Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4431/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik u Križevcima, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici Marko Kallay, Ivana Medić, Mara Terihaj, Ivan Matić, Tihana Poljak, Velid Nasif, Dora Krce-Ivančić, Damjan Vukić i Maxim Lach, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-353/2021-37 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-353/2021-37 od 25. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom V. Izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između stranaka, solemniziranog po javnom bilježniku Marijanu Balabanu, pod posl. brojem solemnizacije OU-161/05 od dana 3. listopada 2005. (dalje: Ugovor), u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužiteljici isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 1.146,84 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom III. izreke se utvrđuje da je ništetna odredba istog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, a koja odredba glasi:„Naknada 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, dok se pod točkom IV. izreke nalaže tuženici da tužiteljici isplati iznos od 315,09 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 4. listopada 2005. pa do isplate. Pod točkom V. izreke nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 3.296,31 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, dok se pod točkom VI. izreke odbija preostali dio zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 750,00 eura.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom V. Izreke žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 365,59 eura (za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 62,50 eura te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 53,09 eura).

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žaliteljica određeno ukazuje u žalbi. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, pa se kao takva može ispitati. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF te odredbi kojom se ugovara tzv. ulazna naknada za obradu kredita u konkretnom slučaju, kao i razlozi koji se odnose na istaknuti prigovor zastare i dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

5. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja te promjenom valute kuna u euro), podneskom od 9. travnja 2024. (list 190-192 spisa), za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženice, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 1.146,84 eura (s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzulu), za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem navedene nepoštene i ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, s time da je predmet spora i zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe tog istog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatom iznosa od 315,09 EUR s osnove te ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita.

8. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu utvrdivši da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ništetne (odredbe o valutnoj klauzuli i tzv. ulaznoj naknadi), posljedično čemu je odlučio i o pravu tužiteljice na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora.

9. U žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i tzv. ulaznoj naknadi te, posljedično tome - je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po tom Ugovoru, s time da je sporan i status tužiteljice kao potrošača, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja te dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (analizom pisane dokumentacije, izvedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem te saslušanjem tužiteljice kao stranke), slijedi utvrđenim:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, 30. rujna 2005. sklopili namjenski Ugovor o kreditu broj [broj kredita] za kupnju novog vozila Škoda, temeljem kojega je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.040,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom u roku od 84 mjeseca,

- da je nesporno da je predmetnim Ugovorom ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva, a mijenjat će se u skladu s važećim odlukama banke, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50 % godišnje,

- da je nesporno da je čl. 3. Ugovora ugovorena i obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 3,30 % iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno, odmah po potpisu Ugovora,

- da je uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo da je isti sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, unaprijed pripremljenom od strane banke,

- da je tužiteljica saslušana kao stranka iskazivala da je 2005. godine kupovala za svoje osobne potrebe automobil marke Škoda Fabia, u auto kući [obrt] u [adresa], da joj je odmah u auto kući bila ponuđena kupovina vozila na kredit, i to kredit vezan za valutu CHF, da joj nije bio ponuđen kredit vezan za drugu valutu, da je pročitala Ugovor, da je imala pitanja vezanih za Ugovor, posebno za valutu CHF, no da joj nije odgovoreno na ta pitanja, da joj je rečeno da taj kredit svi uzimaju, da nema rizika, da je siguran, da se ona ne sjećam je li uz kredit bila obveza plaćanja naknade za obradu kredita, ali da sigurno o toj naknadi nije mogla pregovarati, da je imala povjerenja u zaposlenike auto kuće, da nije išla javnom bilježniku jer joj je rečeno od strane djelatnika auto kuće da će sve oni riješiti, da je kredit bio na razdoblje od 7 godina, da ga je otplatila u cijelosti, da je na početku otplate rata kredita iznosila oko 900,00 kuna, a da je nakon polovice roka otplate rata narasla na oko 1.400,00 kuna, da joj je od strane banke dolazila samo obavijest o tome koliko je još dužna, da je po zanimanju ekonomista, srednja stručna sprema, ali da nije bila upoznata sa rizicima vezanim za otplatu kredita vezanih za valutu CHF, da joj nitko prilikom dogovora i sklapanja ugovora nije od strane tuženice pojasnio da je rata kredita vezana u CHF i da bi tečaj te valute mogao porasti, da joj je samo rečeno da je to siguran kredit,

- da je Visoki trgovački sud RH presudom Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, čime je pravomoćno utvrđeno da su sve banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli,

- da je Vrhovni sud odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odbio revizije banaka i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli,

- da je u navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, nerazumljive odredbe prosječnom potrošaču, na unaprijed formuliranom obrascu ugovora sastavljenog po tuženici, o kojim odredbama se nije pregovaralo,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka Zorana Milobare i njegove dopune nalaza (koji je sud u cijelosti prihvatio cijeneći da je izrađen nepristrano i objektivno, od stručne osobe, po pravilima struke, na temelju vjerodostojne dokumentacije), proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita preplatila po valutnoj klauzuli iznos od 1.146,84 eura (ranije 8.640,86 kuna), dok joj je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 496,32 CHF (3,30 % od iznosa kredita), odnosno 315,09 eura (ranije 2.374,07 kuna).

11. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05), te odredbama ranijeg Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91, kao Zakona važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora koji je navedenu pravnu materiju istovjetno propisivale kao i sada važeći ZOO/05), kao i naprijed navedenim odlukama domaćih sudova (kojima je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF), prvostupanjski sud prije svega cijeni da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru te da su predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, suprotne načelu savjesnosti i poštenja i da kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu zaključuje i o tome da je ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo tuženice na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita, sukladno odlukama tuženice, također prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (jer se o njoj nije posebno pregovaralo i tužiteljica nije bila dovoljno informirana o rizicima njezinog ugovaranja).

12. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificirani tužbeni zahtjev, utvrdivši ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, s time da je zaključio i o ništetnosti tzv. ulazne naknade (kojom je ugovoreno pravo tuženice na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita, sukladno odlukama tuženice), posljedično čemu je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i 2. ZOO/05, cijeneći da je tužiteljica od dana isplate kredita do dana otplate, zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatia navedene iznose, ocijenio osnovanim zahtjev za isplatu utuženih iznosa, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (kao razlike između iznosa koje je tužiteljica preplatila zbog razlike ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, kao i isplatom utvrđenog iznosa plaćene jednokratne naknade za obradu kredita), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO-a.

13. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos prvostupanjski sud dosuđuje od dana uplate svakog pojedinačnog iznosa (plaćanja) pa do isplate (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO- a).

14. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, pozivajući se na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., po kojem je podnošenjem kolektivne tužbe prekinut tijek zastare (u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF ) dok u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu tzv. ulazne naknade, cijeni da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovor.

15. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

16. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, zaključili namjenski Ugovor o kreditu 30. rujna 2005., za kupnju novog vozila Škoda, temeljem kojega je tuženica odobrila i stavila na raspolagan je tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.040,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, dakle, uz valutnu klauzulu, čiji sadržaj između stranaka niti nije sporan.

17. Na žalbene navode tuženice prije svega je za odgovoriti da neosnovano tuženica prigovara statusu tužiteljice kao potrošača, jer iz izvedenih dokaza nikako ne proizlazi da bi tužiteljica kredit sklopila u poslovne svrhe, niti je to tuženica dokazala, s time da nije učinila niti vjerojatnim da bi tužiteljica sredstva iz kredita koristila u bilo koju komercijalnu, tj. poslovnu, obrtničku i sličnu svrhu, dok iz iskaza tužiteljice slijedi da je predmetnim kreditom kupovala automobil za osobne potrebe , o čemu je, suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja dao potrebna obrazloženja.

18. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“, broj 41/2014, 110/2015, 14/2019), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da je tuženica tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost navedenog prigovora (da tužitelj ica nema svojstvo potrošača i da kao takva ne uživa pravnu zaštitu prema utvrđenjima iz postupka u sporu kolektivne zaštite potrošača), predlagala da „sud službenim putem pribavi podatke od Ministarstva financija – Porezne uprave o tome je li objekt kredita unesen u imovinu obrta ili trgovačkog društva“, pa imajući u vidu da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su tužiteljici, kao fizičkoj osobi, sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu, odobrena namjenski za kupnju novog vozila te da je tužiteljica izričito izjavila da je predmetnim kreditom kupovala automobil za osobne potrebe, tada u takvim okolnostima, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, paušalno i neodređeno predlaganje dokaza za službenom pribavom podataka (bez da se jasno navede za koji obrt ili trgovačko društvo se traži navedeni podatak), za koji podatak tuženica nije niti pokušala dokazati da ga nije uspjela i sama pribaviti, jasno slijedi da takvim postupanjem tuženica nije dovela u sumnju da bi namjena tog kupljenog vozila bila vezana uz zanimanje, odnosno poslovnu aktivnost tužiteljice ili njezinu poduzetničku, obrtničku, profesionalnu djelatnost.

19. Treba naglasiti da obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U ovom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužiteljice da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je sklopila u svojstvu potrošača, a da tuženica suprotno nije dokazala.

20. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori tuženice kojima tužiteljici osporava status potrošača, uz tvrdnju da tužiteljica navedeni status nije dokazala, niti da bi taj status tužiteljice prvostupanjski sud utvrdio i obrazložio u pobijanoj presudi.

21. Stoga, s obzirom na svojstvo tužiteljice kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te primjenom tih propisa, pravilno utvrdio pravno odlučne činjenice - da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i tzv. ulazna naknada, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i da su kao takve nepoštene, pri čemu se u odnosu na odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula pravilno pozvao i na učinke presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 3. listopada 2005.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

22. Naime, postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

23. Treba naglasiti da je odredbom čl. 81. ZZP/03 bilo propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

24. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o vezanosti glavnice uz valutu CHF).

25. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

26. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe protivne odredbama ZZP-a (koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora), slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da sud u ovom postupku nije utvrđivao jesu li sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni niti žalbeni navodi kojim tuženica upire na to da je tužiteljica prihvatila sve odredbe Ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužiteljice, da tužiteljica niti u jednom trenutku nije tražila raskid ugovora, niti je osporavala njegove odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, a da je tuženica pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative, kao niti žalbeni navodi kojima prigovara pogrešnoj primjeni odredbe čl. 118. ZZP/14 (za koju tvrdi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora još nije bila na snazi). Na drugačiju ocjenu svakako ne upućuje niti iskaz saslušane tužiteljice.

27. Naime, sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan je za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. sada važećeg ZZP/14, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

28. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti, niti je to tuženica dokazala (imajući u vidu i to da je odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje zaposlenice), koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužiteljice s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti spornih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljicom o tome pojedinačno pregovarala. Naime, za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja, pri čemu tuženica suprotno u ovom sporu nije dokazala, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da o istim odredbama nije bilo pregovaranja, ali isto tako da joj vezano za te odredbe nisu dana bilo kakva objašnjenja.

29. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužiteljica nije imala primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi N143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe , što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljicom.

30. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornim odredbama nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

31. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti spornih odredbi te činjenicu da bi iste uzrokovale znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice, pri čemu sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene valutne klauzule, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

32. S navedenim u vezi, konačno valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

33. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka (u kojim odlukama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača su sudovi proveli test neravnoteže i test nesavjesnosti), neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti, s tvrdnjom da su odredbe o valutnoj klauzuli u cijelosti razumljive i da tuženica nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF.

34. Pravilno je sud prvog stupnja temeljem istih zakonskih odredbi ZZP/03, utvrdio ništetnom i odredbu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada - jednokratna naknada za obradu kredita, pravilno cijeneći da se niti o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, koja odredba je unesena u ugovor (tipski) bez posebnog objašnjenja, na koju odredbu tužiteljica nije imala utjecaja, a koja je bila neodređena, pri čemu je isključivo tuženici bila prepuštena odluka o visini i uvjetima naplate naknade.

35. Naime, iz rezultata provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja, proizlazi da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužiteljica, kao korisnik kredita, obvezala tuženici platiti naknadu za obradu kredita), budući da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice (s time da u ovom postupku, kako je to već prethodno i obrazloženo, ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazivala), iz čega jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom. To posebice imajući u vidu da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

36. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, primjenom naprijed citirane odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

37. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, čime se ukazuju neosnovanima žalbeni prigovori da sporni dio predmetnog Ugovora o kreditu ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu , uz tvrdnju da je sporna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju te da nije bila zabranjena niti jednim propisom.

38. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, na što tuženica žalbenim navodima određeno upire, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

39. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, sama tuženica niti ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor.

40. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

41. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu u svrhu kupnje vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je utvrđeno da su nepoštene i ništetne), za zaključiti je da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023- 2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

42. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice, jer suprotno proizlazi iz sadržaja spisa i izvedenih dokaza.

43. Nadalje, prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli i naplati jednokratne naknade), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora , neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

44. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici.

45. Također su neosnovani i istaknuti žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu tijeka zateznih kamata, jer je, suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno odlučeno o tijeku zateznih kamata, imajući u vidu da je tuženica nesavjestan stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama ZOO/91 te odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništave, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na utužene iznose plati od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd - 1535/2021 od 19. listopada 2021., u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se može primijeniti i u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i tzv. ulaznoj naknadi, u kojoj odluci se određeno navodi da je Vrhovni sud RH uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja).

46. Tu je za naglasiti da je u presudi RIP i NIPŽ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora (smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo), dok je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, a treće da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.

47. Slijedom obrazloženog, neosnovani su žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata.

48. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa.

49. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., na koje se pravilno poziva i sud prvog stupnja, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 19. travnja 2021., to je prvostupanjski sud pravilno cijenio neosnovanim prigovor zastare, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, neosnovani.

50. U vezi pitanja početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2, koje prihvaća i ovaj sud, rukovodeći se time da je u konkretnom slučaju ništetnost navedene ugovorne odredbe utvrđena pobijanom presudom, slijedi da niti u ovom slučaju nije moglo doći do zastare tražbine tužiteljice, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke žalbeni navodi tuženice kojima se u tom kontekstu poziva na odstupanje od ustaljene sudske prakse.

51. Stoga, kako je izvedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatila tuženici iznos utvrđen vještačenjem (koji tuženica u računskom smislu žalbenim navodima određeno niti ne spori), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici tako utvrđene iznose, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 210. ZOO/91) i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

52. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

53. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužiteljici priznao osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 155. ZPP- a, pri čemu je za naglasiti da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, s time da na žalbene navode kojima tuženica prigovara pravu tužiteljice na naknadu troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude, valja odgovoriti da navedeni trošak, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, predstavlja trošak potreban za vođenje parničnog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a), na koji stranka koja je uspjela u parnici, čiji je punomoćnik pristupio na ročište na kojem se presuda objavljuje (kao u konkretnom slučaju), ima pravo na njegovu naknadu u skladu s Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25).

54. Stoga, imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

55. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

56. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš