REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-1338/2026-2

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PLAVO SIDRO d.o.o., iz Bosiljeva, Bosanci 6/B, OIB 83329869328, koje zastupa opunomoćenik Boris Kostić, odvjetnik u Zagrebu, Strojarska 12A, protiv tuženika Istarske županije, u Puli, Riva 8, OIB 90017522601, radi naknade troškova upravnog spora povodom šutnje uprave, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I - 1588/2025-6, od 26. veljače 2026. na sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1588/2025-6 od 26. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke pobijanog rješenja, obustavljen je upravni spor tužitelja Plavo sidro d.o.o. protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, pokrenut zbog propuštanja javnopravnog tijela da u zakonom propisanom roku donese odluku po žalbi tužitelja. Točkom II izreke pobijanog rješenja tuženiku se nalaže nadoknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.1. Sukladno obrazloženju osporenog rješenja tužitelj je 25. kolovoza 2025. i nakon što tuženik nije donio odluku po žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općine Medulin od 23. travnja 2025., podnio tužbu zbog šutnje uprave, a koja je kod prvostupanjskog tijela zaprimljena 27. svibnja 2025. Sud nalazi kako je o žalbi tužitelja odlučeno rješenjem Republike Hrvatske, Istarske županije, KLASA: UP/II-363-08/25-01/126, URBROJ: 2163-18/2-25-2 od 14. srpnja 2025., a koje rješenje je prvostupanjsko tijelo zaprimilo 21. srpnja 2025. Bez obzira na dan kada je prvostupanjsko tijelo zaprimilo odluku tuženika, Sud nalazi kako je odluka o žalbi tužitelju otpremljena tek dopisom od 15. rujna 2025., dakle dvadeset dana nakon podnošenja tužbe.

2. Tuženik (žalitelj u ovom postupku) je podnio žalbu protiv navedenog rješenja Upravnog suda u Rijeci, zbog nepotpuno, odnosno pogrešno, utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede pravila sudskog postupka. Posebno ističe kako je prvostupanjsko tijelo odluku o žalbi zaprimilo 21. srpnja 2025., dakle prije više od mjesec dana od dana podnošenja tužbe. Mišljenja je da prvostupanjski upravni sud o toj ključnoj činjenici nije vodio računa, niti je istu uzeo u obzir prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, posljedično niti pri odlučivanju o troškovima upravnog spora, čime je, po stavu tuženika, pogrešno odnosno nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Tuženik smatra da propust dostave drugostupanjskog rješenja od strane prvostupanjskog tijela ne može ići na njegovu štetu i da je Sud bio u obvezi pažljivo razmotriti i ocijeniti ovakve situacije, budući da se istima drugostupanjska tijela stavljaju u izrazito nepovoljan položaj. Smatra da gramatičko tumačenje članka 121. Zakona o općem upravnom postupku, a koju normu smatra nelogičnom u dijelu kojom propisuje dostavu drugostupanjskog rješenja stranci putem prvostupanjskog tijela, a ne izravno, nije održivo, jer drugostupanjsko tijelo nema zakonske mehanizme kontrole izvršenja te obveze, a ni mogućnost izricanja sankcije zbog takve povrede. Mišljenja je da navedeno za posljedicu ima, pretjerani formalizam, što posljedično kreira neopravdano i nerazumno sankcioniranje drugostupanjskog tijela zbog propusta za koje nije uopće odgovorno, niti na koji ishod može utjecati. Ovom dodaje da iz svog iskustva zna da mnogi tužitelji institut tužbe zbog šutnje uprave, koriste u zloj namjeri i sa svrhom naplate troškova, jer prije slanja tužbe ne provjere status rješavanja njihove žalbe, što smatra zdravorazumski očekivano, već izravno podnose tužbu, računajući na kratkoću roka za rješavanje žalbe. Stoga smatra kako se takvo postupanje može smatrati zlouporabom prava, a koju bi Sud trebao onemogućiti temeljem članka 8. i 147. Zakona o upravnim sporovima, ali da se o tim njegovim navodima prvostupanjski upravni sud uopće nije izjasnio. Ukazuje na postojanje različitih stavova Upravnog suda u Rijeci, u predmetima utvrđenja troškova u sporovima zbog šutnje uprave, a koje smatra primjenjivima u konkretnom i sukladno kojima se troškovi naknađuju razmjerno radnji koja se u toj vrsti spora poduzima. Predlaže da ovaj Sud prihvati njegovu žalbu, poništi pobijano rješenje u cijelosti i odbije tužbeni zahtjev, podredno da poništi samo točku II. izreke pobijanog rješenja i sam riješi stvar ili da poništi pobijano prvostupanjsko rješenje te predmet vrati prvostupanjskom upravnom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj (protivnik žalitelja u ovom postupku) u svom odgovoru odbacuje navode tuženika da je do podnošenja tužbe došlo u zloj namjeri radi iznuđivanja troškova. Ističe da je tužba podnesena isključivo zbog nedonošenja odluke u upravnom postupku po žalbi tužitelja u zakonom propisanom roku od 60 dana. Smatra potpuno irelevantnim navode tuženika o obvezi telefonskog upita , ili pismene požurnice za utvrđivanje statusa predmeta, jer takva obveza nije predviđena Zakonom o općem upravnom postupku. Predlaže da Sud odbije žalbu tuženika te mu nadoknadi troškove sastava žalbe.

4. Razmatrajući opisane činjenice Sud nalazi kako se spor u ovom predmetu formira oko pitanja je li opravdano, u situaciji kada propust drugog javnopravnog tijela dovede do kašnjenja u dostavi rješenja stranci, javnopravnom tijelu koje nije u kašnjenju naložiti plaćanje obveze troškova upravnog spora, kao i oko pitanja je li tužitelj zlouporabio svoja procesna prava u ovom postupku, odnosno i je li naknada troškova u iznosu od 1.250,00 Eura previsoka u postupcima zbog propuštanja javnopravnog tijela da u zakonom propisanom roku odluči o pravu stranke.

5. Člankom 3. stavkom 1. točkom 3. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu ZUS), propisano je da je predmet upravnog spora i ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu.

5.1. Člankom 117. stavkom 3. Zakona propisano je da ako sud utvrdi da javnopravno tijelo nije u propisanom roku donijelo pojedinačnu odluku koju je prema propisima trebalo donijeti, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev i sam riješiti stvar, osim kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni. Tada će tuženiku narediti donošenje odluke i za to mu odrediti primjereni rok.

5.2. Člankom 147. stavkom 1. ZUS-a određeno je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

6. Sukladno naprijed citiranim odredbama Sud nalazi kako je kao jedan od predmeta upravnog spora, dakle kao samostalna cjelina, naznačena i „ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o redovitom pravnom lijeku“ te da će „sud kada utvrdi da javnopravno tijelo nije u propisanom roku donijelo pojedinačnu odluku koju je prema propisima trebalo donijeti, presudom usvojiti tužbeni zahtjev.“ Budući da usvajanje postavljenog tužbenog zahtjeva za tuženika znači da je on „izgubio spor u cijelosti“, posljedično je u obvezi „snositi sve troškove spora“ pa tada i troškove odvjetničkog zastupanja protivne strane.

7. Navedeno stajalište u potpunosti je usklađeno s praksom Europskog suda za ljudska prava, koji dosljedno naglašava važnost poštivanja "razumnog roka" u svim sudskim i upravnim postupcima, sukladno članku 6. stavku 1. Europske konvencije za ljudska prava. "Šutnja uprave", kao što je slučaj u ovom predmetu, predstavlja klasičan primjer nepoštivanja ovog načela. Kada upravna tijela ne postupaju u zakonskim rokovima, to može dovesti do povrede prava na pravično suđenje i, često, do povrede prava na djelotvoran pravni lijek, zajamčen člankom 13. Konvencije.

8. Izvan naprijed navedenog Sud nalazi da je tuženik pravovremeno donio i otpremio svoju odluku, ali da ona nije dostavljena unutar rokova određenih zakonom. S tim u vezi Sud primjećuje da je s pozicije tužitelja, kao stranke upravnog postupka, okolnost tko je kriv za zakašnjelu dostavu akta sasvim irelevantna, jer stranka upravnog postupka ni na jedan način ne može snositi posljedice za propuste javnopravnih tijela i bez obzira koje javnopravno tijelo taj propust čini. Stoga je pitanje odgovornosti za propuštanje pravovremene dostave stranci, a koje pitanje se može uspostaviti između dva javnopravna tijela, potpuno izvan dosega ovog upravnog spora.

9. U odnosu na eventualnu zlouporabu procesnih prava Sud nalazi kako ona doista treba biti ispitana u svakom pojedinačnom slučaju te da se zlouporaba ne može uspostaviti generalno u odnosu na sve predmete „šutnje uprave“ u kojima je podnesen zahtjev za naknadom troškova. Pri tome Sud ukazuje da standard koji bi trebao biti upotrjebljen je da zlouporaba postoji kada stranka spora djeluje u izravnoj namjeri, ili nepažnji, da svojim djelovanjem nanese štetu protivnoj strani. Sud ne nalazi da bi propuštanje djelovanja tužitelja da se raspituje o predmetnom statusu njegovog predmeta i da time zapravo dodatno troši vlastite resurse, bila namjera ili gruba nepažnja na razini koja bi se mogla smatrati zlouporabom. Bez obzira na ovaj stav Sud ukazuje i kako takvo raspitivanje ne utječe na obveze tuženika, niti bi u tom smislu imalo ikakvu razumnu svrhu, jer stranka u zakonom propisanom roku mora imati obrazloženu i cjelovitu odluku, a ne neobvezujuću informaciju o vremenu njenog donošenja.

10. Konačno, ovaj Sud zauzima stav da s obzirom na izričite odredbe Odvjetničke tarife, kao i ZUS-a u dijelu uspostave neprocjenjive vrijednosti predmeta upravnog spora, odnosno na nedostatak odredbi koje bi uspostavile razmjernost između težine neke radnje i troška koji se za nju dodjeljuje, ne postoji mogućnost preispitivanja uspostavljenog zahtjeva. Slijedom navedenog ovaj Sud zakonitim ocjenjuje pobijano rješenje prvostupanjskog upravnog suda.

11. S obzirom na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog u njegovom odgovoru na žalbu od 8. travnja 2026., Sud navodi kako isti na niti jedan način nije imao utjecaj na odluku u ovom sporu. Iz ovog razloga odlučeno kao u točki II izreke ovog rješenja.

12. Trebalo je stoga, temeljem članka 128. stavka 4., u vezi s člankom 135. stavkom 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 25. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić