Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2735/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, S. Radića 9/I, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kao pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek, zastupane po punomoćniku Mariu Puškaru, odvjetniku iz Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P- 289/2024-13 od 25. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-289/2024-13 od 25. ožujka 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je utvrđena ništetnom i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o namjenskom [broj kredita]., sklopljenim 29.03.2006. između tužitelja i prednika tuženika u dijelu koji glasi: “… Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed…". Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 101,63 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. 04. 2006. pa do isplate. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući odluku iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkama 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP), upirući izričito i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i žalbene razloge kao osnovane, preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka , a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje . Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno ne proturječe, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Međutim, u odnosu na primjenu materijalnog prava na koju se pazi i po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da se prvostupanjski sud s obzirom na trenutak nastanka ugovornog odnosa između stranka ( 29.3.2006.) pogrešno pozvao na primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, dalje: ZZP/14) koji je bio u primjeni i na snazi tek od 8. 4. 2014., pa je mjerodavno materijalno pravo valjalo sagledati primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03). Međutim, kako su zakonske odredbe ZZP/03 u pogledu provođenja testa i utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima u osnovi istovjetne odredbi čl. 49. st. 1. i 2. ZZP/14, kao i odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023.), takva pogrešna primjena materijalnog prava nije odlučna, budući je i pravilnom primjenom , valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu ( čl. 368. st. 2. ZPP).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 29. ožujka 2006. između stranka u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada ( čl. 7. st. 1. Ugovora ), te zahtjev za isplatom po osnovi stečenog bez osnove.

7. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi kako između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i Slavonska banka d.d., kao kreditor i pravni prednik tuženika, sklopili 29. ožujka 2006. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, pri čemu je člankom 7. st. 1. ugovoreno: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.".

8. Također, nije sporna visina tužbenog zahtjeva odnosno činjenica da je prednik tuženika temeljem odredbe čl. 7. st. 1. ugovora naplatio 6. 04. 2006. naknadu u iznosu od 101,63 €, i koju činjenicu je tuženik priznao podneskom od 8. listopada 2024..

9. Polazeći od utvrđenja prema kojem tužitelj u konkretnom slučaju predstavlja potrošača obzirom da je kredit sklopio kao fizička osoba za osobne potrebe odnosno radi adaptacije kuće, pri čemu nije bio vlasnikom obrta, OPG ili pravne osobe, potom utvrđenja da nije bio informiran na što se ugovorena naknada odnosi, temeljem kojih kriterija je određena, kao i da o odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora nije mogao pregovarati, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 49. i 52. ZZP/14 zaključuje da je odredba čl. 7. st. 1.. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva suprotna načelu savjesnosti i poštenja, što dovodi do ništetnosti temeljem odredbe čl. 323. ZOO ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), nakon čega posljedično zaključuje i o pravu tužitelja da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe naplaćeno, pa obvezuje tuženicu na povrat neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja pa do isplate.

10. Tuženica u žalbi pobija prvostupanjsku odluku u bitnom ističući da prvostupanjski sud nije pravilno proveo test transparentnosti i poštenosti sporne ugovorne odredbe, da nije utvrdio postojanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, da je sporna odredba o naknadi bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, da su tužitelju prezentirani troškovi koje mora platiti te da predmetni ugovor ne predstavlja formulirani ugovor o kreditu. Osim navedenog tuženik pobija i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos, ponavlja prigovor i stajalište o zastari potraživanja te osporava troškove postupka u pogledu dosuđivanja troška pristupa na ročište za objavu presude.

11. Tako izneseni žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske odluke.

12. Naime, kako u postupku nije sporno da je prednik tuženika temeljem odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora naplatio naknadu u iznosu od 101,63 €, to je za predmet postupka odlučno da li je takvo ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist banke bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu.

13. Budući su stranke predmetni ugovor o kreditu zaključile u ožujku 2006., kao materijalno pravni propisi na konkretan spor se primjenjuju odredbe ZZP/03, a ne odredbe ZZP/14. Međutim, kako odredbe ZZP/03 u odnosu na pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju istovjetno odredbama ZZP/14, to je prvostupanjski sud i u sklopu tako pogrešno navedenog materijalnog prava, pravilno razmotrio sve okolnosti koje su od utjecaja na predmet spora. Ovo stoga jer su odredbe ZZP u nacionalno zakonodavstvo implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, konkretno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993: dalje: Direktiva), kao direktive minimalne harmonizacije te temeljnog akta donesenog upravo sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica u pogledu primjene i reguliranja nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima.

14. U tom smislu odredba čl. 81. ZZP/03 u pogledu utvrđenja ništetnosti određene ugovorne odredbe, propisuje uvjete temeljem kojih se provodi test nepoštenosti, i koji polaze od pretpostavke postojanja ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te postupanja trgovca ili pružatelja usluge suprotno dobroj vjeri, pri čemu je nužno da ono uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Sud prvog stupnja je provedenim postupkom utvrdio da se u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora, što proizlazi ne samo iz presumpcije sadržane u odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a ( i prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac) već i iz iskaza tužitelja kojim je potvrdio da mu je na potpis od strane djelatnika banke dan ugovor u unaprijed sastavljenom obliku sa uvjetima i ugovornim odredbama na koje nije mogao utjecati, a između kojih se nalazila i predmetna odredba čl. 7. st. 1. ugovora.

16. Bitan element koji ukazuje na element narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa, što proizlazi iz prakse Europskog suda ( npr. presude C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ĐU i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 A i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, ) pri čemu je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja od temeljne važnosti za potrošača jer on osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

17. U odnosu na zahtjev dobre vjere nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.).

18. Primjenom navedenih standarda na konkretan slučaj, proizlazi da je tužitelju, kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovaranjem odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora, nametnuta obveza koju u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, pri čemu je bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se ukazuje nepoštenom.

19. Kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi, pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji ukazuju na suprotno.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika, koncept jasne i razumljive odredbe ne počiva samo na gramatičkoj razumljivosti, već obvezi banke da potrošaču pojasni ekonomske razloge koji se nalaze u pozadini primjene određene odredbe kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze. Kako u konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tužitelju bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za njega nastaju plaćanjem naknade, takva odredba ( uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužitelj mogao shvatiti njezine posljedice.

21. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 A i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., Đ i UU od 30. travnja 2014., t. 75.,)

22. Stoga iz prvostupanjskog postupka, suprotno navodima žalbe, proizlazi da sporna odredba čl. 7. st. 1. ugovora nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, slijedom čega je sud mogao ocjenjivati dopuštenost iste.

23. U odnosu na žalbene navode kojim tuženik osporava postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača, valja ukazati da iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ona ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

24. Postojanje znatne neravnoteže valja promatrati temeljem ukupnog odnosa između stranaka te vezano uz uvjet dobre vjere i objektivnu nemogućnost tužitelja kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i činjenicu da iako je u spornoj odredbi navedena visina naknade u postotku od 1,50%, tužitelju nije obrazložena stvarna visina takvih troškova niti pojašnjeno na što se ona odnosi, slijedom čega nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze niti da li je ugovorena naknada ekvivalentna i opravdana stvarnim troškovima koji eventualno terete tuženika.

25. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed određenom sadržaju jedne ugovorne strane (tuženice) pri čemu tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi, nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je upravo novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, te ga ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako to nije učinila, takva je odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama, i to na štetu tužitelja. Izneseni žalbeni navodi ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju, pri čemu valja ukazati da je neodlučno pozivanje na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09) čije odredbe nisu bile na snazi u trenutku ugovaranja i sklapanja predmetnog ugovora.

26. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem su izvedeni svi predloženi dokazi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ugovorna odredba čl. 7. st. 1. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, pa je posljedično protivna odredbama ZZP/03 odnosno ništetna. U konkretnom slučaju je riječ o djelomičnoj ništetnosti, pa kako je posljedica iste vraćanje onoga što je primljeno po takvoj osnovi, to je tuženica pravilno obvezana na vraćanje nesporno primljenog iznosa od 101,63 eura ( točka II izreke ).

27. Žalbeni navodi tuženika u pogledu istaknutog prigovora zastare također nisu osnovani, te je sud prvog stupnja pravilno otklonio takav prigovor , cijeneći da tužitelj uz zahtjev za isplatu postavio i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, a iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2) proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Tužitelj pri tome ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO, pri čemu je tuženik, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj platio jednokratnu naknadu, pri čemu ni žalbeni navodi tuženika istaknuti u tom smjeru nisu osnovani.

29. I odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) te je pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak kao pod točkom III. izreke.

30. Pri tome nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u sklopu kojih smatra da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude. Naime, ročište za objavu presude predstavlja sudsku radnju koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP), i na kojem ročištu se osim objave sadržaja presude, ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), iz čega dalje proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). Stajalište o opravdanosti takvog troška potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u odluci od 22. ožujka 2023. broj Rev 832/2022-2, dao odgovor koji glasi "Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP."

31. Kako je punomoćnik tužitelja bio prisutan na ročištu za objavu presude i pravodobno zatražio naknadu tog troška u sklopu troškovnika, to mu primjenom čl. 155. ZPP-a i Tbr. 9.3. i 46. Tarife, suprotno navodima žalbe, pripada pravo na dosuđeni trošak radi pristupa na ročište za objavu presude.

32. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika u pogledu glavne stvari je valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP a u pogledu odluke o troškovima postupka temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

33. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić