REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-214/2025-15

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariju Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima, V. Nadzora br. 3, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi korištenja poreznih pogodnosti, 30. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23-01/371, URBROJ: 513-04-24-2 od 31. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadnom troška ovoga spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Vukovar, KLASA: UP/I-471-02/23-01/118, URBROJ: 513-07-16-02-01/015-23-01 od 18. rujna 2023. kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza i prireza porezu na dohodak od samostalne djelatnosti za 2020. godinu na način i u iznosima kako je naznačeno točkom I. Pod točkama II., III., IV. i V. naložena je uplata utvrđenih obveza i kamata na za to propisani račun uz nalog za obračun i plaćanje daljnje kamate sve do dana uplate, kao i provođenje odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, sve u roku od 8 dana od izvršnosti rješenja, pod prijetnjom prisilne naplate.

2. Tužitelj u tužbi i u naknadnim podnescima osporava zakonitost rješenja tuženika smatrajući da ga se neosnovano tereti kako je kroz svoj obrt za računalno programiranje [obrt] koristio porezne pogodnosti protivno odredbi članka 12a. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje u tekstu OPZ) odnosno članka 27a. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 138/20., dalje u tekstu Zakon o porezu na dohodak).

2.1 Prigovara utvrđenju da je primitke ograničio do iznosa od 300.000,00 kn, kako ne bi ušao u kategoriju obveznog ulaska u sustav PDV-a, te sa povezanim subjektom odnosno svojom kćeri i njezinim obrtom fiktivno poslovao sa „viškom” prihoda iznad 300.000,00 kn. U prilog svojih tvrdnji predlaže svoje saslušanje te po potrebi i knjigovodstveno- financijsko vještačenje po neovisnom sudskom vještaku.

2.2. Potvrđuje da je njegova kći sa svojim obrtom ostvarila prihod od istoga isplatitelja iz Norveške, po osnovi fakturiranih usluga računalnog programiranja, ali smatra da to nije zakonski zabranjeno, poglavito što se radi o stvarno odrađenim poslovima od strane kćeri i njezinog obrta, a ne o „fiktivnim” prihodima kako pogrešno smatra tuženik.

2.3. Dokaz tome je i taj, što je prvostupanjsko tijelo kod obrta kćeri prihvatilo podnesenu poreznu prijavu i obračunalo porez na dohodak i druge porezne obveze, ne navodeći da bi se eventualno radilo o fiktivnim prihodima koje je netko drugi (konkretno tužitelj) odradio kao stvarni vlasnik njezina obrta. Naglašava da je sve poslove koji su fakturirani od njezinog obrta za računalno programiranje, te plaćeni od isplatitelja - društva iz Osla, Norveška, ona sama osobno i odradila, za što je uostalom i više nego dovoljno i stručno educirana, o čemu kao dokaz dostavlja Potvrdu o stečenom stručnom nazivu „prvostupnica informacijskih tehnologija” Tehničkog veleučilišta u Zagrebu i Zapisnik o završnom ispitu prijediplomskog studija informatike Tehničkog veleučilišta u Zagrebu. Na navedene okolnosti tužitelj predlaže saslušanje svoje kćeri u svojstvu svjedoka. Prilaže i specifikaciju odrađivanja posla između njegova obrta i obrta njegove kćeri iz kojeg se vidi koji dio posla za spornu tvrtku je odradio njegov obrt, a koji dio obrt kćeri. Naime, tvrdi tužitelj, zbog velike količine opsega posla sa tvrtkom iz Norveške, koje nije mogao odraditi sam sa svojim obrtom, uključio je svoju kćer koja je fakturirani posao odradila te naposlijetku i naplatila putem svog obrta za računalno programiranje.

2.4. Osim toga tužitelj prigovara i što je postupak nadzora pokrenut nakon zatvaranja oba obrta, bez prethodnog upozorenja tijekom ranijih godina, a u zapisniku sa sastanka prije donošenja prvostupanjskog rješenja nije spomenuta nazočnost njegova opunomoćenika. Pri tome pojašnjava da tijekom tri mjeseca nije mogao raditi zbog zdravstvenih razloga i obiteljskih obveza pa nije ni izdavao račune preko svoga obrta.

2.5. Smatra da tuženik ovakvim postupanjem narušava poduzetničku slobodu i tržišno gospodarstvo te neovlašteno ulazi u osobne odnose njega i njegove kćeri. Naglašava da mu je tijekom poslovanja obrta [obrt] značajno smanjena mirovina koju je zaslužio kao hrvatski branitelj i dragovoljac.

2.6. Zaključno predlaže poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje, povrat uplaćenih iznosa poreza i naknadu troškova spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod svih razloga navedenih u obrazloženju osporavanog akta. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu u prisutnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika i odsutnosti uredno pozvanog tuženika na temelju članka 91. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 36/24. i 39/26., dalje u tekstu: ZUS). Na raspravi Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu upravnog postupka i onu koju je tužitelj priložio u sudskom postupka.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je pitanje je li tužitelj u 2020. godini koristio porezne pogodnosti protivno svrsi zakona (članak 12.a OPZ-a) razlamanjem primitaka sa svojom kćeri radi izbjegavanja prelaska praga za ulazak u sustav PDV-a i zadržavanja statusa paušalnog obrtnika. Porezno tijelo je zbrojilo primitke oba obrta smatrajući tužitelja stvarnim nositeljem djelatnosti, dok tužitelj tvrdi da je poslovao zakonito i u cijelosti podmirio svoje stvarne porezne obveze. Dakle, tužitelj smatra da su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nezakoniti i činjenično neutemeljeni te je neosnovano zadužen za dodatni iznos poreza i prireza. Navodi da je sve svoje obveze kao porezni obveznik uredno podmirio i o tome dostavio vjerodostojne pisane dokaze, a tuženik i porezno tijelo tvrde da je utvrđeno prividno poslovanje i korištenje poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona temeljem članka 12. i 12.a stavka 1. točke 3. OPZ-a, jer su tužitelj (obrt [obrt]) i njegova kći (obrt [obrt]) poslovali na istoj adresi, obavljali istu djelatnost za istog inozemnog naručitelja uz istovremeno izdavanje računa, pri čemu je tužitelj stvarni nositelj i izvršitelj svih poslova.

7. Naime, tužitelj je u 2020. godini bio vlasnik paušalnog obrta za računalno programiranje [obrt] sa sjedištem u [adresa]. U 2020. godini ostvario je primitke od inozemnog naručitelja Learn Handball AS iz Osla (Norveška) u ukupnom iznosu od 279.013,25 kn (37.125,00 EUR) te je prestao s izdavanjem računa 23. rujna 2020. godine. Kći tužitelja, bila je vlasnica obrta [obrt] na istoj adresi i u istoj djelatnosti, te je u 2020. godini ostvarila primitke od 184.225,81 kn (24.433,26 EUR) isključivo od istog naručitelja Learn Handball AS, bilježeći povećanje iznosa računa nakon rujna 2020. godine. Oba obrta su promijenila sjedište iz [adresa] ([adresa]) u [adresa] ([adresa]) istoga dana (15. listopada 2020.) te su oba obrta odjavljena istoga dana (20. listopada 2021.), nakon čega su 21./22. listopada 2021. zajednički osnovali trgovačko društvo E-FIRMA d.o.o. Porezno tijelo je utvrdilo da kumulativni primici oba obrta u 2020. godini iznose 461.799,87 kn (61.508,26 EUR), čime je u rujnu 2020. premašen zakonski prag od 300.000,00 kn za paušalno oporezivanje i ulazak u sustav PDV-a.

8. Porezni sustav Republike Hrvatske počiva na načelu utvrđivanja poreznih obveza prema njihovoj stvarnoj gospodarskoj biti, a ne isključivo prema formalno-pravnim oblicima kojima se porezni obveznici služe.

9. Temeljno načelo za ocjenu spornog odnosa propisano je člankom 11. stavkom 1. OPZ-a, koje utvrđuje načelo gospodarskog pristupa prema kojem se sve porezno relevantne činjenice moraju utvrđivati prema njihovoj stvarnoj gospodarskoj biti. Nadovezujući se na navedeno, članak 12. OPZ-a regulira institut prividnih pravnih poslova, propisujući da ako se prividnim pravnim poslom prikriva neki drugi pravni posao, porezna osnovica se utvrđuje prema prikrivenom, odnosno stvarnom pravnom poslu.

10. Središnja zakonska odredba za utvrđivanje zlouporabe poreznih propisa jest članak 12.a stavak 1. OPZ-a, koji propisuje da se korištenjem poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona smatra situacija u kojoj porezni obveznik ostvaruje pogodnosti kroz organizacijske oblike koji su oporezivi nižim propisanim poreznim stopama, a koji nisu bili namijenjeni za tu skupinu poreznih obveznika. Članak 12.a stavak 1. točka 3. OPZ-a izrijekom navodi da se takvim postupanjem osobito smatra slučaj kada poduzetnik koristi povezana društva s isključivom svrhom korištenja niže porezne stope radi izbjegavanja plaćanja poreza ili smanjenja porezne obveze. Sukladno članku 12.a stavku 4. OPZ-a, za porezne obveze koje se obračunavaju kao da korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona nije bilo, odgovara fizička osoba koja stvarno upravlja svim povezanim subjektima, dok ti povezani subjekti odgovaraju za porezne obveze solidarno, kao jamci platci.

11. Povezanost osoba izravno je uređena člankom 49. OPZ-a. Tim se člankom povezanim osobama smatraju fizičke ili pravne osobe koje za izvršavanje obveza predstavljaju jedan rizik zbog izravne ili neizravne kontrole, značajnog utjecaja ili prijenosa dobiti i poslovanja. Zakon izrijekom presumira odnos povezanih osoba između poreznog obveznika i njegovih krvnih srodnika u ravnoj liniji, što obuhvaća odnos roditelja i djeteta. U takvim odnosima, ugovorni i poslovni odnosi priznaju se isključivo ako bi takve uvjete uspostavile i nepovezane treće osobe pod tržišnim okolnostima.

12. Konačno, materijalnopravni smisao izbjegavanja ulaska u sustav PDV-a proizlazi iz članka 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19.) koji propisuje prag isporuka od 300.000,00 kn (cca 39.816,84 EUR) za obvezan ulazak u sustav poreza na dodanu vrijednost. Prelaskom tog praga gubi se mogućnost paušalnog oporezivanja.

13. U konkretnom slučaju, zadatak je ocijeniti jesu li činjenice na strani tužitelja dostatne za utvrđenje zlouporabe prava i prividnog poslovanja, te jesu li ispravno primijenjene odredbe o gospodarskom pristupu prilikom zbrajanja primitaka njegovog obrta [obrt] i obrta njegove kćeri [obrt].

14. Prva bitna činjenica je zakonska pretpostavka povezanosti. Prema članku 49. OPZ- a, tužitelj i njegova kći nedvojbeno predstavljaju povezane osobe (krvno srodstvo u ravnoj liniji). Odnosi između povezanih osoba podliježu strogom poreznom preispitivanju kako bi se utvrdilo odvijaju li se po tržišnim uvjetima.

15. Kumulacija niza činjeničnih okolnosti izravno upućuje na ostvarenje zlouporabe prava sukladno članku 12.a stavku 1. točki 3. OPZ-a, i to kroz shemu "jedan poduzetnik

- jedan poslovni prostor - jedna gospodarska djelatnost", kako to jasno definira praksa Visokog upravnog suda RH u presudi poslovni broj: Usž-2411/2024-2 od 10. srpnja 2024.

16. U odnosu na identitet djelatnosti, adrese i klijenta može se primijetiti da se oba obrta bave istom djelatnošću (računalno programiranje), registrirana su na istoj adresi ([adresa]) te ostvaruju primitke od identičnog inozemnog naručitelja (Learn Handball AS, Norveška). Kći tužitelja ostvarivala je prihode isključivo od tog naručitelja.

17. Što se tiče vremenskog kontinuiteta i usklađenosti fakturiranja, činjenice upućuju da je tužitelj prestao s izdavanjem računa 23. rujna 2020., nakon što je dosegao iznos od 279.013,25 kn (vrlo blizu pragu od 300.000,00 kn). Neposredno nakon toga, kći bilježi povećanje iznosa računa prema istom klijentu, uprihodivši 184.225,81 kn. Ovdje je evidentan subjektivni i objektivni element. Naime, objektivno je izbjegnut ulazak u sustav PDV-a (zbrojeni primici iznose 461.799,87 kn, što daleko premašuje prag), a subjektivno se ne može utvrditi nikakva druga gospodarska svrha ovakvog razlamanja osim zadržavanja paušalnog statusa.

18. Također valja istaknuti i infrastrukturnu i organizacijsku sinkronizaciju. Naime, oba obrta su istog dana (15. listopada 2020.) promijenila sjedište iz [adresa] u [adresa], oba obrta su odjavljena istog dana (20. listopada 2021.), a već sljedećeg dana (21./22. listopada 2021.) osnovali su zajedničko trgovačko društvo E-FIRMA d.o.o. Ove činjenice demonstriraju centralizirano upravljanje obama subjektima od strane jedne osobe, što direktno podliježe pod odredbu članka 12.a stavka 4. OPZ-a, gdje tužitelj djeluje kao fizička osoba koja stvarno upravlja cjelokupnim poslovanjem.

19. Argumenti tužitelja svode se na to da je poslovao zakonito, podmirio svoje porezne obveze po izdanim računima. Međutim, u kontekstu poreznog prava i načela gospodarskog pristupa, puko formalno uredno vođenje knjiga i plaćanje poreza na temelju tako prikazanog (prividnog) stanja nije dostatno da otkloni sumnju na zlouporabu prava. Pri tome, predloženo financijsko vještačenje i saslušanje tužitelja ne predstavljaju relevantne dokaze u situaciji kada su materijalne činjenice o povezanosti, vremenskom razlamanju prihoda i infrastrukturnim odlukama nesporne. Teret dokazivanja stvarne gospodarske samostalnosti LE-FIRME (npr. da je kći samostalno pregovarala s naručiteljem, da posjeduje jedinstvena znanja neovisna o ocu, da je poslovanje uistinu odvojeno) leži na tužitelju, što iznesenim dokazima nije ispunjeno.

20. S druge strane, stajalište tuženika utemeljeno je na pravilnoj primjeni članka 11. (načelo gospodarskog pristupa), članka 12. i članka 12.a OPZ-a. Porezno tijelo je s pravom ocijenilo da razdvajanje djelatnosti nema nikakvo racionalno gospodarsko objašnjenje osim izbjegavanja obveze ulaska u sustav PDV-a, obzirom da je kumulativni promet premašio prag od 300.000,00 kn.

21. Dakle, analizom utvrđenih činjenica i mjerodavnih zakonskih propisa, može se zaključiti da je postupanje poreznog tijela u ovom dijelu zakonito i pravno utemeljeno.

22. Naime, porezno je tijelo ovlašteno, temeljem članka 11. OPZ-a, utvrditi porezne činjenice prema njihovoj stvarnoj gospodarskoj biti, zbrojiti primitke oba obrta i utvrditi prelazak praga za ulazak u sustav PDV-a. Argumenti tužitelja o formalno urednom knjigovodstvu su irelevantni, budući da takvo knjigovodstvo evidentira prividne pravne odnose oblikovane s isključivim ciljem korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona.

23. Nadalje, prema članku 82. stavku 1. Zakona o porezu na dohodak, poreznom obvezniku koji obavlja samostalnu djelatnost obrta i s obrtom izjednačenih djelatnosti dohodak i porez na dohodak može se utvrđivati u paušalnom iznosu isključivo ako u poreznom razdoblju ne ostvaruje ukupni godišnji primitak veći od iznosa propisanog za obvezni ulazak u sustav poreza na dodanu vrijednost, koji iznosi 300.000,00 kn. Čim porezni obveznik prekorači navedeni zakonski prag, po sili zakona prestaju postojati uvjeti za primjenu paušalnog sustava oporezivanja.

24. U skladu s člankom 34. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 5. Zakona o porezu na dohodak, porezni obveznik u trenutku prelaska praga dužan je prijeći na redovni sustav utvrđivanja dohotka. Navedeno podrazumijeva utvrđivanje dohotka od samostalne djelatnosti na temelju podataka iz propisanih poslovnih knjiga i evidencija, kao što su knjiga primitaka i izdataka te evidencija o tražbinama i obvezama. Prema članku 30. stavku 1. istoga Zakona, dohodak se u tom sustavu utvrđuje kao razlika između poslovnih primitaka i poslovnih izdataka nastalih u poreznom razdoblju. Za preostali dio godine, odnosno od trenutka prelaska praga (u konkretnom slučaju od 1. listopada do 31. prosinca), porezno tijelo utvrđuje poreznu osnovicu na temelju ostvarene razlike primitaka i primjenjuje propisanu stopu poreza na dohodak od samostalne djelatnosti, koja iznosi 24%.

25. Zakonodavac u članku 18. stavku 1. Zakona o porezu na dohodak propisuje da godišnju poreznu osnovicu čini ukupan iznos dohotka od nesamostalnog rada, dohotka od samostalne djelatnosti te drugog dohotka koji se ne smatra konačnim, umanjen za propisani osobni odbitak. Osobni odbitak, kao neoporezivi dio dohotka, striktno je vezan uz podatke na poreznoj kartici (PK obrascu), što je propisano člankom 26. i člankom 95. Zakona o porezu na dohodak. Članak 24. stavak 2. Zakona izričito određuje limite korištenja osobnog odbitka na godišnjoj razini. Ako porezni obveznik tijekom poreznog razdoblja u cijelosti iskoristi maksimalni godišnji osobni odbitak kroz isplatu primitaka iz drugog izvora, poput nesamostalnog rada (što uključuje i mirovine), taj isti odbitak ne može se ponovno ni dvostruko koristiti za umanjenje dohotka od samostalne djelatnosti.

26. Što se tiče poreznog postupka i obveze podnošenja prijava, članak 48. stavak 1. točka 1. Zakona o porezu na dohodak izričito propisuje da su porezni obveznici koji utvrđuju dohodak na temelju poslovnih knjiga obvezni podnijeti godišnju poreznu prijavu i podvrgnuti se utvrđivanju godišnjeg poreza. U kontekstu razdvajanja poreznih režima, paušalno oporezivanje i oporezivanje na temelju poslovnih knjiga dva su potpuno različita sustava. Paušalni porez plaća se kao konačna obveza za razdoblje unutar kojeg su ispunjeni uvjeti iz članka 82. Zakona, dok se za razdoblje u kojemu su uvjeti prestali postojati obveza utvrđuje isključivo prema stvarno ostvarenom dohotku iskazanom u poslovnim knjigama, odnosno rješenjem donesenim u poreznom nadzoru.

27. Budući da je tužitelj u poreznom razdoblju 2020. godine ostvario primitke koji premašuju zakonom propisani prag od 300.000,00 kuna, u skladu s izričitom odredbom članka 82. stavka 1. i članka 34. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak, isti gubi pravo na daljnje plaćanje poreza na dohodak u paušalnom iznosu. Pravna posljedica te činjenice jest zakonska obveza tužitelja da od tog trenutka, odnosno za posljednje tromjesečje (od 1. listopada 2020. do 31. prosinca 2020.), dohodak utvrđuje na temelju poslovnih knjiga. Stoga je tužitelju zakonito utvrđena osnovica u visini od 161.799,87 kuna, na koju je primijenjena porezna stopa od 24%, posljedično rezultirajući poreznom obvezom s prirezom od 42.715,17 kuna (uz pripadajuće kamate od 5.639,53 kuna).

28. U odnosu na uskraćivanje priznavanja osobnog odbitka, valja naglasiti da je tužitelj u istoj 2020. godini kroz invalidsku mirovinu ostvario dohodak u iznosu od 65.115,56 kn, pri čemu je u potpunosti iskoristio maksimalni godišnji osobni odbitak od 60.000,00 kn (uvećan temeljem statusa HRVI 40%). Dakle, osobni odbitak već je konzumiran pri obračunu predujma poreza na dohodak od nesamostalnog rada (invalidske mirovine), stoga ne preostaje neiskorišteni neoporezivi dio koji bi se mogao primijeniti na utvrđeni dohodak od samostalne djelatnosti iz zadnjeg kvartala.

29. Nadalje, plaćanje paušalnog poreza predstavlja konačnu obvezu samo za ono razdoblje unutar kojeg su ispunjeni uvjeti paušalnog oporezivanja (do prelaska praga). Paušalni porez plaćen za prethodna tromjesečja odnosio se na promet unutar dopuštenog limita do 300.000,00 kn. Zaduženje koje je predmet osporavanja odnosi se samo na novo utvrđenu osnovicu ostvarenu u zadnjem kvartalu, kada je obveznik pod režimom oporezivanja putem poslovnih knjiga. Stoga prethodne uplate nemaju učinak umanjenja novonastale obveze jer se oporezuje dohodak iznad 300.000,00 kn koji nije bio obuhvaćen uplaćenim paušalnim predujmovima.

30. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je postupanje poreznog tijela i u ovom dijelu zakonito i pravno utemeljeno.

31. U pogledu tužiteljevog prigovora na počinjene bitne postupovne povrede kod ostvarivanja prava na sudjelovanje u upravnom postupku te raspodjele tereta dokaza valja primijetiti da su tužitelj i njegov opunomoćenik pristupili na zaključni razgovor u prostorije Porezne uprave 05. srpnja 2023. godine, nakon odgode prvotnog termina od 03. srpnja 2023. Zapisnik o poreznom nadzoru uručen je opunomoćeniku tužitelja 21. srpnja 2023. godine, a tužitelj u ostavljenom roku nije podnio prigovor na zapisnik. U žalbi protiv prvostupanjskog rješenja tužitelj je naveo samo načelno osporavanje uz najavu dostave dokaza u roku od 3 dana, što naknadno nije učinio prije donošenja drugostupanjskog rješenja 31. prosinca 2024. godine.

32. Dakle, porezno tijelo postupilo u cijelosti sukladno odredbama članka 125. i 126. OPZ-a te članka 52. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21.). Organiziranjem zaključnog razgovora i uručenjem zapisnika s ostavljenim rokom za prigovor, tijelo je osiguralo procesna jamstva, dok tužitelj, u skladu s člankom 88. točkom 2. OPZ-a, nije dostavio uvjerljivu materijalnu dokumentaciju iz koje bi proizlazio suprotan zaključak.

33. Stoga je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude. Budući da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, ne pripada mu ni zatraženi trošak na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Osijeku 30. lipnja 2026.

Sudac

Dario Mađaroš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome Sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku

3. U spis