Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-613/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Tomislav Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice i protutuženice ( dalje: tužiteljica ) ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Škarici, odvjetniku iz Zagreba, protiv prvo tuženice i protutužiteljice ( dalje prvo tuženica) ZOZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], drugo tuženika i protutužitelja ( dalje: drugo tuženik ) UOZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i treće tuženika i protutužitelja ( dalje: treće tuženik ) NOZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Marinu Bariću, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, odlučujući o žalbi prvo, drugo i treće tuženika protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-178/2024-143 od 3. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba prvo, drugo i treće tuženika kao djelomično neosnovana , te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-178/2024- 143 od 3. prosinca 2025., u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke.

i

r i j e š i o  j e

I. Žalba prvo, drugo i treće tuženika izjavljena protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-178/2024-143 od 3. prosinca 2025. pod točkom IV. izreke, se odbacuje kao nedopuštena.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvo, drugo i treće tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužiteljica vlasnica nekretnine koju u naravi predstavlja obiteljska kuća, popisni broj 4853 u [adresa], površine 154 m2, odnosno 42,8 čhv, sagrađene na kč. br. [katastarska čestica], upisane u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ( točka I. izreke presude). Pod točkom II. izreke presude je utvrđeno da su prvo, drugo i treće tuženici dužni trpjeti upis tužiteljice u zemljišne knjige. Točkom III. izreke presude je naloženo tuženicima da tužiteljici naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 21.422,54 €, sa pripadajućim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske odluke. Točkom IV. izreke presude je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan. Točkom V. izreke presude je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj odluci pod točkom I. izreke je utvrđeno da je protutužba povučena. Pod točkom II. izreke rješenja je naloženo tuženicima da tužiteljici naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 €, dok je pod točkom III. izreke rješenja odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

3. Protiv navedene prvostupanjske presude u cijelosti žale se prvo, drugo i treće tuženici zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), pozivajući se izričito na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, kao i na povrede Ustavnih i Konvencijskih prava na pravično suđenje propisanih odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu te preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu tužiteljice da tuženicima solidarno nadoknadi parnične troškove, a podredno da pobijanu presudu ukine i vrati predmet na ponovno suđenje uz odgovarajuće upute.

Potražuje i troškove žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika nije osnovana, osim u odnosu na točku IV. izreke u kojem djelu žalba nije dopuštena.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za stjecanjem prava vlasništva dosjelošću nekretnine koju u naravi čini obiteljska kuća u [adresa], te zahtjev da tuženici trpe upis prava vlasništva tužiteljice u zemljišnim knjigama.

6. Ispitujući pobijanu odluku u granicama ispitivanja ( čl. 365. st. 1. ZPP ), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je žalba tuženika djelomično nedopuštena. Naime, tuženici u žalbi izričito navode da prvostupanjsku presudu pobijaju u cijelosti ( točka 3. žalbe ) što znači i u odnosu na točku IV. izreke presude kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

7. Kako tuženici u pogledu tog dijela prvostupanjske odluke ne posjeduju pravni interes za osporavanje niti posljedično podnošenje žalbe, to je istu u tom dijelu valjalo odbaciti kao nedopuštenu temeljem čl. 367. st. 1. ZPP u svezi čl. 358. st. 3. ZPP, te odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci.

8. U preostalom dijelu u odnosu na točke I., II., III. i V. prvostupanjske presude, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a pazi po službenoj dužnosti. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, na koje se žalitelji izričito pozivaju, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije nerazumljiva niti proturječna razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Također, neosnovano je i pozivanje tuženika na postojanje Ustavnih i Konvencijskih povreda iz čl. 29. i čl. 48. Ustava RH te čl. 6. Konvencije i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, koji polaze od stajališta o povredi prava na obrazloženu i arbitrarnu odluku, obzirom da prvostupanjska odluka, protivno stajalištu tuženika, nije proizvoljna niti nedostatno obrazložena.

9. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je tužiteljica u postupku stavila dva tužbena zahtjeva, prvi radi izdavanja tabularne izjave i koji je pravomoćno odbijen, te kumulirani zahtjev na stjecanje vlasništva dosjelošću o kojoj odluci se odlučuje u žalbenom postupku,

- da je prvotnu tužbu radi izdavanja tabularne isprave temeljila na kupoprodajnom ugovoru od 25. 06. 1970. u kojem je bilo navedeno da su ona i njezini roditelji, kao kupci, kupili od UO i NO, zastupanih po punomoćniku dr. Ivo Glowatzky, odvjetniku u Zagrebu, neuseljivu kuću u [adresa], da prodavatelji potvrđuju da su im kupci isplatiti ugovorenu kupoprodajnu cijenu, da prodavatelji ne preuzimaju nikakvu obavezu u pogledu iseljenja stanara, te daju pristanak da se kupci uknjiže kao suvlasnici, svaki u 1/3 dijela, pri čemu je ugovor za prodavatelje potpisan od strane odvjetnika dr. Ivo Glowatzky, za kojeg nije utvrđeno da bi posjedovao ovlaštenje za potpisivanje tog ugovora,

- da je nadležno tijelo grada Zagreba, Komisija za procjenu nekretnina, 22. 7. 1970. sastavila zapisnik u predmetu utvrđivanja prometne vrijednosti kao porezne osnovice poreza na promet nekretnina, čiji predmet procjene su bile nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pri čemu je iz zapisnika razvidno da je za kupce bio prisutan odvjetnik dr. Lav Žnidarić ( str. 222-223 spisa),

- da je iz iskaza tužiteljice proizlazi kako su njezini roditelji za kupnju kuće u [adresa], saznali putem očevog prijatelja EO, a dogovor i prodaja da su realizirani za tužitelje putem odvjetnika Lava Žnidarića dok je prednike tuženika kao vlasnike zastupao advokat Ivo Glowatzky,

- da su predmetna nekretnina sastojala od tri etaže u kojima su kroz različite periode živjele različite osobe kao nositelji stanarskih prava,

- da je rješenjem Grada Zagreba, Sekretarijata za financije, Odsjeka za poreze i takse broj: UP/I-03/2-13-14192/1-1970 od 10. 11. 1970. ( str. 189-190 spisa) UO i NO kao poreznim obveznicima, utvrđena osnovica za razrez poreza na promet nekretnina, pri čemu je obrazloženjem navedeno da su prodali ugovorom od **.**.1970. ZO ČO, JO i ZO, nekretninu koja se sastoji od obiteljske kuće u [adresa], za ugovorenu cijenu od 120.000,00 dinara, koja je jednaka prometnoj vrijednosti, pa je uzeta kao osnovica za razrez poreza, i gdje je rješenje za prodavatelje ( NO ) otpravljeno putem dr. ČO, a za kupce ( ZO ) putem dr. ŠO,

- da su UO i NO iz [adresa] preko opunomoćenika dr. Ivo Glowatzky, advokata iz Zagreba, sklopili sa AO ugovor o korištenju stanja u [adresa], na drugom katu, pri čemu je člankom IV navedeno da je visina stanarine utvrđena na temelju rješenja općine [adresa] od 31. 3. 1967. a stanarina da se plaća od 1. 1. 1970. ( str. 216-217 spisa),

- da su tužiteljica i njezini roditelji, kao davatelji stana na korištenje, sklopili 1. 8. 1970. ugovor o korištenju stana u zgradi u [adresa], sa AO kao nositeljicom stanarskog prava ( str. 218-219 spisa),

- da je „Kanalizacija „ komunalno poduzeće iz Zagreba, kao tužitelj, 27. 12. 1972., Okružnom privrednom sudu u Zagrebu, podnijela mandatnu tužbu protiv tuženika IO iz [adresa], radi isplate dospjelog potraživanja u iznosu od 149,20 dinara ( str. 228 spisa),

- da je KO kao tužitelj **.**.1976. podnio Općinskom sudu u Zagrebu tužbu protiv tužiteljice i njezinih roditelja, radi smetanja posjeda, u kojoj je naveo da je nositelj stanarskog prava u stanu u [adresa], prizemno, u kojem živi sa suprugom, dok su tuženici vlasnici koji stanuju u stanu iznad stana tužitelja, pri čemu je zatražena i privremena mjera obustave izvođenja građevinskih radova na istočnom zidu predmetne kuće,

- da je nadležno tijelo Grada Zagreba, Građevinsko-urbanistički inspektorat, Odjel za suzbijanje bespravne gradnje, 20. 10. 1976. donio [broj]-4650/2- 1976. ( str. 229. spisa) kojim je naloženo LO kao investitoru da odmah obustavi izvođenje građevinskih radova na izgradnji objekta u [adresa], pri čemu iz obrazloženja rješenja proizlazi da je doneseno temeljem obavljenog uviđaja na licu mjesta 15. 10. 1976. i utvrđenja da je otac tužiteljice na predmetnoj nekretnin i započeo sa gradnjom objekta balkona veličine 2 x 1,50 metara,

- da je tužiteljica 4. 5. 1998. zajedno sa roditeljima LO i LO JO, podnijela tužbu protiv tuženika UO i NO, radi izdavanja tabularne isprave na nekretnini koju u naravi predstavlja obiteljska kuća, popisni b roj 4853 u [adresa], površine 154 m2 odnosno 42,8 čhv, sagrađena na kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], polazeći od tvrdnje da je sa roditeljima kupila od tuženika predmetnu nekretninu temeljem kupoprodajnog ugovora od 25. lipnja 1970.,

-da je presudom Općinskog suda u Zagrebu posl.broj: P-2843/98 od 25. 05. 1998. usvojen tužbeni zahtjev tužitelja ( str. 14-15 spisa),

- da su tuženici HO i FO, **.**.2001. stavili prijedlog radi ponavljanja postupka te je rješenjem poslovni broj P-2843/98 od 28. 01. 2003. ( str. 89-91 ), potvrđenim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6322/09-3 od 22. 09. 2009. ( str. 150-152 spisa) dopušteno ponavljanje postupka i ukinuta presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-2843/98 od 25. 5. 1998.,

- da je postupak nastavljen pod poslovnim brojem spisa P-10990/09,

- da je podneskom od 28. svibnja 2010. tužiteljica postavila eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenjem vlasništva temeljem dosjelosti,

- da su roditelji tužiteljice IO i JO, preminuli u tijeku postupka, te je tužiteljica kao jedina nasljednica nastavila postupak u njihovo ime,

- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. 12. 2011. poslovni broj P-10990/09-90, djelomično odbijen zahtjev tužiteljice ( usmjeren na izdavanje tabularne isprave) dok je tužbeni zahtjev s osnove stjecanja vlasništva dosjelošću usvojen ( točke II. i III. navedene presude ), naloženo je tuženicima da solidarno isplate tužiteljici parnični trošak ( točka IV. izreke presude ), dok je točkom V. izreke naloženo tužiteljici platiti tuženicima parnični trošak u iznosu od 6.150,00 kn,

- da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6018/12-2 od 30. svibnja 2017., ukinuta presuda broj P-10990/09-90 od 22. 12. 2011. u dijelu pod stavkom II, III i IV izreke, kao i u dijelu odluke pod stavkom V izreke, u kojem je odbijen dio zahtjeva tuženika za naknadu troška postupka preko iznosa od 6.150,00 kn, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje,

- da je parnični postupak u dijelu u kojem je vraćen na ponovno suđenje ( stjecanje vlasništva dosjelošću ) nastavljen pod poslovnim brojem spisa P-3268/2017 u kojem je rješenjem P-3268/2017-115 od 29. svibnja 2018., prekinut postupak uslijed utvrđene činjenice smrti prvotno utuženih prvo i drugo tuženika, nakon čega su rješenjem poslovnog broja P-3268/2017-122 od 12. 10. 2023. pozvani sada prvo tuženica ( kao kćerka II-tuženika i nećakinja I-tuženika ) te drugo i treće tuženici ( kao sinovi II- tuženika i nećaci I-tuženika ) da nastave postupak što su i učinili.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, polazeći od toga da je predmet spora ograničen na utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva za stjecanjem prava vlasništva dosjelošću, analizirajući provedene dokaze koji su dostavljeni u spis od strane stranaka, kao i dokaze saslušanjem tužiteljice i drugo tuženika, na koje je potom primijenio mjerodavnog materijalno pravo u vidu odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, prvostupanjski sud utvrđuje da su tužiteljica i njezini roditelji u posjedu predmetne nekretnine od 1970., i to neposredno u odnosu na stan na prvom katu, a posredno u odnosu na druge dijelove nekretnine, a kako je kupoprodaji ugovor sklopljen 1970. imao nedostatak u vidu neovjerenog potpisa punomoćnika prodavatelja, to njihov posjed nije imao kvalitetu zakonitosti, ali je međutim bio savjestan obzirom da su smatrali da posjeduju valjani kupoprodajni ugovor, pri čemu se savjesnost i pretpostavlja, te tuženici nisu dokazali suprotno, pa primjenom odredbe čl. 28. st. 2. i 72. st. 2. ZOVO zaključuje da su tužiteljica odnosno njezini prednici protekom 20 godina savjesnog odnosno poštenog posjedovanja stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine, slijedom čega posljedično usvaja tužbeni zahtjev.

11. Tuženici žalbenim navodima osporavaju stajalište prvostupanjskog suda te detaljno i opsežno ukazuju na povrede koje smatraju da su sadržane u sklopu prvostupanjskog postupka, i koje se u bitnom mogu iskazati kao sljedeće:

- smatraju da je obrazloženje pobijane odluke manjkavo, nelogično i kontradiktorno,

- da prvostupanjski sud nije postupio u skladu sa ranijom drugostupanjskom odlukom te nije utvrdio da li je ugovor o kupoprodaji izvršen ( da li je plaćena cijena i izvršena predaja posjeda), tko, kada, kako i u kojem opsegu je tužiteljicu i njezine prednike uveo u posjed,

- da je prvostupanjski sud imao povećanu obavezu obrazložiti zašto unatoč nepostojanju specijalne punomoći, izostanku vjerodostojnog dokaza o isplati cijene, dugotrajnom izostanku radnji vezanih uz uknjižbu te kontradiktornosti iskaza tužiteljice, i dalje smatra da opstoji presumpcija savjesnosti,

- da postoje jasne kontradiktornosti u iskazu tužiteljice koje prvostupanjski sud nije otklonio već je protivno dokazima, iskaz ocijenio jasnim, samopouzdanim i logičnim,

- da su odlučne činjenice o plaćanju i predaji u posjed ostale nedokazane, a kako je dopunski iskaz tužiteljice u koliziji sa prvotnim, cjelokupno obrazloženje se sastoji od premise iz kojih logički ne slijede izvedeni zaključci,

- da je presumpcija savjesnosti posjedovanja mogla doći na red tek da je tužiteljica dokazala postojanje posebne punomoći osobe u sklapanju kupoprodajnog ugovora te predmet i opseg ovlaštenja, što nije dokazala,

- da se institut dosjelosti se ne smije pretvoriti u instrument nagrađivanja manjkavih i netransparentnih stjecanja,

- da prvostupanjski sud ne utvrđuje četiri ključne sastavnice predaje posjeda, odnosno tko, kada točno, kako i u kojem opsegu je to učinio,

- da poštenje u konkretnom slučaju nije postojalo jer a) nije bilo specijalne punomoći odvjetnika koji je nastupao kao prodavatelj, b) ne postoji dokaz o uplati kupoprodajne cijene, c) potpis odvjetnika nije bio ovjeren te je tužiteljica sa prednicima u po tpunosti izignorirala najosnovnije zahtjeve pravne sigurnosti u pravnom prometu, što ne može ukazivati na njezino poštenje, već naprotiv na nesavjesnost,

- da režim stanarskih prava i u ispravama naznačena „neuseljivost“ zgrade u relevantno vrijeme dodatno kompromitiraju tezu o predaji i posjedu,

- da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude povrijedio ustavna i konvencijska prava i to pravo na obrazloženu sudsku odluku te pravo na zaštitu od arbitrarnosti suda u odlučivanju, a osim toga da je narušio i pravo na mirno uživanje vlasništva te je produbio pravnu nesigurnost nakon višedesetljetnog postupanja,

- da je prvostupanjski sud bio dužan primijeniti viši stupanj argumentacijske strogoće i kritičke ocjene dokaza, a ne osloniti se na nedovoljno obrazložene pretpostavke, čime je povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje upravo u trenutku kada bi pravilna primjena pravila o teretu dokazivanja i ukidna odluka višeg suda morali najviše doći do izražaja.

12. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan paziti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi navodi žalitelja doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke u sklopu koje je prvostupanjski sud, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo, te potom donio pravilnu i zakonitu odluku o predmetu spora koju je obrazložio na dostatan, jasan i razumljiv način.

13. U odnosu na žalbu tuženika prije svega valja ukazati da se opsežno osporavanje prvostupanjske odluke u pretežitom dijelu temelji na tvrdnjama i stajalištima koje nisu od utjecaja na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, budući da nije riječ o odlučnim pretpostavkama za stjecanje vlasništva na osnovi na kojoj tužiteljica temelji zahtjev.

14. Tuženici se u tom smislu detaljno osvrću i osporavaju valjanost samog ugovora o kupoprodaji od 25. 06. 1970., iznose i elaboriraju tvrdnje o nepostojanju specijalne punomoći odvjetnika za sklapanjem takvog ugovora, izostanku vjerodostojnog dokaza o isplati cijene, dugotrajnom izostanku radnji vezanih uz uknjižbu, tvrdnjama o nedokazivanju trenutka i osoba koje su tužiteljicu i njezine prednike uveli u posjed, a koji navodi su prije svega od utjecaja na osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva (izdavanja tabularne isprave), u odnosu na koji je donesena presuda ( Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. 12. 2011. poslovni broj P-10990/09-90 str. 250- 256 spisa) i kojom je tužbeni zahtjev po toj osnovi pravomoćno odbijen.

15. Stoga žalbeni navodi kojima se u osnovi osporava sama valjanost predmetnog kupoprodajnog ugovora ( i koji su detaljno elaborirani brojnim točkama žalbe ) iako pravilno ukazuju na tvrdnju da nije dokazano da bi odvjetnik dr. Ivo Glowatzky, posjedovao valjano ovlaštenje za pravnim raspolaganjem u ime prednika tuženika, nisu od isključivog utjecaja na pitanje i ocjenu osnovanosti zahtjeva temeljem dosjelosti koji je tužiteljica stavila podneskom od 28. svibnja 2010. .

16. U odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, valja ukazati da procjena i pravni učinci dosjelosti, kao izvornog odnosno originarnog načina stjecanja prava vlasništva, nastupaju po samom pravu (ipso iure), pri čemu se pretpostavke za stjecanje i pravni učinci procjenjuju prema pravilima primjenjivim u trenutku stjecanja tog prava ( čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP).

17. Kako tužiteljica tvrdi da se nalazi u poštenom ( savjesnom ) posjedu predmetne nekretnine osobno i putem svojih roditelja od 1970., to je riječ o periodu u kojem su na snazi bila pravila bivšeg austrijskog Općeg građanskog zakonika ( Zbirka zakona 1- 6/1811 objavljen 1. lipnja 1811., na snazi u Hrvatskoj od 1. svibnja 1853. - dalje OGZ ) i koja su bila u primjeni temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj: 73/91) sve do 1. rujna 1980., kao dana stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ br. 6/1980, 36/1990, Narodne novine broj 53/1991, 91/1996 - dalje: ZOVO).

18. Jednu od osnovnih pretpostavki za primjenu instituta stjecanja prava vlasništva dosjelošću, kako u primjeni pravnih pravila OGZ, tako i u sklopu odredbe čl. 28. st. 4. ZOVO, te sada važeće odredbe čl. 159. ZVDSP), čini utvrđenje savjesnosti odnosno poštenja posjedovanja, koju stjecatelj mora nužno posjedovati kako u pogledu redovne tako i izvanredne dosjelosti, obzirom da nepošten stjecatelj ne može steći pravo vlasništva dosjelošću ni pod kojim uvjetima. Posjed je pošten, odnosno savjestan, ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova (paragraf 328 OGZ, čl. 72. st. 2. ZOVO, čl. 18. st. 5. ZVDSP), a poštenje kao takvo se pretpostavlja.

19. U odnosu na presumpciju poštenja, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH ) je u nizu odluka zauzeo pravno shvaćanje da se poštenje posjeda presumira te je riječ o činjenici koju tužitelji nisu dužni dokazivati, već protivno mora dokazati onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten odnosno nesavjestan (npr. Rev-543/2015-2 od 8. siječnja 2019., Rev-2891/2018-3 od 9. ožujka 2021., Rev-2449/2019-2 od 7. studenoga 2023.).

20. Prema tome, odlučnu činjenicu za stjecanje vlasništva putem dosjelosti čini poštenje odnosno savjesnost posjednika, a uz to je nužno ispunjenje i uvjeta u pogledu potrebnog vremena posjedovanja ( roka dosjelosti ), pri čemu je prema paragrafu 1468. OGZ bio predviđen tridesetogodišnji rok dosjelosti, dok je odredbom čl. 28. st. 4. ZOVO bilo propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari, na kojoj drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva protekom vremenskog perioda od 20 godina.

21. Dakle, odredbe OGZ su u odnosu na odredbe ZOVO predviđale duži rok za stjecanje dosjelosti samo na temelju poštenja ( tzv. izvanredna dosjelost ) a u slučaju kada je dosjedanje započelo za vrijeme važenja OGZ ( odnosno do 01. 09. 1980.) ali do tog datuma nisu ispunjene pretpostavke u pogledu trajanja određenog paragrafom 1468. OGZ, trajanje roka se razmatra primjenom odredaba ZOVO, te je dostatan rok od 20 godina propisan odredbom čl. 28. st. 4. ZOVO, što proizlazi iz sudske prakse ( npr. VSRH u odluci Rev 326/2016-2 30. 10. 2019. i Rev-x 51/13-2 od 23. srpnja 2014.), pri čemu je VSRH prihvatio pravno shvaćanje zauzeto na Proširenoj općoj sjednici bivšeg Saveznog Vrhovnog suda FNRJ od 3. travnja 1960. i prema kojemu je umjesto propisanog roka iz paragrafa 1468 OGZ u trajanju od 30 godina, za stjecanje dosjelosti dostatan pošteni posjed od 20 godina.

22. Stoga je za predmet ovog postupka odlučno da li tužiteljica posjeduje zahtijevanu kvalitetu i vrijeme dosjedanja, te je prvostupanjski sud pravilno zaključio da osnovanost zahtjeva polazi od procjene i odgovora na pitanje da li su u konkretnom slučaju ispunjenje zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 28. st. 4. i 72. st. 2. ZOVO, odnosno da li su tužiteljica i njezini roditelji kao nesporni prednici, predstavljali poštene posjednike, te u slučaju pozitivnog odgovora na to pitanje, da li je njihov posjed trajao kroz potrebno vrijeme nužno za stjecanje vlasništva dosjelošću.

23. U odnosu na takva odlučna i u postupku sporna pitanja, tuženici u žalbi nepravilno naglasak stavljaju na utvrđenja i okolnosti koje nisu od izravnog utjecaja na navedenu osnovu stjecanja vlasništva dosjelošću, sadržajno se iscrpljuju u obrazlaganju pravnih nedostataka ugovora o kupoprodaji na kojem je tužiteljica temeljila glavni tužbeni zahtjev i o kojem je pravomoćno odlučeno, te zanemaruju činjenicu da je predmetna odluka utemeljena na odlučnom pitanju kvalitete posjedovanja ( poštenja odnosno savjesnosti ) te vremenskog perioda takvog posjedovanja, koje protivno žalbenim navodima tuženika, ne ovisi o postojanju specijalne punomoći odvjetnika koji je nastupao kao prodavatelj, dokazu o uplati kupoprodajne cijene niti postojanju ovjerenog potpisa odvjetnika na ugovoru o kupoprodaji.

24. Prvostupanjski sud je u odnosu na tako odlučne činjenice donio odluku koja polazi od rezultata cjelokupnog postupka te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno ( čl. 8. ZPP), pri čemu provedeni dokazi u svojoj ukupnosti ukazuju na pravilnost utvrđenja da se tužiteljica odnosno njezini roditelji od 1970. godine nalaze u poštenom posjedu predmetne nekretnine.

25. Iako posjed tužiteljice ne ispunjava uvjet zakonitosti (jer je ugovor 1970. potpisan od strane odvjetnika za kojeg nije utvrđeno da bi bio ovlašten za takvo raspolaganje ) navedeno ne isključuje mogućnost poštenog posjedovanja niti otklanja mogućnost stvarnog i faktičnog ulaska roditelja tužiteljice u posjed nekretnine 1970., i to neposredno u odnosu na stan na prvom katu, a posredno u odnosu na preostale dijelove, kako proizlazi iz provedenog postupka.

26. Navedeno potvrđuju izvedeni dokazi u sklopu prvostupanjskog postupka, pa je tako utvrđeno da je nadležno tijelo grada Zagreba, Komisija za procjenu nekretnina, 22. 7. 1970., izvršila procjenu nekretnine radi utvrđivanja prometne vrijednosti porezne osnovice ( za izračun poreza na promet nekretnina), nakon čega je rješenjem Grada Zagreba, Sekretarijata za financije, Odsjeka za poreze i takse od 10. 11. 1970. ( str. 189-190 spisa) prednicima tuženika ( HO i NO ) kao poreznim obveznicima, utvrđena osnovica za razrez poreza na promet nekretnina , odluka je otpravljena odvjetniku koji ih je zastupao.

27. Dakle, odlukama nadležnih tijela iz srpnja 1970., koji vremenski slijede trenutak sklapanja osporenog ugovora o kupoprodaji ( lipanj 1970.), je utvrđeno da je nadležno tijelo provelo procjenu osnovice za razrez poreza, pri čemu iz obrazloženja odluke proizlazi da je nadležno tijelo raspolagalo saznanjem o postojanju osnove temeljem koje su tužiteljica i njezini roditelji stekli posjed predmetne nekretnine u [adresa]. U tom smislu je u obrazloženju [broj]-14192/1-1970 od 10. 11. 1970. ( str. 189-190 spisa) navedeno da se procjena nekretnine i poreza vrši jer su prednici tuženika prodali temeljem kupoprodajnog ugovora od **.**.1970. JO ČO, JO i ZO, nekretninu koja se sastoji od obiteljske kuće u [adresa], za ugovorenu cijenu od 120.000,00 dinara, koja je bila jednaka prometnoj vrijednosti, i koja je kao takva uzeta za osnovicu u pogledu razreza poreza.

28. U tom smislu predmetno rješenje predstavlja izravnu poveznicu sa tvrdnjom tužiteljice da njezini roditelji kao prednici zajedno sa njom kupuju cjelokupnu nekretninu koju u naravi čini obiteljska kuća u [adresa], i koja u tom trenutku nije u potpunosti useljiva ( pri čemu se taj pojam odnosi na stanare koji u njoj žive i imaju stanarska prava), te stupaju u posjed konkretne nekretnine nakon sklapanja ugovora u lipnju 1970., a osim toga, ukazuje i na činjenicu da cijena koja je navedena u ugovoru, protivno žalbenim navodima, nije odstupala o prometne vrijednosti nekretnine, već je bila jednaka takvoj vrijednosti, pa je i uzeta kao osnovica za razrez poreza.

29. Pri tome prvostupanjski sud poštenje tužiteljice, suprotno žalbenim navodima nije cijenio samo temeljem takvog dokaza, već i ostalih provedenih, pa iako tuženici osporavaju da bi odvjetnik dr. Ivo Glowatzky u njihovo ime bio ovlašten za prodaju nekretnine, ne spore tvrdnju da je zastupao prednike tuženika prije 1970. vezano za imovinska pitanja koja su se ticala nasljeđivanja predmetne nekretnine, pri čemu je prvostupanjski sud utvrdio da su putem navedenog odvjetnika sklopili sa AO ugovor o korištenju stana u [adresa], na drugom katu ( str. 216-217 spisa).

30. Nadalje, utvrđeno je da tužiteljica i njezini roditelji u kolovozu 1970. ( kao vremenu koje se poklapa sa periodom nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora i provođenja zapisnika te donošenja rješenja nadležnog tijela u pogledu razreza poreza), sklapaju ugovor o korištenju stana u zgradi u [adresa] i to upravo sa AO kao nositeljicom stanarskog prava ( str. 218-219 spisa) i osobom koja je takav ugovor, za prethodno razdoblje, sklopila sa prednicima tuženika.

31. U odnosu na navedeno valja primijetiti da je temeljem iskaza tužiteljice u postupku utvrđeno da se u predmetnoj nekretnini nalazilo više stanova ( ukupno tri ), da je obitelj tužiteljice odmah stupila u posjed stana na prvom katu, dok su u ostalim bili različiti stanari kroz različita vremenska razdoblja ( u prizemlju su prvo bili baka i djed prezimena KO, a nakon što su umrli, bio je njihov unuk sa ženom, koji je potom mijenjao stan sa obitelji Z, dok je u gornjem stanu bila obitelj U), pri čemu su se svi stanari odnosili prema tužiteljima kao prema najmodavcima i vlasnicima nekretnine ( koju činjenicu potvrđuje i tužba jednog od stanara – str. 448 spisa).

32. Nadalje, prvostupanjskim postupkom je utvrđeno da je komunalno poduzeće „Kanalizacija „iz Zagreba, kao tužitelj, 27. 12. 1972., podnijelo Okružnom privrednom sudu u Zagrebu, mandatnu tužbu protiv oca tuženika IO, iz [adresa], radi isplate dospjelog potraživanja u iznosu od 149,20 dinara ( str. 228 spisa).

33. Također, prvostupanjski sud utvrđuje da je 20. 10. 1976. nadležno tijelo Grada Zagreba, Građevinsko-urbanistički inspektorat, Odjel za suzbijanje bespravne gradnje, donijelo rješenje ( str. 229. spisa) kojim je naloženo LO kao investitoru da odmah obustavi izvođenje građevinskih radova na izgradnji objekta u [adresa], pri čemu iz obrazloženja rješenja proizlazi da je doneseno temeljem obavljenog uviđaja na licu mjesta 15. 10. 1976. i utvrđenja da je otac tužiteljice na predmetnoj nekretnini započeo sa gradnjom objekta balkona veličine 2 x 1,50 metara . U odnosu na navedeno, tužiteljica je u postupku dostavila i dokaz o tome da je KO kao tužitelj, 1976. podnio tužbu radi smetanja posjeda i prijedlog za određivanje privremene mjere, upravo protiv tužiteljice i njezinih roditelja, pod posl.brojem P-11346/76, pri čemu je naveo kako je nositelj stanarskog prva na stanu u [adresa], prizemno, u kojem stanuje sa svojom suprugom, a da su tuženici vlasnici predmetne nekretnine, koji su određenim radnjama ( postavljenjem skele i dovoženjem građevinskog materijala) smetali posjed KO. U tom smislu valja ukazati da predmetni dokaz ( tužba stanara KO ) predstavlja dokaz koji je suglasan rješenju nadležnog tijela ( str. 229. spisa) koje je nakon toga zabranilo ocu tužitelja izvođenje građevinskih radova, a osim toga dokazuje odlučnu činjenicu u odnosu na savjesnost tužitelja, obzirom da je navedeni kao stanar 1976. naveo tužiteljicu i njezine roditelje kao vlasnike nekretnine .

34. Slijedom iznesenog navedeni dokazi u svojoj ukupnosti, potvrđuju činjenicu da je tužiteljica putem svojih roditelja stupila u posjed predmetne nekretnine još 1970., pri čemu takvo utvrđenje ne počiva samo i isključivo na iskazu tužiteljice ( kako pogrešno ističu tuženici ) već na nizu gore navedenih dokaza, koji izravno opovrgavaju stajališta žalitelja i koje dokaze tuženici izostavljaju u argumentiranju svojih stajališta.

35. Iako je u postupku utvrđena neosnovanost zahtjeva za izdavanjem tabularne isprave temeljem kupoprodajnog ugovora iz lipnja 1970., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da preostali dokazi, u svojoj ukupnosti, ukazuju na poštenje odnosno savjesnost tužiteljice i njezinih prednika ( pri čemu je ona i danas nesporno u posjedu nekretnine), a riječ je o dokazima na temelju kojih je utvrđeno da je nadležno tijelo grada Zagreba nakon dostavljanja samog ugovora i stjecanja saznanja o prodaji nekretnine, provelo radnje utvrđivanja osnovice za plaćanje poreza, da su tužiteljica i njezini roditelji odmah nakon toga ( 1. 8. 1970. ) sklopili ugovor o korištenju stana u zgradi u [adresa] sa AO kao osobom koja je živjela u predmetnoj nekretnini i bila jedna od nositeljica stanarskog prava ( str. 218-219 spisa), a sa kojom su prije toga ugovor sklopili prednici tuženika i to upravo putem punomoćnika dr. SO, advokata iz Zagreba, da je navedeni odvjetnik zastupao prednike tuženika u ranijim postupcima nakon smrti njihovih prednika u 60-im godinama prošlog stoljeća, da je komunalno poduzeće „Kanalizacija„, 1972., podnijela Okružnom privrednom sudu u Zagrebu, mandatnu tužbu protiv oca tuženika IO, iz [adresa], radi isplate dospjelog potraživanja, da je jedan od nositelja stanarskog prava na nekretnini ( KO ) 1976. podnio tužbu radi smetanja posjeda protiv tužiteljice i njezinih roditelja polazeći od tvrdnje da oni vlasnici nekretnine, da je 1976. nadležno tijelo Grada Zagreba ( Građevinsko-urbanistički inspektorat, Odjel za suzbijanje bespravne gradnje ) nakon izlaska na lice mjesta, utvrdilo da je otac tužiteljice započeo sa gradnjom objekta balkona, te donijelo rješenje ( str. 229. spisa) kojim mu nalaže kao investitoru da odmah obustavi izvođenje građevinskih radova na izgradnji objekta u [adresa].

36. Takvi dokazi, protivno žalbenim navodima tuženika, ukazuju ne samo na činjenicu da su tužiteljica i njezini roditelji, bili u posjedu predmetne nekretnine u [adresa], već da su se nadležna tijela, institucije i treće osobe, prema njima od lipnja 1970. ponašali i postupali kao prema vlasnicima, koja utvrđenja dostatno i životno govore u prilog savjesnosti njihova posjedovanja.

37. U konkretnom slučaju je riječ o nizu materijalnih dokaza koji izravno ( rješenja nadležnih tijela ) ili neizravno ( tužbe i postupci usmjereni protiv roditelja tužiteljice ) dokazuju poštenje i savjesnost tužiteljice te opovrgavaju stajalište tuženika ( kojim ukazuju na prijevarno postupanje tužitelja), pri čemu valja primijetiti da radnje koje su poduzimane u sklopu stupanja u posjed tužitelja, nisu ovisile samo o njihovoj volji, već i aktivnosti niza trećih osoba (advokata koji su zastupali kako tužiteljicu i njezine roditelje tako i tuženike pri čemu je riječ o odvjetniku koji je nesporno radnije zastupao prednike tuženika, kao i radnjama stanara koji naknadu za stanovanje nisu plaćali tuženicima već tužiteljici i njezinim roditeljima a osim toga su pokretali tužbe navodeći upravo tužiteljicu i njezine roditelje kao vlasnike ) kao i djelovanju nadležnih tijela koja su provodila radnje vezane za samu kupoprodaju i naplatu poreza, kao i naknadne intervencije u građevini ( koje su 1976. poduzimane od strane oca tužiteljice i koja su utvrđena izlaskom na lice mjesta ), i koji dokazi u svojoj ukupnosti osporavaju pravilnost iznesenih stajališta tuženika o neosnovanosti tužbe.

38. Navedena utvrđenja također isključuju pravilnost žalbenih navoda tuženika ( da prvostupanjski sud nije utvrdio da li je ugovor o kupoprodaji izvršen, da li je plaćena cijena i izvršena predaja posjeda, tko, kada, kako i u kojem opsegu je tužiteljicu i njezine prednike uveo u posjed ) obzirom da jasno govore u prilog činjenici da su tužiteljica odnosno njezini roditelji stvarno i faktično bili u posjedu nekretnine od 1970. godine. U tom smislu valja promatrati i tvrdnje o „kontradiktornosti“ iskaza tužiteljice pri čemu drugostupanjski sud primjećuje da iskazivanje o događajima koji su se dogodili prije sada više od 50 godina, nužno zahtijeva propitivanje ispravnosti i točnosti takvog dokaza, i na što tuženici u žalbi pravilno ukazuju. Međutim, ocjena takvog dokaza upravo zbog proteka vremena, činjenice da se iskazuje o događajima koji su se dogodili pred više desetaka godina kao i toga da tužiteljica u trenutku ulaska u posjed predstavlja maloljetnu osobu, polazi od zahtjeva za kritičkim razmatranjem i sagledavanjem vjerodostojnosti te stavljanjem u odnos sa ostalim dokazima, prije svega gore navedenim materijalnim koji su po svojoj naravi „jače“ dokazne snage, što prvostupanjski sud u konkretnom slučaju upravo i čini, protivno žalbenim navodima, te konačnu odluku ne temelji isključivo na iskazu tužiteljice, već naprotiv na rezultatima cjelokupnog postupka.

39. Također neosnovano žalitelji ukazuju na povredu prava na pravično suđenje i mirno uživanje vlasništva, obzirom da je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio na temelju provedenih dokaza u sklopu kojih je tuženicima pružena razumna mogućnost da u postupku brane svoja prava pod uvjetima koji ih nisu stavljali u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika, a što dokazuje upravo činjenica da je nakon prvotne pravomoćne odluke, dopušteno ponavljanje postupka u sklopu kojega su tuženici imali mogućnosti raspraviti te ukazati na sva pitanja koja smatraju odlučnim i bitnim za konačnu odluku o sporu.

40. Osim što je tuženicima pružena mogućnost izložiti svoje argumente pod jednakim uvjetima, prvostupanjski sud je u sklopu pozitivne obveze pružio dostatne i relevantne razloge koji su povezani sa okolnostima konkretnog slučaja i što je još bitnije, zakonskim pretpostavkama nužnim za rješenje cjelokupnog spora, pa ovaj drugostupanjski sud ne nalazi pravilnim iznesene žalbene navode tuženika usmjerene na postojanje ustavnih i konvencijskih povreda prava na pravično suđenje i m irno uživanje prava vlasništva, pri čemu valja ponoviti da žalitelji detaljno, razumljivo i opsežno iznose žalbene razloge koji međutim u pretežitom dijelu nisu odlučni za ocjenu pravne osnove zahtjeva o kojem se u konkretnom postupku odlučuje, izostavljajući pri tome brojne dokaze koji u svojoj ukupnosti govore u prilog pravilnosti prvostupanjske odluke o predmetu spora.

41. Prema tome, kako je tužiteljica u postupku dokazala da je putem prednika u poštenom posjedu predmetne nekretnine od lipnja 1970., to je protekom 20 . godina odnosno u lipnju 1990., primjenom mjerodavnih odredaba ZOVO, stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine temeljem dosjelosti kao utužene osnove, kako je pravilno i zakonito zaključio prvostupanjski sud.

42. I odluka o troškovima postupka ( toč. III. i V. izreke ) je pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a), pri čemu valja ukazati da tuženici nisu izričito osporavali samu visinu dosuđenog troška, a odluka o trošku prvostupanjskog suda je u skladu sa praksom VSRH ( npr. Rev 451/2022-2 od 3. listopada 2023. ) i prema kojoj kada je sud odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio je podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev, pri čemu u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev nije nastao posebni trošak, tužitelj je uspio u sporu u cijelosti i pripada mu parnični trošak u cijelosti.

43. Stoga je slijedom svega iznesenog žalbu tuženika u odnosu na glavni tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu, dok se odluka u odnosu na troškove postupka temelji na primjeni odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, pa je žalbu tuženika u odnosu na pobijane točke I., II., III. i V. izreke valjalo odbiti i odlučiti kao pod izrekom presude, dok je u odnosu na pobijanu točku IV. prvostupanjske odluke žalba nedopuštena pa je istu u tom dijelu valjalo odbaciti temeljem čl. 367. st. 1. ZPP u svezi čl. 358. st. 3. ZPP, te odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci.

44. Kako tuženici nisu uspjeli sa žalbom, ne ostvaruju pravo na naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka, slijedom čega je temeljem odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić