Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2866/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Josipu Grubišiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Željku Lubini i Jeleni Mandarić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, protiv tužene REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn- 1106/2024-17 od 15. svibnja 2026., dana 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-1106/2024-17 od 15. svibnja 2026. u dosuđujućem dijelu toč. I. i II. izreke.

II. Preinačava se pobijana presuda u dosuđujućem dijelu pod toč III. izreke i sudi:

„Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka od 107,06 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.“

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 37,16 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 308,13 eura sa zateznim kamatama od 2. veljače 2013. do isplate, kao i za više traženo na ime potraživanja zateznih kamata na iznos od 37,16 eura od 2. veljače 2013. do 9. travnja 2020. U toč. II. izreke je tuženoj naloženo isplatiti tužitelju 37,16 eura sa zateznim kamatama, a tužbeni zahtjev je odbijen za 308,13 eura sa zateznim kamatama, kao i za više traženo na ime potraživanja zateznih kamata na iznos od 37,16 eura od 26. veljače 2013. do 9. travnja 2020. U toč. III. izreke je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju parnični trošak od 107,06 eura.

2. Protiv navedene presude u toč. I., II. i III. izreke u dosuđujućem dijelu zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/2023 - dalje: ZPP) žali se tuženica. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, a podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje.

Potražuje naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba tužene je djelomično osnovana.

4. Predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. ZPP- a, u kojem se presuda, prema članku 467. stavak 1. ZPP-a, može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Zbog navedenog ovaj sud nije posebno cijenio žalbene navode kojima se sadržajno prigovara pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju odnosno relativno bitnim povredama parničnog postupka iz članka 354 stavak 1. ZPP-a.

5. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio kako nije došlo do koje od bitnih povreda odredaba postupka na koje, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju sadržajno ističe tužitelj jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Međutim, ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu zastare.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete od ukupno 690,58 eura za dane 1. i 25. veljače 2013. provedene u pritvoru/istražnom zatvoru (od ukupno provedenih 1240 dana) sa zateznim kamatama. U prvostupanjskom postupku spojeni su predmeti Pn-1106/2024 i Pn-1132/2024.

8. Tužitelj potražuje naknadu štete zbog neopravdane osude primjenom članka 480. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje: ZKP/97.), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

9. U predmetnom postupku nije sporno:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona/97.

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, broj: K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž -679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe

- da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio u siječnju 2020.,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,

- da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru. Istim dopisom tužitelj je upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos,

- da je tužitelj tužbu u predmetnom postupku podnio 5. travnja 2024.

10. Sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare kao neosnovan s obrazloženjem da članak 478. stavak 2. ZKP/1997 propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare propisuje citirani članak 238. stavak 2. ZOO.

10.1. Zaključuje da je zastarijevanje počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, a nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva (ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1081/13-2 od 3. siječnja 2017. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-660/2024 od 15. svibnja 2024.). To znači da je zastara počela teći 10. siječnja 2020. (dakle, prvog slijedećeg dana od kada je tužitelj osobno zaprimio odluku kojom je pravomoćno oslobođen optužbe), a do zastoja zastare došlo je 10. travnja 2020. (kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora) i zastara je nastavila teći 10. srpnja 2020. (nakon što je protekao rok od 3 mjeseca iz članka 478. stavak 1. ZKP/1997.). Prema tome, zastara je nastupila 10. travnja 2023. (uzimajući u obzir i rok od 3 mjeseca koji je protekao prije nego što je nastupio zastoj zastare).

10.2. Međutim, prvostupanjski sud smatra da je zastara u međuvremenu (do 10. travnja 2023.) prekinuta tuženikovim dopisom od 2. veljače 2023. kojim je djelomično priznao zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 eura po danu, te je za taj iznos, sukladno članku 240. stavak 1. ZOO, nastupio prekid zastare, koja je ponovno počela teći od dana priznanja, dakle od 2. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO), pa za taj iznos od 37,16 eura po danu tražbina tužitelja nije zastarjela i taj iznos je dosuđen tužitelju.

11. Nadalje, sud prihvaća iskaze tužitelja (u predmetima Pn-321/23 i Pn-269/23) o okolnostima od pozivanja na razgovor, zadržavanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru u kojima je proveo ukupno 1240 dana, uvjetima i okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, osobnim i obiteljskim prilikama , zdravstvenom stanju, postupanju prema njemu kao i izvještavanju medija te o okolnostima okretanja leđa od strane ljudi. Konačno sud utvrđuje da je tužitelj, s obzirom na navedeno i okolnost da je oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, pretrpio neimovinsku štetu.

12. U žalbenom postupku je sporno, a što je bilo sporno i tijekom prvostupanjskog postupka, je li i kada je nastupila zastara potraživanja, zatim pravo tužitelja na naknadu štete odnosno može li samostalno egzistirati tužbeni zahtjev u odnosu na pojedinačne dane lišenja slobode te visina zahtjeva na ime naknade neimovinske štete.

13. U odnosu na pitanje zastare u predmetnom postupku, mjerodavne su sljedeće zakonske odredbe.

13.1. U skladu s člankom 14. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 80/2022, 36/2024, 72/2025, dalje: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Prema članku 573. ZKP-a, stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti ZKP/97.), osim, među ostalim, odredbi glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Prema članku 480. stavak 1. točka 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

13.2. Pravo na naknadu štete u skladu s člankom 477. stavak 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema članku 477. stavak 2. ZKP/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

13.3. Prema članku 478. stavak 1. ZKP/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva, dok prema stavku 2. tog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), poslovni broj Rev- 1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

14. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe kad je drugostupanjskom odlukom VSRH, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kao i to da je navedenu drugostupanjsku odluku tužitelj zaprimio u siječnju 2020. Dakle, u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći u siječnju 2020.

15. Nadalje, slijedom prethodno citiranih odredbi, očito je da je odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu unutar zastarnog roka te je isti imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavak 2. ZKP/97. Zbog toga je, 10. travnja 2020. u skladu s tim propisom nastupio zastoj zastare, zastara je nastavila teći 10. srpnja 2020. i nastupila je 10. travnja 2023. (uzimajući u obzir i rok od 3 mjeseca koji je protekao prije nego što je nastupio zastoj zastare).

16. Međutim, pogrešno tužena smatra da nije nastupio prekid zastare u odnosu na potraživanje u cijelosti.

17. Naime, uzimajući u obzir činjenično stanje u ovom predmetu, kao i zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. travnja 2026. (Su IV -100/2026-3), stav je ovog drugostupanjskog suda da dopis Ministarstva od 2. veljače 2023., a koji sadržajno predstavlja ponudu za sklapanje nagodbe u smislu odredaba iz čl. 150. ZOO–a, ima ujedno i učinak priznanja duga u točno određenom dijelu, odnosno iznosu u kojemu je ponuda i dana.

18. To konkretno znači da tužitelju, kada se ukupno ponuđeni iznos od 46.078,40 EUR–a podijeli s brojem od 1240 dana tijekom kojih je on neosnovano bio lišen slobode, za jedan (1) dan koji je proveo u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru pripada (prosječan) iznos od 37,16 EUR–a.

19. Nadalje, odredbom iz čl. 240. st. 1. ZOO–a propisano je da se zastara prekida kad dužnik prizna dug, a odredbom iz čl. 241. ZOO–a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

20. S obzirom na to da je zastara za dio tužiteljevog glavnog potraživanja u iznosu od 37,16 EUR–a prekinuta 2. veljače 2023. u smislu odredbe iz čl. 240. st. 1. ZOO–a, kada da je Ministarstvo u ime tužene, očitujući se na tužiteljev zahtjev u smislu odredbe iz čl. 477. st. 2. ZKP/97, priznalo dug prema tužitelju po osnovi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u smislu odredbe iz čl. 240. st. 1. ZOO–a, a tužba je u ovom predmetu podnesena 5. travnja 2024. i 9. travnja 2024., tužbe su podnesene unutar trogodišnjeg zastarnog roka u smislu odredbe iz čl. 477. st. 1. ZKP/97 u dijelu zahtjeva koji se odnosi na tužiteljevo potraživanje od 37,16 EUR–a za oba dana provedena u zatvoru. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu 37,16 eur, dok je preostali dio zatraženog iznosa zastario te je prvostupanjski sud pravilno odbio zahtjev.

21. Slijedom svega navedenog, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu ukupno 74,32 eura na ime naknade neimovinske štete (2x37,16 eur), dok je preostali iznos od ukupno 616,26 eur (2x308,13 eur) valjalo odbiti kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud. Iz navedenog razloga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u toč. I. izreke ove presude.

22. Nadalje, tužena u žalbi prigovara da je tužitelj u visini uspio sa 11% (osnovu tuženik nije osporavao), a tuženik sa 89%, slijedom čega bi tužitelj trebao naknaditi tuženiku troškove primjenom čl. 154. st. 2. ZPP.

23. Iako je tužena u pravu da je tužitelj radi uspjeha u sporu od 11% primjenom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tuženoj zapravo naknaditi trošak, ovaj sud je mišljenja da se u ovom predmetu imaju primijeniti stavove zauzeti od Europskog sud za ljudska prava, u odluci Klauz protiv Hrvatske (od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13) te da bi svaka stranka trebala snositi svoj trošak.

24. Naime, čl. 154. st. 2. ZPP propisano je da ako stranka djelomično uspije u parnici da sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova.

24.1. Navedena odredba daje mogućnost sudu da, sagledavajući sve okolnosti konkretnog slučaja i vodeći računa o pravičnosti suđenja, ali i o tome da se tom odlukom ne ograniči pravo na pristup sudu i pravo vlasništva, donese pravilna odluka o naknadi troškova parničnog postupka.

24.2. U primjeni te odredbe Ustavni sud Republike Hrvatske je odluci U-III-4029/13 od 19. prosinca 2017. zauzeo je shvaćanje da se svrha pravila iz članka 154. stavka 2. ZPP-a sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja i u vezi s tim u odvraćanju potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica, čime se štiti tuženike od tužitelja koji ističu previsoke zahtjeve.

25. Istoj odluci izrazio je i shvaćanje protiv arbitrarnog tumačenju te odredbe, posebno kada zastupa državno odvjetništvo u zastupanju kojega za državu ne nastaju posebni troškovi, kao kada se radi o stranci koju zastupaju odvjetnici. Odnosno, taj sud smatra da je u takvim slučajevima potrebno sagledati sve okolnosti konkretnog slučaja kako ne bi došlo do povrede ustavnih prava na pristup sudu i povrede prava vlasništva.

26. Stoga, kako pravilo iz članka 154. stavka 2. ZPP-a, u slučaju previsoko postavljenog tužbenog zahtjeva, za posljedicu može imati da troškovi postupka koje je stranka dužna namiriti protivnoj strani premaše iznos dodijeljene naknade i da ukupna financijska korist, unatoč utvrđenju osnovanosti tužbenog zahtjeva, ipak bude na strani stranke koja nije uspjela u sporu to se u okolnostima određene situacije mora razmotriti radi li se o ograničenju prava na pristup sudu i ograničenju prava vlasništva (v. Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske).

27. Kako se radi o shvaćanjima koja obvezuju redovne sudove to u vezi s tim valja reći da je točno, kako se navodi u žalbi tužene, da je kvantitativno i kvalitativno tužitelj uspio samo s 11% svoga zahtjeva. Međutim, isto je tako točno, da se tužitelj obratio tuženoj prije pokretanja parničnog postupka radi mirnog rješavanja spora, ali bez uspjeha i da je zbog toga i pokrenuo konkretni parnični postupak, da tužena nije isplatila tužitelju ponuđeni iznos iz nagodbe od 46.078,40 eur te da je tijekom postupka i nadalje osporavala osnovu i visinu zahtjeva, da je tužena zbog činjenice što je podnositelj postavio previsok tužbeni zahtjev nije imala neke dodatne troškove u postupku jer ju po službenoj dužnosti zastupa državno odvjetništvo kojem država ne plaća naknadu kao da se radi o odvjetnicima koji zastupaju stranke koje nisu država te u konačnici da je u ovom tužitelj postupku ponio tužbu radi naknade štete zbog neutemeljenog uhićenja, koji zahtjev je (djelomično) odbijen zbog nastupanja zastare, a ta tužba nije lišena bilo kakvog sadržaja, niti se može smatrati kako je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano. U situaciji kada bi se troškovi postupka dosudili tuženici, iznos bi višestruko premašio iznos dosuđene glavnice tužitelju.

28. S druge strane, tužitelj je svojevoljno odlučio odvojeno utuživati štetu za svaki dan proveden u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru, za ukupno 1240 dana netemeljenog uhićenja, čime je u očekivanju za sebe pozitivnog ishoda tih parnica, u ukupnosti povećao troškove postupka.

29. Stoga se, u takvim okolnostima slučaja uspjeh tužitelja od 11% ne može se smatrati opravdanim razlogom da se tuženoj naloži da naknadi trošak postupka tužitelju, a ujedno niti da tužitelj snosi trošak postupka.

30. U takvim okolnostima svaka stranka treba snositi svoj trošak.

31. Stoga je valjalo preinačiti pobijano presudu u toč. III. izreke (čl. 373. t. 3. ZPP-a) i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka.

32. Odluka o zahtjevu tužene za naknadu troškova žalbenog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a s obzirom da je sa žalbom uspio samo u pogledu troškova postupka što je sporedno potraživanje, pa nema pravo na naknadu žalbe.

33. Slijedom sveg navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 29. lipnja 2026.

Sudac:

Josip Grubišić