Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2339/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mirela Turkalj Fresl, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1583/2023-29 od 20. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1583/2023-29 od 20. ožujka 2026. pod točkama III, IV i V izreke.
II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 14.12.2005. koji je potvrđen istoga dana kod javnog bilježnika Damira Bjelčića iz Krapine pod brojem ovjere OU-792/2005, a koji su sklopili tužitelj VG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, da tužitelju VG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.064,22 eura (tisuću šezdeset četiri eura i dvadeset dva centa), uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na iznose od:
7,35 EUR počevši od 14.02.2009. do isplate
12,54 EUR počevši od 12.03.2009. do isplate
7,01 EUR počevši od 16.04.2009. do isplate
4,48 EUR počevši od 15.05.2009. do isplate
2,21 EUR počevši od 14.06.2009. do isplate
2,19 EUR počevši od 16.07.2009. do isplate
0,90 EUR počevši od 14.08.2009. do isplate
1,87 EUR počevši od 12.09.2009. do isplate
1,03 EUR počevši od 10.10.2009. do isplate
1,64 EUR počevši od 15.11.2009. do isplate
2,76 EUR počevši od 05.12.2009. do isplate
5,93 EUR počevši od 13.01.2010. do isplate
9,68 EUR počevši od 02.02.2010. do isplate
10,00 EUR počevši od 28.02.2010. do isplate
13,09 EUR počevši od 09.04.2010. do isplate
14,19 EUR počevši od 05.05.2010. do isplate
18,91 EUR počevši od 13.06.2010. do isplate
27,21 EUR počevši od 08.07.2010. do isplate
28,35 EUR počevši od 14.08.2010. do isplate
38,18 EUR počevši od 09.09.2010. do isplate
37,08 EUR počevši od 08.10.2010. do isplate
34,26 EUR počevši od 10.11.2010. do isplate
41,50 EUR počevši od 12.12.2010. do isplate
48,37 EUR počevši od 15.01.2011. do isplate
44,78 EUR počevši od 11.02.2011. do isplate
46,46 EUR počevši od 15.03.2011. do isplate
44,72 EUR počevši od 15.04.2011. do isplate
49,11 EUR počevši od 10.05.2011. do isplate
63,41 EUR počevši od 15.06.2011. do isplate
66,55 EUR počevši od 10.07.2011. do isplate
98,92 EUR počevši od 11.08.2011. do isplate
84,03 EUR počevši od 09.09.2011. do isplate
65,39 EUR počevši od 16.10.2011. do isplate
130,12 EUR počevši od 23.10.2011. do isplate
sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba o naknadi za obradu kredita iz članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9010898519 od 14.12.2005. koji je potvrđen istoga dana kod javnog bilježnika Damira Bjelčića iz Krapine pod brojem ovjere OU-792/2005, koji su sklopili tužitelj VG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732 kao kreditor, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto.).“
IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička 50,
OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju VG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 142,39 eura (sto četrdeset dva eura i trideset devet centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 15. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.050,00 eura (tisuću pedeset eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
2. Protiv ove presude pod točkama III, IV i V izreke žali se tuženik iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud nije počinio onu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba.
5. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
6. Prvostupanjski sud u bitnom navodi sljedeće:
"Sporni dio gore navedene ugovorne odredbe iz čl. 12.3 Ugovora ovaj sud smatra ništetnom, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 12.3. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,00 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,00 % od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž- 1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.), te je u točci IV. izreke naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 142,39 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 15. prosinca 2005. (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO), sve sukladno nalazu i mišljenje vještaka.
Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 14. veljače 2009. do zaključno 23. listopada 2011. do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, provedenim financijskim vještačenjem utvrđeni su datumi kada je svakoga mjeseca unutar spornog razdoblja tuženik primio uplate tužitelja pa tako postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljom.
Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH 1. ožujka 2022. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača."
7. Ova odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja ovaj sud upućen na pravilno i dostatno obrazloženje iz pobijane presude.
8. Međutim, obzirom na žalbeni navod da ništetna odredba nije uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba reći slijedeće:
Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.
Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu i iskaza tužitelja prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je odredba članka 3. Ugovora nepoštena (ništetna) iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a pri čemu treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu vezano za jednokratnu naknadu naplaćenu prilikom korištenja kredita može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju. Naime, pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik, da u ugovoru nije navedeno što podrazumijeva naknada, niti se o istoj pregovaralo (iskaz tužitelja /list 157. spisa/), da tuženik niti tijekom predmetnog postupka nije naveo na što se odnosi naknada iz članak 3. Ugovora, kojim se kriterijima rukovodio kad ju je odredio sa iznosom 1,00% od ostvarenog kredita, koje je sve naknade naplaćivao korisnicima kredita, a koje je naplatio tužitelju, kako i kada ih je prezentirao korisnicima kredita, a kako tužitelju, i na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju, nije bilo za očekivati da bi se izvođenjem personalnih dokaza (saslušanjem javnog bilježnika i djelatnice banke za koju se niti ne navodi da je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu) moglo utvrditi drugačije činjenično stanje.
9. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali da iz njih potrošač može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti se ekonomske posljedice koje proizlaze za njega.
10. Dakle, i prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se ispitati tiče li se ta navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga.
11. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o svim razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji svi troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je čitanjem ugovora o kreditu mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, a jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.
12. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao glede prigovora zastare istaknuto po tuženoj na pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđivanja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa slijedom toga, a obzirom na točku III izreke prvostupanjske presude, nije ni počeo teći opći petogodišnji zastarni rok.
13. Treba reći da to pravno shvaćanje dobilo je potvrdu u presudi suda Europske unije u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojem je zauzeto pravno shvaćanje da se odredbe slovačkog građanskog zakonika prema kojem se zastara restitucijskog zahtjeva i kod potrošačkih ugovora koji su utvrđeni ništetnim računa od izvršenog plaćanja, da nije u skladu s pravnom stečevinom EU, makar samo trajanje zastarnog roka nije protivno pravu EU.
14. I odluka o trošku je pravilna i zakonita (čl. 154. st. 1. ZPP).
15. Stoga, a kako je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a niti ovaj sud nije našao da su počinjene i one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).
16. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).
U Zagrebu, 30. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Grgić
