Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-574/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Andreis & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2520/2021-22 od 23. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2520/2021-22 od 23. studenog 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2520/2021-22 od 23. studenog 2023. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.750,05 EUR/65.927,28 kuna[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.758,98 EUR/13.253,00 kune zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. studenog 2023. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 30. ožujka 2023., za isplatu preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu broj 156-43/2006 od 6. ožujka 2006. (dalje: Ugovor), temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u ukupnom iznosu od 8.750,05 EUR/65.927,28 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta pa do isplate.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio u bitnom sljedeće:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, temeljem Ugovora od 6. ožujka 2006. zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), temeljem kojeg se prednik tuženika obvezao korisniku kredita (ovdje tužitelju) staviti na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 70.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), za adaptaciju kuće, s rokom otplate od 20 godina (240 mjeseci), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora),

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit,

- da kredit nije konvertiran,

- da iz iskaza tužiteljice koja je u predmetnom postupku saslušana kao stranka proizlazi da ista nije mogla pojedinačno pregovarati o odredbama Ugovora s prednikom tuženika, da je Ugovor bio unaprijed pripremljen kao tipski ugovor, da joj je bio ponuđen kredit samo s valutnom klauzulom u CHF, da od strane djelatnika banke nije bila informirana o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja takvog kredita , niti je razumjela značenje valutne klauzule,

- da iz iskaza svjedoka VO, djelatnika banke koji je osobno sudjelovao u postupku sklapanja Ugovora, proizlazi da je pravna služba prednika tuženika pripremila tipski ugovor, da se nije pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama Ugovora, da je tzv. CHF kredit bio prezentiran kao najpovoljniji proizvod, da su klijenti banke bili upoznati s kamatnom stopom, ali da zaposlenici banke nisu s klijentima prolazili članak po članak,

- da iz navedenog proizlazi da tuženik nije tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi Ugovora,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića (Ručević vještačenja d.o.o.) proizlazi da je tužiteljica zbog promjene tečaja tijekom razdoblja otplate kredita više platila iznos od 65.927,28 kuna/8.750,05 EUR,

- da je sud u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik odnosno prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita , zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prednik tuženika postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj: 96/03., dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da, budući da odredba članka 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a i da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, da je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Prema tome, prvostupanjski sud je zaključio da, s obzirom da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, iz čega proizlazi da je ta odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, da je navedena pravna utvrđenja valjalo primijeniti i u ovoj parnici.

9. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da, s obzirom da je ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu u čl. 4. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetna, da je obveza tuženika da tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takve ništetne odredbe predmetnog Ugovora od nje primio zbog stjecanja bez osnove, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate pa do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO -a, slijedom čega je prvostupanjski sud odlučio kao pod stavkom I. izreke pobijane presude.

10. Prigovor zastare istaknut od strane tuženika prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim ističući da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. Prema tome, kako je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe , tako je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, budući da je predmetna tužba podnesena 31. ožujka 2021., dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj, drugostupanjski sud, te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika u kojima isti, u biti, ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Naime, prvostupanjski sud je, imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu , te ocjenjujući materijalne i personalne dokaze (saslušanje tužiteljice i svjedoka VO) koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su te odredbe ništetne.

12. Tvrdnja iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja arbitrarnu odluku je netočna, jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da su mu pobijanom odlukom grubo povrijeđena prava na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 26. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14).

13. Pritom valja istaknuti da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč 6. ZPP-a, a koju sadržajno ističe tuženik tvrdnjom da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog da se sasluša javna bilježnica Ranka Spevec na okolnost sklapanja Ugovora i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo. Ovo iz razloga, što javna bilježnica nije bila prisutna prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, niti javni bilježnik može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg je solemnizirao (ovakvo pravno shvaćanja zauzeo je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022). Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da bi saslušavanje javne bilježnice u predmetnom postupku bilo nepotrebno i da bi vodilo daljnjem bespotrebnom odugovlačenju postupka i izazivanju nepotrebnih troškova, kao i svako drugo izvođenje dokaza, jer je činjenično stanje na osnovi provedenih dokaza u potpunosti utvrđeno.

14. Tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom postupao na način suprotan onome o kakvom se govori u odlukama na koje se sud pozvao odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu, a teret dokaza u tom je dijelu bio na tuženiku. Stoga su u takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, te je prvostupanjski sud pravilno postupio kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

15. Nadalje, prvostupanjski sud je, ocjenjujući iskaz tužiteljice, kao i svjedoka VO, zaključio da tužiteljica nije jasno i nedvosmisleno bila informirana od strane banke o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanju otplate glavnice i kamata uz švicarski franak, a iz iskaza tužiteljice i svjedoka VO jasno proizlazi da je Ugovor u banci dobila već napisan i da u njemu ništa nije mogla mijenjati.

16. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika, a koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule, valja reći da je točno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, no predmetni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, te je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st. 1. ZOO-a.

17. Što se tiče žalbenih navoda tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića, valja reći da je izračun pravilno izvršen utvrđujući preplatu uzimajući u obzir razliku između tečaja CHF u vrijeme sklapanja Ugovora i tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate, jer je predmet spora restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba, tako da neosnovano prigovara tuženik da je izračun sačinjen kao da se radi o ugovoru o kreditu u kunama. Vezano za žalbene navode tuženika u kojima prigovara metodi kojom je izvršen izračun preplaćenog iznosa valja reći da tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud (neosnovanost takvih prigovora već je pravomoćno utvrđena u postupku Potrošač), a ne financijski vještak, koji je nalaz i mišljenje izradio objektivno, u skladu s pravilima struke i postavljenim zadatkom, pri čemu je izračun preplaćenih iznosa pregledan i jasan.

18. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu potraživanja na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Zrinka Ručevića, koji je po stavu ovog suda u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tražbine tužiteljice . Pritom valja istaknuti da je prvostupanjski sud, a suprotno žalbenim navodima tuženika, obrazložio zbog čega je odbio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, ističući da je vještak Zrinko Ručević nalaz i mišljenje izradio stručno i objektivno, te da je u svom dopunskom očitovanju jasno i obrazloženo odgovorio na sva pitanja , i pritom otklonio sve primjedbe tuženika, slijedom čega ni u pogledu navedenog nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč 6. ZPP-a, a koju u žalbi ističe tuženik tvrdnjom da je prvostupanjski sud neosnovano i neobrazloženo odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića bez da je na adekvatan način obrazložio razloge odbijanja.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima on ukazuje na tzv. negativne razlike valja reći da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik odnosno njegov prednik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu, nakon sklapanja Ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

20. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO -a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik odnosno njegov prednik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredaba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO -a pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, ali ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila. Stoga je pravilno prihvaćen zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđen više plaćeni iznos.

22. S tim u vezi valja istaknuti da tuženik u predmetnom postupku nije istakao prigovor radi prebijanja, niti prigovor prijeboja, niti protutužbeni zahtjev, a u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. izraženo je shvaćanje koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

23. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO -a), pripada pravo i na isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada su tuženiku odnosno predniku tuženika izvršene pojedine uplate, jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a. Naime, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nepošten stjecatelj (u tom smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.), slijedom čega u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Također, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022-2) zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. To znači da za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12, i to ovdje od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

25. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO-a), a koji rok do utuženja nije protekao budući je tužba podnesena 31. ožujka 2021.

26. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je pobijanom presudom pod stavkom I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.750,05 EUR/65.927,28 kuna, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada su tuženiku odnosno njegovom predniku izvršene pojedine uplate pa do isplate, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

27. Odluka o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka pod stavkom II. izreke pobijane presude pravilno je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22. i 33/23), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 53/19) i Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 37/23), u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18. i 51/23), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1 i 2. ZPP-a.

28. Pritom tuženik neosnovano ističe da je prvostupanjski sud primjenom Tarife na sve poduzete radnje povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti. Naime, dana 23. studenog 2023., kada je prvostupanjski sud odlučivao o trošku parničnog postupka , na snazi je bila Tarifa kojom je propisana vrijednost boda od 15,00 kuna/1,99 EUR (Tbr. 50. Tarife), a koja se primjenjuje od 5. studenog 2022.

29. Odredbom iz Tbr. 48. st. 3. Tarife propisano je da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka . Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odluku o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka (stavak II. izreke pobijane presude) donio upravo primjenom odredaba Tarife.

30. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima ističe da sud nije odbio tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka valja reći da je, u smislu odredbe čl. 339. u svezi čl. 347. ZPP-a, tuženik mogao u roku od 15 dana od primitka presude zahtijevati donošenje dopunske odluke o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka, a što je isti propustio učiniti. No, u situaciji kad je tužiteljici u cijelosti dosuđen trošak s obzirom na njezin uspjeh u parnici, tuženik ionako nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

31. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove odluke.

32. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža