Poslovni broj: Usž-2598/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić-Zaninović članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljica JJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i JJĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa Petar Petrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Petrić & Kajić d.o.o., Zagreb, Crvenog križa 27, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe, Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Split, Gundulićeva 29a, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3100/23-15 od 11. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljica i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3100/23-15 od 11. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev tužiteljica radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/20-01/155, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 24. svibnja 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, Zagreb KLASA: UP/I-942-01/06 009/115, URBROJ: 251-19-01-20-46 od 18. veljače 2020. (točka I. izreke), te se odbija zahtjev tužiteljica za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Rješenjem tuženika odbijena je, kao neosnovana, žalba pravnih prednica tužiteljica, izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 18. veljače 2020., kojim je odbijen njihov zahtjev za naknadu oduzetog suvlasničkog dijela EJ na k. č. br. [katastarska čestica], površine 372 m[2] i k. č. br. [katastarska čestica] površine 348 m . Istim rješenjem obustavljen je postupak u odnosu na suvlasnički dio PJ i HJ za zemljište oznake k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica].

3. Tužiteljice su protiv osporene presude izjavile žalbu iz svih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24. dalje – ZUS). U žalbi, u bitnom, navode da iz katastarskog uvjerenja od 16. lipnja 2008., proizlazi da je na temelju izmjere iz 1963. godine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] imala površinu od 774 m[2] i odgovara z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Geodetskim elaboratom , broj Rn 173/66, dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] poništen je i spojen u novonastalu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] tako da je njihov prednik VJ evidentiran kao korisnik k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok je preostalih 365 m[2] nacionalizirano. Temeljem elaborata, Rn- 168/67, od z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 720 m[2] , nastale su k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (površine 371m[2] ) i z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (površine 348 m[2] ). Nije jasno kako je došlo do smanjenja površine koja je prvotno bila vlasništvo njihovog prednika niti koji je dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] poništen i spojen u k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ističu da su, temeljem rješenja katastra iz 1976. godine, evidentirane kao korisnice k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 409 m[2] , ali da preostali nacionalizirani dio te čestice, koji predstavlja dio nekadašnje z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u površini od 365 m[2] , a sada je dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jevka, nikad nije priveden namjeni niti su s njime one raspolagale i upravo na taj dio se odnosi njihov zahtjev. Ističu da sklapanjem Ugovora od 25. siječnja 1999., nisu riješeni imovinsko pravni odnosi na z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], obzirom da one nisu bile vlasnice tih nekretnina. S tim da se navedeni ugovor odnosio na nekretninu koja nije bila predmet povrata. Smatraju da je obrazloženje prvostupanjske presude nejasno i nepotpuno te da prvostupanjski sud paušalno prihvaća stajališta tuženika i prvostupanjskog tijela iz rješenja donesenih u upravnom postupku, u kojem nisu prihvaćeni njihovi dokazni prijedlozi, što je protivno praksi Europskog suda za ljudska prava, odnosno presudi LB INTERFINANZ A.G. protiv Hrvatske te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1001/2007 od 7. srpnja 2010. Stoga zaključuju da su upravna tijela propustila na adekvatan način pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje te su posljedično pogrešno primijenili materijalno pravo , a prvostupanjski sud je paušalno prihvatio takvo postupanje te ih odbio s tužbenim zahtjevom bez da je u obrazloženju nedvojbeno objasnio razloge radi kojih su tijela u upravnom postupku ispravno i zakonito postupila. Skreće pozornost da su, obzirom da se radi o složenom pitanju, predložile da se pribavi mjerodavna dokumentacija iz koje se vidi slijed promjena na predmetnim česticama te da se nakon toga provede vještačenje, što sud nije prihvatio i tako donio nezakonitu presudu. Predlažu usvajanje žalbe, ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak, odnosno preinačenje prvostupanjske presude.

4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica te da time nije povrijedio zakon na njihovu štetu.

7. Naime, iz dokaza priloženih spisu proizlazi da je prvostupanjski sud osporenu presudu utemeljio na činjenicama koje su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđene, nakon čega je, ispravnom primjenom relevantnih odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 98/19., dalje: Zakon o naknadi), na koje se izrijekom pozvao, osnovano ocijenio da tužiteljicama ne pripada pravo na naknadu za suvlasnički dio EJ na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 372 m[2] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine od 348 m[2] , obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom rješavanju odnosa između prednica tužiteljica i Grada Zagreba do kojeg je došlo nakon podnošenja zahtjeva za naknadu. Naime, prednice tužiteljica, sklapanjem ugovora s Gradom Zagrebom 25. siječnja 1999., raspolagale su predmetnom imovinom u korist Grada Zagreba za što su dobile u vlasništvo svaka po jedan jednosoban stan u [adresa]. Na pravilnost takvog stajališta dodatno upućuje i ovosudna presuda, poslovni broj Us- 2499/2011-11 od 6. veljače 2014., koja se odnosi na situaciju kakva je primjenjiva i u ovom predmetu, obzirom da je tom presudom primjenom Zakona o naknadi okončan spor u odnosu na preostali suvlasnički dio tužiteljica na istom zemljištu.

8. Pritom nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari prigovori tužiteljica koji se odnose na površinu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na koji se, otklanjajući njegovu osnovanost, detaljnim i argumentirano obrazloženim razlozima utemeljenim na podacima spisa predmeta osvrnuo prvostupanjski sud, navodeći da su prednice tužiteljica, u cijelosti dobrovoljno raspolagale nekretninom točno onolikom površinom (103 čhv+97čhv) koliko je iznosila površina nacionalizirane nekretnine, tadašnje oznake 5791/6 površine 200 čhv.

9. Slijedom izloženog, nije pravno odlučan niti prigovor tužitelj ica da je u sporu počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka radi neprovođenja predloženog dokaza vještačenjem. Ovo zbog toga jer sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 4. ZUS-a), međutim, dužan je u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što je prvostupanjski sud i učinio, osnovano ocjenjujući suvišnim izvođenje predloženog dokaza te uopće daljnje dokazivanje, kraj dokaza koji već prileže spisu i daju pouzdanu osnovu za donošenje pravilne i zakonite odluke.

10. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužiteljica, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1.ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić