Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-583/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Marcan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marcan & Marcan u Umagu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama- Buie, poslovni broj: P-1784/2019-33 od 21. prosinca 2022., ispravljenih rješenjem istog suda poslovni broj: P-1784/2019-36 od 22. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: P-1784/2019-33 od 21. prosinca 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj: P-1784/2019-36 od 22. prosinca 2022.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: P-1784/2019-33 od 21. prosinca 2022., ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj: P-1784/2019-36 od 22. prosinca 2022., pod stavcima II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama -Buie, poslovni broj: P-1784/2019-33 od 21. prosinca 2022., ispravljenom rješenjem istog suda poslovni broj: P-1784/2019-36 od 22. prosinca 2022. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.297,96 kuna/172,27 EUR[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod stavkom I. izreke pobijane presude . Stavkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.934,12 kuna/1.318,48 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod stavkom II. izreke pobijane presude. Stavkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.853,57 kuna/1.440,52 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod stavkom III. izreke pobijane presude. Stavkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 52.663,51 kuna/6.989,65 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod stavkom IV. izreke pobijane presude.

2. Rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama -Buie, poslovni broj: P-1784/2019-33 od 21. prosinca 2022., ispravljenim rješenjem istog suda poslovni broj: P-1784/2019-36 od 22. prosinca 2022., pod stavkom I. izreke utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 172,13 kuna/22,85 EUR s osnove preplate zbog promjene kamatne stope po Ugovoru o [broj kredita] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, te za iznos od 1.524,74 kune/202,37 EUR s osnove preplate zbog promjene tečaja po Ugovoru o [broj kredita] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate . Stavkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.458,00 kuna/1.255,29 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2022. pa do isplate. Stavkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u preostalom dijelu. Stavkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u cijelosti.

3. Protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: P-1784/2019-33 od 21. prosinca 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj: P-1784/2019-36 od 22. prosinca 2022., te protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: P-1784/2019-33 od 21. prosinca 2022., ispravljenog rješenjem istog suda poslovni broj: P-1784/2019-36 od 22. prosinca 2022., pod stavcima II. i IV. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže presudu i rješenje prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 3.377,67 kuna/448,29 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 9. svibnja 2022., za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope te tečajnih razlika do kojih je došlo uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovoru o [broj kredita] od 3. srpnja 2006. u ukupnom iznosu od 11.232,08 kuna/1.490,75 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate, te po Ugovoru o [broj kredita] od 23. srpnja 2007. u ukupnom iznosu od 63.517,08 kuna/8.430,17 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Prilikom ispitivanja pobijane presude i rješenja prvostupanjskog suda te postupka koji im je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a.

8. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, temeljem Ugovora o [broj kredita] od 3. srpnja 2006. i Ugovora o [broj kredita] od 23. srpnja 2007., zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO),

- da se tuženik obvezao korisniku kredita (ovdje tužitelju) staviti na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 11.070,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s redovnom kamatom od 6,50%, promjenjivom u skladu s Odlukama kreditora, s načinom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća (čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 128-50-3550430 od 3. srpnja 2006.),

- da se tuženik obvezao korisniku kredita (ovdje tužitelju) staviti na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 34.518,90 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s redovnom kamatom od 5,49%, promjenjivom u skladu s Odlukama kreditora, s načinom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća (čl. 1., 2. i 7. Ugovora o [broj kredita] od 23. srpnja 2007.),

- da su oba kredita u cijelosti otplaćena,

- da iz iskaza tužitelja koji je u predmetnom postupku saslušan kao stranka proizlazi da mu je bio ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji, da od strane djelatnika tuženika nije bio informiran o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja takvog kredita, niti mu je pojašnjeno značenje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, niti je imao mogućnost pregovarati s tuženikom, te da je oba kredita podignuo radi kupnje vozila za svoje osobne potrebe,

- da iz navedenog proizlazi da tuženik nije tužitelja kao potrošača u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo Goranke Šmer Maraš proizlazi da je preplata po Ugovoru o [broj kredita] od 3. srpnja 2006. utvrđena kao razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope od 6,50 % i tečaja švicarskog franka važećeg na dan isplate kredita, a koji je za jedan švicarski franak iznosio 4,627448 kuna, i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate (uzimajući u obzir samo više plaćene iznose), što s osnova porasta kamatne stope ukupno iznosi 1.297,96 kuna/172,27 EUR, a s osnova rasta tečaja 9.934,12 kuna/1.318,48 EUR,

- da je preplata po Ugovoru o [broj kredita] od 23. srpnja 2007. utvrđena kao razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,49% i tečaja švicarskog franka važećeg na dan isplate kredita, a koji je za jedan švicarski franak iznosio 4,372453 kuna, i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate (uzimajući u obzir samo više plaćene iznose) što s osnova porasta kamatne stope ukupno iznosi 10.853,57 kuna/1.440,52 EUR, a s osnova rasta tečaja 52.663,51 kuna/6.989,65 EUR,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik uz ostale tuženike - banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod toč. 1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojima je utvrđeno da su tuženici, među njima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 3. srpnja 2006. i Ugovora o [broj kredita] od 23. srpnja 2007. predstavljaju odredbe koje nisu lako razumljive i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , sve na štetu tužitelja kao potrošača,

- da su navedene ugovorne odredbe nepoštene u smislu čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. i 46/07., dalje: ZZP/03),

- da su navedene odredbe ništave sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana izvršenih uplata do isplate, budući da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem, sve u smislu čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Pritom valja istaknuti da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš kao stručan i objektivan, te je zaključio da nisu osnovani navodi tuženika u kojima on ističe da je vještak prilikom izračuna preplate trebao uzeti u obzir mjesece u kojima je tužitelj uplatio manje nego što bi morao platiti da se primjenjivala početna kamatna stopa i početni tečaj, iz razloga što je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio u mjesecima u kojima je došlo do preplate, dok preostali anuiteti nisu bili predmet njegova zahtjeva, a niti je tuženik postavio odgovarajući zahtjev u ovom postupku u okviru kojeg bi se onda moglo raspravljati i odlučivati o anuitetima za mjesece u kojima je uplaćeno manje od onoga što bi tužitelj bio dužan uplatiti po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.

10. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan, s obrazloženjem da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019., da tako restitucijski zahtjev tužitelja nije u zastari.

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj, drugostupanjski sud.

12. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite , odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravn ih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

13. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP/07), a jednako tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 ., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14), obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 57/11), koja je stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 11. lipnja 2019. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

14. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da, i prema mišljenju ovoga suda, nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

15. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Pri tome nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njima preuzima, međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Na tuženiku je bio teret dokaza da bi o navedenim odredbama pojedinačno pregovarao sa tužiteljem, što isti tijekom postupka nije dokazao. Naprotiv, ističući da je kamatnu stopu mijenjao kako su mu to nalagali zakoni tržišta te da nije mogao znati niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjene tečaja valute, budući da nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute, tuženik sadržajno ponavlja navode iz postupka vođenog po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, što upravo negira navode o upoznavanju potrošača s tim rizikom jer ako, kako sam navodi, on to nije znao, tada o tome nije mogao ni informirati tužitelja. K tome, od tuženika se ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja ugovora o kreditu, već su za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanja tečajem kune u odnosu na tečaj švicarskog franka kao što je to učinila u odnosu na euro, zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eurima i da je o tome obavijestio tužitelja, dok tuženik tijekom postupka pa ni sada u žalbi činjenično ni ne tvrdi da bi mu dao takve obavijesti.

16. U odnosu na navode tuženika u kojima ističe da su predmetni ugovori solemnizirani od strane javnog bilježnika koji mora objasniti strankama smisao i posljedice posla, te se uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, valja reći da javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju o ponudi kredita, pa tako nema saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora. Prema tome, tuženik u predmetnom postupku nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, i njegovog pristanka na takve ugovore, a da je isti bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi.

17. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

18. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovori o kreditu u tom dijelu nisu utvrđeni ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

19. Nadalje, za navesti je da je ugovorna kamata u ugovorima o kreditu sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, a u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Pored toga, unošenjem u ugovore o kreditu neodređene formulacije u odnosu na promjenu kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovoga suda suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se sudionici ugovornog odnosa dužni pridržavati u smislu čl. 4. ZOO-a, te je na taj način tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca .

20. Kamatna stopa ("cijena") u predmetnim ugovorima o kreditu u trenutku njihovog sklapanja bila je ugovorena u visini od 6,50%, odnosno 5,49% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Prema ocjeni ovoga suda sadržaj takvih odredaba o kamatama nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i preciziran, zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije.

21. Razmatrajući jesu li spomenute odredbe nepoštene, potrebno je imati na umu da su prema odredbi čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.). Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.). Odredbom čl. 270. ZOO-a određeno je i da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

22. ZZP/03, važeći u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, u glavi 10 (čl. 81. –čl. 88.) regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, te odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. citiranog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

23. Nadalje, odredbom čl. 82. ZZP/03 propisao je koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz toga članka mogle smatrati nepoštenima, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

25. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st. 1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.).

26. Dakle, i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 143/13) postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu toga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

27. obzirom na prethodno izloženo, a suprotno žalbenim navodima tuženika, ne radi se o zabrani manjeg značaja da bi došla u obzir primjena odredbe čl. 326. st. 2. ZOO - a, već se radi o ništetnim odredbama u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a.

28. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

29. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

30. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

31. Okolnost da su predmetni ugovori o kreditu ispunjeni otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti, jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za ci lj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništetnog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

32. Nadalje, pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

33. Budući da je tuženik sporni iznos glavnice primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO-a).

34. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare utuženog potraživanja s obrazloženjem da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019., da tako restitucijski zahtjev tužitelja nije u zastari, jer je podnesen unutar općeg zastarnog roka od pet godina (čl. 225. ZOO-a).

35. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, kako je ugovaranje valutne klauzule na temelju jednostrane odluke banke utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

36. Pogrešno je shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

37. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih ugovora o kreditu, nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

38. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

39. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredaba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO -a pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitel j, ali ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je pravilno prihvaćen zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđen više plaćeni iznos.

40. S tim u vezi valja istaknuti da tuženik u predmetnom postupku nije istakao prigovor radi prebijanja, niti prigovor prijeboja, niti protutužbeni zahtjev, a u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. izraženo je shvaćanje koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

41. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zatezne kamate, tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani , iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, činjenicom da je zaključio ugovore s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je tuženiku, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, pravilno naloženo platiti zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

42. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je, u smislu odredaba iz čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, odlučio kao u izreci pobijane presude.

43. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka (stavak II. izreke pobijanog rješenja) pravilno je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i 2., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22. i 113/22), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19), Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19. i 92/21), u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, pri čemu valja istaknuti da tuženik, iako osporava odluku o troškovima, određeno ne navodi u čemu bi se nezakonitost te odluke sastojala.

44. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška parničnog postupka (stavak IV. izreke pobijanog rješenja) pravilno je donesena u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a.

45. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude, a primjenom odredbe iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

46. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža