Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2118/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Franu Bazina, odvjetniku u Zagrebu , protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-6294/2024-11 od 28. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-6294/2024-11 od 28. siječnja 2026. u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke, za iznos od 600,00 Eur, s kojim tužiteljica nije uspjela.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-6294/2024-11 od 28. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, suđeno je:

„I. Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o [broj kredita] od 6.lipnja 2006. zaključenog između tužitelja ŽE, G, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju ŽE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 205,81 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.6.2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju ŽE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 226, 54 € sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. “

2. Presudu u dijelu odluke o troškovima postupka pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu u dijelu pod toč. III. izreke, te naložiti tuženiku da tužiteljici naknadit i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 600,00 Eur plus PDV.

3. Tuženik osporava presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. Žalbe stranaka su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi jednokratnih troškova za obradu kredita te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenog iznosa temeljem te ništetne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da su tužiteljica i prednik tuženika Hypo Alpe - Adria Bank d.d. dana 6. lipnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu br. 146-197/2006 kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.222,42 CHF prema srednjem tečaju na CHF važećem na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita bio je 7 godina.

8. U ovom predmetu sporan je osnov tužbenog zahtjeva, odnosno ima li tuženik pravo prilikom sklapanja ugovora o kreditu na naplatu troškova obrade kredita od tužiteljice, dok su nesporni visina i dospijeće naplaćene naknade.

9. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da da je tužiteljica kao fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu za kupnju automobila za osobne potrebe, te da je tužiteljica potrošač, a predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor; da je odredba članka 5. Ugovora, kojim je ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP) ništetna jer se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Prvostupanjski sud zaključuje da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj.

11. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni Ugovor te saslušanjem tužiteljice, utvrdio da stranke o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nisu pregovarale prije sklapanja ugovora, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika, te je pravilno ocijenio da te ugovorne odredbe nisu poštene u smislu odredaba ZZP, slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa, te odredaba Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe, te zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove temeljem te ugovorne odredbe.

12. Budući da je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na tuženiku (čl. 81. st. 4. ZZP/03), a tuženik takve pregovore nije dokazao, prvostupanjski sud je osnovano poklonio vjeru iskazu tužiteljice da pregovora nije bilo. Slijedom toga je pravilno proveo test poštenosti sporne odredbe te ocijenio da ista uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

13. U odnosu na ništetnu ugovornu odredbu sadržanu u čl. 5 Ugovora kojom je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,5% od iznosa odobrenog kredita, pravilno je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da je unaprijed formulirana od strane pravnog prednika tuženika, bez mogućnosti tužiteljice da utječe na njezin sadržaj ili visinu, pa stoga žalbeni navodi da je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, nisu osnovani.

14. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., sud ocjenu nepoštenosti odredbe o naknadi za obradu kredita ne može temeljiti isključivo na činjenici da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove, već je dužan uzeti u obzir i zahtjev transparentnosti te sve okolnosti konkretnog slučaja (čl. 81., 83. i 85. ZZP). Upravo u tom smislu prvostupanjski sud je ispitao jasnoću, razumljivost i uočljivost odredbe, kao i njezine ekonomske učinke na položaj potrošača.

15. I po ocjeni ovoga suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogla utjecati, štoviše ista joj je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,5%), koju je njezin prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

Dakle, osim što u čl. 5 . Ugovora nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer tužitelju nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

16. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Dakle, može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

17. U pogledu žalbenih navoda o transparentnosti, valja istaknuti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog drugostupanjskog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužitelj nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, a niti informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

18. Konačno, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

19. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 205,81 Eur a ne u iznosu od 1.533,04 Eur kako je to u tužbi naznačila tužiteljica, jer da se radi o tužbi u kojoj je uz kondemnatorni zahtjev za isplatu istaknut i deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora, valja istaći da je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti određenih odredaba Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 205,81 Eur te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavnog za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema visini novčanog potraživanja iz zahtjeva za isplatu (tako i VSRH u odluci poslovni broj Rev- 374/2013-3 od 6. prosinca 2017.).

20. Sud prvoga stupnja je pravilno tužiteljici, koja je uspjela u sporu, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 155. ZPP i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 dalje u tekstu: OT) prema vrijednosti predmeta spora od 205,81 Eur priznao 25 bodova za zatražene parnične radnje, te joj dosudio parnični trošak u iznosu od 226,54 Eur.

21. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis