Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2396/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberta Jambora kao člana vijeća , u pravnoj stvari tužitelja GN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1666/2025-9 od 15. travnja 2026., dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu ,poslovni broj P-1666/2025-9 od 15. travnja 2026. u dijelu pod točkom I i II izreke kao i u dijelu pod točkom IV izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR sa pripadajućom kamatom na taj iznos.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1666/2025-9 od 15. travnja 2026. u dijelu pod točkom IV izreke u kojem je tužitelju priznat trošak parničnog postupka preko iznosa od 250,00 EUR do iznosa od 577,00 EUR (za iznos od 327,00 EUR ) te sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 327,00 EUR s pripadajućom kamatom na taj iznos.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita], zaključenog dana 29. travnja 2016. godine između tužitelja GN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], a koja u čl. 13.st. 2. glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjemkredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30 % (slovima: jedancijelihtridesetposto) od iznosa kredita sukladno Tarifi Banke u kreditnom poslovanju.".

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa] da isplati tužitelju GN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 119,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. travnja 2016. pa do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznad iznosa od 119,45 eura do iznosa od 207,05 eura, kao neosnovanim.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju GN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 577,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. travnja 2026. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova iznad iznosa od 577,00 eura do iznosa od 1.000,00 eura, kao neosnovanim.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik u dijelu pod točkom I, II i IV izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima tuženika uz naknadu troškova parničnog postupka sa pripadajućom kamatom na taj trošak podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, te nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tuženik, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla na pravilan način ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva, a koja je odredba sadržana u članku 13. stavku 2. Ugovora o kreditu kao i posljedično povrat isplaćenog iznosa temeljem predmetne odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 29. travnja 2016. te nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,00 kuna/119,45 eura (ulazna naknada) dana 29. travnja 2016. a što proizlazi iz knjigovodstvene kartice (list 151 spisa).

7. Međutim među strankama je sporno je li ništetna odredba o naplati naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva iz članka 13. stavka 2. Ugovora, te je sporno je li nastupila zastara potraživanja .

8. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi zatvaranja ranijih kredita a koje je podigao radi kupnje osobnog automobila u osobne svrhe kao i radi renoviranja kuće koju je koristio u osobne svrhe, da je cijelo vrijeme u mirovini te se nije bavio nikakvom slobodnom djelatnošću niti je imao obrt niti OPG, a da su sredstva za ostale kredite koji su navedeni u Ugovoru korišteni za podmirivanje svakodnevnih životnih potreba kao i kućnih popravaka, da mu je u banci rečeno da se naknada isplaćuje sukladno uvjetima poslovanja i da takvu naknadu naplaćuju i sve druge banke,

-da iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sastavljen od strane banke na unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih izraza u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita,

-da je ovdje tuženik kao kreditor na ime sporne naknade naplatio od tužitelja dana

29. travnja 2016. spornu naknadu.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužitelju nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita već se radi o uvjetima koje je odredio tuženik a tužitelju je samo rečeno da se radi o naknadi koja se naplaćuje u skladu sa uvjetima poslovanja banke pa je stoga isti imao mogućnost ili to prihvatiti ili ostaviti a pri tome tuženik ove navode nije u bitnome osporio niti je sudu predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja kao i pojašnjenja o kakvoj se naknadi za obradu kredita točno radi, stoga pravilno sud zaključuje da je takva odredba protivna čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014 i 110/2015 – dalje: ZZP) prema kojoj odredbi u st. 1. je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu a prema odredbi iz čl. 55. st. 1. i 2. ZZP/14 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Nisu osnovani niti žalbeni prigovori tuženika da je ovdje tužitelj poslovno sposobna osoba, po zanimanju diplomirani ekonomist, koji ne ispunjava uvjete prosječnog potrošača pa da je stoga isti mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi za njega nastale podmirivanjem sporne naknade.

11. Suprotno ovim žalbenim navodima ovdje valja naglasiti da je ovdje tužitelju neovisno od njegovog zanimanja kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, niti je mogao saznati o kojem iznosu se točno radi , slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka odnosno prosječnog potrošača s jedne strane i urednog savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada govorimo o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a.

12. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

14. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su -IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

15. Prema tome ovdje se radi o restitucijskom zahtjevu kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe pa stoga zastarni rok teče od kada je ta ništetnost ustanovljena.

16. Također u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO -a da je ovdje tuženik nesavjestan stjecatelj stoga kamata teče od dana plaćanja predmetne naknade odnosno od 30.travnja 2016. a s obzirom da je tužitelj dana 29. travnja 2016. platio naknadu u iznosu od 900,00kn /119,45 EUR.

17. Žalbeni prigovor tuženika u odnosu na trošak parničnog postupka je osnovan.

18. Tuženik u žalbenim navodima osnovano ukazuje da je prvostupanjski sud kod donošenja odluke o parničnom postupku pogrešno uzeo u obzir vrijednost predmeta spora (VPS) u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem nište tnosti kao i u odnosu na kondemnatorni zahtjev.

19. Naime ovdje je valjalo kod donošenja odluke o troškovima parničnog postupka uzeti u obzir vrijednost predmeta spora prema postavljenom kondemnatornom zahtjevu za isplatu (VPS od 207,05 EUREUR) jer je u ovom konkretnom predmetu deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva za povrat neosnovanog isplaćenog iznosa pa se stoga VPS računa prema visini postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva .

20. Ovdje valja naglasiti da se takvi zahtjevi ne mogu smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a već se radi o pravnoj situaciji iz čl. 187. st. 3 ZPP-a jer u tom slučaju deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu te se stoga ne može uzimati u obzir pri utvrđivanju VPS-a nego se VPS određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu a upravo ovakav pravni stav je zauzet u recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa je stoga valjalo odluku o troškovima parničnog postupka preinačiti.

21. Prema tome, a s obzirom da je VPS - 207,05 EUR, tužitelju za svaku priznatu radnju u ovom postupku pripada 25 boda odnosno 50 EUR a ne 100 bodova po radnji kako je to pogrešno odmjerio prvostupanjski sud, stoga mu ukupno pripada 100 bodova za priznate radnje odnosno 200,00 EUR što s PDV -om iznosi 250,00 EUR.

22. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

23. S obzirom da je tuženik uspio samo u neznatnom dijelu u ovom žalbenom postupku i to u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka valjalo je u smislu odredbe čl. 154. st. 5 ZPP-a odbiti tuženika s potraživanjem troška žalbenog postupka.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Joka Umićević