Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2237/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4918/2024-12 od 30. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4918/2024-12 od 30. siječnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog dana 13. siječnja 2006. godine između tužitelja DL, [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa],u dijelu odredbe u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], naknaditi tužitelju DL, [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.151,55 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2026. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u cijelosti, zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su, suprotno općenitoj tvrdnji žaliteljice, u obrazloženju presude navedeni dostatni i određeni razlozi o odlučnim činjenicama i ne postoje ikakvi nedostaci zbog kojih njenu pravilnost ne bi bilo moguće ispitati.

5. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, tvrdnja žaliteljice da sud nije utvrđivao odlučne činjenice i da je zanemario sve dokaze provedene po njenom prijedlogu je općenit i neargumentiran i kao takav ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja. Uz navedeno, ipak se napominje da tužena tijekom postupka nije predložila ikakve dokaze radi utvrđenja odlučnih činjenica već je osporavala pravnu utemeljenost tužbenog zahtjeva.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao potrošača za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu sklopljenog 13. siječnja 2006. o isplati naknade za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita.

7. Sud prvoga stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši, u bitnom, da je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP) jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj je naknadu morao platiti ako je želio da mu tužena odobri kredit. Stoga je odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tužena nije uopće predočila tužitelju koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

8. Izloženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud kao pravilno.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna a prema odredbi st.2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. U ovom slučaju utvrđeno je i nije sporno da se radi o standardnom obrascu ugovora koji je unaprijed formulirala tužena stoga vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, pored toga tužena nije u ovom postupku predložila ikakve dokaze na okolnost da se o spornoj odredbi pregovaralo a pravilan je stav suda prvog stupnja da je na njoj teret dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

12. Polazeći od ovih činjenica, cijeneći da tužena nije uopće obrazložila o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita (od čak 3,30%) a ne u nominalnom iznosu kakvim se u pravilu iskazuju konkretni, stvarni troškovi, način i postupak ugovaranja prouzročio je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP .

13. Na navode žaliteljice koja tvrdi da je sporna odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva valja reći da zahtjev transparentnosti (čl. 85. ZZP) ne podrazumijeva samo jezičnu i tekstualnu razumljivost i uočljivost, već traži da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, u ovom slučaju to ovisi o odnosu između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju tužitelj je iz same odredbe mogao imati saznanje o obvezi plaćanja predmetne naknade i izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita) ali ne i o tome koje usluge njome plaća.

14. Pored navedenog, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženoj bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i na temelju pojedinačnog pregovora odnosno je li tužena uzela u obzir i zakonite interese tužitelja i pri tome mogla razumno pretpostaviti da bi on i u slučaju slobodnog pregovaranja pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz utvrđenih okolnosti ovoga slučaja nedvojbeno proizlazi da banka o tim zakonitim interesima tužitelja nije vodila računa.

15. Uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, ovisi ne samo o kvantitativnom odnosu iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i o tome da li bi neprihvaćanjem te odredbe on bio ograničen u ostvarivanju svog prava a u ovom je slučaju utvrđeno da bi u slučaju neprihvaćanja takve odredbe tužitelju izvjesno bilo onemogućeno ostvarenje zakonitog i legitimnog interesa za ostvarenje kreditnih sredstava.

16. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, proizlazi da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, stoga je zakonita odluka suda prvoga stupnja kojom je utvrđena njena ništetnost.

17. Neovisno o tome što je ugovor izvršen u cijelosti, pogrešno je shvaćanje žaliteljice da je riječ o zabrani manjeg značenja jer ovdje nije riječ o povredi interesa samo konkretnog potrošača već o povredi javnog interesa obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama. Uz navedeno, prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

18. U odluci o naknadi parničnoga troška nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava koji žaliteljica ističe. Pravilnom primjenom odredbe čl. 155.st.1. ZPP tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 5. studenoga 2024. kojim se, po nalogu suda u rješenju od 10. rujna 2024., obrazloženo očitovao o navodima odgovora na tužbu.

19.Također je pravilnom primjenom iste zakonske odredbe tužitelju dosuđen i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, iz odredbe čl. 335. ZPP, koja propisuje način donošenja, objave, pisane izrade i dostave presude proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP-a).

Nagrada za zastupanje na ročištu za objavu presude je propisana i odredbom Tbr.9.t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23).

Stoga je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku, za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl.

29. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“, broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 105/14 - dalje Ustav) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude (Rev-559/2023).

20. Slijedom izloženog, kako nisu osnovani žalbeni razlozi a ne postoje niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci ove presude.

21. Imajući u vidu ishod ovoga spora, neosnovan je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić