Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2858/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Bebek, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek iz Siska, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državnom odvjetništvo u Sisku, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji, poslovni broj P-465/2020-19 od 2. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji, poslovni broj P-465/2020-19 od 2. svibnja 2023. u pobijanom dijelu, točki I. izreke i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.043,90 eura.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu zatraženih troškova za sastav odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Utvrđuje se da je tužitelj LP stekao pravo vlasništva na nekretninama upisanima u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak pođarak od 5830 m² i k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak pođarak od 5899 m², slijedom čega je ovlašten u zemljišnoj knjizi zatražiti i ishoditi upis stečenog prava vlasništva na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženice Republike Hrvatske, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju LP naknadi parnični trošak u iznosu od 2.043,90 eura/15.399,76 kuna¹ zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana 2. svibnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 124,43 eura/937,53 kune zahtjev tužitelja odbija.“

2. Protiv dijela ove presude, točke I. izreke i dijela točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak, žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu, odnosno istu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 248,86 eura.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava navode istaknute u žalbi i predlaže istu odbiti. Potražuje naknadu troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od ukupno 262,12 eura.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica], upisane u zkulbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnjama da je vlasništvo tih nekretnina stekao na temelju dosjelosti.

5. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj 11. studenoga 2019. podnio tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu koje je podnositelja zahtjeva (tužitelja) pozvalo na dopunu zahtjeva u roku 30 dana, ali podnositelj po tom pozivu nije postupio, već je 10. prosinca 2020. podnio tužbu u ovom postupku,

- da je od 1979. do 2012. u katastru kao posjednik predmetnih čestica bio upisan otac tužitelja PP, a nakon toga majka tužitelja UP,

- da su tužiteljevi roditelji predmetne nekretnine stekli 1965. koju su od 1968. obrađivali i održavali, a danas ju obrađuje tužitelj sadnjom poljoprivrednih kultura,

- da se predmetne nekretnine nalaze izvan građevinskog područja naselja,

- da je u zemljišnim knjigama Republika Hrvatska upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina na temelju rješenja broj Z-384/05-2 od 23. ožujka 2005., a prije toga je bila Općenarodna imovina sa pravom korištenja za korist Narodnog odbora Kotara Sisak,

- da je tužitelj 2016. pokrenuo pred Općinskim sudom u Sisku pojedinačni ispravni postupak u kojem je rješenjem Z-18340/2016 od 3. travnja 2016. odbijen prigovor protustranke Republike Hrvatske i usvojen prijedlog ovdje tužitelja za uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina,

- da je u parničnom postupku Općinskog suda u Sisku broj P-253/2018 pravomoćnom presudom ispravljeno zemljišno knjižno stanje na temelju rješenja Općinskog suda u Sisku broj Z-18340/2016 od 3. travnja 2016. određena uknjižba brisanja uknjižbe prava vlasništva LP uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva u korist Republike Hrvatske,

- da su roditelji tužitelja stekli predmetne nekretnine 1965. od kada su iste koristili kao livadu te potom obrađivali kao oranicu.

6. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj i njegovi pravni prednici predmetne nekretnine imaju u posjedu više od četrdeset godina te da je posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika pošten budući da oni nisu znali niti su obzirom na okolnosti imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed, a da tuženica nije dokazala suprotno, pa je pozivom na odredbe čl. 159. st. 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje: ZV) prihvatio tužbeni zahtjev.

6.1. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor preuranjenosti tužbe, jer je tužitelj 11. studenoga 2019. podnio zahtjev za mirno rješenje spora u prilogu kojeg se nalazio primjerak tužbe identične kao u ovom predmetu te je sud ocijenio da je zahtjev za mirno rješenje spora sadržavao sve što mora sadržavati tužba, a da o tom zahtjevu nije odlučeno u roku od tri mjeseca od njegovog podnošenja.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Žalba tuženika je neosnovana.

9. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi.

11. Tuženik u žalbi ustraje na tvrdnjama o preuranjenosti tužbe u ovom postupku, jer da tužitelj, nakon što mu je nadležno državno odvjetništvo vratilo zahtjev za mirno rješenje spora kao nepotpun (smatrajući da u zahtjevu osim javno dostupne dokumentacije nisu priloženi drugi materijalni dokazi, izjave eventualnih svjedoka i slično), nije vratio tom državno odvjetništvu dopunjeni zahtjev za mirno rješenje spora, zbog čega tuženik smatra da tužitelj nije postupio sukladno čl. 186.a. ZPP u vezi čl. 38. st. 4. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 67/2018, 21/2022, 136/2025 – dalje: ZODO) te da rok za podnošenje tužbe iz čl. 186.a. st. 5. ZPP nije počeo teći.

12. U konkretnom slučaju tužitelj je u podnesenom zahtjevu za mirno rješenje spora dostavio sadržaj tužbe u kojoj je iznio činjenice na kojima temelji svoj zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva i predložio provođenje određenih dokaza (uvid u dokumentaciju te provođenje personalnih dokaza saslušanjem tužitelja i određeno navedenih svjedoka) na kojima temelji takav zahtjev, a koji sadržaj je identičan sadržaju tužbe podnesene u ovom postupku. Iz sadržaja spisa proizlazi da je sud postupio po takvoj tužbi i dostavio tužbu tuženiku na odgovor.

12.1. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je tužitelj postupio sukladno odredbama čl. 186.a. ZPP u vezi čl. 38. st. 3. ZODO, jer podneseni zahtjev za mirno rješenje spora sadrži sve ono što mora sadržavati tužba, a kako je to predviđeno odredbom čl. 186. st. 1. ZPP , zbog čega je nadležno državno odvjetništvo pogrešno podnositelju zahtjeva, ovdje tužitelju, vratilo zahtjev za mirno rješenje spora radi dopune smatrajući da je isti nepotpun. U okolnostima konkretnog slučaja državno odvjetništvo je pogrešnom ocjenom sadržaja zahtjeva za mirno rješenje spora preuzelo ulogu koja prelazi okvire njegove nadležnosti i nametnulo tumačenje koje nije utemeljeno na zakonskim odredbama čl. 186.a. ZPP i čl. 38. st. 3. ZODO, time da se takvim tumačenjem onemogućuje stranke u ostvarivanju prava na pristup sudu, zbog čega je suprotno žalbenim navodima, pravilnom primjenom čl. 186.a.st. 5. ZPP istaknuti prigovor preuranjenosti tužbe u ovoj pravnoj stvari, ocijenjen neosnovanim.

13. U odnosu na predmet spora, utvrđenje da je tužitelj vlasništvo predmetnih nekretnina stekao dosjelošću, valja navesti da pravni učinci dosjelosti kao izvornog načina stjecanja prava vlasništva nastupaju po samom pravu (ipso iure) istekom potrebnog vremena za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ako su ispunjeni i ostali uvjeti koje propisuje zakon o stjecanju putem dosjelosti, u konkretnom slučaju savjesnost posjeda.

13.1. Dakle, da bi se vlasništvo moglo steći dosjelošću, mora, osim isteka potrebnog vremena, biti ispunjena pretpostavka savjesnosti (poštenja) posjeda i to kako po odredbama ZV (čl. 159. ) koji je sada na snazi i u vrijeme podnošenja tužbe, tako i prema odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/1991., 9/1992. i 77/1992 - dalje: ZOVO) koji se primjenjuje od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996., tako i prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (paragraf 1460), koja pravila su se primjenjivala do 1. rujna 1980. kao dana stupanja na snagu ZOVO, na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Službeni list", broj 86/1946.), odnosno na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", br. 73/1991.).

14. Pravni standard "poštenog posjednika" određuje onog koji nije znao niti je iz okolnosti slučaja mogao znati da netko drugi ima pravo na posjed (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 857/13-3 od 4. travnja 2018.). Poštenje posjednika se predmnijeva, ali radi se o oborivoj zakonskoj predmnijevi kako to proizlazi iz odredaba ZV, ali i iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-6116/2020 od 24. veljače 2021. Nesavjesnost posjednika kao zapreka za stjecanje vlasništva dosjelošću ne može se izvesti iz same okolnosti da je kao vlasnik nekretnine upisana druga osoba, već onaj koji se na nesavjesnost poziva dužan je to i dokazati (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: Rev 389/2014-5 od 29. svibnja 2019., Rev 32/97 od 16. rujna 1997., Rev 2468/10 od 21. veljače 2012. i Rev 2426/90 od 15 veljače 1991.). Nepošten je posjednik koji zna ili mora znati da nema pravo (samostalno) posjedovati nekretninu. Činjenica da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugu osobu ne čini sama po sebi posjed nepoštenim, a do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da povjerava stanje u zemljišnim knjigama (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev x 76/2014 od 21. listopada 2014.).

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 1048/2023-2 od 3. siječnja 2024. zauzeo pravno shvaćanju da se na nekretnini koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu može steći pravo vlasništva izvanrednom dosjelošću sukladno odredbama čl. 159. st. 3. i 4. ZV ako su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u vrijeme podnošenja tužbe odnosno ako je do podnošenja tužbe proteklo vrijeme poštenog posjedovanja od 40 godina, a ne do 17. studenog 1999. kada je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP -a odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I-58/97 od 17. studenoga 1999.

16. U okolnostima konkretnog slučaja kada je tužitelj u iskazu danom u ovom postupku rekao da ima saznanje da su sporne nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske od 2011., u smislu naprijed navedenih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, da bi bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, u ovoj pravnoj stvari odlučno je utvrđenje je li posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika bio pošten te je li takav posjed do 2011. trajao 40 godina.

17. Žalbenim navodima nije dovedeno u sumnje utvrđenje prvostupanjskog suda o poštenom posjedu tužitelja i njegovih pravnih prednika u trajanju 40 godina do 2011.

17.1. Naime, opširni žalbeni razlozi glede tužitelja kao nepoštenog posjednika se odnose na razdoblje nakon 2011., dok za razdoblje prije toga tuženik tijekom postupka nije isticao nikakve okolnosti niti predlagao dokaze kojima bi bile dovedena u sumnju ocjena da je posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika prije 2011. bio pošten. To iz razloga jer je otac tužitelja bio upisan kao posjednik u katastru od 1979. tj. od kada se raspolaže dokumentacijom o povijesti promjena na katastarskim česticama, time da tužitelj i svi saslušani svjedoci suglasno iskazuju da su predmetne nekretnine u trenutku kada je otac ušao u posjed 1965. bile zapuštene te ih je on održavao i kasnije obrađivao, pri čemu su roditelji tužitelja sebe smatrali vlasnicima tih nekretnina budući da su bili upisani u katastar te nisu imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed. Sve te okolnosti ukazuju na pravilnost zaključka da su roditelji tužitelja prednici tužitelja samostalno posjedovali predmetne nekretnine od 1965. i to kao pošteni posjednici, jer iz okolnosti konkretnog slučaja nisu mogli znati da netko drugi ima pravo na posjed tih nekretnina.

17.2. Obzirom na to da su tužitelj i njegovi prednici tužitelja od 1965. nesmetano posjedovali predmetne nekretnine kao svoje u trajanju od 40 godina, slijedom čega je dakle i prije 2011., a od kada tužitelj zna da je tuženik vlasnik predmetnih nekretnina, bila ispunjena pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću , pa su žalbeni navodi u ovom dijelu neosnovani.

18. Stoga slijedom navedenog nisu ostvareni žalbeni razlozi koje tuženik ističe u žalbi te je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev.

19. Neosnovani su žalbeni navodi u vezi odluke o troškovima postupka sadržanoj u pobijanom dijelu točke II. izreke, budući da je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP.

19.1. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju parnični trošak za podneske od 8. veljače 2022., 10. svibnja 2021. i 25. listopada 2022., budući da se radi o obrazloženim podnescima kojima se tužitelj očitovao na navode tuženika.

19.2. Pogrešno je shvaćanje tuženika da tužitelj nema pravo na trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, jer je podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu procesna pretpostavka za podnošenje tužbe protiv Republike Hrvatske, time da je suprotno tumačenju tuženika u vezi dosuđenih troškova postupka obzirom na broj podnesaka te sastav tužbe i zahtjeva za mirno rješenje spora, Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: Tarifa/12) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima, a isto je tako i sada važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23), propisano da odvjetniku pripada trošak za sastav zahtjeva i tužbe (Tbr. 7/1 Tarifa/12), te sastav 4 obrazložena podneska (Tbr. 8/1 Tarifa/12), slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak za sastav tužbe, zahtjeva za mirno rješenje spora te sastav tri obrazložena podneska.

19.3. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud odmjerio troškove postupka primjenom Tarife/12 i primijenio vrijednost boda prema izmijenjenim Tbr. 50, jer je Tbr. 48/3 Tarife/12 propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, zbog čega su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani.

20. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

21. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe.

22. Zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu odbijen je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, jer isti nije bio potreban.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić