REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj Gž-709/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dinko Kulaš, odvjetnik u Dugom Selu protiv tuženika T.H.R. d.o.o., OIB: 72503658710, Zagreb, Pakoštanska 5, kojeg zastupa punomoćnik Alen Čičak, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5502/2024-5 od 13. lipnja 2025., na sjednici vijeća 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5502/2024-5 od 13. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se djelomično žalba tužitelja te se preinačuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5502/2024-5 od 13. lipnja 2025. i sudi:

„I. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu 1.812,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu u iznosu 250,00 eura.“

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je: „Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetan ugovor o kreditu br. 06/06 sklopljen između kreditora T.H.R. Zagreb d.o.o., Zagreb, Bogovićeva 2, i korisnika kredita IO iz [adresa]. Proglašava se nedopuštenom ovrha ispražnjenjem nekretnina ovrhovoditelja T.H.R. Zagreb d.o.o., Zagreb, Bogovićeva 2, OIB 72503658710, protiv ovršenika DO iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj]."

1.1. Ujedno je rješenjem odlučeno da je tužitelj je dužan nadoknaditi parnični trošak tuženiku iznos od 2.062,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Protiv presude žalbu iz svih razloga podnosi tužitelj. Ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava; bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP; da sud ne navodi ništa o navodima u svezi kamatne stope, odredbi o deviznoj klauzuli, prijevremenoj otplati kredita samo uz suglasnost zajmodavca; da ignorira Zakon o zaštiti potrošača, da pogrešno smatra da su ugovor o kreditu i ugovor o posudbi u suštini isti ugovori, kao i da očita prijevara neuke stranke nije protivna moralu i ustavnom poretku Republike Hrvatske; da se sud poziva na zakone koji tempore acti nisu još bili doneseni, da se tuženik predstavljao kao osoba ovlaštena sklapati predmetni ugovor i davati kredite; ukazuje na odredbu čl. 1021. ZOO, na odredbe Zakona o bankama „Narodne novine“ 84/2002., čl. 3. i 5.; da tuženik nije banka i nije bio ovlašten baviti se takvom djelatnošću, da je tuženik ostvario nedopuštenu imovinsku korist u vidu kamata od 43,2% godišnje uz fiducijarno osiguranje nekretninama koje su sto puta vr ijednije od posuđenoga iznosa; da u trenutku sklapanja ugovora potrošačko kreditiranje je regulirao Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/2003); da ugovor koji je sastavio tuženik ne sadrži zakonom predviđene obavezne sastojke - nema iskazane godišnje kamate, nema iskazane EKS, nije iskazan ukupan trošak zajma, nema odredbi o pretpostavkama pod kojima može doći do promjene kamatne stope, nema odredbi o pretpostavkama za raskid ugovora, odnosno stavke koje čl. 59. ZZP predviđa kao obvezne sastojke ugovora o potrošačkom kreditiranju. Dodaje i da ugovor sadrži niz odredbi na štetu potrošača koje dovode do njegove ništetnosti, čl. 5., čl. 6., čl. 7. Ugovora; da presuda o tome ne sadrži razloge, da su navodi u točki 10. obrazloženja odluke proturječni; da zakonom nije propisano da bi zelenaš morao unaprijed znati za nuždu, teško financijsko stanje ili neukost ili lakomislenost žrtve, kako to navodi sud, iako je to tuženiku u ovom slučaju očito bilo poznato; da je tužitelj istaknuo da nije bio upozoren na posljedice fiducije niti da će nekretnine biti prenesene kao zalog na tuženika, a nije mu bila jasna ni stvarna kamata jer nigdje nije bila jasno istaknuta u ukupnom godišnjem iznosu. Predlaže preinačiti presudu, podredno ukinuti i vratiti na suđenje drugom sucu. Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik navodi da tužitelj u žalbi protiv rješenja o ovrsi, pa niti u tužbi nije isticao navode da bi ugovor bio zelenaški zbog ugovorene kamatne stope, odnosno da je tuženik iskoristio stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, zavist ili lakomislenost tužitelja pri sklapanju ugovora, pa se radi o neosnovanim i nedopuštenim navodima. Ukazuje na odredbu čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona, da je sud pravilno ocijenio da se u slučaju postojanja eventualne zablude, prevare kod sklapanja ugovora radi o razlozima za pobojnost ugovora. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana u dijelu glavnog zahtjeva.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu broj 06/06 od 26. rujan 2006. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da se proglasi nedopuštenom ovrha predajom u posjed (ispražnjenjem) nekretnina ovrhovoditelja, ovdje tuženika protiv ovršenika , ovdje tužitelja.

5.1. Nije sporno u predmetnoj pravnoj stvari da je tužitelj rješenjem poslovni broj Ovr- 33518/2017 od 17. srpnja 2017. upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a koju ovrhu je tuženik pokrenuo protiv njega radi iseljenja, odnosno predaje u posjed nekretnine, da je tužitelj podnio tužbu 6. listopada 2017. Sporno je je li predmetni Ugovor o kreditu ništetan i ovrha nedopuštena.

6. Pobijanom odlukom odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja uz utvrđenja:

- da je osnovom Ugovora o kreditu broj 06/06 (dalje u tekstu Ugovor) uz Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva od 26. rujna 2006. (dalje u tekstu Sporazum) tuženik isplatio tužitelju iznos glavnice od 22.300,00 kuna;

- da iznos tužitelj nije vratio tuženiku

- da je Sporazumom osigurana tražbina tuženika prema tužitelju iz Ugovora o kreditu broj 06/06 s osnove povrata glavnice i isplate kamata i to s prijenosom prava vlasništva na nekretninama tužitelja upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], (kč. [katastarska čestica] oranica u Radničkoj ulici od 909m2 i kč. br. [katastarska čestica] - kuća i dvorište [adresa] od 1697 m2)

- da je u čl. 9. Sporazuma ugovoreno pravo tuženika da u slučaju da tužitelj zakasni s plaćanjem, namiri tražbinu prodajom nekretnine

- da se tužitelj u očitovanju javnom bilježniku nije očitovao o tome na koji način želi da se proda predmetna nekretnina, a na koje je očitovanje pozvan dopisom javnog bilježnika Zorke Čavajde

- da je javni bilježnik izdao tuženiku potvrdu od 25. srpnja 2008. da je postao vlasnik nekretnine, a prema odredbi čl. 277. st. 7. i 8. Ovršnog zakona te stekao pravo na pokretanje ovršnog postupka radi predaje predmetne nekretnine u posjed, a prema odredbi čl. 277. st. 11. Ovršnog zakona

- da je u postupcima poslovni broj P-2048/2015 i P-2216/2015 pravomoćno odbijen, odnosno odbačen zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim Sporazuma

- da je tuženik je bio ovlašten sklopiti s tužiteljem Ugovor o kreditu broj 06/06 iako nije banka jer je ugovor o kreditu po svojem sadržaju i pravnim učincima ugovor o zajmu, da nije od značaja naziv ugovora; da je odredba čl. 5. tada važećeg Zakona o bankama propisivala mogućnost da se nekim drugim zakonom regulira pravo i drugim pravnim osobama, koje nisu banke, na pružanje bankovnih usluga kao što je to odobravanje kredita, da to slijedi i iz odredaba čl. 2. st. 1. t. 1. al. 1. u vezi sa čl. 29. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" broj 75/09)

- da je tuženik bio registriran za obavljanje djelatnosti davanja zajmova u sudskom registru

- da tužitelj nije imao primjedbi na odredbe Ugovora, da iznos nije vratio jer je bio nezaposlen i nije imao novaca

a iz čega zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi se radilo o zelenaškom ugovoru, čl. 329. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05), da zabluda i prijevara su razlozi pobojnosti pravnog posla, da su neosnovane i tvrdnje o nesrazmjeru vrijednosti osigurane tražbine i nekretnine prenesene na tuženika radi osiguranja, a kojim tvrdnjama tužitelj ukazuje na prekomjerno oštećenje, prema odredbi čl. 375. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega zaključuje da se ne radi o ništetnom ugovoru, pa ne postoje niti razlozi za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

7. Ispitujući pobijanu odluku u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZPP), koji se primjenjuje osnovnom odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ 70/2019, utvrđenje je ovoga suda da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 te je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica pogrešno zaključio da je tuženik bio ovlašten sklopiti predmetni Ugovor, ali je neovisno o istoj odluku valjalo potvrditi jer se bitne činjenice mogu utvrditi iz izvedenih dokaza, čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP/14.

7.1. Nisu počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP/14.

7.2. Počinjena je bitna povreda iz 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 jer presuda ne sadrži razloge o svim bitnim činjenicama, pa tako i o postojanju razloga ništetnosti ugovora s obzirom na ugovorenu visinu kamatne stope te troškova, ali i primjene valutne klauzule kako je ugovoreno u čl. 5. Ugovora.

7.3. Ta povreda nije počinjena u odnosu na navode iz točke 10. obrazloženja pobijane odluke jer obrazloženje u tom dijelu nije proturječno niti nerazumljivo već iz istoga nedvojbeno slijedi da je prvostupanjski sud stava da je tuženik bio ovlašten sklopiti s tužiteljem predmetni Ugovor o kreditu. Niti činjenica da se prvostupanjski sud poziva i na odredbe zakona koje nisu bile na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ne predstavlja navedenu bitnu povredu već eventualno pogrešnu primjenu materijalnog prava, ukoliko se odluka temelji na tom propisu, a što nije konkretni slučaj.

8. Dakle, kraj nespornih činjenica u predmetnoj pravnoj stvari i utvrđenih činjenica po izvedenim dokazima pravilno je, u konačnici, i po stavu ovoga suda zaključio prvostupanjski sud da predmetni ugovor o kreditu nije ništav iako nije zaključen od strane banke. Naime, odredbom čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005, dalje u tekstu ZOO) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva — osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o ugovoru o kreditu, a prema tada mjerodavnom Zakonu o bankama („Narodne novine“ 84/2002) tuženik nije bio ovlašten sklapati ugovore o kreditu, odnosno za to nije imao odobrenje , pa je pogrešan zaključak suda da jest bio ovlašten sklopiti predmetni ugovor. Neovisno o tome, a prihvaćajući Zaključak zauzet na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 11. i 12. travnja 2016. br. Su-IV-155/2016: „Prema zakonima važećim u Republici Hrvatskoj, tako Zakonom o bankama (NN 84/02, 141/06 i 117/08) i Zakonom o kreditnim institucijama (NN 159/13, 19/15 i 102/15), iako je sklapanje ugovora o kreditu bilo zabranjeno institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj, takvi ugovori nisu ništetni jer ta posljedica nije bila propisana niti Zakonom o bankama niti Zakonom o kreditnim institucijama sve do 30. rujna 2015." , pa Ugovor iz toga razloga nije ništetan jer takva posljedica nije propisana Zakonom o bankama iz 2002.

10. Nadalje, a cijeneći da tužitelj zahtijeva i utvrđenje ništetnosti Ugovora i iz razloga jer da se radilo o zelenaškom ugovoru valja navesti da je odredbom čl. 329. ZOO propisano, stavak 1. i 2., da je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Na zelenaški ugovor na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti ugovora.

11. Dakle, za ocjenu postojanja zelenaškog ugovora, moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti: mora postojati očigledni nerazmjer između obveza ugovornih strana u vrijeme zaključenja ugovora; da je iskorišteni suugovaratelj (tužitelj) na očiti nerazmjer pristao zbog na njegovoj strani nepovoljnih okolnosti - stanje nužde ili teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost, čime je ugovor dobio elemente nemoralnog ugovora i da osoba u čiju korist je ugovoreno nerazmjerno davanje (tuženik), znala je ili je morala znati da se druga strana nalazi u takvoj situaciji. Sva tri elementa moraju postojati kumulativno i istovremeno. Teret dokazivanja navedenih odlučnih okolnosti je na onoj strani koja tvrdi da ugovor ili koja njegova odredba, ima karakter zelenaškog ugovora. U ovoj je parnici teret toga dokazivanja bio na tužitelju.

12. U konkretnom slučaju iz izvedenih dokaza pravilno je zaključio sud prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da bi bile ispunjene pretpostavke da bi se ugovor mogao smatrati zelenašim. Kako i navodi sud prvog stupnja, u iskazu tužitelj ne navodi okolnosti iz kojih bi se mogao izvesti kao valjan zaključak da je tuženik znao ili morao znati u kakovoj se situaciji nalazi tužitelj, a niti da se tužitelj nalazio u situaciji koja bi se mogla okarakterizirati kao stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost.

13. Nadalje, kao i što obrazlaže sud prvog stupnja zabluda i prijevara su razlozi pobojnosti, a ne ništetnosti ugovora, kako je to propisano odredbom čl. 280. st. 2. ZOO i odredbom čl. 284. ZOO. Navedeno se odnosi i na prekomjerno oštećenje jer je odredbom čl. 375. ZOO propisano da ako je između činidaba ugovornih strana u dvostrano obveznom odnosu postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nesrazmjer oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora… Nadalje, kako i navodi prvostupanjski sud, niti prema relevantnim odredbama Ovršnog zakona u vrijeme sklapanja Ugovora nije bilo propisano ograničenje vrijednosti nekretnine koja se koristi u svrhu osiguranja tražbine u odnosu na vrijednost tražbine.

14. U svezi stope ugovorene kamate (čl. 3. Ugovora), kao i zavisnih mjesečnih troškova (čl. 3. Ugovora) te primjene valutne klauzule kako je to ugovoreno u čl. 6. Ugovora, odnosno na način da kreditor, ukoliko je devizna protuvrijednost kredita u euro na dan povrata kredita manja od devizne protuvrijednosti u euro na dan stavljanja na raspolaganje iznosa kredita, ima pravo tražiti povrat kredita u iznosu euro po srednjem tečaju HNB na dan stavljanja na raspolaganje iznosa kredita, odnosno da se ugovora da se dug vraća primjenom indeksa promjene vrijednosti kuna prema euru po srednjem tečaju HNB važećem na dan povrata kredita koji ne može biti niži od srednjeg deviznog tečaja HNB za euro po kojem je kredit korišten, ne mogu se niti iz toga razloga prihvatiti navodi tužitelja da je ugovor ništetan.

15. Naime, predmetni Ugovor sastoji se od dva nezavisna dijela i to glavnog duga i kamata kao sporednog potraživanja, pa samo taj dio (kamate) može biti zahvaćen ništavošću, odnosno djelomičnom ništavošću, a da ugovor i dalje opstoji. Naime, nije suprotno zakonu, niti ništavo ugovarati kamatu prilikom izdavanja kredita, pa ne može niti cijela odredba čl. 3. Ugovora o kreditu biti ništava niti eventualna djelomična ništetnost te odredbe o kamati u visini 1,60% mjesečno dodavši joj i zavisne troškove od 2,00% mjesečno uz primjenu komforne kamatne stope u slučaju kašnjenja po kreditu (čl. 5. Ugovora), sve i kada bi bila suprotna odredbi čl. 399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) koji bi na to bio mjerodavan primjenom odredbe čl. 1164. st. 2. i čl. 1165. ZOO, a kojom je bilo propisano da u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona, odnosno prema tadašnjoj praksi kamatna stopa koju su primjenjivale banke, ne može povlačiti, uzrokovati ništetnosti cijelog Ugovora, a time svakako nije od značaja za proglašenje same ovrhe nedopuštenom kraj činjenice da je pravomoćno utvrđeno da Sporazum o osiguranju tražbine nije ništetan, a radi se o ovrsi radi predaje u posjed , odnosno ispražnjenja nekretnine koja je bila predmet toga Sporazuma.

16. Također odredbom čl. 22. st. 1. ZOO propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga bez navođenja ikakvih drugih činjenica, sama činjenica da su stranke ugovorile valutnu klauzulu i to na način da se primjenjuje tečaj povoljniji za kreditora, također sama po sebi ne ukazuje na ništetnost takvog ugovora u cijelosti.

17. Dakle, iz iskaza tužitelja i izvedenih dokaza ne može se zaključiti da su i dijelovi tih odredbi sadržane u čl. 3., 5. i 6. Ugovora ništetni u mjeri u koja bi vodila ništetnosti cijelog Ugovora jer bi primjenjiva bila kamatna stopa sukladno odredbi čl. 399. st. 2. ZOO/91 (uvažavajući pri tome osnovna načela i to načelo slobodnog uređivanja obveznih odnosa, ravnopravnosti, načelo savjesnosti i poštenja, načelo jednake vrijednosti davanja), a niti ništetnosti Ugovora u cijelosti vodi činjenica ugovorene konformne kamatne stope. Naime, do stupanja na snagu Zakona o zateznim kamatama ("Narodne novine" broj 28/96), primjenjivao se konformni način obračuna zateznih kamata, a nakon stupanja na snagu navedenog Zakona o zateznim kamatama, isti, u čl. 3. st. 1. propisuje da se zatezne kamate obračunavaju primjenom konformnog načina obračuna za razdoblje kraće od godine, a za razdoblje duže od godinu dana primjenjuje se proporcionalna metoda.

18. Dakle, radilo bi se o ništetnoj odredbi jer je suprotna odredbi čl. 3. Zakona o kamatama („Narodne novine“ br. 94/2004, 35/2005). Međutim, ništetnosti iste ne povlači ništetnost cijelog Ugovora, pa nije niti od utjecaja na ovrhu čije se proglašenje nedopuštenosti zahtijeva.

19. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. U konkretnom slučaju, svakako eventualna ništetnost tih odredbi ne vodi ništetnosti cijelog ugovora koji može opstati bez njih, pa nije od utjecaja niti na predmetnu ovrhu.

20. Pritom valja navesti da su, čl. 299. ZPP/14, stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

21. Zato, neosnovani su navodi tuženika da ugovor ne sadrži elemente naznačene u odredbi č. 59. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ 96/2003, kao i navodi u svezi prijevremene otplate kredita, odnosno da je protivan odredbama Zakona o zaštiti potrošača (na štetu potrošača). Naime, te navode tužitelj ističe tek u podnesku 3. svibnja 2023., nakon zaključenja prethodnog postupka 3. srpnja 2018., pa se ti navodi ne mogu razmatrati jer ih je tužitelj svakako mogao isticati već ranije tijekom postupka, odnosno u tužbi. Također, stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, pa je to bila obveza i ovdje tužitelja, a sud nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele, osim u slučaju 7. st. 2. ZPP/14.

22. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava primjenom odredbe čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništavosti cijelog ugovora i nastavno zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

23. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP/14 u svezi sa čl. 368. st. 1. ZPP/14 valjalo je odlučiti kao u izreci.

24. Odluku o trošku je valjalo preinačiti uslijed dijelom pogrešne primjene materijalnog prava jer tuženiku za zastupanje na raspravi 18. rujna 2019. pripada 50 bodova Tbr. 9/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/2023) jer se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima, kao i za ročište 3. listopada 2023. na kojem je utvrđeno da je tužba povučena. Za preostale radnje je trošak pravilno odmjeren primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP /14. Stoga tuženiku sveukupno pripada trošak, uz PDV, u iznosu 1.812,50 eura.

25. Kako je žalba neosnovana u dijelu glavnog zahtjeva odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP/14.

U Puli – Pola 29. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško