Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1805/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mirko Butorović, odvjetnik iz Hvara protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knežević, odvjetnik iz Zagreba, zastupan radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj P-3950/2024 od 19. studenog 2025., dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj P -3950/2024 od 19. studenog 2025. u dijelu pod točkom I i II izreke kao i u dijelu pod točkom III izreke u kojem je tužiteljici priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj P-3950/2024 od 19. studenog 2025.u dijelu pod točkom III izreke u kojem je tužiteljici priznat trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.125,00 EUR do iznosa od 1.178,08 EUR (za iznos od 53,08 EUR) te sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 53,08 EUR i pripadajućom kamatom na taj iznos.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj [broj kredita] od 2. studenog 2005. sklopljenog između tužiteljice, korisnice kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora Hypo Alpe Adria Bank d.d. i to odredbe čl. 5 Ugovora koja glasi: "prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (slovima jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno".

Pod točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 733,99 EUR zajedno sa pripadajućom kamatom tekućom na taj iznos od 18. studenog 2005. do isplate, dok je pod točkom III izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.178,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22,114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima tuženika odnosno podredno istu ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP -a a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu a koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno te posljedično isplata iznosa od 733,99 EUR na ime ništetne odredbe.

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženice sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je odobrena isplata novčanog iznosa od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 15 godina.

8. Međutim među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade na ime troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % jednokratno ništetna odredba te je sporno da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

-da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu ponuđen po principu tipskog ugovora te joj nitko u banci nije objasnio o kakvoj ulaznoj naknadi se radi niti o visini te naknade a niti kada će ista biti naplaćena a kredit joj je bio potreban za uređenje kuće u kojoj je živjela sa obitelji, te nije imala mogućnost pregovaranja o bilo kakvim uvjetima kredita pa tako niti o ulaznoj naknadi,

-da iz sporne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu je samo naveden iznos naknade od 1,25% bez ikakvog obračuna iz kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi visina eventualnih troškova kojima je bio izložen tuženik,

-da iz potpisa uplata za namirenje obveza po kreditu proizlazi da je tužiteljica podmirila iznos troškova u visini od 733,99 EUR a koji iznos je tuženik naplatio dana 17. studenog 2005.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužiteljici nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita već se radi o uvjetima koje je odredio tuženik a tužiteljica je imala mogućnost ili to prihvatiti ili ostaviti a pri tome tuženik ove navode nije u bitnome osporio niti je sudu predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja kao i pojašnjenja o kakvoj se naknadi za obradu kredita točno radi, stoga pravilno sud zaključuje da je takva odredba protivna čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03).

11. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje da isplati jednokratnu naknadu za obradu kredita od 1,50% pa je stoga takva odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je takva odredba čl. 5 Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bio u poziciji pregovarati, niti je mogla saznati o kojem iznosu se točno radi, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka odnosno prosječnog potrošača s jedne strane i urednog savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada govorimo o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

13. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

15. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su -IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

16. Prema tome ovdje se radi o restitucijskom zahtjevu kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe pa stoga zastarni rok teče od kada je ta ništetnost ustanovljena.

17. Također u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO -a da je ovdje tuženik nesavjestan stjecatelj stoga kamata teče od dana plaćanja predmetne naknade odnosno od 18. studenog 2005. a s obzirom da je tužiteljica dana 17. studenog 2005. platila naknadu u iznosu od 733,99 EUR.

18. Žalbeni prigovor tuženika u pogledu priznatog troška tužitelju sudske pristojbe na tužbu i presudu je osnovan.

19. Iz stanja spisa jasno proizlazi da ovdje tužiteljica nije naknadila trošak sudske pristojbe niti na tužbu niti na presudu stoga joj taj trošak nije niti nastao, a niti je pozvana od strane suda da taj trošak podmiri pa je stoga u tom dijelu odluku o troškovima parničnog postupka valjalo preinačiti.

20. Također ovdje osnovano ukazuje tuženik da prema odredbi čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 51/23) ovdje tužiteljica kao potrošač je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u potrošačkim sporovima.

21. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

22. S obzirom da je ovdje tuženik samo u neznatnom dijelu uspio u ovom žalbenom postupku i to u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka valjalo je primijeniti odredbu čl. 154. st. 5 . ZPP-a te odbiti zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević