje krava kao i mužnja istih odvija dva puta dnevno uz čišćenje gnoja, da sa svojom obitelji živi u [adresa], na selu, u kući koja ima veliku okućnicu radi čega im je za potrebe kućanstva bio nužan traktor i to za izvlačenje i prijevoz drva iz šume koja se koriste kao ogrjev, za malčiranje zemlje, za prijevoz stvari i osoba, a obzirom da se traktor koji je kupljen za potrebe OPG-a nalazio na farmi te se isključivo koristio za potrebe OPG-a, da je 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka, a kojim je financirao kupovinu traktora kojeg koristi, kao što je navedeno, za potrebe domaćinstva i to izvlačenje i prijevoz drva iz šume koja se koriste kao ogrjev, za malčiranje zemlje, za prijevoz stvari i osoba, u smislu citiranih pravnih shvaćanja u odlukama Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako tužitelj ima status potrošača, slijedom čega uživa pravnu zaštitu kao potrošač u smislu odredaba ZZP. Suprotni žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

20. Vezano za žalbene navode tuženika koji se odnose na ocjenu dokaza sa tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze u odnosu na tvrdnje tužitelja da je kupljeni traktor po ugovoru o kreditu koristio u osobne svrhe, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud pri ocjeni provedenih dokaza dao jasne i valjane razloge, dok se prigovori žalitelja u suštini svode na preocjenjivanje tih dokaza i davanje vlastite i pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud, pa stoga nije ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP, na koju ukazuje tuženik.

21. Na žalbene navode tuženika valja dodati da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Okolnosti na koje se poziva tuženik u svojoj žalbi, da je tužitelj u kreditnom postupku dostavio dokumentaciju vezano za poslovanje OPG, prvostupanjski sud je imao u vidu kod odlučivanja jer je utvrdio da su vršene provjere postojećih obveza korisnika kredita tužitelja kao fizičke osobe, dok su provjere obveze OPG-a vršene radi podobnosti osiguranja kredita.

22. Imajući u vidu sve navedeno tužitelj se, kao potrošač, može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

23. Stoga, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 20. ožujka 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/ 07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev -2221/2018 povodom revizije.

25. S obzirom da je provedenim vještačenjem utvrđeno da se tijekom otplate kamatna stopa nije mijenjala, žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje prigovore vezano za izračun na temelju promjenjive kamate nisu od značaja za odlučivanje.

26. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj s osnova ništetnih odredbi ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zateznom kamatom sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Naime, s obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.).

27. Vezano za žalbene navode tuženika da nije utvrđena značajna neravnoteža i nesavjesnost i nepoštenje trgovca u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 (u konkretnom slučaju se primjenjuje čl. 96. st. 1. ZZP/07, koja odredba je identična), valja navesti kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i prednika tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

28. Nadalje, odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine, br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

29. Spornim odredbama ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula sadržajno je izražena na identičan način kao i u onima koje su u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim pri čemu u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je ponašanje (prednika) tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule vezanu uz valutu CHF između stranaka bilo drugačije od onog utvrđenog u tom postupku.

30. S obzirom da se odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da u određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten utvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, kao što je ugovor od 1. listopada 2008. ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču u naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošaču unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao.

31. U odnosu na žalbene navode tuženika da se u tzv. pojedinačnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužitelja te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu. Stoga, kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze predložene po strankama koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

32. Žalbeni navodi tuženika da je dopušteno ugovarati valutnu klauzulu (kao i promjenjivu kamatnu stopu), nemaju utjecaja na odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i to upravo zbog utvrđenja iz presuda na koje se prvostupanjski sud utemeljeno pozvao, pa se samo može dodati to da sama mogućnost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne znači i ne može značiti da niti jedna ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula i /ili promjenjiva kamatna stopa ne može biti ništetna, jer je mogućnost takvog ugovaranja zakonom propisana. U ovom slučaju ugovorne odredbe su ništetne po posebnom propisu, Zakona o zaštiti potrošača kao lex specialisu, i to zato što su nepoštene.

33. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, s obzirom da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i to od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Imajući u vidu da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 6. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok sukladno čl. čl. 225. ZOO. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. čl. 1111. ZOO.

34. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak.

35. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

36. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen s obzirom da ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj