Poslovni broj: Usž-741/2026-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice TNH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik iz Zagreba, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi poništavanja rješenja, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2942/23-9 od 19. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2942/23-9 od 19. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/1584, URBROJ: 251-02-01/001-23-2 od 25. svibnja 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, KLASA: UP/I-551-06/22-013/4483, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-02 od 31. ožujka 2023., kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbija se prigovor tužiteljice izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja od 31. ožujka 2023., kojim su zamijenjene točke II. i III. izreke zaključka Grada Zagreba, Ureda za demografiju od 22. srpnja 2019. na način detaljno opisan izrekom tog rješenja. Ujedno je rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova.

2. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS). U opširnoj žalbi, u bitnom, smatra spornim je li tužiteljici povrijeđeno pravo vlasništva i narušeno legitimno očekivanje te pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, a sve uslijed povrede načela razmjernosti i zabrane retroaktivnosti i diskriminacije po osnovi dobi mlt. djeteta, kao i jesu li počinjene višestruke povrede upravnog postupka uzimajući u obzir odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), pri čemu čini upitnim primjerice jesu li tuženik i prvostupanjski upravni ured bili nadležni donositi pobijane upravne akte primjenom članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22. – dalje u tekstu: Odluka/22), a naročito nakon 31. prosinca 2022., te s tim u vezi upire na odredbe Statuta Grada Zagreba i Pravilnika o unutarnjem redu prvostupanjskog upravnog ureda. Smatra da je sud sadržajno propustio suditi uopće o bitnim prigovorima koji su odlučni za pravilnu primjenu odredbi materijalnog prava, a što nastavno detaljnim razlozima pojašnjava, pozivajući se na relevantne odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustava Republike Hrvatske te Europske socijalne povelje, pri čemu ukazuje na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava. Nastavno upire na bitnu povredu odredbi članka 6. i članka 7. ZUS-a, koje se odnose na načelo izjašnjavanja stranke i načelo usmene rasprave, smisao kojih je omogućiti stranci očitovanje na raspravi, što je ovdje izostalo. Bitnu povredu odredaba upravnog spora nalazi i u tomu što je prvostupanjski sud nezakonito i pogrešno ocijenio da je rok propisan u članku 6. Odluke/22 procesni rok koji je instruktivan, iako je tužiteljica s pravom ukazivala da je taj rok prekluzivan, što dalje u žalbi detaljnije pojašnjava. Ustraje na prigovoru da je osoba koja je u prvostupanjskom tijelu postupala bila nenadležna, te drži proizvoljnim stajalište suda koji smatra da je tuženik bio ovlašten riješiti upravnu stvar neposredno u skladu s člankom 49. točkom 9. ZUP-a. Iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra osporenu presudu na zakonu neutemeljenom, tužiteljica posljedično smatra nezakonitom i odluku o troškovima spora jer je sud, umjesto da usvoji tužbeni zahtjev i dosudi zatražene troškove, odbio tužbeni zahtjev te time nezakonito i zahtjev za naknadom troškova spora. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno, presudom riješiti stvar i usvojiti tužbeni zahtjev te pritom obvezati tuženika da joj nadoknadi troškove upravnog spora sukladno ranije dostavljenom troškovniku, uvećano za trošak sastava žalbe, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice te da time nije povrijedio zakon na njezinu štetu.

6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS -a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je, temeljem izrijekom navedenih odredaba materijalnog prava primijenjenog u sporu, osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud.

7.1. Kod toga Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni jasni i argumentirani razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, kako je to ovdje i učinjeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud naveo relevantne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim.

8. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tužiteljica u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajuć i u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi ovaj Sud već potvrdio u nizu ovosudnih presuda (primjerice presuda poslovni broj Usž-448/2026-2 od 9. travnja 2026., Usž-1855/2025-2 od 20. svibnja 2025., Usž-1128/2025-4 od 4. lipnja 2025., Usž-4416/2024-2 od 12. ožujka 2025., Usž-3496/2025-2 od 22. listopada 2025., Usž- 3551/2025-2 od 19. studenoga 2025. i dr.), u kojima je detaljnije odgovoreno, pored ostalih, i na istovrsne žalbene prigovore pa se tužiteljica s tim u vezi upućuje na sadržaj navedenih presuda.

9. Vezano na neprovođenje predloženih dokaza, te činjenice da nije određeno saslušanje tužiteljice, valja istaći da neprovođenje dokaza predloženih po tužiteljici samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja, a na koje se ukazuje u žalbi. Naime, zahtjevi načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka (članak 49. ZUS-a).

9.1. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, odnosno izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranke da izloži činjenice i podupre ih svojim dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužiteljica tijekom upravnog spora imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to joj, suprotno žalbenim navodima, nije onemogućeno sudjelovanje u postupku. Kod toga se ukazuje da, u smislu članka 21. stavka 5. ZUS-a, radnje koje u sporu poduzima osoba ovlaštena za zastupanje ima isti pravni učinak kao da ih poduzima i sama tužiteljica.

10. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocijeniti nezakonitom pa je žalbu valjalo odbiti.

11. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužiteljica odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović