Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-174/2026-2

U I M E R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Davor Lazić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d, OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. siječnja 2023., poslovni broj P- 8064/2019-27 i rješenja o ispravku presude istoga suda, poslovni broj P-8064/2019- 38 od 2. listopada 2025., u sjednici vijeća 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. siječnja 2023., poslovni broj P - 8064/2019-27 ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-8064/2019-38 od 2. listopada 2025. u toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 4.207,27 eura1 / 31.699,66 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose s danom dospijeća kako je to navedeno u izreci, pa do isplate, a sve po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, kao i u toč. II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se pobijana presuda u toč. I. izreke u dijelu kojim se tuženici nalaže isplatiti tužiteljici zakonske zatezne kamate tekuće od pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, a koje teku od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 2 postotna poena.

II. Odbija se žalba tuženice protiv rješenja o ispravku presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8064/2019-38 od 2. listopada 2025. kao neosnovana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 4.207,27 eur/31.699,66 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. U toč. II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka od 2.433,21 eur/18.333,00 kn također sa zakonskim zateznim kamatama.

1.1. Rješenjem o ispravku ispravljena je pobijana presuda na način da se u dijelu pod izreke, između redaka 8. i 9. dodaje redak koji glasi: "- 7,77 eura / 58,55 kn od 3. veljače 2008.".

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba tuženice je djelomično neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

5. Prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenih činjenica:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 22. svibnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj [broj kredita] radi kupnje motornog vozila kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 19.637,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te ugovorenom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje,

- da je tuženica tijekom otplate kredita povećavala kamatnu stopu, a što je sve dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta,

- da je kredit u cijelosti otplaćen 1. svibnja 2014.

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje: ZPP), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' 41/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP/14) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 89/2009, 133/2009, dalje: ZZP/07),

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava Udruge potrošač protiv banaka ,

- da se tužiteljica smatra potrošačem,

- da iz nalaza i mišljenja, te dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke proizlazi da je tužiteljica u utuženom periodu na ime razlike između redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamate koju je platila preko početne kamatne stope prema obračunu i odlukama tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi preplati la 5.784,78 kn, a na ime razlike između iznosa utvrđenog početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je tužiteljici isplaćen kredit i iznosa koji platila zbog rasta tečaja CHF preplatila iznosi 25.914,88 kn,

- da nije osnovan prigovor zastare obzirom da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., pa je u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći od pravomoćnosti odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa, obzirom je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), odnosno zastara je počela teći u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu.

6. Na temelju utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud zaključuje da su, sukladno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – dalje: ZZP/03), ništetne ugovorne odredbe ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, a o kojoj je ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju, jer su iste sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača i kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

6.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje u tekstu: ZOO), prihvatio zahtjev tužiteljice te obvezao tuženicu isplatiti sve što je primila s osnova ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom suda i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 4.207,27 eur s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa (čl. 1115. ZOO-a) zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica.

7. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a navodeći da je zbroj svih pojedinačnih iznosa navedenih u toj točki daje zbroj 4.207,27 EUR-a, iako iznosi zbrojeni daju zbroj od 4.199,55 eur.

7.1. U pravu je tuženika da navedeni mjesečni iznosi daju zbroj od 4.199,55 eur, međutim, radilo se o omašci u pisanju koja je otklonjena donošenjem rješenja o ispravku na način da je dodan iznos od 7,77 eura / 58,55 kn.

8. Nadalje tuženik ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 35. st. 2. toč. 6. u svezi s čl. 260. st. 2. ZPP-a, jer da je prvostupanjski sud u cijelom prvostupanjskom postupku ignorirao njezine prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, te nije izvodio daljnje dokaze niti je pozvao vještaka da usmeno izloži svoj nalaz i mišljenje.

8.1. Prema stanju spisa, vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje, koji je dostavljen strankama radi očitovanja, te je tuženica podneskom od 14. travnja 2022. prigovorila nalazu tvrdeći da je vještak došao do pogrešnog izračuna jer je vještak uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate anuitet te da posljedično nije izračunao pozitivne i negativne razlike.

8.2. Međutim, na ročištu glavne rasprave 2. prosinca 2022., a nakon što su po suglasnom prijedlogu stranaka, pročitani dokazi, uključujući i nalaz i mišljenje financijskog vještaka tuženica je izjavila da nema drugih dokaznih prijedloga. Obzirom da se sadržaj prigovora tuženice svodi na izračun tzv. ''negativne razlike'', isto po ocjeni ovog suda ne utječe na sam izračun sačinjen od strane vještaka, pa time što na te okolnosti sud nije usmeno saslušao vještaka nije počinjena relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. ZPP-a, te je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

9. Tuženica daljnjim žalbenim navodima osporava primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora pozivom na čl. 502.c ZPP-a tvrdeći da je tužiteljica trebala dokazati svojstvo prosječnog potrošača jer se status potrošača ne presumira.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužiteljici status potrošača, jer tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tim više što je u točki 5. ugovora o kreditu navedeno da je namjena kupnja motornog vozila. Činjenica što je ista bila direktorica društva „[trgovačko društvo]“ nije od utjecaja na utvrđenje statusa potrošača, s obzirom da iz izvedenih dokaza nije moguće zaključiti da je vozilo kupljeno upravo za potrebe društva, tim više što je ugovor o kreditu zaključen s tužiteljicom kao fizičkom osobom.

10.1. Osim toga, protivno stavu tuženice, u ovom konkretnom slučaju upravo je na tuženici bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018 -2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i da tužiteljica nije potrošač, a tuženica u tom smislu nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima status potrošača kako je definiran u čl. 3. ZZP/03.

11. Nadalje, protivno žalbenim navodima tuženice nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. i čl. 191. ZPP- a, koju obrazlaže tuženica u žalbi.

11.1. Naime, tužiteljica je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi zahtijeva la isplatu od 31.560,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama . Podneskom od 25. travnja 2022. u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka tužiteljica je postavila konačni zahtjev kojim je zatražila isplatu 31.699,66 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

11.2. Međutim, suprotno žalbenim navodima, tužiteljica nije mogla bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužiteljica već u tužbi utužila razliku preplaćenih kamata i iznosa radi promjene valute, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom nešto (neznatno) veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to u konkretnom slučaju nema povrede čl. 191. ZPP.

11.3. Naime, da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako je tužitelj još u tužbi navodio i postavio, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može ići na štetu tužiteljice u konkretnom slučaju kada se na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pozivao još u tužbi .

12. Nadalje, protivno žalbenim navodima tuženice, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačem'', jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu (a ne tužiteljicu kako to nepravilno u žalbi tvrdi tuženica) da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

12.1. S tim u vezi treba reći da je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužiteljice na okolnosti obaviještenosti prije sklapanja konkretnog ugovora, jer tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da nije informirana o spornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušana kao stranka iskazala suprotno, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužiteljici.

12.2. Nadalje, razlaganje tuženice da se ugovorena valutna klauzula ne može preispitivati s aspekta nepoštenosti, a pozivajući se na stajalište izraženo u odluci Suda Europske unije broj C-81/19, odnosno da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. i 84. ZZP/03, valja tuženici napomenuti da je točno da je sukladno odredbama ZOO-a odredba koja propisuje valutnu klauzulu dispozitivna norma, međutim, ocjenjujući stajalište iz navedene odluke broj C-81/19 treba primijetiti da ugovaranje valutne klauzule u nekom konkretnom ugovoru ovisi o volji stranaka, ali se njeno ugovaranje ne pretpostavlja, iz čega tada proizlazi da se ne može isključiti preispitivanje nepoštenosti ugovaranja takve klauzule.

12.3. Tuženici je u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj ica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog posla. Međutim, tuženica, radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nije predložila dokaz npr. djelatnika koji su sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

12.4. Stoga, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljicu upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovore formulacije u pogledu valutne klauzule bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF tuženica je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Prvostupanjski sud je, stoga, pozivajući se u skladu s čl. 502.c. ZPP -a na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača , a u kojim presudama su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i u ovom konkretnom slučaju, odlučujući o ništetnosti kao prethodnom pitanju, pravilno zaključio da su ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03 , pa su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

13. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. To iz razloga što je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

14. Suprotno pravnom shvaćanju tuženice, prvostupanjski sud nije retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a, jer je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.), a postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 12. lipnja 2019. kada je podnesena tužba. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare i osporava početak tijeka zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela je teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/2013- 4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, niti u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, niti u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

16. Međutim, u pravu je tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio zateznu kamatu sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022,dalje: ZOO).

16.1. Naime, sud je tužiteljici dosudio iznos od 4.207,27 EUR / 31.699,66 kn sa zateznom kamatom u toč. I. izreke „….a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.“

16.2. Uvećanje prosječne kamatne stope za 5 postotnih poena nije osnovano, s obzirom da od 1. siječnja 2023. uvećanje iznosi 3 postotna poena, a ne 5 postotnih poena. To stoga što je Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 29. prosinca 2022. godine donijela Uredbu o izmjeni zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, broj 149/22.) kojom je u članku 29. stavku 2. ZOO-a riječ: »pet« zamijenila riječju: »tri«. Osim toga, tužiteljica je tužbenim zahtjevom (list 236 spisa) potraživala zakonsku zateznu kamatu koja se izračunava uvećanjem prosječne kamatne stope za 3, a ne 5 postotnih poena, kako je dosudio prvostupanjski sud.

16.3. Stoga je valjalo primjenom čl. 369. st. 5. ZPP rješenjem ukinuti presudu prvostupanjskoga suda u dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev u odnosu na izračun zakonske zatezne kamate za 2 postotna poena.

17. Odluku o trošku, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP - a, utvrdivši tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.956,81 EUR -a, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 22. obrazloženja čija je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj: 138/2023 dalje: Tarifa) i trošak financijskog vještačenja, te je naložio tuženici naknaditi ga tužitelju u cijelosti.

18. Tuženica, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud tužitelju protivno odredbi čl. 155. ZPP-a dosudio troškove koji nisu bili nužni u sporu obzirom da je presuda donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora, pa stoga smatra da tužitelj ima pravo samo na trošak sastava tužbe, a da niti jedan od naknadnih podnesaka tužitelja kao ni prisustvovanje ročištima „ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude“.

18.1. Osporava tužiteljici i pravo na priznati trošak sastava podneska od 25. travnja 2022. u punom iznosu (sadrži samo preinačeni tužbeni zahtjev). Međutim, odluka o troškovima postupka je valjana kako u osnovi tako i visini, a prvostupanjski sud je pravilno ocijenio potrebnim radnje za koje je dosuđeni trošak, sve u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Podnesak od 25. travnja 2022. se smatra obrazloženim podneskom za koji tužiteljici pripada puni iznos troška jer se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka te konačno postavila tužbeni zahtjev.

19. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da zbog preinačenja prvostupanjske odluke tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu sporednog potraživanja (zatezne kamate) zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, pri čemu valja istaknuti da je visina troškova postupka po vrsti i visini pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi.

20. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 369. st. 5. ZPP odlučiti kao u izreci.

21. Obzirom da je tuženica u žalbenom postupku uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, to joj sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U odnosu na rješenje o ispravku

22. Pobijanim rješenjem je ispravljena očita pogreška iz presude u izreci presude, točka I., na način da se između redaka 8. i 9. dodaje redak koji glasi: " - 7,77 eura / 58,55 kn od 3. veljače 2008.".

23. Tuženica u žalbi ne navodi u čemu se sastoji povreda prvostupanjskog suda prilikom donošenja pobijanog rješenja o ispravku već upućuje na sadržaj žalbe protiv prvostupanjske presude.

24. Kako je u pobijanoj presudi došlo do očite omaške u pisanju na način da je izostavljen iznos od 7,77 eur/58,55 kn, pa je prvostupanjski sud po prijedlogu tužiteljice temeljem čl. 342. st. 1. i 2. ZPP, omašku otklonio i riješio kao u pobijanom rješenju, to žalbeni navodi tuženice nisu doveli u sumnju ispitano rješenje suda prvog stupnja.

25. Stoga je valjalo na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić