Poslovni broj: Usž-303/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu I tužitelja VALAMAR RIVIERA d.d., iz Poreča, Stancija Kaligari 1, OIB: 36201212847 i II tužitelja UG iz [adresa], vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o., u Zagrebu, Preradovićeva 24, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, u Zagrebu, Prisavlje 14, OIB: 22874515170, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na pomorskom dobru, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-789/2024-13 od 24. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 789/2024-13 od 24. studenog 2025., u dijelu koji se odnosi na inspekcijske mjere određene za katastarske čestice broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina]-grad, uspostavljene u svrhu obavljanja djelatnosti pružanja smještaja u dijelu Kampa Ježevac, na pomorskom dobru i koji se sastoji od smještajnih jedinica (kamp parcela i mobilnih kućica), bez valjane pravne osnove.

II Poništava se točka 1. izreke Djelomičnog rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave sigurnosti plovidbe, KLASA: UP/I-342-24/23-03/344, URBROJ: 530-04-3-3-24-38 od 3. travnja 2024., u dijelu koji se odnosi na inspekcijske mjere određene za katastarske čestice broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina]-grad, uspostavljene u svrhu obavljanja djelatnosti pružanja smještaja u dijelu Kampa Ježevac, na pomorskom dobru i koji se sastoji od smještajnih jedinica (kamp parcela i mobilnih kućica), bez valjane pravne osnove.

III U preostalom dijelu žalba tužitelja se odbija.

IV Svaka strana snosi svoje troškove ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Djelomičnim rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave sigurnosti plovidbe, KLASA: UP/I-342-24/23-03/344, URBROJ: 530-04-3-3-24-38 od 3. travnja 2024. naređene su tužiteljima mjere zabrane protupravnog gospodarskog korištenja pomorskog dobra, uklanjanje protupravno postavljenih predmeta, stvari, odnosno zahvata u prostoru, pobliže naznačenih u izreci tog rješenja te povrat pomorskog dobra u prvotno stanje i saniranje tog dobra, uz obrazloženje javnopravnog tijela kako tužitelji nemaju valjanu koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra.

1.1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Rijeci odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem naprijed navedenog djelomičnog rješenja uz obrazloženje prvostupanjskog upravnog suda da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-2213/2024-4 od 22. svibnja 2025., potvrđen stav Upravnog suda u Rijeci, sadržan u presudi tog suda, poslovni broj Us I-1731/2023-18 od 15. ožujka 2024., a kojom je presuđeno da trgovačko društvo VALAMAR RIVIERA d.d., bez valjane pravne osnove koristi pomorsko dobro oznake katastarska čestica broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina]-grad te da mu je zabranjena daljnja uporaba i gospodarsko korištenje pomorskog dobra.

2. Tužitelji u svojoj žalbi pobijaju navedenu presudu iz svih razloga propisanih člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. – u daljnjem tekstu ZUS), ističući kako se cijela sudska odluka bazira na stavu da se o konkretnom nije moglo suditi u meritumu, jer se praktički radi o presuđenoj stvari, imajući na umu da je ranijom pravomoćnom presudom Upravnog suda u Rijeci već utvrđeno da tužitelji bespravno koriste pomorsko dobro. Smatraju da ovakav stav suda nije točan, jer da između ova dva upravna spora ne postoji objektivni identitet, budući da se u presuđenom predmetu radilo o zabrani gospodarskog korištenja određenih dijelova kampa za koje je ocijenjeno da imaju status pomorskog dobra, dok je predmet ovog upravnog spora uklanjanje određenih stvari s područja pomorskog dobra. Ukazuju i kako ovi sporovi nemaju ni subjektivni identitet, jer II tužitelj u ranijem upravnom sporu nije ni sudjelovao. Smatraju da se osim ranije presuđene stvari navedena odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ne može smatrati ni prethodnim pitanjem, jer da se na temelju članka 44. stavka 1. ZUS-a, Sud može osloniti samo na stajalište o prethodnom pitanju koje su zauzeli drugi sudovi ili druga javnopravna tijela, dok kada je riječ o prethodnom pitanju o kojem je odlučivao isti sud, ono prema odredbi članka 44. stavak 2. ZUS-a ima učinak samo u sporu u kojem je to pitanje riješeno. Bez obzira na ovu okolnost posebno ističu da se nakon navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske činjenično i pravno stanje relevantno za donošenje odluke u ovom predmetu drastično izmijenilo te da bi svako oslanjanje na njen sadržaj neizbježno vodilo do pogrešnog rezultata. Obrazlažući svoj stav ukazuju kako je sam upravni akt na kojem je prvostupanjski upravni sud izgradio svoj stav ostao bez pravnih učinaka, jer je rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela KLASA: UP/I-342-24/23-03/344 od 23. srpnja 2024., određena obnova upravnog postupka u dijelu kojom se zabran juje daljnja uporaba i korištenje pomorskog dobra na česticama k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Stoga ističu da je sam postupak u kojem je donesen pretežiti dio upravnog akta na kojem je prvostupanjski upravni sud u ovom upravnom sporu utemeljio svoju presudu vraćen u stanje pendentnosti, odnosno u fazu u kojoj nikakva odluka još nije donesena. Ovom dodaje i kako je Vlada Republike Hrvatske kao tijelo koje je, sukladno članku 9. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, ovlašteno voditi brigu o pomorskom dobru i njime upravljati, svojim Zaključkom od 13. lipnja 2024., zaustavila sve inspekcijske postupke (neovisno o fazi koju su dosegli) koji se vode protiv društava koja bez koncesije upravljaju dijelovima kampova na pomorskom dobru do uređenja imovinsko -pravnih odnosa. Iz takvog postupka Vlade Republike Hrvatske zaključuju da su sve takve odluke pa tada i konkretna, ocjenjene nezakonitim, štetnim i nepravilnim. Kritizirajući odluku ovog suda, kojom je potvrđena ranija presuda Upravnog suda u Rijeci i nazivajući istu odlukom iznenađenja, uspostavljaju stav da je ona donesena isključivo iz razloga da se od tuženika otkloni primjena pravila po kojem propusti i pogreške javnopravnog tijela (da odrede granice pomorskog dobra i usklade prostorne planove) ne mogu ići na štetu stranke upravnog postupka. Ovakvim stanjem smatraju da su sudovi tužiteljima ostali dužni objasniti barem dvije stvari, prvo, kako se utvrđuje predmet i opseg navodne uzurpacije pomorskog dobra u situaciji kad granice pomorskog dobra nisu ni određene i drugo, što bi u konkretnom slučaju značila „uzurpacija“ pomorskog dobra, kraj okolnosti da je sama Vlada Republike Hrvatske, svojim Zaključkom iz lipnja 2024. godine, proglasila tužitelje legitimnim korisnicima pomorskog dobra u kampu Ježevac do konačnog uređenja imovinsko-pravnih odnosa u vezi tog pitanja. Ukazuju i kako prvostupanjski upravni sud naposlijetku nije utvrdio ni činjenicu da je I tužitelj s Republikom Hrvatskom 14. ožujka 2019. sklopio izvansudsku nagodbu kojom mu je Republika Hrvatska priznala pravo nesmetanog korištenja sveukupnog turističkog zemljišta koje je činilo kamp Ježevac na Krku, uključujući nekretnine koje predstavljaju sporno pomorsko dobro i da je ta Nagodba još uvijek na snazi. Predlažu ovom sudu da poništi pobijanu Presudu i usvoji njihov tužbeni zahtjev te poništi osporeno djelomično rješenje, podredno da usvoji njihovu žalbu i vrati predmet prvostupanjskom upravnom sudu na ponovni postupak, sve uz nalog tuženiku da im naknadi troškove ovog upravnog spora.

3. Tuženik u svom odgovoru u cijelosti ostaje kod pobijanog rješenja i odgovora na tužbu ističući kako je za zakonito djelovanje tužitelja na pomorskom dobru potrebna koncesija koja se u tom smislu izdaje, a koju tužitelji nesporno nemaju. Naglašava da su naređene mjere inspekcije utemeljene na Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama te da iz Zaključka Vlade Republike Hrvatske od 13. lipnja 2024., a na koji zaključak se tužitelji pozivaju, ne proizlazi da su ranije odluke Ministarstva nezakonite, štetne ili nepravilne te da je inspekcija svoja rješenja, uključujući djelomično rješenje o uklanjanju, donijela prije tog Zaključka. Tuženik se poziva i na prethodne sudske odluke koje potvrđuju protupravno djelovanje tužitelja, uključujući presudu Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1731/2023-18 od 15. ožujka 2024., te presudu i rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2213/2024-4 od 22. svibnja 2025. Također navodi da su protupravnost djelovanja tužitelja potvrdile i druge institucije poput Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Carinske uprave te inspekcije pomorskog dobra Ministarstva.

4. Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana rješenjem Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-789/2024-15 od 13. siječnja 2026., odgovor na žalbu do dana odluke ovog suda nije dostavila.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Prvotno Sud ukazuje kako je točno da je presudom ovog suda, poslovni broj 2213/2024-4 od 22. svibnja 2025., odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1731/2023-18 od 15. ožujka 2024., a kojom je zakonitim ocjenjena zabrana daljnje uporabe i gospodarskog korištenja pomorskog dobra i koja zabrana uključuje zabranu obavljanja djelatnosti, ostalog građenja i/ili izvođenja radova te svaki drugi oblik upotrebe ili korištenja pomorskog dobra na katastarskim česticama broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina]-Grad, u svrhu obavljanja djelatnosti pružanja smještaja u dijelu kampa Ježevac na pomorskom dobru i koji se sastoji od smještajnih jedinica (kamp parcela i mobilnih kućica) te dijela morskog akvatorija ispred katastarske čestice broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-Grad u svrhu pružanja naplatne usluge veza korisnicima usluga kampa Ježevac na oko 35 bova sa cjelokupnim sidrenim sustavom, bez valjane pravne osnove.

7. Sukladno toj odluci i ne upuštajući se u ocjenu njene zakonitosti ili pravilnosti, jer pravomoćnost kao odraz pravne sigurnosti takvo postupanje zabranjuje, Sud nalazi kako je istom zakonitim ocjenjen izvršni nalog za zabranu svakog daljnjeg oblika upotrebe ili korištenja predmetnih nekretnina koja se, bez pravne osnove, pruža u svrhu obavljanja djelatnosti smještaja, odnosno i u svrhu naplatne usluge veza, korisnicima usluga kampa Ježevac.

8. S tim u vezi i cijeneći žalbene navode, Sud polazno ukazuje kako odluka prvostupanjskog upravnog suda nije, niti može biti, utemeljena na članku 44. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima, kao odluka o prethodnom pitanju, jer je tim člankom propisano rješavanje o samostalnoj pravnoj cjelini, ali samo onda kada ta cjelina nije riješena pred nadležnim tijelima. Budući da je odluka o kojoj ovisi daljnje postupanje tuženika pravomoćna, ona mora biti ispoštovana u tom smislu. Iz ovog razloga Upravni sud u Rijeci morao je, zbog razloga pravne sigurnosti, istu imati na umu.

9. Člankom 188. stavkom 1. točkom 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, broj 83/23. - u daljnjem tekstu Zakon), propisano je da je naredba za uklanjanje upravna mjera inspekcijskog nadzora koja se donosi radi uklanjanja građevine i njezinih dijelova, objekata gotove konstrukcije, tipskih i drugih objekata jednostavne gradnje, pomorskih objekata, lučkih uređaja, vozila, olupina, podrtina, štandova, raznih drugih predmeta, stvari, otpada i svega ostalog što je izgrađeno, postavljeno ili odloženo na pomorsko dobro: bez valjane pravne osnove propisane ovim Zakonom i drugim propisima donesenim na temelju ovoga Zakona.

9.1. Člankom 190. stavkom 1. Zakona određeno je da je naredba za povrat pomorskog dobra u prvotno stanje upravna mjera inspekcijskog nadzora kojom se nalaže saniranje i vraćanje pomorskog dobra u prvotno stanje, sukladno njegovoj prirodi i namjeni, radi otklanjanja posljedica protupravnog zahvata u prostoru ili drugih ljudskih radnji zbog kojih se može donijeti upravna mjera zabrane korištenja pomorskog dobra i/ili druga upravna mjera inspekcijskog nadzora propisana odredbama ovoga Zakona.

10. Slijedom citiranih odredbi zakona i imajući na umu kako je izvršno i nastavno pravomoćno, određena zabrana svakog daljnjeg oblika upotrebe ili korištenja predmetnih nekretnina koja se pruža bez pravne osnove, u trenutku donošenja osporenog rješenja, postojala je na zakonu utemeljena ovlast donošenja inspekcijskih mjera iz djelomičnog rješenja, a što posljedično znači kako je to rješenje 3. travnja 2024., bilo zakonito.

11. Člankom 126. stavkom 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.), propisano je da ako nadležno tijelo ne odbaci niti odbije prijedlog za obnovu postupka ili po službenoj dužnosti utvrdi da postoje razlozi za obnovu postupka, donijet će rješenje kojim će dopustiti obnovu postupka i odrediti u kojem će se opsegu postupak obnoviti. Rješenje kojim se dopušta obnova postupka odgađa izvršenje rješenja protiv kojeg je obnova dopuštena.

12. Tužitelji su tijekom trajanja ovog upravnog spora u spis dostavili Rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave sigurnosti plovidbe, KLASA: UP/I-342-24/23-03/344, URBROJ: 530-04-1-24-65 od 23. srpnja 2024., a kojim rješenjem je djelomično usvojen prijedlog I tužitelja za obnovu postupka kojim je određena zabrana daljnje upotrebe ili korištenja pomorskog dobra na katastarskim česticama broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina]-Grad, uspostavljene u svrhu obavljanja djelatnosti pružanja smještaja u dijelu Kampa Ježevac na pomorskom dobru i koji se sastoji od smještajnih jedinica (kamp parcela i mobilnih kućica), bez valjane pravne osnove. Suprotno ovom Sud nalazi kako je prijedlog I tužitelja, u odnosu na korištenje bez pravne osnove dijela morskog akvatorija ispred katastarske čestice broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina]-Grad, u svrhu pružanja naplatne usluge veza korisnicima usluga kampa Ježevac na oko 35 bova sa cjelokupnim sidrenim sustavom, odbijen.

13. Temeljem ovog rješenja je stoga i imajući na umu naprijed citirani članak 126. stavak 3. ZUP-a, određen opseg u kojem će se postupak obnoviti, čime je, u tom dijelu rješenje kojim je zabranjeno korištenje pomorskog dobra izgubilo svoju izvršnost.

14. Spor pune jurisdikcije, kao standard utemeljen je člankom 38. stavkom 3. ZUS- a te sudu daje mogućnost da sam odluči o pravu stranke u trenutku kada o istom odlučuje i bez obzira na činjenično stanje pa i zakonitost nekog rješenja u prošlosti.

15. Stoga ovaj Sud u sporu pune jurisdikcije ocjenjuje kako u ovom predmetu uspostavljene inspekcijske mjere, a kojima se sadržajno izvršava zabrana ranije uspostavljena pravomoćnim rješenjem Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Lučke kapetanije Rijeka, Odjela za inspekcijske poslove, sadržanog u Zapisniku o provođenju službene radnje, KLASA: UP/I-342-24/23-03/344, URBROJ: 530-04-5-2- 23-1 od 31. kolovoza 2023. i njegovog pisanog otpravka, KLASA: UP/I-342-24/23- 03/344, URBROJ: 530-04-5-2-23-4 od 6. rujna 2023., zbog nepostojanja učinka izvršnosti tog rješenja temeljem članka 126. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku i samo za dio u kojem je dopuštena obnova postupka zabrane, nisu mogle biti uspostavljene. Stoga je u tom dijelu odlučeno kao u točkama I i II izreke ove odluke.

16. Suprotno ovom Sud nalazi kako je u dijelu koji se odnosi na pružanja naplatne usluge veza korisnicima usluga kampa Ježevac na oko 35 bova sa cjelokupnim sidrenim sustavom, bez valjane pravne osnove, rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Lučke kapetanije Rijeka, Odjela za inspekcijske poslove, sadržanog u Zapisniku o provođenju službene radnje, KLASA: UP/I-342-24/23-03/344, URBROJ: 530-04-5-2-23-1 od 31. kolovoza 2023. i njegovog pisanog otpravka, KLASA: UP/I- 342-24/23-03/344, URBROJ: 530-04-5-2-23-4 od 6. rujna 2023. i nadalje izvršno te kreira pravne učinke koji temeljem naprijed citiranih normi Zakona dozvoljavaju provođenje, odnosno izricanje, inspekcijskih mjera. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke ovog rješenja.

17. S obzirom na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog njihovim troškovnikom od 14. studenoga 2025., odnosno i njihovom žalbom, Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. i pod pretpostavkama iz članka 147. ZUS-a.

18. Cijeneći djelomičan uspjeh stranaka u ovom sporu te imajući i na umu kako je tuženik u trenutku svog odlučivanja zakonito uspostavio inspekcijske mjere , Sud zauzima stav kako su tužitelji u ovom upravnom sporu ostvarili djelomičan uspjeh . Iz ovog razloga odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

19. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 2. i članka 147. stavka 2. ZUS- a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 25. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić