Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3146/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆIG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Krešimir Ljubić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2732/2022-31 od 13. ožujka 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2732/2022- 31 od 13. ožujka 2025. godine, u dijelu pod točkom III, VIII, X i XI izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita; te se utvrđuju ništetnim odredbe čl. 1., čl. 4., čl. 5., čl. 6. i čl. 11.9 predmetnog Ugovora o kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara primjena valute CHF; te se utvrđuju ništetnim odredbe čl. 1., čl. 5. i čl .6. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara primjena tečaja tuženika; te se utvrđuju ništetnim odredbe čl. 4. Predmetnog Ugovora o kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara primjena kamatne stope koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika iznad 4,99%; te se utvrđuje ništetnom odredba čl. 9. Predmetnog Ugovora o kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika i utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita.

2. Ujedno se nalaže se tuženici da tužiteljici temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, i to odredbe o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 3.090,60 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u toč. II. izreke prvostupanjske presude, te isplati tužiteljici temeljem neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 139,45 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 11.12.2006. do isplate, kao i naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.166,98 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2025. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Sa dijelom tužbenog zahtjeva da se utvrđuje ništetnom odredba čl. 8. druga alineja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita, te da se utvrđuje ništetnom odredba čl. 10. Predmetnog Ugovora o kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita, kao i da se utvrđuje ništetnom odredba čl. 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, tužiteljica je odbijena.

4. Protiv te presude žali se tuženica u dijelu pod točkom III, VIII, X i XI izreke , iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

5. Žalba nije osnovana.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude nisu nejasni ni proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1% od iznosa kredita, te naknada za prijevremenu otplatu kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 3.090,60 eura i iznosa od 139,45 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

10. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe ugovora ništetne jer su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbama koje su bile sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljene od tuženice, te se o njima nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi, a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužiteljic objektivno nije mogla sagledati u cjelini.

11. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

12. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13. Isto tako navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

14. Tuženica nije dokazala da je obavijestila tužiteljicu o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti joj je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona zaključila ugovor o kreditu u svrhu kupnje osobnog automobila, a iz auto kuće su ju uputili na tuženicu gdje su joj ponudili samo kredit s valutnog klauzulom u CHF i mogla je uzeti samo taj kredit ili odustati. U banci joj nisu dali nikakva upozorenja da bi mogla porasti kamatna stopa ili valuta, a nisu je ni upozorili da HNB ne štiti tečaja prema CHF na način kao prema euru, niti joj je itko išta govorio o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti se o tome pojedinačno pregovaralo, a ona nema nikakvih specifičnih znanja iz bankarstva i međunarodnih tečajeva valuta. Ugovor ju je dočekao kod javnog bilježnika, te je isti samo trebala potpisati.

16. Iz takvog iskaza tužiteljice ne proizlazi, niti je to tuženica dokazala, da je obavijestila tužiteljicu o značaju odredbi o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti joj je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto su te naknade utvrđene baš u tom postotku, što je netransparentno, pa su takve ugovorne odredbe neodređene i neodredive, zbog čega nisu ni razumljive, te se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je očito da se radi o nepoštenoj ugovorno j odredbi.

17. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknada od 1,00% od iznosa kredita, te naknada za prijevremenu otplatu kredita zavisne samo o odluci banke i stoga nepoštene, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja te odredbe utvrdio ništetnim u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

18. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

19. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

20. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

21. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

22. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO), a s obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata tih jednokratnih naknada.

23. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

24. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da u ovom postupku zastara nije nastupila. Pri tome neosnovano tuženik smatra da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, budući da se radi o ništetnoj odredbi pa je potraživanje tužitelja dospjelo na dan uplata jednokratne naknade.

25. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

26. Pri tome neosnovano tuženica navodi da sud prvog stupnja nije imao osnove dosuditi trošak podneska od 24. listopada 2023. godine, budući da sud prvog stupnja i nije dosudio tužitelju trošak sastava podneska od 24. listopada 2023. godine, nego je dosudio tužitelju trošak pristupa na ročište dana 24. listopada 2023. godine, prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, 126/22, 138/23 – dalje Tarifa).

27. Također su i neosnovani žalbeni navodi glede dosuđenja troška za sastav podneska od 27. listopada 2023., budući da je sud prvog stupnja rješenjem od 24. listopada 2023. pozvao tužiteljicu da precizira tužbeni zahtjev sukladno propisima, što je ona i učinila podneskom od 27. listopada 2023. i tužbeni zahtjev naznačila u eurima, sukladno odredbi čl. 48. st. 1. i .2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22, 88/22), jer je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude euro uveden kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, pa se radi o potrebnom podnesku u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

28. Isto tako i podnesak od 14. lipnja 2024. godine bio je potreban, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, budući da je, nakon donošenja rješenja suda prvog stupnja od 13. lipnja 2024. godine, kojim je sud preotvorio glavnu raspravu, tim podneskom tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev glede tijeka zateznih kamata na pojedinačne iznose, a isto tako djelomično povukla tužbu.

29. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb