Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1843/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberte Pandža, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AT, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-184/2025-8 od 2. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-184/2025-8 od 2. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje toč. II. izreke rješenja sadržanog u istoj prvostupanjskoj presudi, kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 497,22 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 6. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 19. srpnja 2005. između tužiteljice i tuženika (kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek, Regionalni centar za Slavoniju i Baranju – Osijek, Kapucinska 29), koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno unaprijed.” (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 464,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2005. do isplate (toč. II. izreke). Rješenjem sadržanim u istoj prvostupanjskoj presudi utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 464,18 EUR tekuću za razdoblje od 19. srpnja 2005. do 28. srpnja 2005. (toč. I. izreke rješenja). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 497,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2026. do isplate (toč. II. izreke rješenja). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa dosuđenog u toč. II. rješenja (toč. III. izreke rješenja).

2. Protiv prvostupanjske presude i točke II. rješenja sadržanog u istoj presudi žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita iz Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka i restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti . pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbe u obrazloženju presude naveo sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, te koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, te je suprotno navodima žalbe prvostupanjska presuda sačinjena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravi lno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Suprotno neobrazloženim tvrdnjama tuženika u postupku pred prvostupanjskim sudom nije došlo do povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), jer okolnost da tuženik nije uspio u predmetnom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena i temeljna ljudska prava koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako, okolnost da prvostupanjski sud zauzima drugačija pravna shvaćanja i drugačije ocjenjuje dokaze od tuženika ne predstavlja povredu temeljnih ljudskih prava.

9. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika sklopili 19. srpnja 2005. Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita za adaptaciju kuće u kojoj živi. Nije sporno da je čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,50% jednokratno unaprijed koju se tužiteljica obvezala platiti, te da je tuženik 29. srpnja 2005. naplatio tužiteljici ovu naknadu u iznosu od 464,18 EUR. Sporno je da li je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna i je li tom odredbom narušena pravična ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana .

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da se o spornoj odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba formulirana na standardnom tipskom ugovoru od strane tuženika kao trgovca i da tužiteljica kao potrošač ni na koji način nije mogla utjecati na njezin sadržaj, da tuženik nije u postupku dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku (1,50%) od odobrenog iznosa kredita koju je tužiteljici naplatio za korištenje kredita, niti je pojasnio tužiteljici strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita; da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, i da tuženik na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nepoštena, a time i ništetnom u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 dalje: ZZP/03), jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelj ice kao potrošača. Stoga je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO obvezao tuženika kao nesavjesnog stjecatelja da tužiteljici vrati plaćeni iznos naknade za obradu kredita u po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO).

12. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava, kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

13. Tuženik u žalbi navodi da je sporna odredba bila transparentna, jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega u smislu odredbe čl. 84. ZZK/03 nije bilo dopušteno utvrđivati njezinu ništetnost, te da predmetna odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu među ugovornim stranama. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani.

14. Okolnost da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

15. U smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o jednokratnoj naknadi za obradu kredita naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade, a što tuženik u postupku nije dokazao.

16. Kod prednje navedene odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

17. Tužiteljica je u svom iskazu navela da joj je ponuđen unaprijed formirani ugovor o čijim odredbama nije mogla pregovarati, pa tako niti o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih navoda o tome se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pa zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje. Činjenica da je tužiteljici bilo poznato da ugovor sadrži odredbu o naknadi za obradu kredita ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarala, time da tuženik niti tvrdi, niti dokazuje da je ona mogla utjecati na postojanje obveze na plaćanje naknade za obradu kredita i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

18. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

19. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Isto tako, tuženik nije tužiteljicu informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno nije naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužiteljice), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

21. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna, te je posljedično tome pravilno naložio tuženiku kao nepoštenom stjecatelju (čl. 1115. ZOO) vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe (čl. 323. ZOO).

22. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je tužiteljici u okviru parničnih troškova dosuđen trošak ročišta za objavu presude sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa), jer je riječ o trošku koji je bio potreban za parnicu , obzirom da pravo svake stranke da u postupku sazna sadržaj presude i ishod postupka na ročištu na kojemu sud presudu objavljuje proizlazi iz načela prava na pošteno suđenje, neovisno od činjenice što je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e - oglasne ploče suda (čl. 335. st. 9. ZPP).

23. Neosnovani su i daljnji navodi žalbe da tužiteljici u okviru parničnih troškova nisu trebali biti dosuđeni troškovi sudskih pristojbi i na tužbu i presudu iz razloga što odredba čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23 – dalje: ZID ZSP) propisuje da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi. Naime, predmet spora u ovom parničnom postupku je ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, koja nije bila predmet odlučivanja kolektivne tužbe.

24. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš