Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2222/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-529/2025-12 od 18. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-529/2025-12 od 18. ožujka 2026. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-529/2025-12 od 18. ožujka 2026. u točki III. izreke.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknade troška sastava žalbi.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 5. stavka 2. Ugovor o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog 3.8.2006. između tužiteljice VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. (sada Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877), u dijelu odredbe koji glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.".

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici VE naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 245,29 EUR (dvijestočetrdesetpeteurai dvadesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice VE za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 848,39 EUR (osamstočetrdesetosameuraitridesetdevetcenti) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan."

2. Protiv ove presude u dijelu kojom nisu uspjeli u sporu žalbu su izjavilii i tužiteljica i tuženik zbog svih žalbenih razloga. I tužiteljica i tuženik traže naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalbe su neosnovane.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje u tekstu ZPP), i to niti one koje stranke ističu u žalbama niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud prvog stupnja je i potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Tužiteljica je u tužbi navela kako je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe -Adria-Bank d.d.

Nadalje, navodi da su 3. kolovoza 2006. tužiteljica i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita], prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.308,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 5. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tužiteljica tvrdi da se o ugovornoj odredbi za tzv. "ulaznu naknadu" nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane prednika tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imao utjecaja.

Naime, tužiteljica tvrdi da joj nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Smatra da navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

S obzirom da je prednik tuženika temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, tužiteljica smatra da je sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), kao nepošten stjecatelj takvu dužan vratiti zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla radi kupnje automobila koji joj je bio potreban za osobne potrebe. Kod prednika tuženika je podigla kredit jer su joj tako sugerirali i uputili ju iz auto kuće. Ističe kako je auto kuća surađivala s tuženikom, pa je zbog svega toga sa zaposlenikom iz auto kuće dobivala informacije u vezi samog kredita, a iskazuje kako joj tom prilikom zaposlenici u auto kući nisu rekli da će biti naplaćena kakva naknada za obradu kredita te je nakon što je sve dogovori la s auto kućom, pristupila u prostorije prednika tuženika radi realizacije samog kredita, te ju je prilikom dolaska prvi puta u prostorije prednika tuženika dočekao unaprijed sastavljeni ugovor i tom prilikom je pričala sa zaposlenikom tuženika koji joj je samo rekao da je bolja opcija kredit u valuti CHF jer je on najpovoljniji, a ne sjeća se jesu li joj tada spominjali da ugovor sadrži odredbu o naknadi za obradu kredita. Također, više su joj u auto kući objašnjavali u vezi samog ugovora, nego u banci. Navodi kako prije samog potpisa ugovora o kreditu je isti pročitala, ali koliko je to razumjela, nije primijetila u samom ugovoru odredbu o naknadi za obradu kredita, pa zbog svega toga za zaposlenika tuženika nije imala pitanja vezanih uz naknadu.

7. Između stranaka nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, 3. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita], kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.308,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 1,50% od iznosa kredita unaprijed,

- da je odobren kredit za kupovinu novog motornog vozila,

- da je tuženik tužiteljici na ime predmetne naknade naplatio iznos od 185,56 eura.

8. Tužiteljica je potrošač u smislu članka 3. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupovinu novog motornog vozila, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit utrošila za kupnju automobila koji joj je bio potreban za osobne potrebe, nije bila vlasnik niti obrta niti tvrtke. Tuženik pak tijekom postupka nije dokazao da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tuženik trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 5. stavak 2. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

Tuženik, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.1. Plaćanje troškova obrade kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,50% iznosa kredita, i prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.2. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.3. Budući se o odredbi članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

9.4. Slijedom navedenog, ništetna je ugovorna odredba iz članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

10. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare. Prema članku 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu.

Nadalje, zastara za vraćanje stečenog bez osnove može teći tek utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe, a što je učinjeno tek presudom u ovom postupku pa nije zastarjelo niti pravo tužiteljice na isplatu temeljem stjecanja bez osnove.

11. Nije osnovan niti prigovor tuženika kako tužiteljica nema pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva u ovome postupku. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Pa tako tužiteljica utvrđenjem ništetnosti predmetne odredbe ugovora stječe i pravo na restituciju.

12. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja, s obzirom da je tuženik nepošteno stjecatelj jer je tužiteljici kao slabijoj ugovornoj strani bez pregovaranja ponudio ugovor s ništetnom odredbom.

12.1. Posebno treba dodati da je pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima regulirano Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP).

Člankom 59. ZZP-a propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).". Člankom 81. stavkom 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

12.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik tijekom ovog postupka nije učinio.

12.3. Nadalje, pravilno sud prvog stupnja navodi da je č lankom 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP-a samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

12.4. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP-a ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

12.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, i prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

12.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio.

12.7. U ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga pravilno sud prvog stupnja zaključuje da odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

U okviru te ocjene, potrebno je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP-a, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

Imajući na umu da ugovorna odredba članka 5. stavka 2. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

12.8. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se , a kako to navodi i sud prvog stupnja, ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%).

Naime, kako to navodi i sud prvog stupnja, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

12.9. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita.

Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12.10. Konačno, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva pa neosnovano tuženik tvrdi da sporna ugovorna odredba nije nepoštena jer je bila gramatički razumljiva.

13. Nadalje, neosnovana je i žalba tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka. Naime, pravilno je sud prvog stupnja kao vrijednost predmeta spora uzeo iznos koji je tuženik primio od tužiteljice po osnovi ništetne ugovorne odredbe čiju ništenost tužiteljica traži da se utvrdi u ovom postupku.

Dakle, vrijednost predmeta spora pravilno je određena u iznosu od 185,56 eura, sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a, te pogrešno tužiteljica smatra da joj je troškove postupka trebalo obračunati prema vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica označila u tužbi kao da nema restitucijskog zahtjeva.

14. Nadalje, sukladno članku 155. ZPP-a sud prvog stupnja pravilno tužiteljici nije priznao pravo na naknadu troška sastava dopisa banci od 10. lipnja 2024. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

15. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska je presuda potvrđena, a žalbe tužiteljice i tuženika su kao neosnovane odbijene.

16. Kako niti tužiteljica niti tuženik nisu uspjeli sa žalbom, primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen je njihov zahtjev za naknadu troška sastava žalbi.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević