Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2233/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić, predsjednice vijeća, Marijana Vugića, suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Đaković Vranković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Josip Pintarić odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732 kojeg zastupa punomoćnica Lucija Novak, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-421/2025-7 od 27. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-421/2025-7 od 27. ožujka 2026.
II Odbija se tuženika sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
"I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 4. Ugovora o [broj kredita] od 12.08.2008. g., u dijelu odredbe koji glasi:„…a njezina kasnija visina mijenja se sukladno Odluci Banke…
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici CN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 596,55 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na:
iznos 4,97 EUR-a od 12. listopad 2008. do isplate,
iznos 4,96 EUR-a od 22. studeni 2008. do isplate,
iznos 4,95 EUR-a od 12. prosinac 2008. do isplate,
iznos 4,94 EUR-a od 12. siječanj 2009. do isplate,
iznos 4,92 EUR-a od 21. veljača 2009. do isplate,
iznos 4,91 EUR-a od 12. ožujak 2009. do isplate,
iznos 10,52 EUR-a od 06. svibanj 2009. do isplate,
iznos 10,49 EUR-a od 08. lipanj 2009. do isplate,
iznos 10,47 EUR-a od 07. srpanj 2009. do isplate,
iznos 10,43 EUR-a od 18. kolovoz 2009. do isplate,
iznos 10,41 EUR-a od 03. rujan 2009. do isplate,
iznos 10,37 EUR-a od 19. rujan 2009. do isplate,
iznos 10,34 EUR-a od 12. listopad 2009. do isplate,
iznos 10,31 EUR-a od 12. studeni 2009. do isplate,
iznos 10,28 EUR-a od 12. prosinac 2009. do isplate,
iznos 10,24 EUR-a od 14. siječanj 2010. do isplate,
iznos 10,21 EUR-a od 12. veljača 2010. do isplate,
iznos 5,64 EUR-a od 12. ožujak 2010. do isplate,
iznos 5,62 EUR-a od 12. travanj 2010. do isplate,
iznos 10,07 EUR-a od 05. lipanj 2010. do isplate,
iznos 10,03 EUR-a od 06. srpanj 2010. do isplate,
iznos 9,99 EUR-a od 30. srpanj 2010. do isplate,
iznos 9,96 EUR-a od 06. rujan 2010. do isplate,
iznos 9,92 EUR-a od 05. listopad 2010. do isplate,
iznos 9,87 EUR-a od 05. studeni 2010. do isplate,
iznos 9,83 EUR-a od 06. prosinac 2010. do isplate,
iznos 9,79 EUR-a od 22. prosinac 2010. do isplate,
iznos 9,74 EUR-a od 19. siječanj 2011. do isplate,
iznos 9,70 EUR-a od 21. veljača 2011. do isplate,
iznos 9,66 EUR-a od 16. ožujak 2011. do isplate,
iznos 9,60 EUR-a od 12. travanj 2011. do isplate,
iznos 9,56 EUR-a od 12. svibanj 2011. do isplate,
iznos 9,51 EUR-a od 27. lipanj 2011. do isplate,
iznos 9,46 EUR-a od 12. srpanj 2011. do isplate,
iznos 9,42 EUR-a od 19. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 9,36 EUR-a od 06. listopad 2011. do isplate,
iznos 9,31 EUR-a od 04. studeni 2011. do isplate,
iznos 9,26 EUR-a od 05. prosinac 2011. do isplate,
iznos 9,20 EUR-a od 20. prosinac 2011. do isplate,
iznos 9,15 EUR-a od 06. veljača 2012. do isplate,
iznos 9,09 EUR-a od 06. ožujak 2012. do isplate,
iznos 9,04 EUR-a od 07. travanj 2012. do isplate,
iznos 8,98 EUR-a od 16. travanj 2012. do isplate,
iznos 8,91 EUR-a od 06. lipanj 2012. do isplate,
iznos 8,86 EUR-a od 07. srpanj 2012. do isplate,
iznos 8,79 EUR-a od 31. srpanj 2012. do isplate,
iznos 8,73 EUR-a od 06. rujan 2012. do isplate,
iznos 8,67 EUR-a od 25. rujan 2012. do isplate,
iznos 5,06 EUR-a od 07. studeni 2012. do isplate,
iznos 8,53 EUR-a od 10. prosinac 2012. do isplate,
iznos 8,46 EUR-a od 09. siječanj 2013. do isplate,
iznos 4,96 EUR-a od 08. veljača 2013. do isplate,
iznos 4,92 EUR-a od 05. ožujak 2013. do isplate,
iznos 8,23 EUR-a od 14. ožujak 2013. do isplate,
iznos 4,85 EUR-a od 12. travanj 2013. do isplate,
iznos 4,80 EUR-a od 16. svibanj 2013. do isplate,
iznos 4,75 EUR-a od 12. lipanj 2013. do isplate,
iznos 4,70 EUR-a od 12. srpanj 2013. do isplate,
iznos 4,66 EUR-a od 05. rujan 2013. do isplate,
iznos 4,61 EUR-a od 05. listopad 2013. do isplate,
iznos 4,56 EUR-a od 07. studeni 2013. do isplate,
iznos 4,51 EUR-a od 07. prosinac 2013. do isplate,
iznos 4,46 EUR-a od 09. siječanj 2014. do isplate,
iznos 4,41 EUR-a od 08. veljača 2014. do isplate,
iznos 5,33 EUR-a od 08. ožujak 2014. do isplate,
iznos 5,27 EUR-a od 08. travanj 2014. do isplate,
iznos 5,20 EUR-a od 10. svibanj 2014. do isplate,
iznos 5,13 EUR-a od 07. lipanj 2014. do isplate,
iznos 5,06 EUR-a od 08. srpanj 2014. do isplate,
iznos 5,00 EUR-a od 09. kolovoz 2014. do isplate,
iznos 4,93 EUR-a od 11. rujan 2014. do isplate,
iznos 4,73 EUR-a od 09. listopad 2014. do isplate,
iznos 9,25 EUR-a od 12. studeni 2014. do isplate,
iznos 4,52 EUR-a od 10. siječanj 2015. do isplate,
iznos 4,44 EUR-a od 10. veljača 2015. do isplate,
iznos 4,38 EUR-a od 11. ožujak 2015. do isplate,
iznos 7,44 EUR-a od 14. travanj 2015. do isplate,
iznos 3,62 EUR-a od 09. lipanj 2015. do isplate,
iznos 3,55 EUR-a od 09. srpanj 2015. do isplate,
iznos 3,48 EUR-a od 15. srpanj 2015. do isplate,
iznos 0,31 EUR-a od 16. srpanj 2015. do isplate,
po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.358,35 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. ožujka 2026. kao dana presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi 5,15% godišnje, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 406,25 eura."
2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22.- dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjski sud nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
5. Prvostupanjski sud u bitnom navodi slijedeće:
"Nije sporno da su tužiteljica CN kao korisnik kredita i tuženik, kao pravni slijednik ranije Međimurske banke d.d. [adresa] sklopili Ugovor o nenamjenskom gotovinskom [broj kredita] dana 12.8.2008. po kojemu je Međimurska banka d.d. [adresa] odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.000 eura kao gotovinski nenamjenski kredit i to na rok od 120 mjeseci, uz kamatnu stopu od 8,99%, promjenjivu sukladno odluci o kamatnim stopama banke (čl. 4. Ugovora). Kredit je otplaćen u cijelosti prijevremenom otplatom po ovdje tužiteljici.
U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07). koji je u čl. 96. i 99. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
Cijeneći sadržaj citiranih zakonskih odredbi i uzimajući u obzir rezultate dokaznog postupka, prvostupanjski je sud ocijenio, da je sporna ugovorna odredba, kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, nepoštena i posljedično tome ništetna.
Ovo zato jer iz predmetnog Ugovora, kao i iz ostalih izvedenih dokaza, poglavito iskaza tužiteljice kao stranke, jasno proizlazi da je sklopljen prema formuliranom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je sastavio kreditor i da se o predmetnoj ugovornoj odredbi kojom je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica dobila obavijesti o uvjetima promjene kamatne stope, da bi na isto mogla dati svoj informirani pristanak.
Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2, primjenjiv i u konkretnom slučaju, jest da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora.
U spornom Ugovoru o kreditu nije navedeno ni da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača – ovdje tužiteljice) vezana za odluku banke prema kriterijima iz Općih uvjeta tuženika, nego samo za odluku banke i urednost poslovanja tužiteljice kao korisnika kredita. Niti Ugovor o kreditu niti Opći uvjeti, na koje se tuženik niti ne poziva, ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.
Na temelju sporne ugovorne odredbe, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, niti odrediva. Banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac koji plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.
Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je superiorno, radi čega je tuženik bilo dužan tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što on u konkretnom slučaju nije učinio na valjani način jer se zadovoljio nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva tužiteljici kao prosječnom potrošaču ostala potpuno nerazumljiva.
U konkretnom slučaju, ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom tuženika, imala je za posljedicu znatniji rast kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu, a time i povećanje mjesečnih anuiteta, što sve ukazuje na postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice.
Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.
Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope, od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su osporene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorene na način kako je to provedeno u konkretnom ugovoru nepoštene, posljedično ništetne i da mu sve ono što na temelju tako ugovorenih odredaba bude primio, ne pripada.
Stalna sudska vještakinja Slađana Srnec je dostavila svoj nalaz i mišljenje u kojem je navela da na temelju ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, ukupni preplaćeni iznosi za korisnika kredita tokom razdoblja otplate iznosi 596,55 eura prema tečaju na dan uplate pojedinog anuiteta. U nalazu su specificirani datumi nastanka pojedinih preplata prema datumu uplate anuiteta. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, a također ni tuženik.
Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).
S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa tužiteljica ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata.
Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Radi toga nisu osnovani navodi tuženika da je nastupila zastara, budući da tek ovom odlukom sud utvrđuje ništetnost predmetne ugovorne odredbe kao u toč. I. izreke, dok u toč. II. izreke odlučuje o obvezi restitucije tuženika zbog stjecanja bez osnove."
7. Ova odluka suda prvog stupanja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju , pa radi izbjegavanje nepotrebnog ponavljanja ovaj sud upućuje na pravilno i dostatno obrazloženje iz pobijene presude.
8. Ipak na navode žalbe tuženika da je nastupila zastara tražbine tužiteljice treba reći da se je pravilno prvostupanjski sud pozvao na pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a to je da zastarni rok u slučaju redstitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
9. Pri tom valja reći da je to pravno shvaćanje dobilo potvrdu u presudi suda Europske unije u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da odredbe slovačko Građanskog zakonika prema koji se zastara restitucijskog zahtjeva i kod potrošačkih ugovora koji su utvrđeni ništetnim od dana izvršenog plaćanja, nije u skladu s pravnom stečevinom EU, makar samo trajanje zastarnog roka nije protivno pravu EU.
10. Tuženik u tijeku postupka nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču dalo dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, niti ga informiralo o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), već su se naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužiteljicu bila nejasna i nerazumljiva zbog toga, jednostavno promijenio obvezu tužiteljice kao potrošača povećanjem kamatne stope tijekom otplate kredita, a bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koje za njega tom odredbom mogu nastali.
11. Na navode žalbe valja reći da je činjenica da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara u razdoblju kada je ugovor sklopljen, jer nije bila propisna banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, a na koju se tuženik poziva tvrdeći da propuštanjem određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojega u tom obliku nije bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku drugu određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostavnoj odluci trgovca. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjeta promjenjivosti kamatne stope, ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostavno mijenjaju visinu obveze potrošača .
12. Također, neosnovano se tuženik u žalbi poziva da tužiteljica nema pravni interes za deklaratornu pravnu zaštitu u smislu odredbe čl. 187. ZPP jer upravo na temelju takve deklaratorne pravne zaštite tužiteljica će ostvarivati restituciju, dakle, povrat onoga što je tuženik stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe .
13. Suprotno navodima žalbe tuženika pravilno je prvostupanjski sud odredio predmet vještačenja naime, a kako to proizlazi i iz ispravnog shvaćanja zauzetog u presudi VSRH poslovni broj Rev -308/2022 od 19. travnja 2022., predloženim faktičnim supstituiranjem nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope nekom drugom stopom koji bi utvrđivao sud od slučaja do slučaja, bili bi ugroženi ciljevi zakonom predviđene zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Naime, svaka prilagodba ništetne ugovorne odredbe značila bi ujedno i njezino djelomično ostavljanje na snazi, a što nije dopušteno kad se ima na umu doseg odredbe čl. 102. st. 1. ZPP. To stoga što nepoštena ugovorna odredba ne obvezuje potrošača a pravne posljedice te ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. st. 1. ZOO.
14. Zbog navedenog, a kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, ovaj sud nije našao da su počinjene i one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje u smislu čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).
15. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).
U Zagrebu 30. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Grgić
