Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3654/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Metić, odvjetnik u Požegi, Svetog Florijana 2, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva br. 4., OIB: 87939104217, koju zastupaju punomoćnici Duško Žurić, Miroslav Plašćar, Edin Karakaš, Mihovil Granić, Maja Skansi, Marija Vuchetich, Andrijana Kaštelan, Vedran Kopilović, Andrej Skljarov, Franciska Fadljević, Tena Pajalić Murro, Matea Sekur i Zrinka Ivanković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-324/2021-20 od 31. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Hrvatske poštanske banke d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-324/2021-20 od 31. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., IV. i VII. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom VI. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška odgovora na žalbu.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. i II. izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje: Ugovor), zaključenog između tužiteljice i pravne prednice tuženice dana 9. srpnja 2008. te da iste odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici da tužiteljici s osnove preplaćenih kamata isplati iznos od 145,25 eura (ranije 1.094,36 kuna), dok se pod točkom IV. izreke nalaže tuženici da tužiteljici s osnove ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pregovaralo, isplati iznos od 27.340,52 eura (ranije 205.997,15 kuna). Pod točkom V. izreke tužiteljica se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva s osnova ugovorene valute u iznosu od 145,25 eura , dok se pod točkom VI. izreke nalaže tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.658,17 eura zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude (31. svibnja 2024.) do isplate. Pod točkom VII. izreke odbija se tuženica sa zahtjevom radi utvrđenja postojanja tražbine tuženice prema tužiteljici u iznosu od 442.207,71 kuna uvećane za zatezne kamate koje teku od 2. kolovoza 2019. te sa zahtjevom za donošenje konstitutivne odluke o prijeboju uzajamnih potraživanja stranaka.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II., III., IV. i VII. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom VI. izreke (kao dijelu u kojem nije uspjela u sporu), žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 625,00 eura, uz pripadajući PDV u iznosu od 156,25 eura, odnosno sveukupno 781,25 eura.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica u bitnome ističe da je žalba tuženice neosnovana, a pobijana odluka zakonita i pravilna. Predlaže žalbu odbiti te pobijanu presudu potvrditi uz naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 500,00 eura.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i prednice tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju te odluka vezano za istaknuti prigovor radi prebijanja.

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, nakon čega je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

7. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja za utvrđenjem ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu od 9. srpnja 2008., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i prednice tuženice, kao kreditora, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 145,25 eura (ranije 1.094,36 kuna) na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope, a na ime tečajne razlike iznosa od 27.340,52 eura (ranije 205.997,15 kuna). sve to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koje iznose, pozivom, između ostalog, na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12, potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž -7129/13 i Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., tužiteljica tvrdi da ih je preplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli).

9. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu te posljedično tome, je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost istaknutog prigovora radi prebijanja.

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (analizom pisane dokumentacije, izvednim računovodstveno-financijskim vještačenjem te saslušanjem tužiteljice kao stranke), proizlazi:

- da su stranke 9. srpnja 2008. sklopile predmetni Ugovor o kreditu koji predstavlja potrošački ugovor,

- da je uvidom u navedeni Ugovor o kreditu utvrđeno da je čl. 1. kreditor odobrio i stavio korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu 88.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važeće na dan korištenja kredita, da se prema čl. 4. istog Ugovora kreditor obvezuje platiti kreditoru redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno odluci o kamatama i naknadama, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50 %, koja kamatna stopa je promjenjiva, vezana za tromjesečni libor za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora, da je prema čl. 7 Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta, a da anuiteti iznose 499,65 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj u banci predočili uvjete sklapanja ugovora u CHF, no da joj nije rečeno da će kamatna stopa biti promjenjiva, niti pod kojim uvjetima će se ona mijenjati, a da ju isto tako nisu upoznali s rizikom porasta teča ja valute u CHF, da je banka sačinila unaprijed ugovor, da joj prilikom sklapanja nitko ništa nije posebno objašnjavao, da je u Volksbanci rekla koji joj iznos treba za zatvaranje starog kredita i adaptaciju te joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji kredit jer je tada kamatna stopa bila najniža za kredite u CHF, da je ona sve dogovorila s bankom kolika će biti rata i kamatna stopa, kojom prilikom joj nije rečeno pod kojim uvjetima će se kamatna stopa mijenjati, niti da postoji rizik sklapanja ugovora u CHF,

- da iz iskaza tužiteljice (kojem sud u cijelosti poklanja vjeru), proizlazi da tuženica nije potrošaču objasnila razloge i iznijela točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi,

- da je tuženica propustila informirati potrošača o općem riziku uz valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli veznoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za eur, budući se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja u odnosu na eur, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a,

- da se nije pojedinačno pregovaralo o promjeni kamatne stope, niti je tuženica informirala tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti prilikom zaključenja predmetnog ugovora,

- da je tužiteljica dobila unaprijed sastavljeni Ugovor koji je sadržavao unaprijed, od strane banke formulirane ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo,

- da tuženica nije dokazala da se pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora, niti da je tužiteljici dala dostatne informacije kako bi mogla donijeti informiranu odluku,

- da Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj Pž –7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv prednice tuženice i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđuje u točki 2. da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno nište tnost navedene ugovorne odredbe,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., odbio žalba tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizija koje su podnijele tužene banke, donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, čime je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da su svih 8 banaka (pa tako i prednica tuženice iz ovoga spora), koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivu kamatnu stopu,

- da je u navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da tužene banke, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena,

- da je promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena, došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja Ugovora o kreditu,

- da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i porasta njegove vrijednosti, došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama,

- da je financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Borisu Belunjaku utvrđeno da razlika obračunatih anuiteta u CHF preračunatih u kune zbog promjena redovne kamatne stope iznosi 145,25 eura (ranije 1.094,36 kuna), dok razlika zbog promjene tečaja CHF za kune iznosi 27.340,52 eura (ranije 205.997,15 kuna),

- da nije sporno da je tuženica otpustila dug tužiteljice za iznos od 442.207,71 kuna (koji iznos je predmetom prijebojnog zahtjeva tuženice za utvrđenjem postojanja potraživanja tuženice prema tužiteljici), nakon što je tužiteljica uplatila iznos od 236.830,08 kuna, o čemu je izdala tužiteljici potvrdu 27. kolovoza 2019. da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

11. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenim odlukama domaćih sudova te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO), pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, s obzirom na pravomoćne presude u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud prvog stupnja cijeni predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu (kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF), ništetnima, čime smatra da je za tužiteljicu nastalo subjektivno pravo na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, slijedom čega obvezuje tuženicu na povrat tužiteljici svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koji je tužiteljica platila temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razlike između iznosa koje je tužiteljica platila temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO-a i s nalazom financijskog vještaka u pogledu visine razlike i dospijeća, te dana uplate svakog pojedinog anuiteta, presuđujući kao u izreci pobijane presude pod točkom I. do IV.

12. Po prigovoru tuženice radi prebijanja, točkom VII. izreke pobijane presude, sud prvog stupnja je odbio tuženicu sa zahtjevom za utvrđenjem postojanja njrzinog potraživanja prema tužiteljici u iznosu od 442.207,71 kuna, s obrazloženjem da nije sporno da je tuženica otpustila dug tužiteljice za navedeni iznos, nakon što je ista uplatila iznos od 236.830,08 kuna, o čemu je tužiteljici izdala potvrdu dana 27. kolovoza 2019. da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, a da prema čl. 203. st. 1. ZOO-a obveza prestaje kada vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi, pa da je tuženica na navedeni način otpustila dug tužiteljici za navedeni iznos od 442.207,71 kuna, čime je obveza tužiteljice prema tuženici za taj iznos prestala, tako da tuženica ne može zahtijevati njegov povrat, odnosno zahtijevati da se utvrdi za taj iznos postojanje njezine tražbine prema tužiteljici.

13. U konkretnom slučaju tužiteljica, između ostalog, postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i prednica tuženice).

14. Pravilno se prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima naprijed navedenih presuda, pa tako i učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na prednicu tuženice da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 9. srpnja 2008.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 , dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu naprijed navedenu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i prednica tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97 ZZP/07.

16. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako banka nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

17. Naime, odredbom čl. 96. st. 2. i st. 3. ZZP/07 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 102. st 1. ZZP/07 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj prednica tuženice unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovd je spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF.

19. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je prvostupanjski sud imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu je za naglasiti da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

20. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

21. Pored navedenog, u konkretnom slučeju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je prednica tuženice prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Na drugačiju ocjenu svakako ne upućuje niti iskaz saslušane tužiteljice.

22. Kako se odluka o ništetnosti spornih ugovornih odredbi temelji i na okolnostima koje je sud prvog stupnja utvrdio u ovom konkretnom slučaju (temeljem prihvaćenog iskaza tužiteljice da se o spornim odredbama prije i prilikom zaključenja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo), a da tuženica suprotno nije dokazala, kraj činjenice, dakle, da prednica tuženice s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, niti ju je informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg tužiteljica nije sudjelovala, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi žalbeni prigovori tuženice kojima tuženica osporava zakonitost i pravilnost pobijane odluke u tom dijelu.

23. Kako je, dakle, pravilno odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, prvostupanjski sud je osnovano zaključio o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici, kao razliku između ugovorene i naplaćene kamate, kao i tečajnu razliku.

24. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, na koju se pravilno poziva i sud prvog stupnja, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi Ugovora, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

25. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužiteljice, koji zaključak je temeljio na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Borisa Belunjaka (kojem tuženica niti u jednom njegovom dijelu nije prigovarala, dok ga je sud u cijelosti prihvatio) , kojim nalazom i mišljenjem je utvrđeno da razlika obračunatih anuiteta u CHF preračunatih u kune zbog promjena redovne kamatne stope iznosi 145,25 eura (ranije 1.094,36 kuna), dok razlika zbog promjene tečaja CHF za kune iznosi 27.340,52 eura (ranije 205.997,15 kuna), koji iznosi su u nalazu specificirani po mjesecima, s time da je tužiteljica u konačnome tužbeni zahtjev postavila upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

26. Neosnovani su i žalbeni navodi koji se tiču odluke prvostupanjskog suda kojom je pod točkom VII. izreke, odbio tuženicu sa zahtjevom da se utvrdi postojanja tražbine tuženice prema tužiteljici u iznosu od 442.207,71 kuna uvećano za zatezne kamate te sa zahtjevom za donošenje konstitutivne odluke o prijeboju uzajamnih potraživanja stranaka. Rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni zahtjev, a to su tvrdnje tuženice da je između stranaka u vezi predmetnog Ugovora o kreditu sklopljena nagodba po kojoj je tužiteljica 1. kolovoza 2019. postupila na način da je ispunila činidbu na koju se obvezala nagodbom, uplatom tuženici iznosa od 236.830,08 kuna, temeljem čega joj je tuženica otpisala preostali dio duga u iznosu od 442.207,71 kuna, čime tuženica tvrdi da su takvom nagodbom stranke u potpunosti uredile svoja prava i obveze glede navedenog Ugovora o kreditu, ističući u tom smislu prigovor radi prebijanja tražbine s osnove otpisanog duga tužiteljici u iznosu od 442.207,71 kuna, promašene su tvrdnje tuženice o postojanju njezine dospjele tražbine spram tužiteljice.

27. To stoga što je u ovoj parnici tuženica morala dokazati postojanje svoje tražbine prema tužiteljici, što tuženica u konkretnom slučaja, kako to proizlazi iz sadržaja spisa, nije dokazala, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja kada navodi da je tuženica za navedeni iznos otpustila dug tužiteljici, čime je obveza tužiteljice prema tuženici za taj iznos prestala, tako da tuženica ne može zahtijevati njegov povrat, odnosno zahtijevati da se utvrdi za taj iznos postojanje njezine tražbine prema tužiteljici.

28. Naime, iz činjeničnih navoda u postupku te žalbenih prigovora tuženice proizlazi da tuženica tražbinu tj. prigovor radi prebijanja, temelji na tvrdnji da su stranke sklopljenom nagodbom po kojoj je tuženica tužiteljici otpisala preostali dug proizišao iz predmetnog Ugovora o kreditu u iznosu od 442.207,71 kuna, između sebe u potpunosti uredile svoja prava i obveze glede navedenog Ugovora o kreditu te da više niti jedna stranka prema drugoj nema nikakvih potraživanja. Međutim, tužiteljica otpustom duga u navedenom iznosu nije ništa primila, niti je išta stekla bez osnove, slijedom čega ne postoji niti njezina obveza na vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. u svezi sa st. 3. ZOO-a.

29. Na žalbene navode da su sklopljenom nagodbom stranke između sebe u potpunosti uredile svoja prava i obveze glede navedenog Ugovora o kreditu te da više niti jedna stranka prema drugoj nema nikakvih potraživanja, za odgovoriti je da sadržaj nagodbe, kako to proizlazi iz stanja spisa, tuženica tijekom postupka nije dokazivala, osim svojim dopisom od 18. travnja 2019. kojim tužiteljici nudi nagodbu za jednokratno podmirenje 35% iznosa ukupnog potraživanja uplatom do 31. srpnja 2019. (list 527 spisa) te prometnom karticom Ugovora o kreditu iz koje je vidljivo da je tužiteljica 1. kolovoza 2019. uplatila tuženici iznos sukladno navedenom dopisu (list 591-622 spisa), iz kojih dokaza ni na koji način ne proizlazi dokazanim tvrdnja tuženice da se time tužiteljica odrekla bilo kakvih potraživanja spram tuženice vezano za predmetni Ugovor o kreditu, a naročito potraživanja koje je predmetom ovoga spora glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli.

30. Slijedom obrazloženog, tužiteljica je u ovom postupku ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one pro izvele tijekom njihove primjene, pri čemu ovdje valja ukazati i na to da navedeni sporazum oko otpusta duga, sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi koje su predmetom tužbenog zahtjeva tužiteljice, kako bi u cijelosti bila uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama, s time da tuženica tijekom postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, niti ne tvrdi da bi predmetom sporazuma bile ništetne ugovorne odredbe te da se istima tužiteljica izričito odrekla zaštite koju joj pruža Direktiva 93/13 (da je dala slobodan i informiran i pristanak na to odricanje i da je znala čega se takvim pristankom odriče i bila svjesna neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, te da je bila upoznata sa iznosom koji bi joj pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi).

31. U konkretnom slučaju tuženica ne tvrdi da se prilikom sporazumijevanja o otpustu duga uopće govorilo o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ili ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti da je tužiteljica izjavila da se zbog otpusta duga odriče prema tuženici bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu, stoga su svi preostali žalbeni navodi tuženice kojima upire na osnovanost svoga prijebojnog potraživanja, neosnovani, jer iz sadržaja spisa proizlazi da se takvim sporazumom nije riješilo niti pitanje preplaćenih ugovornih kamata, niti tečaja i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, slijedom čega istaknuti prigovor prava na prebijanje potraživanja tužiteljice za navedenu iznos otpuštenog duga, nije osnovan, kako to, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

32. Slijedom obrazloženog, kako je izvedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi Ugovora preplatila tuženici zbog promjenjive kamatne stope iznos od 145,25 eura (ranije 1.094,36 kuna), a zbog tečajne razlike iznos od 27.340,52 eura (ranije 205.997,15 kuna), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedene iznose sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

33. Naime, kako je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, osnovano je prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd- 1535/2021 od 19. listopada 2021., u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se može primijeniti i u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojoj odluci se određeno navodi da je Vrhovni sud RH uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.).

34. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužiteljici priznao osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP -a, pri čemu je za naglasiti da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

35. Stoga, imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

36. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

37. Tužiteljici nije priznat trošak za sastavljanje odgovora na žalbu sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod točkom III.

38. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš