Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2577/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinjama toga suda Kseniji Grgić predsjednici vijeća, Jadranki Travaš, članici vijeća - sutkinji izvjestiteljici i Gordani Držaić, članici vijeća u pravnoj stvari tužiteljice CDI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Danijel Trubić, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P- 544/2025-9 od 27. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P- 544/2025-9 od 27. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da je ništetna odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 19. travnja 2005. između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb kao prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb i tužiteljice CDI, kao korisnice kredita te CD, iz [adresa] i LD iz [adresa], kao sudužnika, koji je Ugovor 22. travnja 2005. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek iz [adresa] pod brojem OU-463/2005-1, u dijelu koji glasi: "Članak 5.

Troškovi

Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadsetpet posto) jednokratno."

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici CDI, isplati iznos od 374,62 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2005. do isplate na način kako je to navedeno pod točkom II. izreke.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 332,41 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od

27. ožujka 2026. do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu 1,25%“ te isplata iznosa od 374,62 eura na ime ništetne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su stranke temeljem Ugovora o kreditu br- [broj kredita] od 19. travnja 2005., zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 46.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika i rokom otplate do 30. travnja 2020.

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% jednokratno prije isplate kredita,

- da je prilikom isplate/korištenja kredita dana 29. travnja 2005 naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od iznosu od 2.822,60 kn / 374,62 eura[1] / sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita,

- da iz iskaza tužiteljice koji je prihvaćen u cijelosti proizlazi da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita te je ovu ugovornu odredbu morala prihvatiti i o njoj se uopće nije moglo pregovarati.

9. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana kao i pitanje zastare.

10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor radi adaptacije kuće, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužiteljica prije sklapanja ugovora nije mogla pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, niti su joj bili pojašnjeni struktura i način obračuna tzv. ulazne naknade.

11. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud u smislu odredbi čl. 3.,59., čl. 81., 83., 84, 85 i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade, nepoštena i ništetna, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe. Međutim, iako se pri tom nepravilno sud prvog stupnja pozvao na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( „ Narodne novine „ 35/05 dalje -ZOO/05 ) s obzirom da u konkretnom slučaju s obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 19. travnja 2005. temeljem odredbe čl.1163. st. 1. ZOO/05 valja primijeniti odredbu čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( „ Narodne novine „ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje – ZOO/91), ali je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odlučiti na jednak način. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da zbog ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, tako da odlučuje kao u izreci pod točkom I. i II. pobijane odluke.

12. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 374,62 EUR, prvostupanjski sud pozivom prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa temeljem odredbe čl. 210. ZOO/91 sa zateznim kamatama od dana plaćanja tzv. ulazne naknade.

13. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) ističe da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

14. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe i isplatu novčanog iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe.

15. Tuženik osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, kod donošenja zaključka suda, prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, tuženik smatra da u konkretnom slučaju postoji zabrana ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, propisana čl. 84. ZZP/03, jer da naknada za obradu kredita predstavlja cijenu koju banka (tuženik) određuje za pružanje usluge obrade kredita, a za koju odredbu je sud istovremeno utvrdio da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva.

16. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

18. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

19. Međutim, budući da iz stranačkog iskaza tužiteljice, proizlazi da se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

20. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

21. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

22. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naime, time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

23. Tuženik u žalbi osporava mogućnost provođenja testa poštenosti kao i rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe čl. 84. ZZP/03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

24. Pravilno tuženik u razlozima žalbe ukazuje da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi na ime troškova obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje te odredbe za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03.

24.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", kako to pogrešno smatra tuženik budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o "troškovima obrade", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača.

24.2. U vezi žalbenih navoda treba razjasniti koje su to odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. To su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora, koje ga određuju kao takvog, konkretno u ovom slučaju, kao ugovor o kreditu. To su one odredbe koje karakteriziraju pojedini ugovor i bez kojih to nije taj ugovor. Prema tome, ugovor u kojem nije određen iznos novca koji se daje na korištenja, naknada za korištenje tog novca i kojim nije određen rok za povrat novca, nije ugovor o kreditu. Prema tome, ugovorna odredba kojom se definira redovna (ugovorna) kamata je odredba kojom se određuje glavna činidba korisnika kredita pa je riječ o glavnom predmetu ugovora čija poštenost se ne može testirati, pod pretpostavkom da je jasno i razumljivo sastavljena. Nasuprot tome, ugovorne odredbe koje su akcesornog karaktera, nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovor. Takve su odredbe o ugovornoj kazni, raskidu ugovora, prorogaciji nadležnosti pa i sporna odredba o naknadi troškova za obradu kredita i ne može se smatrati bitnom činidbom (glavnim predmetom) samo zato što je uključena u ukupne troškove kredita. Dakle, ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti. U toj situaciji, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena, već je za to utvrđenje potrebno provesti test poštenosti.

24.3. Pritom, na navode žalbe treba još reći da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Dakle, iako je točno da odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi nema mjesta ovom izuzetku u konkretnom slučaju. To stoga što su čl. 1065. ZOO definirani glavni predmet ugovora o kreditu i cijena jer je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Dakle, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne.

25. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

26. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

27. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

28. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1065. do 1068. ZOO nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

29. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

30. Dakle, sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

31. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe.

32. Naime, riječ je o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.).

33. Stoga pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 104. st. 1. i čl. 210. ZOO tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u iznosu od 374,62 EUR to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama u skladu s čl. 214. ZOO/91 od dana plaćanja tzv. ulazne naknade, kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćeni iznos.

34. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice s osnove tzv. ulazne naknade jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91 pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetne tzv. ulazne naknade jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.

35. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

36. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

37. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

38. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje- Tarifa.).

38.1. Neosnovani su žalbeni navodi da je nepravilno sud prvog stupnja dosudio trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude s obzirom da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju pravne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude), a na tom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), to proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17)).

38.2. Na postavljeno pitanje: "Pripada li stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku naknada troškova za zastupanje na ročištu za objavu presude na temelju odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP?", VSRH je u odluci od 22. ožujka 2023. broj Rev 832/2022-2 dao odgovor koji glasi:

"Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP."

38.3. Kako je punomoćnik tužiteljice bio prisutan na ročištu za objavu presude i pravodobno zatražio naknadu tog troška, to mu je sud prvog stupnja pravilno dosudio navedeni trošak.

39. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. te III. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

40. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Grgić