REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-868/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Alenki Paus, u pravnoj stvari tužitelja ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po ODO Split, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3059/2025-6 od 26. veljače 2026., 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se djelomično žalba tuženice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3059/2025-6 od 26. veljače 2026. u pobijanom dosuđujućem dijelu sadržanom u točki I. izreke na način da se sudi:

„I. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade štete za mjesec srpanj 2018. iznos od 687,30 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se računa za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u iznosu 73,08 eura.

II. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.618,23 eura sa zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

U preostalom dijelu u iznosu 614,93 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.”

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu 18,75 eura u roku 15 dana, a u preostalom dijelu u iznosu 168,75 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe platiti tužitelju na ime naknade štete za mjesec srpanj 2018. godine iznos od 760,38 Eura /5.729,06 kuna zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku na taj iznos od 15.07.2018. godine pa do isplate, dok se za više traženi iznos do 788,53 eura/ 5.941,17 kuna ( i to baš 28,15 eura/212,10 kuna) tužbeni zahtjev odbija. II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.233,16 eura, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku na taj iznos teku od dana presuđenja pa do isplate .“

2. Protiv navedene presude tuženica podnosi pravovremenu žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 467. Zakona o parničnom postupku u svezi odredbe čl. 353. st. 1. toč. 3. i 1. ZPP te odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. i toč. 14. ZPP; da tužitelj nije postupio sukladno čl. 186.a st. 1. ZPP; da je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge zašto nije prihvatio tuženikov prigovor vezan za primjenu Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 115/16…114/23, dalje ZPD); ukazuje na odredbe čl. 5., 8., 56., 57. i 62. ZPD. Ukazuje na sudsku praksu te na odredbe čl. 30. i 31. ZNS-a koje pretpostavke morale su biti ispunjene na dan stupanja na snagu citiranog ZNS-a (5. studenog 1996.) i postojati za cijelo vrijeme trajanja najamnog odnosa, odnosno korištenja stana; da tužitelj u postupku u kojem je nadomješten ugovor nije iznosio činjenice niti je stavljao dokazne prijedloge na okolnost postojanja prepreke iz članka 31. stavka 2. alineje 2. u vezi s člankom 7. stavkom 2. ZNS ; da je bitno i utvrđivanje platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca za odluku o visini zaštićene najamnine; da propusti tužitelja ne mogu biti na teret tuženiku koji nije sudjelovao u postupku u kojem je presudom nadomješten ugovor, niti je o tom postupku tuženi obaviješten. Ističe i da su i prije i u trenutku donošenja presude broj:

Gžnaj-6/12 od 05. prosinca 2012. na strani HČ postojale prepreke za ostvarivanje prava na zaštićenu najamninu iz čl. 31. st. 2. alineja 2. u svezi s čl. 7. st. 2. ZNS-a, s time da te okolnosti postoje i danas. Ukazuje na odluku u predmetu suda ESLJP Galović protiv Hrvatske, odluku Ustavnog suda broj U-III-367/2019 od 23. rujna 2020.

2.1. Glede visine tražbine ističe da tužitelj nije opravdao visoko postavljen iznos tržišne najamnine, da je dužan dokazati da je traženi iznos mogao ostvariti s obzirom na stanje i uređenost stana; ukazuje na odluke Europskog suda za ljudska prava temeljem kojih je tužiteljima dosuđena „odgovarajuća najamnina“ umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu. Ističe i da niti stopa zatezne kamate na glavnicu kao i na trošak parničnog postupka nije u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO. Osporava i odluku o trošku jer je sud zanemario odredbu čl. 155. st. 1. ZPP, da podnesci nisu bili nužni za vođenje postupka, ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-806/2025-2 od 10. studenog 2025. Predlaže preinačiti presudu, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje: ZPP).

4. U odgovoru na žalbu tužitelj ukazuje na sudsku praksu, a u smislu da sve i da su postojali razlozi za raskid ugovora o najmu to ne bi bio doprinos tužitelja šteti niti razlog utrnuća prava na naknadu štete kraj činjenice da je država nametnu la tužitelju predmetni odnos i tako mu prouzročila štetu prekomjerno mu ograničavajući pravo vlasništva; da iz predmeta broj P-2167/2018 koji se vodio između istih stranaka, po identičnoj pravnoj osnovi, samo u pogledu drugog vremenskog perioda, kroz cijeli postupak, pa ni u žalbi iz 2018. – argumentaciju o mogućnosti raskida ugovora zbog imovinskih prilika domaćinstva zaštićenog najmoprimca – tužena ne spominje; da ako tuženica za te okolnosti ne može znati to svakako ne može znati tužitelj, da je tužitelj 2019. angažirao odvjetnika Marija Granića iz Splita s nalogom da istraži potencijalnu imovinu (nekretnine) obitelji zaštićenog najmoprimca na području grada Splita i otoka Šolte, ali nije saznao ništa o njihovoj imovini; da je tužitelj dokazao da je kroz posljednjih 40 godina u nekoliko navrata bezuspješno pokušavao raskinuti ugovorni odnos s zaštićenim najmoprimcima, ali je u tome uvijek bio odbijen; da je tuženica svakako solidarni dužnik s osobom zaštićenog najmoprimca, odnosno obitelji u slučaju da isti prijevarno ili bez pravne osnove koristi stan, čl. 1107. st. 1. ZOO. Ističe da su neosnovani navodi o nepostojanju pravne osnove zahtjeva te ukazuje na dokaze koje je iznio glede visine najamnine, kao i da su promašeni navodi da je valjalo oduzeti porez na dohodak i to jer sud nije stvarno nadležan utvrđivati visinu porezne obveze niti raspolaže sa svim podacima potrebnim za to (npr. izdaci vlasnika stana za koje se umanjuje porezna osnovica); ukazuje na odredbu čl. 59. st. 2. ZPD. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu. Potražuje trošak za sastav odgovor na žalbu.

5. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

6. Predmet spora ovog žalbenog postupka (predmet nije zahtjev u iznosu 28,15 eura, u kojem je dijelu prvostupanjska nije predmet žalbenog postupka) je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 760,38 eura sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2018. na ime naknade štete i to kao razliku između tržišne i zaštićene najamnine za mjesec srpanj 2018.

7. Nije sporno:

- da je tužitelj vlasnik stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 77,94 m2 smještenog na prvom katu zgrade položene na kč. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ali tužitelj potražuje razliku najamnine kao da stan ima 72,64 m2

- da je Županijski sud u Splitu presudom broj Gžnaj-6/12 od 05. prosinca 2012. preinačio presudu Općinskog suda u Splitu broj P-4759/09 od 5. prosinca 2012. te naložio tužitelju, kao vlasniku predmetnog stana, sklapanje ugovora o najmu stana s HČ, kao najmoprimcem koja je dužan plaćati najamninu u iznosu od 160,59 kuna;

- da je tom presudom koja nadomješta Ugovor o najmu stana utvrđeno da su članovi obiteljskog domaćinstva najmoprimke njen suprug UČ, sinovi ŽČ i DČ

- da prema izračunu mjesečne zaštićene najamnine na dan 19. travnja 2021. SDŽ, Grada Splita, Službe za gospodarenje gradskom imovinom mjesečna najamnina iznosi za predmetni stan 183,65 kn.

8. Sporna je osnova i visina zahtjeva.

9. Pobijanom odlukom prvostupanjski sud usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši:

- da je tuženica odgovorna što tužitelj za predmetni stan ne može ostvariti tržišnu najamninu jer je kao zakonodavac Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“ broj: 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, dalje: ZNS), vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnula prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva;

- da je tuženica svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je

- da je u konkretnom slučaju visina štete upravo traženi iznos, a prema podacima Porezne uprave.

Odluku u tom dijelu temelji na odredbama čl. 7, čl. 13., čl. 31. st. 1. ZNS, čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZVSDP) te stajalištima Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.), uz primjenu odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/1990, 135/1997, 08/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010, 5/2014, dalje: Ustav) u svezi s odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Protokola br. 1. („Narodne novine“ 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, 13/2017; dalje: Konvencija) i čl. 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/2013., 33/2015., 82/2015. i 82/2016; dalje: ZS); čl. 1045. st. 1., kao i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje: ZOO) zaključivši da tuženica treba naknaditi tužitelju štetu koju trpi zbog činjenice da mu zaštićeni najmoprimac plaća nisku najamninu na temelju propisa tuženice koje ista nije na odgovarajući način uskladila s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno prava na mirno uživanje vlasništva.

9.1. Pri tome prvostupanjski sud ukazuje i na pravne stavove u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/16 od 18. prosinca 2019., Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024. glede visine tražbine, a utvrđuje i da nije osnovan prigovor zastare ukazujući na odluke ESLJP Mirošević-Anzulović protiv Hrvatske (br. 25815/14, § 30., presuda od 4. listopada 2016.), Bego i drugi protiv Hrvatske (br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12, § 38., presuda od 15. studenoga 2016.), Gošović protiv Hrvatske (br. 37006/13, § 32., presuda od 4. travnja 2017.), Arambašin protiv Hrvatske (br. 48981/17 i 49727/17, §§ 12., 13., 14., 15., 26., 27., 28. i 29., presuda od 23. lipnja 2022.), a budući je tek u rješenju VSRH broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. VSRH prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske i izrazio pravno shvaćanje da "zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu", odnosno da "Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu"; da su tek tada vlasnici mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka; da stoga u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može se staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske, odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva; da je ocjena Ustavnog suda da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse ; da stoga tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mog li početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare; da stoga u konkretnom slučaju predmetna tražbina tužitelja koja odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine koja dospijeva mjesečno, budući je tužba u ovom predmetu podnesena 24. lipn ja 2020., nije zastarjela jer nije protekao rok od tri godine do podnošenja tužbe.

9.2. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje neosnovanim prigovor tuženice da je tužitelj doprinio visini štete jer iako prema čl. 31. st. 2. ZNS pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan, te da pravo na zaštićenu najamninu ovisi „i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca" kako to propisuje čl. 7. st. 2. ZNS, iz izvedenih dokaza razvidna je konstantna angažiranost tužitelja i njegovog prednika da dođu do posjeda svoje imovine, predmetnog stana, te u tom smislu poduzimanje adekvatnih pravnih radnji i pokretanja postupaka, da je i stav suda da vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimaca pri određivanju zaštićene najamnine ne smije biti riješeno prevaljivanjem na teret najmodavca.

9.3. Glede visine štete utvrđuje i da bi za predmetni stan površine 72,64 m2 po cijeni od 81,08 kuna mjesečni iznos tržišne najamnine iznosio 5.889,65 kuna , odnosno 781,69 eura (prema obavijesti Porezne uprave), pa kad se od toga odbije zaštićena najamnina (160,59 kuna, odnosno 21,31 eura), razlika bi bila 5.729,06 kuna odnosno 760,38 eura.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka, čl. 467. Zakona o parničnom postupku, utvrđenje je ovoga suda da je sud prvog stupnja dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

10.1. Nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 467. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ali je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer odluka ne sadrži obrazloženje o prigovoru tuženice, na kojem i u žalbi ustraje, da je valjalo primijeniti odredbe Zakona o porezu na dohodak u svezi izračuna visine razlike najamnine, odnosno imovinske štete. Neovisno o toj povredi, odluku je valjalo preinačiti jer se u tom dijelu radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10.2. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP jer su u predmetnom postupku rješenjem VSRH broj Rev-579/2025-2 od 9. srpnja 2025. ukinute odluka prvostupanjskog i ovoga suda uz izražen stav da kada je nadležno državno odvjetništvo odbilo zahtjev tužitelja koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, izuzev visine zahtjeva, kojeg se lako može utvrditi i koja metoda utvrđivanja je istovrsna za svaku pojedinačnu tužbu, valja zaključiti da tužitelj u tom slučaju ne mora podnijeti novi zahtjev iz čl. 186.a ZPP. Taj stav obvezuje u ovom postupku.

11. Nadalje, i po stavu ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., prema kojemu sustav zaštićenog najma predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je bilo i predmet razmatranja u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014. te da stoga u postupanje tuženice, odnosno pasivnost iste da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala je štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika; zbog čega je tuženica dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu i to primjenom odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO u visini razlike između slobodno ugovorene (tržišne) najamnine i zaštićene najamnine.

12. Međutim, iznos dosuđen tužitelju valja umanjiti za iznos poreznih davanja, koja bi tužitelj imao da je na tržišni iznos najamnine plaćao redovite poreze jer primjerenu naknadu imovinske štete koja pripada tužitelju, kao vlasniku stana u čijem stanu je u predmetnom razdoblju stanovala zaštićena najmoprimka, predstavlja iznos dobiven umanjenjem visine slobodno ugovorene, odnosno tržišne najamnine s iznosima ostvarenim po osnovi zaštićene najamnine i iznosom poreznih davanja koja bi tužitelj bio dužan podmiriti u spornom razdoblju u slučaju da je imao mogućnost ostvarivati slobodno ugovorenu, odnosno tržišnu najamninu (tako VSRH Rev 445/2025-2 od 1. listopada 2025.).

13. Odredbom čl. 57. st. 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 115/2026; dalje u tekstu ZPD) propisano je da kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa pokretnina i nekretnina priznaju se izdaci u visini 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine.

14. Odredbom čl. 62. st. 1. ZPD propisano je da kod dohotka od imovine ostvarenog od najamnine i zakupnine, osim dohotka ostvarenog iznajmljivanjem stanova soba i postelja putnicima i turistima i organiziranjem kampova iz članka 82. ovoga Zakona, porez na dohodak plaća se prema rješenju Porezne uprave, i to do posljednjeg dana u mjesecu za tekući mjesec. Porez na dohodak plaća porezni obveznik po postupku i na način iz članka 37. ovoga Zakona, a po stopi od 12%.

15. Stoga, uz općepoznatu činjenicu da stopa prireza za Grad Split za 2018. godinu iznosila 15%, to od najamnine 760,80 eura izdaci - 30% iznose 228,24, dakle 760,80 minus 228,24 iznosi 532,56 eura što čini poreznu osnovicu na koju se primjenjuje porez od 12% što iznosi 63,91 eura te uz prirez od 15% odnosno 9,59 eura, što ukupno daje iznos od (63,91 plus 9,59) 73,50 eura. Stoga, tužitelju pripada na ime naknade štete iznos od 687,30 eura (760,80 minus 73,50).

16. Odredba čl. 8. st. 2. ZPD nije zapreka obračunu poreza i prireza na predmetnu naknadu štete jer se radi o odredbi koja samo propisuje da se dohotkom ne smatraju odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću , a to je upravo zato jer se prilikom izračuna odštete vodilo računa da se može samo raditi o „koristi“ koja bi bila ostvarena po redovnom tijeku stvari, dakle i po plaćenom predmetnom porezu.

17. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo u odluci o zateznim kamatama (i glede parničnog troška) i to stopi (jer je pravilno određeno dospijeće obveze što se određeno žalbom niti ne osporava) jer je čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 78/2015) izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO i propisana kamatna stopa koja je važila u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. (uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena) te potom čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 114/2022), kojim je ponovno izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO i propisana kamatna stopa koja je važila od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. (za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena) te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 155/2023); cijeneći i da se radi o, u ukupnosti, nižim kamatnim stopama u odnosu na određenu u prvostupanjskoj odluci, osim u kratkom razdoblju od šest mjeseci tijekom 2024. zbog čega se, cijeneći da se ipak radilo o uglavnom nižim stopama kroz dulje razdoblje, ne radi o reformatio in peius.

18. U svezi žalbenih navoda o stanju stana, valja navesti da osim što se radi o žalbenom razlogu koji je činjenično osporavanje i nije dozvoljeno u sporu male vrijednosti, niti jedna okolnost ne ukazuje da stan ne bi bio u stanju pogodnom za stanovanje. Također prvostupanjski sud je detaljno i valjano obrazložio angažiranost tužitelja i prednika da dođe do posjeda svoje imovine (točke 22. do 23. obrazloženja prvostupanjske odluke), pa se kraj žalbenih navoda samo upućuje na to valjano i sadržajno potpuno obrazloženje pobijane odluke.

19. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP u vezi sa čl. 373. t. 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

20. Odluku o trošku je valjalo preinačiti jer tužitelju za sastav podneska od 7. ožujka 2025 pripada 25% nagrade Tbr. 8/4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ broj: 138/2023, 107/2025) odnosno 18,75 bodova jer se u podnesku tužitelj samo dodatno očituje s obzirom na primjenu odredbe čl. 186. ZPP; za sastav podneska od 4. rujna 2025. ne pripada mu trošak jer istim ukazuje da je površina stana veća iako ne preinačava tužbeni zahtjev zbog te činjenice, pa je taj podnesak nepotreban, čl. 155. st. 1. ZPP.

20.1. Tužitelju ne pripada niti trošak za sastav podnesaka od 22. rujna 2021 . jer istim predlaže spajanje postupaka do kojeg nije došlo, a svakako se radi o podnesku uzrokovanim krivnjom tužitelja koji je podnio pojedinačne tužbe za svaki mjesec, za sastav podneska od 1. travnja 2022. ne pripada mu trošak jer istim tužitelj samo dostavlja sudsku praksu, niti za sastav podneska od 25. travnja 2022. kojim također ukazuje na praksu i predlaže zaključenje rasprave, koji također podnesak nije bio potreban radi vođenja parnice.

20.2. U ostalom dijelu, osim u dijelu u svezi odluke o zateznim kamata, za što se ukazuje na obrazloženje pod točkom 17. ove odluke, odluka o trošku se određeno žalbom ne osporava, a stav ovoga suda izražen u odluci poslovni broj Gž-806/2025-2 od 10. studenog 2025. nije obvezujući za ovu pravnu stvar.

20.3. Dakle, tužitelju pripada ukupno 675 bodova plus PDV, odnosno 1.687,50 eura uz uvećanje za pristojbe, sveukupno 1.860,04 eura; a kako uspjeh tužitelja (uvažavajući uspjeh tužitelja po osnovi 100%, visini 87%, uspjeh tuženika 13% samo po visini) iznosi 87 % dosuđen mu je trošak u iznosu 1.618,23 eura; čl. 154. t. 2. i čl. 151. st. 3. ZPP.

21. Kako žalba tuženice osnovana u dijelu glavnog zahtjeva 10% samo glede visine, dosuđen joj je trošak žalbenog postupka u iznosu 18,75 eura; čl. 166. st. 2. ZPP. Trošak žalbenog postupka tužitelju nije dosuđen jer sastav odgovora na žalbu nije bio potreban radi vođenja postupka, čl. 155. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 29. lipnja 2026.

Sutkinja

Alenka Paus