Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-122/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Leksvik Limited Trident Trust Company, Britanski Djevičanski otoci, Trident Chambers, P. O. Box 146, Road Town, Tortola, OIB: 59322889937, kojeg zastupa punomoćnik Frane Dobrović, odvjetnik u Rijeci, Ivana Grohovca 2/II, protiv tužene BI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Rafael Krešić, odvjetnik u Zagrebu, Vlaška ulica 70B i Željka Pokupec, odvjetnica u Zagrebu, Gradišćanska 34/II, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P -5581/2024-121 od 31. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Leksvik Limited Trident Trust Company, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5581/2024-121 od 31. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Leksvik Limited Trident Trust Company, OIB: 59322889937 koji glasi:

"I. Nalaže se tuženici BI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplatiti tužitelju Leksvik Limited Trident Trust Company, Britanski Djevičanski otoci, Trident Company, P.O. Box 146, Road Town, Tortola, reg. broj: 1443706, OIB: 59322889937, iznos 420.000,00 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 11.04.2015.g. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici BIL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelju Leksvik Limited Trident Trust Company, Britanski Djevičanski otoci, Trident Chambers, P.O. Box 146, Road Town, Tortola, reg. broj: 1443706, naknaditi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos parničnog troška od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju Leksvik Limited Trident Trust Company, OIB: 59322889937 naknaditi tuženoj BI, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 72.580,00 eura, u roku 15 dana.".

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 7.997,25 eura.

3. U odgovoru na žalbu tuženica u bitnome ističe da je žalba tužitelja neosnovana, a pobijana odluka zakonita i pravilna. Predlaže žalbu odbit i te pobijanu presudu potvrditi.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, na koju tužitelj u žalbi izričito upire, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 335. ZPP -a, jer to što je preloženo ročište za objavu i uručenje presude za raniji datum od prethodno određenog, te što je rješenjem o prelaganju tog ročišta tužitelju istovremeno dostavljena pobijana presuda, bez utjecaja je na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

7. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe, tužitelj nije dokazao odlučne činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njemu.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošen je zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, nakon čega je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tužitelja, odnosno njegovog viđenja predmetne pravne i činjenične situacije. Stoga se tužitelj neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

9. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

10. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja, kao zajmodavca, za isplatom iznosa od 420.000 CHF-a sa zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2015. pa do isplate, koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je s tuženicom, kao zajmoprimkom, 1. lipnja 2011. sklopio usmeni ugovor o zajmu kojim joj se obvezao isti dan isplatiti utuženi iznos od 420.000 CHF-a, što je tužitelj i učinio, a koji pozajmljeni iznos mu tuženica nije vratila niti nakon poziva 29. siječnja 2015. da to učini u roku dva mjeseca.

11. U ovoj pravnoj stvari donijeta je drugostupanjska odluka pod poslovnim brojem Gž- 4125/2019-7 od 9. kolovoza 2022. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3324/2015-65 od 22. srpnja 2019. i u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, koje obje presude su po reviziji tužitelja ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 964/2024-3 od 9. srpnja 2024. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. Naime, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd- 4143/2023-2 od 17. siječnja 2024., dopuštena je revizija tužitelja u odnosu na pravno pitanje:

„Je li sud postupio suprotno odredbama čl. 42. st. 1. i st. 4. ZTD u vezi s čl. 49. ZTD, kada je pravno valjanom utvrdio ispravu kojom je punomoćnik trgovačkog društva nastupio kao obje strane odnosno kada je ugovor sklopio u svoje ime i u svoj račun?“

13. Nakon toga, rješenjem poslovni broj Rev-964/2024-3 od 9. srpnja 2024., Vrhovni sud Republike Hrvatske, prihvaćajući reviziju tužitelja, pozivom na odredbe čl. 42. i čl. 49. Zakon o trgovačkim društvima („Narodne novine“, br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11 i 68/2013, dalje ZTD), u svezi s čl. 315. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), izražava pravno shvaćanje vezano za punomoć temeljem koje je ŽI sklopio Ugovor o preuzimanju duga, na način da zaključuje da iz predmeta spisa proizlazi da tužitelj nije sukladno navedenim odredbama ŽI izdao specijalnu punomoć za sklapanje predmetnog pravnog posla, Ugovora o preuzimanju duga, slijedom čega da se ne može raditi o valjanom pravnom poslu.

14. Iz sadržaja predmetnog spisa i postupka koji je prethodio naprijed navedenoj odluci

Vrhovnog suda Republike Hrvatske, proizlazi:

- da iz Izjave o prihvaćanju (list 40 spisa) proizlazi da se istom potvrđuje da je 2009. godine tužitelj dao zajam tuženici u svrhu kupnje stana u [adresa], na adresi [adresa] u [adresa], u iznosu od 300.000 eura, da je društvo (tužitelj) suglasno sa zam jenom dužnika te da prihvaća ŽI kao jedinog dužnika za predmetni zajam, istom Izjavom izjavljujući da od tuženice nema nepodmirenih potraživanja,

- da je uvidom u predmetnu Izjavu o prihvaćanju utvrđeno da je istu potpisao u ime tužitelja, svjedok ŽI i to prema sadržaju te Izjave, temeljem punomoći za zastupanje koju mu je 30. prosinca 2013. izdala registrirana direktorica gđa MI, za koju Izjavu je svjedok ŽI (u svom iskazu), potvrdio da ju je vlastoručno potpisao (list 174 spisa),

- da iz punomoći od 30. prosinca 2013. (list 34 spisa), proizlazi da je direktorica tužitelja MI, opunomoćila svjedoka ŽI da bude pravi i zakoniti opunomoćenik tužitelja u bilo kojem dijelu svijeta te da provede ili uzrokuje provedbu, između ostalog i da proda i/ili prenese i/ili založi u ime Društva (tužitelja) pokretnu i nepokretnu imovinu u vlasništvu Društva o trošku i u ime Društva te da izvrši svaku i sve radnje s tim u vezi uključujući i potpisivanje svih i bilo kojeg instrumenta, isprave, sporazuma, obrasca, akta i drugih dokumenata za u njima naveden svrhe, da izvrši sve i bilo koju u njima navedenu isplatu,

- da iz navedene punomoći proizlazi i to da ostaje na punoj snazi i s punim učinkom od njezinog datuma do 29. prosinca 2014., te da ista sadrži apostil tj. potvrdu da je javni bilježnik na Cipru kod kojeg je punomoć ovjeravana, provjerio i utvrdio da je potpisnica punomoći MI bila ovlaštena na izdavanje takve punomoći, što proizlazi i iz registra direktora tužitelja (list 27 spisa),

- da je Izjava o prihvaćanju potpisana u razdoblju u kojem je svjedok ŽI imao valjana punomoć direktorice tužitelja za njezino potpisivanje,

- da je uvidom u Ugovor o diobi imovine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice od 14. veljače 2014., sklopljenog između tuženice i svjedoka ŽI, utvrđeno da je svjedok ŽI upoznat s činjenicom da je tuženica kupila stan novčanim sredstvima koja je primila kao zajam u iznosu 300.000 eura od tužitelja, te da Izjavom u tom Ugovoru svjedok ŽI preuzima u cijelosti obvezu povrata zajma u iznosu 300.000 eura zajmodavcu – tužitelju, i obvezuje se predati očitovanje iz kojeg će biti izričito navedeno da je zajmodavac suglasan s preuzimanjem duga (čl. 5. Ugovora).

15. Iz obrazloženja pobijane presude, kao i sadržaja predmetnog spisa, slijedi da između stranaka nije sporno da su tuženica i svjedok ŽI, sin jednog od vlasnika tužitelja, svjedoka CI, bili u braku u kojem je rođena njihova zajednička kći, koji brak je kasnije razveden, s time da je za vrijeme trajanja braka, radi rješavanja njihovog stambenog pitanja, između tuženice, tada ŽIL i trgovačkog društva Sella d.o.o., koje je tada bilo u vlasništvu njezinog bivšeg supruga i njegovih roditelja, 10. lipnja 2011. sklopljen Ugovor o kupoprodaji nekretnine, predmet kojeg Ugovora je bio stan br. 2 u [adresa], na adresi [adresa], radi čije kupnje je tužitelj isplatio na račun tuženice iznos od 419.983,00 CHF-a.

16. Prvostupanjski sud je presudom poslovni broj P-3324/2015-65 od 22. srpnja 2019. (na temelju izvedenih dokaza uvidom u pisanu dokumentaciju, saslušanjem svjedoka ŽI, bivšeg supruga tuženice, CI, bivšeg svekra tuženice i HI, odvjetnice koja je sastavila Ugovor o diobi imovine u postupku razvoda braka tuženice i svjedoka ŽI, te saslušanjem tuženice kao stranke), odbio postavljeni tužbeni zahtjev, rukovodeći se odredbom čl. 499. st. 1. ZOO-a, cijeneći osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije, uz zaključak da je utuženi iznos tuženici isplaćen za kupnju stana u kojem je tuženica živjela zajedno s bivšim suprugom, svjedokom GI i njihovom zajedničkom kćeri, tj. radi rješavanja njihovog stambenog pitanja, a koji stan je kupljen na ime tuženice i za koji stan su se tuženica i njezin bivši suprug dogovorili da će nakon razvoda braka ostati tuženici i njihovoj zajedničkoj kćeri, dok se zajam tužitelju obvezao vratiti svjedok ŽI, valjanom Izjavom o prihvaćanju (list 40 spisa), kojom je društvo (tužitelj), dalo suglasnost za zamjenu dužnika i prihvatilo svjedoka ŽI kao jedinog dužnika za predmetni zajam koji je dan tuženici u svrhu kupnje stana u [adresa], na adresi [adresa] u [adresa], u iznosu 300.000 eura.

17. U ponovljenom suđenju, pozivom na istu odredbu čl. 499. st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, nakon dopunskog saslušanja svjedoka CI i ŽI te tuženice kao stranke, sud prvog stupnja ocjenjuje da tužitelj tijekom postupka nije uspio sa potrebnim stupnjem izvjesnosti uvjeriti sud da bi se tuženica obvezala vratiti iznos koji je tužitelj isplatio na njezin račun i koji je korišten za kupnju stana u kojem je živjela sa GI i njihov im zajedničkim djetetom te da bi se s tuženicom uopće razgovaralo o obvezi povrata novca isplaćenog joj na račun zbog rješavanja stambenog pitanja njezine obitelji, zbog čega zaključuje da tuženica nema obvezu tužitelju vratiti zahtijevani iznos, pri tome ne prihvaćajući istinitim iskaze saslušanih svjedoka CI i ŽI u dijelu u kojem su iskazivali o tome da je tužitelj iznos od 420.000 CHF pozajmio tuženici, već prihvaćajući kao istinit iskaz tuženice da nikada nije bilo govora o povratu novca koji je tužitelj isplatio na njezin račun.

18. Naime, na temelju, u tom dijelu suglasnih iskaza tuženice te saslušanih svjedoka CI i ŽI i HI, sud prvog stupnja utvrđuje da je novac isplaćen na račun tuženice zbog kupnje stana u kojem su živjeli tuženica, ŽI i njihova zajednička kći, jer u vrijeme kupnje toga stana državljani Rusije nisu mogli biti vlasnici nekretnina u Republici Hrvatskoj.

19. Pri tome, neuvjerljivost iskaza saslušanih svjedoka CI i ŽI obrazlaže, između ostalog, na način da je svjedok CI iskazao da je on dogovorio s tužiteljem da će tuženica dobiti zajam u iznosu od 420.000 CHF te da je rok vraćanja bio dogovoren do pet godina, s time da je njegov sin, svjedok ŽI, znao da on s tuženicom dogovara zajam, dok da je svjedok ŽI iskazao da je zajam vjerojatno tuženica dogovarala s tužiteljem, ali da ne zna s kime točno u ime tužitelja te da je za zajam saznao tek naknadno, a da mu nije poznato je li bio dogovoren neki rok za povrat zajma, smatrajući neuvjerljivim i nelogičnim da suprug tuženice i sin svjedoka CI ne bi o navodnom zajmu imao saznanja, pri čemu da su svjedoci suprotno iskazivali i o kupoprodaji stana za čiju kupnju je sporni iznos uplaćen na račun tuženice (svjedok CI da je iskazao da se kupoprodajom bavio njegov sin, dok je ŽI iskazao da nije ništa dogovarao s tuženicom u ime društva Sella d.o.o. te da mu nije poznato s kime je tuženica dogovarala kupoprodaju toga stana, kao i da ne zna tko bi potpisao Kupoprodajni ugovor), cijeneći neuvjerljivim i to da svjedok CI, koji je navodno osobno garantirao za povrat zajma, ne bi razmišljao na koji način bi se zajam trebao vratiti, ukazujući pri tome na to da je svjedok prvo rekao da nije razmišljao o tome na koji način se trebao vratiti zajam, niti da je mislio da će doći do razvoda, dok da je naknadno rekao da vraćanje zajma nije trebalo ovisiti o razvodu, već da je zajam trebao biti vraćen neovisno, s time da je pitao za vraćanje kredita, tek kada je saznao da se tuženica i njegov sin razvode. Neuvjerljivost iskaza sud prvog stupnja vidi i u različitom iskazivanju ta dva svjedoka vezano za povrat zajma, tako što je svjedok CI iskazao da se zajam trebao vraćati novcem od biznisa koji su trebali pokrenuti njegov sin i tuženica, dok da je svjedok ŽI iskazao da ne zna ništa o tome da bi se zajam trebao vraćati njegovim i tuženičinim biznisom, pri čemu je i sama tuženica iskazala da takvi razgovori nisu nikada vođeni.

20. Prihvaćajući da Izjava o prihvaćanju predstavlja nevaljan pravni posao (jer je ista potpisana u ime tužitelja od strane neovlaštene osobe, u smislu odredaba čl. 42. i čl. 49. ZTD-a te čl. 315. st. 3. ZOO-a, jer tužitelj nije izdao specijalnu punomoć ŽI za sklapanje Ugovora o preuzimanju duga), sud prvog stupnja navedeno ne smatra odlučnim, uz obrazloženje da se nakon dopunskog saslušanja svjedoka CI i ŽI te tuženice ne može s izvjesnim stupnjem sigurnosti zaključiti da bi se tuženica (uopće ili u slučaju ispunjenja nekog uvjeta), obvezala vratiti isplaćeni iznos tužitelju, odnosno da je zaključen usmeni ugovor o zajmu , s daljnjim obrazloženjem da s obzirom na sve okolnosti i privatne odnose tuženice i saslušanih svjedoka CI i ŽI, da je životno i logično da su ŽI i tuženica u razdoblju brakorazvodne parnice željeli urediti svoje sveukupne odnose , radi čega da je sastavljena i sporna Izjava o prihvaćanju, koju je sastavila svjedokinja RI, prema uputi LI (kako je iskazala navedena svjedokinja koja je nezainteresirana za ishod ovog postupka te nema motiva neistinito iskazivati), te Ugovor o diobi imovine između tuženice i ŽI, kojim ŽI preuzima u cijelosti obvezu povrata zajma zajmodavcu, pri čemu da to što je novac iskorišten za kupnju stana, čiji je vlasnik tuženica, samo po sebi ne obvezuje vlasnicu tog stana na vraćanje plaćenog iznosa, kada sud nije mogao utvrditi da bi ona, kao zajmoprimka, sklopila ugovor o zajmu s tužiteljem kao zajmodavcem , odnosno da bi se tuženica obvezala novac korišten za kupnju stana vratiti.

21. Nakon ovako provedenog prvostupanjskog postupka i u žalbenom stupnju postupka je sporna obveza tuženice na isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj nesporno uplatio na njezin bankovni račun 1. lipnja 2011.

22. Pravilno sud prvog stupnja naglašava da iz sadržaja odredbe čl. 499. st. 1. ZOO-a proizlazi da je ugovor o zajmu konsenzualni pravni posao koji nastaje kad su se stranke sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora, a što je iznos novca/zamjenjivih stvari koji se zajmodavac obvezuje predati najmoprimcu i vrijeme trajanja zajma nakon kojeg se zajmoprimac obvezuje vratiti taj iznos novca/zamjenjivih stvari zajmodavcu.

23. I po stavu ovoga suda, u činjeničnim i pravnim okolnostima konkretnog slučaja, za sklapanje predmetnog ugovora, a time i njegov pravni učinak, nije odlučna sama činjenica (koja nije sporna), da je novčani iznos koji je predmetom tužbenog zahtjeva isplaćen na račun tuženice, kao niti sama činjenica da je navedeni novčani iznos upotrijebljen za kupnju stana u kojem su živjeli tuženica, svjedok ŽI i njihova zajednička kći. To stoga što se radi o ugovoru koji se smatra sklopljenim kad su se stranke suglasile o bitnim elementima tog ugovora, a to su iznos novca koji se daje u zajam i vrijeme trajanja ugovorenog zajma, koju postignutu suglasnost (o bitnim sastojcima ugovora) je tužitelj trebao dokazati u ovom postupku, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja.

24. Naime, iz izvedenih dokaza po sudu prvog stupnja neupitnim proizlazi da tuženica vezano za uplatu spornog novčanog iznosa na njezin bankovni račun, s tužiteljem nije bila u izravnom kontaktu, već iz izvedenih dokaza jasno slijedi da je sve dogovore oko navednog s tužiteljem vršio svjedok CI (koji je i sam iskazao da je „pomogao organizirati zajam...da je s tužiteljem dogovorio da će BI dobiti kredit od tužitelja...da je sve dogovorio s direktorom tužitelja...da će BI dobiti kredit, a da je on preuzeo odgovornost za vraćanje kredita“).

25. Pri tome, svjedok CI (koji je jedini kao neposredni akter toga dogovaranja iskazivao o postojanju spornog usmenog ugovora o zajmu), u svom iskazu nije niti tvrdio da ga je tuženica izričito ovlastila za pregovaranje oko obveze povrata spornog novčanog iznosa tužitelju (u njezino ime i za njezin račun), već je samo naveo da je „rok vraćanja bio dogovoren za 5 godina“, s time da u svom iskazu nije tvrdio niti to da bi se radilo o roku koji je prethodno bio dogovoren s tuženicom, a o obvezi povrata novca govorio je neodređeno, vezujući taj povrat upravo s činjenicom razvoda braka tuženice i njegova sina, kako to pravilno primjećuje i sud prvog stupnja, govoreći o tome „da su mu ŽIL i njezini roditelji zahvaljivali i govorili mu da u slučaju razvoda neće ostatri dužni ni lipu“, ovdje ne spominjući da su navedeno obećanje usmjeravali prema tužitelju, pa ostaje zaključak da su obećanja o povratu novca bila usmjerena na navedenog svjedoka, a ne na tužitelja, da bi potom isti svjedok spominjao „da vraćanje kredita nije trebalo ovisiti o razvodu, već je kredit trebao biti vraćen neovisno“, vezujući povrat novca „s biznisom koji je trebao pokrenuti njegov sin u vezi hotela i restorana, u kojem je trebala sudjelovati ŽIL“ (što ne potvrđuje niti svjedok ŽI, a sama tuženica izričito poriče).

26. S druge strane, iz iskaza tuženice (koji je sud prvog stupnja prihvatio), svakako ne proizlazi da bi ona dala bilo kakvo ovlaštenje svjedoku CI, da u njezino ime i za njezin račun dogovara spornu pozajmicu, naročito obvezu njezina povrata, niti proizlazi da bi takvo što naknadno odobrila (na nesumljiv način). Upravo suprotno, iz okolnosti konkretnog slučaja koje su dovele do sklapanja Ugovora o diobi imovine između tuženice i ŽI (kojim isti preuzima u cjelosti obvezu povrata novca tužitelju), te potom i do sačinjavanja Izjave o prihvaćanju (neovisno o tome što se radi o nevaljanom pravnom poslu), proizlazi da tuženica navedenu pozajmicu „u svoje ime i za svoj račun“, ni u kojem slučaju nije dogovarala s tužiteljem, naročito ne obvezu na njezin povrat, ali isto tako da pozajmicu naknadno nije niti odobrila.

27. Iz sadržaja spisa proizlazi da osim tvrdnje tužitelja o tome da je s tuženicom sklopio usmeni ugovor o zajmu, tužitelj na okolnost postojanja tog usmenog ugovora nije predlagao druge dokaze od onih koju su izvedeni po sudu prvog stupnja, pa kako na temelju svih izvedenih dokaza sud nije mogao s potrebnom sigurnosti utvrditi odlučnu činjenicu – suglasnost stranaka o bitnim elementima tog ugovora (iznosu novca koji se daje u zajam i vremenu trajanja ugovorenog zajma), u takvim činjeničnim i pravnim okolnostima, suprotno žalbenim navodima tužitelja, ukazuje se pravilnim zaključak suda po kojem pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključuje da navedenu odlučnu činjenicu tužitelj nije dokazao (čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP-a), slijedom čega tužitelj u tom smislu od tuženice ne može zahtijevati niti ispunjenje ugovora - odnosno povrat zajma.

28. Stoga, imajući u vidu sve izvedene dokaze koje je sud prvog stupnja, po stavu ovoga suda, savjesno i brižljivo ocijenio (na način da je svaki dokaz cijenio zasebno, a potom zajedno s preostalim dokazima, pa tako i u odnosu na Ugovor o diobi te rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave od 16. srpnja 2018., na koje tužitelj određeno upire žalbenim navodima), uvjerenja do kojih je došao temeljem tako izvedenih dokaza, sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, opravdao je uvjerljivim i logičnim razlozima koja imaju pravnu i činjeničnu osnovu, a koje uvjerenje prihvaća i ovaj sud. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, žalbeni navodi kojima tužitelj prigovara nekritičnom prihvaćanju iskaza tuženice i „dokaza koje idu njoj u prilog“, bez uporišta su s obzirom na stanje spisa i izvedene dokaze, i kao takvi, neosnovani.

29. U odnosu na daljnje žalbene navode, činjenica da je navedeni novčani iznos upotrijebljen za kupnju stana u kojem su živjeli tuženica, svjedok ŽI i njihova zajednička kći, suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja, sama po sebi ne obvezuje tuženicu na povrat spornog novčanog iznosa, jer na temelju utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su novčana sredstva uplaćena na račun tuženice, bez obveze vraćanja, iz razloga jer u u vrijeme kupnje stana državljani Rusije, a to su bili svjedoci CI i ŽI (tadašnji svekar i tadašnji suprug tuženice), nisu mogli biti vlasnici nekretnina u Republici Hrvatskoj, tako da se faktično radilo o rješavanju stambenog pitanje svjedoka ŽI i njegove tadašnje obitelji. posredstvom pravnih osoba (tužitelja i društva Sella d.o.o.), s kojima su svjedoci bili u određenim financijskim poveznicama, što je u konačnici rezultiralo i sačinjavanjem Ugovora o diobi imovine i Izjave o prihvaćanju, pri čemu činjenica da Izjava o prihvaćanju predstavlja nevaljan pravni posao (jer je ista potpisana u ime tužitelja od strane neovlaštene osobe, u smislu odredaba čl. 42. i čl. 49. ZTD te čl. 315. st. 3. ZOO- a i jer tužitelj nije izdao specijalnu punomoć ŽI za sklapanje Ugovora o preuzimanju duga), nije od odlučnog značaja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, upravo s obzirom na preostale utvrđene okolnosti konkretnog slučaja po kojima ista Izjava samo ukazuje na to da na strani tuženice nije postojala suglana volja za preuzimanjem obveze povrata novčanog iznosa koji je iz formalnih razloga od strane tužitelja bio uplaćen na njezin račun (što je bila ideja svjedoka CI i ŽI, a ne volja tuženice).

30. Ovdje se potrebno osvrnuti na žalbene navode tužitelja kojima u tom kontekstu upire na to da se ranijom presudom suda prvog stupnja, prije ukidne odluke revizijskog suda kojom je izražen stav o nevaljanom pravnom poslu (potpisanom u ime tužitelja od strane neovlaštene osobe), nije dovodilo u pitanje postojanje predmetnog ugovora o zajmu („da je bio izričitog uvjerenja o njegovu postojanju“), da ne stoji tvrdnja tužitelja da je ranijom presudom sud prvog stupnja bio izričitog uvjerenja o postojanju ugovora o zajmu, jer navedeno ne proizlazi iz obrazloženja ranije presude kojom sud prvog stupnja postojanje navedenog ugovora nije dovodio u pitanje (a posljedično tome niti revizijski sud u svojoj ukidnoj odluci), u kontekstu obrazlaganja prigovora promašene pasivne legitimacije koji je temeljilo upravo na Izjavi o prihvaćanju, što se kasnijom revizijskom odlukom pokazalo pogrešnim, pri čemu je sama tuženica od odgovra na tužbu, pa nadalje, priznavala samo činjenicu da je tužitelj predmetni novčani iznos uplatio na njezin račun i to za kupnju stana, od samog početka spora osporavajući svoju obvezu na povrat duga, pozivajući se neizmijenjeno tijekom cijelog postupka na to da je obveza povrata duga na svjedoku ŽI, a ne na njoj, što nije u suprotnosti s utvrđenjima na kojima sud prvog stupnja temelji pobijanu odluku koju sada obrazlaže na drugačiji način, što pobijanu odluku, suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja, u danim okolnostima konkretnog slučaja, ne čini nelogičnom i nepravičnom.

31. U tom kontekstu, to što se predmetna uplata novčanog iznosa u Izjavi o prihvaćanju i Ugovoru o diobi (koji je potpisala i sama tuženica), imenuje Ugovorom o zajmu tuženici, i po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim navodima tužitelja, bez utjecaja je na zaključak o tome da se tuženica tužitelju ni na koji način nije obvezala vratiti utuženi iznos, odnosno na zaključak o tome da između stranaka nije postignuta suglasnot o sklapanju ugovora o zajmu po kojem bi se tuženica obvela tužitelju na povrat pozajmljenog iznosa, o čemu je sud prvog stupnja pobijanom presudom dao potrebna obrazloženja.

32. Slijedom svega naprijed obrazloženog, suprotno žalbenim navodima kojima tužitelj upire na potrebu poštivanja revizijske ukidne odluke i u njoj dane upute za daljnje postupanje, po stavu ovoga suda, u ponovnom suđenju je sud prvog stupnja imao u vidu izneseno pravno shvaćanje revizijskog suda o Izjavi o prihvaćanju kao nevaljanom pravnom poslu (koje shvaćanje revizijskog suda je prihvatio, kao što ga prihvaća i ovaj sud), pri čemu je ovisno o svim preostalim činjeničnim utvrđenjima donio pobijanu odluku sadržaja kao u izreci, tako da ovaj sud smatra da pobijana odluka ni na koji način ne proturječi ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

33. Stoga, ovaj sud je suglasan s navednim zaključcima suda prvog stupnja i ocjenjuje neosnovanima tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna sredstava predstavljala novčani zajam koji je dao tuženici.

34. Imajući u vidu sve navedeno te protivno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako tužitelj tijekom ovog postupka, uz sve dokaze koje je predložio, nije dokazao postojanje ugovora o zajmu na temelju kojih bi mu tuženica bila dužna isplatiti (vratiti) utuženu novčanu tražbinu.

35. U tome kontekstu je bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke sudska praksa na koju se poziva tužitelj u prilog svojih žalbenih navoda (kojima upire na to da je činjenica predaje novca od strane zajmodavca zajmoprimcu odlučna u situaciji kada se, kao u ovom slučaju, treba utvrditi postoji li obveza povrata pozajmljenog novca zajmodavcu). To stoga što u ovom predmetu nije bilo upitno da je uplata novčanog iznosa išla na bankovni račun tuženice, ali je bilo sporno kome je pozajmica vršena te time postojanje obveze tuženice na povrat tako uplaćenog iznosa (preuzimanje koje obveze je tuženica od samog početka ovoga spora osporavala), za koju obvezu nije utvrđeno da ju je tuženica na sebe preuzela, a to je kod ugovora o zajmu kao dvostaranog, konsenzualnog ugovora, ključno, pri čemu iz utvrđenja po sudu prvog stupnja proizlazi (što tužitelj žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju), da je obvezu povrata na sebe preuzeo svjedok ŽI (kako to proizlazi iz Ugovora o diobi), neovisno što temeljem Izjave o prihvaćanju koju je neovlašteno pozpisao u ime tužitelja, zbog nevaljanosti iste, faktično nije došlo do preuzimanja duga (na što tužitelj upire u žalbi pozivom i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev - 28/1997).

36. U odnosu na tvrdnje tužitelja da mu je tuženica u svakom slučaju u obvezi vratiti stečeno bez osnove, za odgovoriti je kako sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ali je vezan za činjeničnu osnovu, pa kako je tužitelj u tužbi izričito naveo da se radi o usmenom ugovoru o zajmu (i za takvu tvrdnju naveo odgovarajuću činjeničnu osnovu), dok stjecanje bez osnova prvi puta spominje u žalbi, iz tog se razloga žalbeni navodi izneseni u tom pravcu (a time i prigovori da sud nije obrazložio o kojem bi se pravnom odnosu između stranaka radilo, ako ne o ugovoru o zajmu), ukazuju bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pri čemu iz sadržaja spisa i utvrđenja po sudu prvog stupnja, ne proizlazi da bi se radilo o stjecanju bez osnove na strani tuženice, iz kojih dokaza proizlazi da je uplatom novčanog iznosa na račun tuženice, tužitelj ispunjavao svoju ugovornu obvezu spram drugih osoba, a ne tuženice. Naime, navedeni prijenos novčanih sredstava na bankovni račun tuženice predstavljao je financijsku konstrukciju njezinog tadašnjeg svekra i tadašnjeg supruga (koju je svekar dogovarao s tužiteljem, u čemu tuženica nije učestvovala, niti se obvezivala na povrat novca), dakle po osnovi pravnog posla - na ime i u korist drugih osoba, a ne tuženice, tako da tužitelj vraćanje te imovine niti po tom osnovu ne može zahtijevati od tuženice.

37. Stoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude (točka I.).

38. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koju odluku je sud prvog stupnja donio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, uz primjenu ranije važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj: 148/09, 142/12 i 103/14), čemu tužitelj žalbenim navodima određeno niti ne prigovara, pri čemu je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i s obzirom na vrijednost predmeta spora, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka (točka ii. izreke).

39. Tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

40. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš