REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5588/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja HĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. tužitelja UĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 3. tužitelja GĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 4. tužitelja, ĆĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 5. tužitelja EĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 6. tužitelja ZĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 7. tužiteljice ČĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sve tužitelje zastupa punomoćnik Stjepan Čaljkušić, odvjetnik u Podstrani, protiv tuženika Grada Splita, OIB 78755598868, sa sjedištem u Splitu, Branimirova obala 17, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-237/2025-2 od 12. lipnja 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P - 4026/2023-27 od 9. siječnja 2025., u sjednici održanoj 30. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-237/2025-2 od 12. lipnja 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4026/2023-27 od 9. siječnja 2025. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelji cijene da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, i to zbog toga što tužitelji, prihvaćajući da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda u skladu s praksom revizijskog suda, ipak cijenie da bi to pravno shvaćanje valjalo preispitati slijedom prakse Europskoga suda za ljudska prava (Gallisay protiv Itlalije, Carbonara i Ventura protiv Italije, Papamichalopolous protiv Grčke, Hiro Balani protiv Španjolske, Trg oca RH i dr.). Pored toga, prijedlog je utemeljen i na tvrdnji o povredi temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku.

2. Pitanja koja su tužitelji naznačili u prijedlogu glase:

1) Može li nastupiti zastara, odnosno zastara početi teći za naknadu za oduzetu imovinu u situaciji gdje protupravno stanje traje, odnosno u situaciji u kojoj nije proveden postupak izvlaštenja, a postoji izvlaštenje na terenu;

2) Moraju li sudovi u postupcima po zahtjevu za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka (radi izgradnje prometnice) utvrđivati specifične okolnosti konkretnog slučaja kada je bivši vlasnik iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine saznao naknadno istekom navedenog objektivnog zastarnog roka, a sve u implementaciji sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020;

3) Jesu li sudovi dužni navode stranaka koji su od ključne važnosti za ishod predmeta, obrazložiti i dati konkretne odgovore na te navode te analizirati dokaze na temelju kojih se donosi presuda, s posebnim naglaskom na pravo suda drugog stupnja da ne obrazloži žalbene razloge;

4) Mora li rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela snositi država te smiju li se greške ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes?

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP i stoga ne opravdavaju dopuštenje revizije.

5. Naime, predmet je ovog postupka zahtjev tužitelja kao suvlasnika čk.br. [katastarska čestica] i čk.br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na isplatu naknade za oduzeto vlasništvo dijela čk.br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] označenog točkama mjerničkog vještaka H-I-J-K-L-M-N-H u suvlasništvu 1. do 4. tužitelja u 1/4 dijela i čk.br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] označenog točkama mjerničkog vještaka A-B-C-D-E-F-G-A u suvlasništvu 1. do 7. tužitelja u 1/7 dijela, koji dio č.k.br. [katastarska čestica] i cijela čk.br. [katastarska čestica] je oduzeta tužiteljima zbog nerazvrstane ceste, a koja je postala dobro u općoj uporabi, uz zahtjev za priznanje tuženiku vlasničkih prava i prava na uknjižbu.

6. Nakon što je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev, drugostupanjski je sud uvažavajući žalbu tuženika tu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev. Takvu je odluku drugostupanjski sud donio na temelju, u bitnom, slijedećih činjeničnih utvrđenja: naprijed navedeni dijelovi spomenutih nekretnina su u suvlasništvu tužitelja, a tuženik nije proveo postupak izvlaštenja i nije tužiteljima isplatio naknadu za zemljište koje im je oduzeto bez zakonom provedenog postupka. Pritom dijelovi čk.br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 219 m² i čk.br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 101 m² predstavljaju nerazvrstanu cestu u smislu odredbe članka 100. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22 - dalje ZC), i to na temelju zaključka o utvrđivanju popisa nerazvrstanih cesta na području Grada Splita od 12. veljače 2013., a u naravi predstavlja [adresa] u ukupnoj površini od 1129,38 m². Taj su dio tužitelji koristili kao pristupni put do svojih nekretnina, a tuženik je na istom dijelu postavio kanalizacijske cijevi i asfaltirao makadamski put, time da je na južnoj strani čk.br. [katastarska čestica] (označen točkama H -I-J-K- L-M-N-H) postavio kanalizacijsku cijev i proširio asfalt do postojeće javne ceste. U postupku je također utvrđeno da su sporne nekretnine još 2008. predstavljale cestu (makadamski put) koja je služila za javni promet kojom upravlja tuženik, dok su radovi na postavljanju spomenutih kanalizacijskih i vodovodnih cijevi na području ovih nekretnina započeli 2015. i dovršeni 2017.

6.1. U postupku je bilo sporno pitanje je li nastupila zastara potraživanja tužitelja za isplatu predmetne naknade.

7. Drugostupanjski sud nije prihvatio kao pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare koji je bio utemeljen na zaključku da u konkretnom slučaju zastara počinje teći od završetka radova na predmetnim dijelovima katastarskih čestica [katastarska čestica], dakle od 2017. , zato što sud prvog stupnja nije uvažio odlučnu u postupku utvrđenu činjenicu da su se radovi koji su se izvodili 2015. izvodili na već postojećoj cesti (koja je vidljiva na ortofoto snimci iz 2008.), a koja predstavlja nerazvrstanu cestu i da ti radovi nisu predstavljali radove kojima su predmetni dijelovi nekretnine postali cesta kao javno dobro u općoj uporabi. Tim više što je na temelju vještačenja po vještaku geodetske struke utvrđeno da su predmetne površine u 2017. identične površinama iz 2008., što upućuje na zaključak da su predmetni dijelovi čk.br. 2458/1 u površini od 101 m² i čk.br. 2458/4 u površini od 219 m² već 2008. godine predstavljali put, odnosno javno dobro u općoj uporabi, a koja se je koristila za kretanje, vožnju i parkiranje svih osoba, a radovi koji su se izvodili 2015. do 2107. izvodili su se u postojećim gabaritima.

7.1. U takvim je okolnostima sud drugog stupnja zaključio da je zastara u konkretnom slučaju počela teći već 2008. godine, dakle od trenutka kada je na tom dijelu zemljišta postojao put u općoj uporabi (nerazvrstana cesta), pri čemu je posebno cijenio rezultate dokaznog postupka prema kojima tuženik nije poduzimao radnje sa svrhom da predmetni prijepor prenamijeni u cestu, već su se radovi izvodili na predmetnoj postojećoj cesti radi poboljšanja životnih uvjeta stanovnika predmetnog područja (što su potvrdili tužitelji 2. i 3. u svojim stranačkim iskazima).

7.2. Stoga je sud drugog stupnja, imajući na umu da je na prijepornim dijelovima nekretnina još od 2008. izgrađena makadamska cesta koja je služila za javni promet i koja je bila na upravljanju i održavanju tuženika, zaključio da su već od tada tužitelji trebali zahtijevati povrat nekretnina koje su oduzete iz njihova posjeda, a kako to nisu učinili, to je zastarni rok istekao prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 29. srpnja 2016., prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO). Zbog toga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

8. Ovakvo je pravno shvaćanje u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda (primjerice, Rev-807/2016-3 od 6. listopada 2020., Rev-913/2021-3 od 8. siječnja 2025. i dr.) koje glasi: „Zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka (radi izgradnje prometnice), zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), s tim da zastara počinje teći onog trenutka kada tužitelj kao prijašnji vlasnik objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju te nekretnine u posjed, što je zapravo trenutak izgradnje ceste i završetka radova. Iznimno, u implementaciji sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020., u okolnostima kada je tužitelj kao bivši vlasnik zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine saznao naknadno istekom navedenog objektivnog zastarnog roka, zastara počinje teći od onog trenutka kada je saznao za promjenu namjene nekretnine neovisno od trenutka kada objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju u posjed te nekretnine, tj. neovisno od trenutka izgradnje ceste i završetka radova.“.

8.1. Iz sadržaja utvrđenih pravno odlučnih činjenica u konkretnom slučaju ne proizlazi da su te iznimne okolnosti ostvarene u ovom postupku. Utoliko o drugom naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu. Isto se odnosi i na treće naznačeno pitanje jer ono polazi od netočne činjenične tvrdnje da pobijana presuda nije dala obrazložene razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva zato što je ta tvrdnja suprotna sadržaju pobijane drugostupanjske presude. Drugo je pitanje što predlagatelji ne prihvaćaju razloge koje je dao sud drugog stupnja, ali ta okolnost ne daje ovom pitanju potrebno obilježje važnosti. Što se tiče četvrtog naznačenog pitanja valja odgovoriti da načinom na koji je u domaćem pravnom sustavu uređeno pitanje pravnog instituta zastare ne znači da su greške države prebačene na pojedinca.

9. Što se tiče potrebe razvoja prava kao razloga za dopuštenje revizije u konkretnom slučaju, a koju tužitelji nalaze u potrebi preispitivanja navedenog pravnog shvaćanja slijedom prakse Europskog suda za ljudska prava, ovaj sud nalazi da praksa na koju ukazuju predlagatelji ipak ne pruža dostatnu osnovu za preispitivanje aktualne prakse revizijskog suda o spornom pravnom pitanju vezanom uz zastaru.

9.1. Naime, naprijed spomenuto pravno shvaćanje revizijskog suda nije u suprotnosti s praksom ESLJP u predmetima Carbonara i Ventura protiv Italije, zahtjev broj 24638/94, presuda od 30. svibnja 2000., kao ni Giso-Gallisay protiv Italije, zahtjev broj 58858/00, presuda od 8. prosinca 2005. na koje se predlagatelji pozivaju zato što te odluke nisu donesene u istim ni činjeničnim, a posebno ne u istim pravnim okolnostima.

9.2. Naime, navedeni su predmeti rješavani u kontekstu koji je posebnim talijanskim zakonom dopuštao javnim vlastima graditi i prije izvlaštenja, uz obvezu da se kasnije izvrši formalno izvlaštenje i isplati naknada. Kako su određene lokalne vlasti stupile u posjed zemljišta, ali nisu donijele odluku o izvlaštenju, počela su se javljati sporna pitanja: je li činjenicom izvedenih radova vlasnik izgubio pravo vlasništva na zemljištu, kada počinje teći rok za potraživanje naknade za oduzetu zemljište i dr. Kod ocjene zakonitosti miješanja podnositelja zahtjeva, odnosno vlasnika zemljišta koje je bi lo zaposjednuto i na kojem su izvođeni radovi, ESLJP je uzeo u obzir da su se stajališta talijanskih sudova o primjeni tzv. konstruktivnog izvlaštenja i navedenim spornim pitanjima mijenjala na način koji nije bio dosljedan (Carbonara i Ventura protiv Ita lije, točka 65.). Načelno, ESLJP je ukazao da ima rezerve glede spojivosti tzv. konstruktivnog izvlaštenja sa zahtjevom zakonitosti jer taj mehanizam omogućuje javnoj vlasti da ima koristi od nezakonite situacije, a pored toga, ESLJP primjećuje da se izostanak automatskog plaćanja naknade i potrebe da vlasnik zemljišta sam traži naknadu u roku od pet godina može pokazati neodgovarajućom zaštitom (Carbonara i Ventura, točke 66. i 67.). Glede naknade za oduzeto zemljište, ESLJP je u odnosu na specifične talijanske prilike, istaknuo da postupanje javne vlasti kod tzv. konstruktivnog izvlaštenja omogućuje zaposjedanje i obavljanje promjena na zemljištu bez istodobnog plaćanja kompenzacije, odnosno omogućuje nepoštivanje propisa o izvlaštenju. U tom su predmetu podnositelji bili lišeni mogućnosti ostvarivanja prava na naknadu uslijed pristupa talijanskih sudova koji su petogodišnji rok zastare računali od datuma završetka radova na faktično oduzetom zemljištu usprkos talijanskoj sudskoj praksi koja je najprije dopuštala potraživanja naknade štete bez ikakvog vremenskog ograničenja (u to je vrijeme bio i pokrenut postupak pred nacionalnim sudom), da bi se kasnije promijenilo to pravno shvaćanje i tražila primjena petogodišnjeg zastarnog roka koji važi za tužbe radi naknade štete. U opisanim prilikama talijansko nacionalno zakonodavstvo i sudska praksa nisu bili u pogledu primjene zastarnog roka predvidivi oštećenicima, što u domaćem zakonodavstvu nije slučaj, pa ove odluke nisu od utjecaja na odluku o dopuštenju revizije.

9.3. S druge strane, zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti, pravomoćnosti, zaštite potencijalnih tuženika od zastarjelih zahtjeva, sprječavanje nepravde koja bi mogla nastati ako se od sudaca traži odlučivanje o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti i/ili na osnovi dokaza koji bi mogli biti nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena. Stoga se pretpostavlja da parnične stranke očekuju primjenu tih pravila i na svoj slučaj. Međutim, postojanje zastarnog roka ne znači samo po sebi da je došlo do povrede prava na pristup sudu. Štoviše, u praksi Europskog suda za ljudska prava (Eşim protiv Turske, zahtjev broj 59601/09, presuda od 17. rujna 2013., Vrbica protiv Hrvatske, zahtjev broj 32540/05, presuda od 1. travnja 2010. i dr.), jednako kao i u praksi domaćega Ustavnog suda (primjerice, U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020. na koju se tužitelji pozivaju, i U-III-2015/2016 od 19. prosinca 2017.), pitanje legitimnosti zastare kao mogućeg ograničenja prava na pristup sudu u pravilu se ne dovodi u pitanje i redovito se posebno ne problematizira. Međutim, problematizira se samo ako se ocijeni da je ograničenje u okolnostima konkretnog slučaja nerazmjerno, odnosno da nije uspostavljena pravična ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi postići.

9.4. Pritom se neproporcionalnim ograničenjem u praksi ESLJP smatra uređenje kada je oštećenik bio u nemogućnosti pristupiti sudu jer je njegov zahtjev za naknadu štete zastario istekom objektivnog roka, a on je zbog opravdanih razloga za štetu i njezin opseg saznao naknadno. Stoga je za ocjenu osnovanosti zahtjeva za naknadu štete zbog oduzimanja dijela nekretnine nužno utvrditi može li se primjena zakonskih rokova smatrati dovoljno predvidivom za tužitelja s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti svakog pojedinog slučaja, odnosno uzimajući u obzir specifične okolnosti konkretnog slučaja. Te je okolnosti drugostupanjski sud imao na umu što proizlazi iz naprijed navedenih pravno odlučnih činjenica koje su utvrđene u ovom postupku. Utoliko ni potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu ne opravdavaju dopuštenje revizije protiv pobijane presude.

10. Stoga je prijedlog tužitelja u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti, na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke.

11. Nadalje, prema ocjeni najvišeg suda, predlagatelji navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim ni da im je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje ni u aspektu prava na obrazloženu odluku.

11.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

11.2. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

11.3. Stoga, prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dani u pobijanoj presudi za odbijanje zahtjeva tužitelja, zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da u konkretnom slučaju sudske ocjene nisu dane na nerazuman način, da nisu učinjene neke druge očite pogreške u prosudbi, nije pogrešno procijenjeno postojanje nekog važnog čimbenika ili da je, pak, propušteno razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemareni ni dokazi koje su sudu prezentirale stranke.

11.4. Kako su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane odluke obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku, to predlagatelji nisu učinili vjerojatnim da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

12. Slijedom svega naprijed navedenoga, prijedlog tužitelja je valjalo odbaciti u odnosu na tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava po osnovi odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil