Poslovni broj: Usž-1521/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice PZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi novčane pomoći roditelju odgojitelju, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 3117/2024-5 od 23. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3117/2024-5 od 23. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/1381, URBROJ: 251-02-01/001-23-2 od 3. svibnja 2023. kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbija se prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-013/79, URBROJ: 251-09- 22-1/003-23-2 od 22. ožujka 2023. te se odbija i zahtjev za naknadu troška. Tim prvostupanjskim rješenjem zamijenjen je dio izreke zaključka Grada Zagreba, zaključak Grada Zagreba, Ureda za demografiju Grada Zagreba od 30. travnja 2020. u dijelu koji se odnosi na visinu novčane pomoći i uvjete za prestanak prava.

2. Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu iz svih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24. dalje ZUS). U razlozima žalbe, u bitnom prigovora da je sud u cijelosti propustio otkloniti njezin prigovor o povredi prava na poštivanje obiteljskog i privatnog života iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zaštićenog i člankom 62. Ustava Republike Hrvatske. Tim više što smatra da je povreda članka 8. Konvencije značajnija ako je došlo do diskriminacije po dobi, odnosno uskraćivanja daljnje naknade, dok se osobama u usporedivoj situaciji ona isplaćuje i to isključivo ovisno o dobi djeteta, a čime dolazi i do povrede članka 14. Konvencije te prava vlasništva obuhvaćenog člankom 1. Protokola 1. Konvencije, a što potvrđuje odluka Europskog suda za ljudska prava, Beeler protiv Švicarske. Ističe da joj nije pružena mogućnost izjašnjavanja u skladu s člankom 6. ZUS-a radi čega joj je narušeno pravo na pravično suđenje te je učinjena bitna povreda pravila postupka. Poziva na dopis Pravobraniteljice za djecu Predsjedniku Hrvatskog sabora od 31. ožujka 2023. te naglašava da je korisnik mjere kao roditelj pa se očito radi i o interesu djeteta, čije potrebe se ne mogu utvrđivati materijalnim dokazima, već prije svega saslušanjem roditelja. Osporava ovlaštenje drugostupanjskog tijela za odlučivanje o žalbi, jer prema članku 23. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., 110/21., dalje: ZUP) i članku 4. Pravilnika o unutarnjem redu Stručne službe Gradske uprave („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 34/22. od 30.11.2022.), nema ovlast voditi upravni postupak. Nepravilnim smatra zaključak prvostupanjskog suda da je rok propisan člankom 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22. - dalje u tekstu: Odluka/22.) procesni instruktivni rok, jer se, prema mišljenju tužitelja, radi o prekluzivnom roku. Mišljenja je da nije dopušteno primijeniti Odluku/22 izravno na prava i obveze uređene pravomoćnim upravnim aktom, bez vremenskog ograničenja. Smatra da prvostupanjsko rješenje treba oglasiti ništavim sukladno odredbi članka 128. stavka 1. točke 5. ZUP-a, jer ne postoji ni zahtjev stranke, ni zakon koji ovlašćuje postupiti nakon 31. prosinca 2022. Poziva se na brojne odluke ESLJP-a i USRH koje smatra primjenjivima u konkretnoj upravnoj stvari. Osporava odluku suda o prigovoru nenadležnosti osobe koja je donijela prvostupanjsko rješenje. Tvrdi da sistematizacija na koju se sud poziva, a primjenu koje je ona također osporila, sadrži propisivanje ovlasti ovisno o rangu i kategoriji odnosno podkategoriji službenika, a da sud ničime nije utvrdio koji je rang imala konkretna službena osoba i samim time je li ista bila ovlaštena donijeti rješenje. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5442/2023 te smatra da u predmetnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za neposredno rješavanje sukladno odredbi članka 49. ZUP-a obzirom da se radi o potrebi stranke da se očituje o svojim pravima i obvezama s obzirom da je već ranije bilo riješeno pravomoćnim upravnim aktom. Mišljenja je da joj je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje jer joj je sud u cijelosti onemogućio upoznati se s dokazima koje je izveo, konkretno s upravnim spisom tuženika. Tužiteljica je još u tužbi predložila da se izvede dokaz priklopom spisa tuženika, a koji spis sud nije nikada po tom dokaznom prijedlogu tuženiku naložio dostaviti, niti je o dostavi istoga spisa u sudski spis obavijestio tužiteljicu ili je pak pozvao izvršiti uvid ili šta tomu slično. Slijedom navedenoga sud je počinio bitnu povredu odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a jer je presudu donio temeljem dokaza za koje nije prethodno u sporu dao mogućnost izjašnjavanja. Ističe da je u konkretnom predmetu došlo i do povrede načela zabrane retroaktivne primjene propisa, u prilog čemu se poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava (Winterwerp protiv Nizozemske). Pojašnjava da je zabrana retroaktivnosti narušena jer je prvostupanjskim i drugostupanjskim rješenjem, uzimajući u obzir trenutak njihove izvršnosti, rješavano ex tunc, a ne profuturo, jer se zadiralo u upravni akt za period koji je protekao prije nastupa izvršnosti. Tvrdi da tuženik nije samo zanemario rok iz članka 6. Odluke/22, već da je zanemario u cijelosti i da se drugostupanjsko rješenje donosi u trenutku nakon što je već protekao rok koji se uređuje sada modificiranim rješenjem. Posljedično prethodno iznijetom, smatra da je sud umjesto da usvoji tužbeni zahtjev i dosudi zatražene troškove, istog odbio, kao i zahtjev za naknadu troškova spora. Predlaže usvojiti žalbu te poništiti prvostupanjsku presudu u cijelosti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno predlaže presudom riješiti stvar na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev. Potražuje trošak sastava žalbe po ovlaštenom opunomoćeniku odvjetniku.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice te da time nije povrijedio zakon na njezinu štetu.

6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS -a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je, primjenom izrijekom navedenih odredaba ZUP-a i Odluke/22, osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud.

8. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tužiteljica u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajući u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi ovaj Sud već potvrdio u nizu ovosudnih presuda (primjerice presuda poslovni broj Usž-149/2025-2 od 8. srpnja 2025., Usž-4310/2025-2 od 25. studenoga 2025., Usž-3496/2025-2 od 22. listopada 2025., Usž-3551/2025-2 od 19. studenoga 2025., Usž-585/2026 od 13. travnja 2026. i dr.), u kojima je detaljnije odgovoreno, pored ostalih, i na istovrsne žalbene prigovore pa se tužiteljica s tim u vezi upućuje na sadržaj navedenih presuda.

9. Vezano za neprovođenje dokaza predloženih od strane tužiteljice, te činjenice da nije određeno saslušanje tužiteljice, valja istaći da neprovođenje dokaza predloženih po tužiteljici samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja, a na koje se ukazuje u žalbi. Naime, zahtjevi i načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, odnosno izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranke da izloži činjenice i podupre ih svojim dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužiteljica i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to joj nije onemogućeno sudjelovanje u postupku.

10. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocijeniti nezakonitom pa je žalbu valjalo odbiti.

11. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužiteljica odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić