Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2182/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1134/2021-30 od 31. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1134/2021-30 od 31. ožujka 2025., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke presude kojom je odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1134/2021-30 od 31. ožujka 2025., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke presude kojom je usvojen podredni tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ( točka II/1. izreke presude ) i kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 2.604,01 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose, pobliže navedene pod točkom II/2 izreke presude.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1134/2021-30 od 31. ožujka 2025., pod točkom II. izreke rješenja, u pobijanom dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.000,82 €, kao neosnovanim.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1134/2021-30 od 31. ožujka 2025., pod točkom II. izreke rješenja, u pobijanom dijelu kojim je tuženik obvezan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.000,82 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom odlukom je pod točkom I. izreke presude odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje cjelokupne ništetnosti Ugovora o [broj kredita] zaključenog između stranaka 6. srpnja 2006., te da ugovor ne proizvodi pravni učinak, sa nalogom tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 20.544,55 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako su pobliže navedeni pod točkom I. izreke presude. Točkom II. izreke presude je usvojen kao osnovan podredni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o [broj kredita] zaključenog 6. srpnja 2006. ( točka II/1 presude ) kao i zahtjev kojim je tuženik obvezan isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF, ukupan iznos od 2.604,01 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos kako je pobliže navedeno pod točkom II/2 izreke presude.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem sadržanim u predmetnoj odluci pod točkom I. izreke je dopuštena preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 1. ožujka 2024. , dok je točkom II. izreke tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.000,82 €, sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenog dijela, kao neosnovanim.

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim je odbijen osnovni tužbeni zahtjev ( točka I. izreke presude ) te rješenja u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenog ( točka II. izreke rješenja), žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sa prijedlogom drugostupanjkom sudu da preinači presudu i rješenje na način da usvoji osnovni tužbeni zahtjev u cijelosti te mu dosudi ukupno zatraženi parnični trošak ili podredno da presudu i rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Protiv navedene presude u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev ( točka II. izreke presude ) te naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak ( točka II. izreke rješenja) žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. ZPP, izričito upirući i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu tuženika i preinačiti presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno da ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Potražuje i troškove žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ugovor o kreditu od 6. srpnja 2006. ništetan i da ne proizvodi pravni učinak te zahtjev za isplatom po osnovi ništetnosti cjelokupnog ugovora. Podredno, tužitelj zahtijeva djelomično utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, te zahtjev za isplatom novčanog iznosa po osnovi takve djelomične ništetnosti.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Međutim, u sklopu razmatranja prigovora mjesne nenadležnosti, utvrđeno je kako je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito upire tuženik, ali je u konkretnim okolnostima slučaja usprkos takvoj povredi, bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza u spisu, što dovodi do odgovarajuće primjene odredbe čl. 373 a st. 3. ZPP.

9. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 6. srpnja 2006. Ugovor o [broj kredita], radi kupnje motornog vozila, kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje iznos od 23.439,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate kredita od 84 mjeseca ( čl.1. 4. i 6. Ugovora ),

- da je u odredbi čl. 7. sadržana valutna klauzula budući je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita,

- da je prvostupanjski sud temeljem provedenog dokaza financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Majdi Korljan utvrdio da je mjesečni anuitet prema početnom otplatnom planu iznosio 333,50 CHF, da je kredit u iznosu od 23.439,49 CHF isplaćen 11. srpnja 2006. u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 108.461,08 kn po srednjem tečaju koji je iznosio 1 CHF = 4,627280 HRK, da je za vrijeme cjelokupne otplate tužitelj kao korisnik uplatio ukupan iznos od 154.730,78 kn / 20.536,30 €, a da je uslijed povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj nastala preplata anuiteta u ukupnom iznosu od 18.500,63 kn / 2.455,46 € ( koja obuhvaća pozitivne i negativne razlike), dok preplata anuiteta uzimajući u izračun samo pozitivne razlike iznosi 19.619,89 kn / 2.604,01 € prema pojedinačnim mjesečnim iznosima iskazanim u pismenom nalazu i mišljenju,

- da iz dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku proizlazi da mu je dan ugovor koji je bio unaprijed sastavljen od strane banke i u odnosu na koji nije imao mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama, da je kredit podigao radi kupnje motornog vozila, da mu nije pružena mogućnost ugovaranja u hrvatskoj valuti ili nekoj drugo valuti, već isključivo u opciji u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak, da nije očekivao da će valuta CHF toliko varirati u visini, da nije nikada bio vlasnikom obrta niti poslovnih udjela u trgovačkom društvu.

10.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključuje da se na konkretan predmet spora i tužitelja kao potrošača mogu primijeniti pravomoćne sudske odluke donesene u postupku povodom kolektivne zaštite potrošača ( presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019.,) te da pravomoćne sudske odluke u pogledu kolektivne zaštite potrošača predstavljaju osnovu u sklopu koje potrošači mogu tražiti restituciju preplaćenih iznosa podnošenjem ind ividualnih tužbi, nakon čega utvrđuje da je konkretan ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika pri čemu tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, da je tuženik više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelja u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope.

10.2. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF sadržanu u odredbi čl. 7. ugovora, prvostupanjski sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke bila nerazumljiva jer mu nije objašnjen njezin doseg i posljedice, da je banka propustila informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da je navedeno postupanje dovelo do značajne neravnoteže jer je priroda i specifičnosti valute CHF bila poznata tuženiku ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču, a kako ga banka o tome nije informirala, to nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima, pri čemu i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali stvara klimu da je riječ o povoljnom proizvodu. Zaključno, prvostupanjski sud primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) utvrđuje da je ugovaranje u pogledu valutne klauzule u CHF bilo nepošteno i ništetno, te primjenom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023; dalje: ZOO), usvaja podredni tužbeni zahtjev koji je usmjeren na utvrđenje djelomične ništetnosti valutne klauzule u CHF i isplatu po toj osnovi ( toč. II. izreke presude ) dok u odnosu na ništetnost cjelokupnog ugovora, usprkos činjenici sa su ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično ništetne, zaključuje kako to ne dovodi do ništetnosti cjelokupnog ugovora o kreditu budući da on može opstati i bez tih odredaba, pa taj dio glavnog zahtjeva tužitelja odbija ( točka I. izreke ).

10.3. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud ga smatra neosnovanim jer je ugovor zaključen na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je sačinio tuženik kao trgovac, pa se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP presumira da se o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj tog ugovora, pa prema tome ni na odredbu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle suda u Zagrebu, a koju odredbu je tuženik kao jača ugovorna strana očigledno sastavio u namjeri da si u slučaju spora osigura mjesnu nadležnost suda po njegovom izboru, a imajući u vidu činjenicu da je prebivalište tužitelja u [adresa], gradu koji je udaljen od suda ugovorene mjesne nadležnosti, zbog čega bi za tužitelja nastali znatni troškovi dolaska na sud, zaključuje da je spomenuta ugovorna odredba nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, nakon čega navodi da odlučuje kao u toč. I. izreke rješenja.

11. Tužitelj u žalbi u bitnom osporava odbijajući dio zahtjeva kojim prvostupanjski sud nije utvrdio ništetnost cjelokupnog ugovora o kreditu, smatrajući da ugovorena valutna klauzula u CHF predstavlja bitni sastojak ugovora u smislu čl. 1021. ZOO te da je obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" pa da uslijed njezine ništetnosti nije više moguća daljnja egzistencija cjelokupnog ugovora.

12. Tuženik u žalbenim navodima prije svega ističe da prvostupanjski sud, iako je u obrazloženju naveo razloge zbog kojih ne prihvaća prigovor mjesne nenadležnosti, o njemu nije odlučio izrekom već samo obrazloženjem, što nije dostatno te dovodi do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a. Tuženik potom detaljno i iscrpno elaborira stajalište u sklopu kojeg smatra da Općinski sud u Zadru nije bio mjesno nadležan za odlučivanje u sporu te da bi čak i u slučaju utvrđenja ništetnosti prorogacijske klauzule, bile mjerodavne odredbe koje određuju opću mjesnu nadležnost za tuženika. U odnosu na meritum i utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, smatra da temeljem odredbe čl. 84. ZZP nije bilo dopušteno utvrđivati takvu ništetnost ako je riječ o odredbi koja je jasna, razumljiva i uočljiva, da je obrazloženje prvostupanjskog suda u tom pogledu paušalno, da sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika i time proveo bitan dokaz za potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, da činjenica prema kojoj je određena odredba unesena na inicijativu banke ne čini takvu odredbu nepoštenom samo po sebi, da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača, da je nepravilno utvrđeno kako prigovor zastare nije osnovan, te da je odluka o troškovima postupka nezakonita.

U odnosu na žalbu tuženika

13. Razmatrajući žalbene navode tuženika, ovaj drugostupanjski sud pronalazi da isti pravilno ukazuje kako prvostupanjski sud, iako u obrazloženju odluke ( točka 22. ) ukazuje na razloge uslijed kojih smatra da istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan, o takvom prigovoru nije odlučio izrekom rješenja.

14. Stoga je prvostupanjska presuda u tom dijelu proturječna sama sebi što predstavlja bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, i u slučaju postojanja takve povrede, drugostupanjski sud je ovlašten donijeti odluku iz čl. 373 a st. 3. ZPP, u kojem smislu je nužno utvrditi da li se bitne činjenice mogu utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

15. U odnosu na navedeno, valja ukazati da je iz ugovora o kreditu koji je dostavljen u spis, razvidno kako su stranke odredbom čl. 12. ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u sjedištu kreditora. Također, iz potpisa ugovora od strane banke je vidljivo da je kao kreditor potpisana Raiffeisenbank Austria d.d., Podružnica Zadar, [adresa]. U tom smislu mjesnu nadležnost valja promatrati i kroz odredbu čl. 59. ZPP koja uređuje izberivu nadležnost po mjestu u kojemu se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, te propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem području se nalazi ta poslovna jedinica.

16. Nadalje, prvostupanjski sud je temeljem iskaza tužitelja utvrdio da su odredbe ugovora koji je potpisao bile sastavljene unaprijed od strane tuženika, dok iz samog ugovora proizlazi da ga je potpisao u poslovnici tuženika u Gradu Zadru, gdje je i sam tužitelj imao prebivalište.

17. Ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbe temeljem obveza koje proizlaze iz odredba ZZP koje su u nacionalno pravo implementirane putem Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29. - SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24. dalje: Direktiva), zahtijeva da se potrošačima jamči djelotvorna sudska zaštita i u pogledu razumnih postupovnih uvjeta, u koje spada i pitanje nadležnosti , i koja ne smije za posljedicu imati to da odvrati potrošača od mogućnosti učinkovite obrane prava pred sudom, a što može biti slučaj ako bi podnošenje tužbe sudu koji je previše udaljen od domicila potrošaču prouzročio prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak (presuda Aquamed od 3. travnja 2019., C-266/18; ECLI:EU:C:2019:282; kao i presudu od **.**.2015., J i O, C- 567/13, EU:C:2015:88, t. 49. do 59.).

18. Navedeno stajalište prakse Suda Europske Unije u pogledu procjene nepoštenosti klauzula o nadležnosti proizlazi i iz zaključka Vrhovnog suda RH broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. koje glasi:

"Prorogacijska klauzula ( o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja ( potrošača ) i sjedišta tuženika ( banke ), mogućnost dolaska na sud ( u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog pregovaranja ili pravnog lijeka ili tužbe ), opće imovno stanje potrošača, te osta le relevantne okolnosti koje predstvaljaju questio facti."

19. Prema tome, procjena relevantnih pitanja od utjecaja na utvrđenje nepoštenosti ugovaranja klauzule o mjesnoj nadležnosti polazi od gore navedenih odlučnih činjenica, te je prvostupanjski sud pravilno u obrazloženju pobijane odluke utvrdio da bi udaljenost između prebivališta tužitelja kao potrošača ( i koja je u gradu [adresa] ) i sjedišta tuženika ( koje je u gradu Zagrebu ) mogla potrošača ograničiti u pristupu sudu, a kada se takvo utvrđenje poveže i sa preostalim činjenicama koje proizlaze iz dostavljenih dokaza ( da je ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u gradu [adresa], da tuženik nije imao mogućnost pregovaranja u pogledu takve ugovorne odredbe te da je angažirao punomoćnika također sa sjedištem u gradu [adresa] ), one u svojoj sveukupnosti ukazuju na pravilnost stajališta u sklopu kojeg se prvostupanjski sud smatrao mjesno nadležnim za postupanje i ustalio svoju nadležnost, dok činjenica da je takav zaključak iznio u obrazloženju odluke ( ne i u izreci ), iako predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP , ne isključuje mogućnost donošenja presude iz čl. 373 a st. 3. ZPP, slijedom čega žalba tuženika u nije osnovana.

20. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika kojim osporava status tužitelja kao potrošača, valja ukazati da potrošača u skladu sa odredbom čl. 3. ZZP-a čini svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pojam potrošača sukladno obvezujućoj praksi Suda Europske unije, u smislu autonomnosti i objektivnosti, treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju kao i da li određeni ugovorni odnos predstavlja djelovanje izvan okvira obrta, poduzeća i profesije ( predmet C-534/15 E od 14. rujna 2016., ECLI:EU:C:2016:700; toč. 32.).

21. Kako je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe, pri čemu nije bio vlasnikom obrta niti nositeljem poslovnih udjela, isti u konkretnom slučaju predstavlja potrošača, a koju činjenicu tuženik osim paušalnog navođenja protivnog stajališta, u postupku nije dokazao.

22. Nadalje, neosnovano je i prigovaranja tuženika da u prvostupanjskom postupku nije ispitano da li su odredbe ugovora bile jasne, razumljive i uočljive, odnosno da posljedično nije proveden test transparentnosti. Naime, zahtjev da ugovorne odredbe, pa tako i one o valutnoj klauzuli budu jasne, uočljive i razumljive, predstavlja upravo izraz načela transparentnosti sadržanog u odredbama čl. 99. ZZP-a kao i čl. 4. st. 2. i 5. Direktive te je riječ je o principu koji polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredbi i koji nužno nameće zahtjev prema kojem ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 OE od 23. travnja 2015 , t. 50.).

23. Zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja mogu proizaći (npr. presuda suda C-186/16 R i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.45., presuda suda C-26/13., P i EE od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, t. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično značenje pojma valutne klauzule, već i ekonomske posljedice i učinke do kojih isti mogu dovesti.

24. Sam teret dokazivanja činjenice pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o svim posljedicama ugovaranja u konkretnom slučaju počiva na banci ( tako i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. obrazloženja ) pri čemu ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi ABC protiv [adresa], br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; [obrt] protiv [adresa], br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.), pa su i u tom dijelu neosnovani žalbeni navodima tuženika kojim osporava zakonitost presumpcija povezanih sa teretom dokazivanja određenih činjenica.

25. Pri tome za utvrđenje takvih činjenica nije odlučno provođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika, obzirom da isti pretpostavljeno provode radnje u sklopu zakonom propisanih ovlasti i nadležnosti, dok solemnizacija ili ovjera ugovora kao privatnih isprava od strane javnih bilježnika ne može isključiti obvezu tuženika kao trgovca na pružanje informacija o svim bitnim sastojcima pravnog posla i sam postupak pregovaranja, a koji je u konkretnom slučaju izostao.

26. Također, tuženik nije dokazao da bi u konkretnom slučaju došlo do pojedinačnog pregovaranja, dok je s druge strane temeljem iskaza tužitelja utvrđeno da mu je od strane banke na potpisivanje dan unaprijed sročeni ugovor na čiji sadržaj nije mogao utjecati, te mu nisu objašnjene odredbe o valutnoj klauzuli niti rizici takvog ugovaranja , a upravo takvo ugovaranje je omogućilo tuženiku da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene, poglavito jer mu se prezentira i dostavlja otplatni plan prema početnim uvjetima, a u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima ( čl. 7. ugovora) te ga se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti upravo prema ugovorenim i predočenim mu uvjetima.

27. Međutim, upravo rast tečaja valute CHF te činjenica ugovaranja valutne klauzule dovodi do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu, pri čemu je provedenim vještačenjem utvrđeno da je takva situacija dovela do neravnoteže u odnosima stranaka te je rast mjesečnih anuiteta upravo uslijed promjena ugovorene valutne klauzule, doveo tužitelja kao potrošača u stanje financijske nesigurnosti.

28. Temeljem navedenog su neosnovani navodi tuženika da prvostupanjski sud nije proveo test transparentnosti te da ugovaranje nije dovelo do značajne neravnoteže u ugovornom odnosu na štetu potrošača, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, pri čemu ona ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorenog tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan i prema kojem bi se vršilo plaćanje da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita.

29. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe u ugovoru o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne, te tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora. Nadalje, provedenim financijskim vještačenjem utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost takvog utvrđenja.

30. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavn ice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je nepošteni stjecatelj, a u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

31. Neosnovano tuženik ponavlja i istaknuti prigovor zastare potraživanja. Iako tužitelj nije osobno podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je to bila ovlaštena temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka, pa je u tom smislu i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama u CHF, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu, te druga prema kojoj ista u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ).

32. Stoga, kako je tužitelj tužbu podnio unutar pet godina od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova, to istaknuti prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan, a kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

U odnosu na žalbu tužitelja

33. Osporavajući odbijajući dio glavnog zahtjeva u sklopu kojeg traži ništetnost cjelokupnog ugovora o kreditu, tužitelj polazi od nepravilnog stajališta da je valutna klauzula u CHF predstavljala bitni sastojak ugovora čija ništetnost je takvog dosega da utječe na ništetnost cjelokupnog ugovora.

34. Naime, sustav zaštite potrošača polazi od cilja usmjerenog za zaštitu od posljedica nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima.

35. U tom smislu i Direktiva o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima u odnosu na neobvezujuću narav nepoštenih odredbi u uvodnoj izjavi, točki 21., navodi: "…budući da bi države članice trebale osigurati da u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba te da, ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju, i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati strane ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredbi…".

36. Ništetnost određene ugovorne odredbe s jedne strane i ništetnost cjelokupnog ugovora s druge, dovodi do različitih pravnih učinaka i posljedica, pri čemu se u posljednjem slučaju anuliraju svi učinci određenog ugovornog odnosa ( negotium nullum ), što neizostavno stvara pravne posljedice kako za trgovca, tako i potrošača.

37. Stoga je u takvim okolnostima nužno promotriti da li ugovor može opstati i bez konkretnih nepoštenih odredaba, a što u sklopu nacionalnog zakonodavstva proizlazi iz odredbe čl. 102. st. 2. ZZP ( koja propisuje da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe ) odnosno čl. 324. st. 1. ZOO ( kojom je propisano kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cjelokupnog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen).

38. Razmatrajući pravnu narav ugovaranja valutne klazule u CHF u sklopu primjene Direktive, Europski sud je, protivno stajalištu tužitelja, iznio stajalište u sklopu kojeg je istaknuo razliku između ugovornih odredba kojima se utvrđuju temeljne obveze potrošača da otplate zajam odnosno kredit, od odredaba u kojima se utvrđuje mehanizam konverzije valute i koje su stoga po definiciji zasebne ugovorne odredbe te je zaključio da odredba kojom se definira mehanizam konverzije valute ima akcesorni odnosno sporedni značaj ( Predmet C-26/13 Kásler i Káslerné Rábai i predmet C-186/16 R).

39. Također, Europski sud je prepoznao da, u iznimnim slučajevima i određenim okolnostima, nacionalni sudovi mogu nepoštenu ugovornu odredbu zamijeniti dispozitivnom odredbom nacionalnog prava kako bi se izbjegla ništetnost cjelokupnog ugovora, upravo radi održavanja ostalih učinaka ugovora i sprječavanja nastupanja negativnih posljedica kako za trgovca, tako i za potrošača.

40. Prema tome, kako je odredba čl. 7. konkretnog ugovora u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF akcesorne prirode, a njezinu nepoštenost je moguće zamijeniti tako da se uzme u obzir visina ugovorenog tečaja na dan isplate ili ugovaranja kredita, i u kojem slučaju ugovor može opstati u preostalom dijelu , to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cjelokupnog ugovora i posljedično vraćanje potrošaču onoga što je platio, obzirom da bi iz takvog utvrđenja proizlazile štetne posljedice ne samo za tuženika, već i potrošača, obzirom da je u smislu čl. 323. st. 1 ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

41. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe u ugovoru o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne, te tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora, dok zahtjev za utvrđenjem cjelokupne ništetnosti ugovora i vraćanje po toj osnovi nije osnovan, što žalbeni navodi tužitelja ne dovode u sumnju.

42 . I odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) te je pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak kao pod točkom II. izreke rješenja, pri čemu neosnovano tuženik smatra da prvostupanjski sud nije trebao priznati cjelokupan trošak provedenog financijsko -knjigovodstvenog vještačenja. Također neosnovano tuženik smatra da je odluka o parničnim troškovima trebala biti utemeljena na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP . Naime, obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio s podredno (eventualno kumuliranim) tužbenim zahtjevom, te s obzirom da iz spisa ne proizlazi da su u pogledu odbijenog glavnog tužbenog zahtjeva nastali posebni troškovi postupka u odnosu na prihvaćeni podredni tužbeni zahtjev, to nije prihvatljivo stajalište o primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP. Navedeno stoga, što u takvim i s time podudarnim pravnim situacijama tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a koje pravno shvaćanje je zauzeto i u rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. (kojim je u pogledu definiranja uspjeha u sporu kod prihvaćanja samo podrednog tužbenog zahtjeva reafirmirano pravno shvaćanje koje je revizijski sud izrazio u odluci poslovni broj Rev 172/2008 od 15. siječnja 2013.), Rev 623/2023-2 od 25. listopada 2023. te Rev-1149/2024-3 od 25. rujna 2024..

43. Slijedom svega navedenog, žalbu tužitelja je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (točka I. izreke presude ), žalbu tuženika je valjalo odbiti i potvrditi presudu u pobijanom dijelu, ali primjenom odredbe čl. 373 a st. 3. ZPP ( točka II. izreke presude), dok je u odnosu na odluku o parničnom trošku izjavljene žalbe kako tužitelja tako i tuženika valjalo odbiti kao neosnovane primjenom odredbe čl. 380. st. 2. ZPP te odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke rješenja.

44. Kako tužitelj i tuženik nisu uspjeli sa žalbama, to je njihove zahtjeve za naknadom troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovane pa je sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkama III. i IV. izreke rješenja.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić