p

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2189/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Gjergj Lekaj i Marko Rogić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gjergj Lekaj i Marko Rogić, Rijeka, Trg Svete Barbare 5/II, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici ČT, ZT, UT, Mateja Vidaković i Nikola Stipaničev, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3274/2019-20 od 25. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3274/2019-20 od 25. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 25. travnja 2008., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženice, koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 2. Ugovora, Kamatna stopa, u dijelu koji glasi: "...promjenjiva... u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora". Pod točkom II. izreke nalaže se tuženici da tužitelju po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati preplaćeni iznos od 109,10 eura, sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude. Pod točkom III. izreke nalaže tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1 725,77 eura zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 312,50 eura, uz pripadajući PDV te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 53,09 eura.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare, kao i razlozi za dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate. Također, nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima tuženice, sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

5. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu tuženica u žalbi navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a koji se zapravo svode na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

6. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog 25. travnja 2008. između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženice, kao davateljice kredita, u dijelu koji regulira promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice te zahtjev za isplatom iznosa od 109,10 eura na ime razlike preplaćenih iznosa za koje tužitelj pozivom, između ostalog, na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., tvrdi da ga je preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu te posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja te tijeka zateznih kamata.

9. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da su stranke 25. travnja 2008. zaključile Ugovora o kreditu, broj partije 628-50- 4844859, za kupnju vozila, u iznosu od 12.781,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 60 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 7,00 % godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kojim je ujedno ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, a da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet da dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. kolovoza 2008.,

- da je tužitelj saslušan kao stranka (koji iskaz je sud prihvatio kao životan, logičan i uvjerljiv), iskazao da je 2008. podigao predmetni kredit za kupnju osobnog vozila i da ga je auto kuća uputila u Raiffeisen banku gdje su mu pripremljeni svi papire, da je on samo potpisao Ugovor i ovjerio ga kod javnog bilježnika, da mu u banci nisu nudili drugi kredit, niti mu je od strane službenika banke razjašnjen pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stopi, niti je upozoren na bilo kakve rizike, da je Ugovor pročitao i potpisao jer mu je rata odgovarala, da su nakon par mjeseci rate počele rasti, ali da nije otišao u banku, već da je kredit nakon pet godina u cijelosti otplatio, pri čemu da mu je to bio prvi kredit vezan za stranu valutu,

- da u nalazu i mišljenju stalni sudski vještak Tomislav Prpić, dipl. oec. (koji je sud u cijelosti prihvatio, cijeneći da je izrađen sukladno pravilima struke te u okviru određene zadaće, bez proturječnosti ili nelogičnosti koje bi isti dovele u pitanje), navodi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, da je tužitelj na ime kamata u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio iznos od 109,10 eura, a da je pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita manje uplatio iznos od 6,20 eura,

- da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015., u kojem postupku je utvrđeno da su tužene banke (između kojih i ovdje tuženica) povrijedile, kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora banke, kao trgovci i potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna, a koji utječu na odluku banaka o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope, na koji način su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP-a iz 2007. („Narodne novine“, broj 79/07, dalje: ZZP/07) i to odredbi čl. 96. i 97. te odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da sud nalazi utvrđenim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da tužitelju, kao korisniku prvog kredita u stranoj valuti, nije moglo biti poznato na koji će način i u kojim okolnostima tuženica mijenjati odluku o visini kamatne stope i temeljem kojih parametara, iako su mu dostavljane obavijesti o izvršenim promjenama,

- da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane tuženice te da tužitelj na sadržaj istog nije mogao utjecati.

10. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenim odlukama domaćih sudova te odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO), sud prvog stupnja cijeni predmetnu ugovornu odredbu sadržanu u Ugovoru o kreditu (kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa), ništetnom (u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, koja odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača), čime smatra da je za tužitelja nastalo subjektivno pravo na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. ZOO-a, slijedom čega obvezuje tuženicu na povrat tužitelju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takve ugovorne odredbe, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koji je tužitelj platio temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO- a i s nalazom financijskog vještaka u pogledu visine razlike i dospijeća, te dana uplate svakog pojedinog anuiteta, presuđujući kao u izreci pobijane presude pod točkom I. i II.

11. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, uz zaključak da je podnošenjem kolektivne tužbe u sporu za zaštitu kolektivnih prava potrošača, prekinut tijek zastare, a da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a.

12. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

13. Pravilno se prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima naprijed navedenih presuda, pa tako i učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog između stranaka 25. travnja 2008.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Naime, odredbom čl. 96. st. 2. i st. 3. ZZP/07 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), na koju se pravilno poziva i sud prvog stupnja, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 102. st 1. ZZP/07 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku ko lektivne zaštite i ovdje sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da je odredba kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o odredbi koja je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu je za naglasiti da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, a da je tuženica pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantnima, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, kao i žalbene tvrdnje da visina ugovorne kamatne stope niti u jednom trenutku nije prekoračila najvišu dopuštenu kamatnu stopu , jer navedena okolnost ne znači i da takva ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

17. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

18. Pored navedenog, u konkretnom slučeju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj spornoj ugovornoj odredbi. Na drugačiju ocjenu svakako ne upućuje niti iskaz saslušanog tužitelja.

19. Naime, iz iskaza tužitelja, kojemu tuženica nije prigovarala niti u jednom njegovom dijelu, proizlazi neupitnim da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora tužitelj nije bio u kontaktu s djelatnicima banke, da mu u banci nisu nudili drugi kredit, niti mu je od strane službenika banke razjašnjen pojam promjenjive kamatne stope, niti je upozoren na bilo kakve rizike.

20. U odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dostavljenu dokumentaciju tuženice, valja odgovoriti da iz dostavljene dokumentacije ne proizlaze dokazanima odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to su okolnosti da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s ugovornim odredbama, kao niti sama činjenica poštivanja propisanih kriterija za utvrđivanje promjene kamatnih stopa (za koje je tuženica tijekom postupka tvrdila da ih se pridržavala i da je na promjenu kamatne stope utjecao zakon tržišta), nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedene ugovorne odredbe, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala.

21. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivoj odredbi, na koje tužitelj nije imao primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pruža telj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi F - 143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljed ice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljem.

22. Žalbeni navodi tuženice kojima upire na činjenicu da se tužitelj samostalno opredijelio za predmetni kredit, također nije od utjecaja na ocjenu da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

23. Na žalbene navode je potrebno odgovoriti i to da, suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci tuženice, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, pa je pogrešno stajalište tuženice u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu.

24. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, niti ga je informirala o svim potrebnim parametrima (koji utječu na promjenu kamatne stope) bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg tužitelj nije sudjelovao, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi svi preostali žalbeni prigovori tuženice kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti.

25. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer to ne sprječava tužitelja da utvrdi ništetnost sporne odredbe Ugovora, s time da ništetnost te odredbe, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo te nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu, neosnovani, s time da se u konkretnom slučaju, suprotno prigovorima tuženice, ne radi o zabrani manjeg značaja.

26. Kako je, dakle, pravilno odlučeno o ništetnosti ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, prvostupanjski sud je osnovano zaključio o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem te ništetne odredbe preplatio tuženici, kao razliku između ugovorene i naplaćene kamate.

27. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, na koju se pravilno poziva i sud prvog stupnja, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO -a. Stoga, kako se radi o ništetnosti sporne odredbe Ugovora, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

28. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, koji zaključak je temeljio na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec., kojim nalazom i mišljenjem je utvrđena razlika u izvršenim uplatama na ime kamata zbog promjenjive kamatne stope, tako da pretplata ukupno u utuženom razdoblju iznosi 109,10 eura, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

29. Pri tome je za odgovoriti vezano za žalbene prigovore kojima tuženica osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženica ni je imala prigovora na matematički izračun vještaka, već je prigovarala tome da je predmetni ugovor pretvoren u kunski kredit s fiksnom kamatom, koji prigovor je razmatran prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, pa isti, stoga, nije od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještak utvrdio u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud, slijedom čega (zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda njegove pravne pozicije), na pravilnost pobijane odluke ne utječu niti žalbeni prigovo ri tuženice kojima ističe svoje objašnjenje o metodologiji promjenjivih kamatnih stopa.

30. Žalbeni navodi koji se odnose na tvrdnje tuženice da je potraživanje tužitelja svakako trebalo umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je iznos kamate bio niži od početnog, također nisu osnovani. Naime, rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni prigovor, a to je postojanje razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je iznos kamate bio niži od početnog, za naglasiti je da plaćanjem anuiteta po nižoj kamatnoj stopi od početne, tužitelj nije ništa primio, niti je išta stekao bez osnove, slijedom čega ne postoji niti obveza tužitelja na vraćanje stečenog bez osnove, pa time niti pravo tuženice zahtijevati umanjenje potraživanja tužitelja za iznos manje plaćenih anuiteta, pri čemu je tuženica, koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a, izgubila pravo na postavljanje zahtjeva za naknadu štete koja je za nju eventualno proizašla iz takvog ništetnog ugovora, tako da istaknuti prigovor prava na umanjenje potraživanja tužitelja za navedenu razliku, nije osnovan niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a.

31. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužitelja, koja visina je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještaka, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

32. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje i to da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

33. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja.

34. Stoga, kako je izvedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe ugovora preplatio tuženici iznos od ukupno 109,10 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

35. Naime, kako je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takva ništetna, osnovano je prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd- 1535/2021 od 19. listopada 2021., u kojoj odluci se određeno navodi da je Vrhovni sud RH uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja).

36. Tu je za naglasiti da je u presudi FTR i FTRB protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora (smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo), dok je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, a treće da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Utoliko su suprotni žalbeni prigovori bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke u tom dijelu.

37. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

38. Konačno, pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, pri čemu je za naglasiti da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, tako da paušalno izneseni prigovori kojima tuženica upire na previsoko odmjerene troškove, s tvrdnjom i o tome da sud prvog stupnja nije vodio računa koji su troškovi bili potrebni za vođenje spora, u ovom žalbenom stupnju postupka nisu posebno razmatrani.

39. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

40. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

41. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš