Poslovni broj: Usž-990/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VIS OKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Muzeja Grada Rovinja – Rovigno, sa sjedištem u Rovinju, Trg Maršala Tita 11, OIB: 15260982669, koje zastupa opunomoćenik Stelio Lapić, odvjetnik u Rovinju, 43. istarske divizije 35., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, sa sjedištem u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, Giuseppe Tartini 15, radi poništenja pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji, odlučujući o žalbi zainteresirane osobe izjavljene protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-782/2024-19 od 2. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka I, II i IV izreke presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-782/2024-19, od 2. prosinca 2025.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/21-01/400, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-03 od 9. siječnja 2024.

III Nalaže se tužitelju Muzeju Grada Rovinja – Rovigno, sa sjedištem u Rovinju, Trg Maršala Tita 11, OIB: 15260982669, da zainteresiranoj osobi naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 4.062,50 EUR, u roku od 60 dana od dana zaprimanja prijepisa ove odluke, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku, ako tužitelj dobrovoljno ne plati trošak u određenom roku, od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stan ja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna boda.

IV U preostalom dijelu zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova ovog upravnog spora se odbija.

Obrazloženje

1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko - pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, Izdvojeno mjesto rada Rovinj, KLASA: UP/I-943-04/20-01/662, URBROJ: 2163/1-24-02/9-21-18 od 20. srpnja 2021. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), poništeno je pravomoćno rješenje o eksproprijaciji Općinskog sekretarijata za opću upravu, Službe za imovinsko-pravne poslove, broj: UP/l-02-565/80 od 5. studenog 1985., a kojim rješenjem je, povodom prijedloga Zavičajnog muzeja Rovinj (pravnog prednika tužitelja) i temeljem Zakona o eksproprijaciji (Narodne novine Socijalističke Republike Hrvatske, broj 10/78.), eksproprirana prostorija zgrade, označena kao katastarska čestica zgrade broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina], ranije vlasništvo zainteresirane osobe. Istim rješenjem naloženo je Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli- Pola, Stalnoj službi u Rovinju-Rovigno, da po pravomoćnosti tog rješenja uspostavi zemljišnoknjižno stanje koje je bilo prije uknjižbe poništenog rješenja o eksproprijaciji.

1.1. Rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/21-01/400, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-03 od 9. siječnja 2024., odbijena je žalba tužitelja, izjavljena protiv Prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje tuženika, kako je u postupku valjano utvrđeno da prostor koji je ekspropriran nije rekonstruiran u muzejski prostor, a što je bila svrha njegovog oduzimanja, iz kojeg razloga je samo rješenje o eksproprijaciji potrebno poništiti.

1.2. Pobijanom presudom poništeno je osporeno i Prvostupanjsko rješenje te odbijen zahtjev zainteresirane osobe za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji, uz obrazloženje kako je okolnošću što se predmetni prostor jedno vrijeme koristio kao muzejski depo i bez obzira što isti nije rekonstruiran, ostvarena svrha eksproprijacije, iz kojeg razloga nema mjesta poništenju rješenja kojim je ona uspostavljena.

2. Zainteresirana osoba u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih razloga propisanih člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje u tekstu ZUS), ističući kako je prvostupanjski upravni sud potpuno zanemario svrhu „propisa o eksproprijaciji koje su stupile na snagu poslije 22. ožujka 1978. godine“ – kao pravne osnove za donošenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji od 1985. godine, a čije poništenje se u postupku koji je prethodio osporenom rješenju traži. Mišljenja je kako je prvostupanjski upravni sud potpuno nekritički prihvatio tezu tužitelja da je eksproprirana prostorija, nakon eksproprijacije, „korištena u svrhu deponiranja muzejskih predmeta“. Ukazuje kako je taj stav prvostupanjskog upravnog suda utemeljen na okolnosti što su u tom prostoru deponirani određeni „muzejski predmeti“ i da je prostor „očišćen“, koja odlučna okolnost je utvrđena isključivo saslušanjem osoba koje su bile u radnom odnosu sa tužiteljem. Smatra da je opisanim postupanjem prvostupanjski upravni sud propustio razmotriti svrhu provođenja postupka eksproprijacije, a koja se provodi u javnom interesu kada je potrebno izgraditi objekt ili izvesti radove u javnom interesu. Ističe da ta svrha, u ranijem tijeku postupka koji je pokrenut 2003., uopće i nije bila sporna svim tijelima koja su u tom postupanju sudjelovali pa ni Županijskom sudu u Puli, a koji sud bi, da je opisani stav osnovan, donio istu presudu kakva je donesena u ovom upravnom sporu. Iz ovog naglašava da se, nakon 23 godina vođenja 4 upravna postupka i 1 upravnog spora po prvi put u ovom upravnom sporu usvaja prigovor tužitelja, koji se redovito u ovih 23 godina odbijao, odnosno da po prvi puta nakon 23 godine nije prihvaćen stav da je „svrha eksproprijacije bila rekonstrukcija prostorije u muzejske svrhe“ iako to izričito piše u samom rješenju o eksproprijaciji čije se poništenje traži. Ukazuje kako nesporna činjenica da je tužitelj nastavno dao predmetni prostor u zakup trećim osobama, potvrđuje njegov stav, ali i stav svih dosadašnjih rješavatelja, da prostorija nije korištene u svrhu zbog koje je eksproprirana. Ističe i kako čak iz iskaza saslušanih svjedoka, a koji su redom raniji zaposlenici tužitelja, jasno proizlazi da predmetna prostorija nije nikada rekonstruirana za muzejski prostor, da je takva rekonstrukcija planirana, ali da nije izvršena zbog nedostatka financijskih sredstava te da predmetni prostor nije zadovoljavao niti minimum uvjeta koje muzejski depo mora zadovoljavati, a što je uostalom jasno naznačeno i u rješenjima iz upravnog postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu. Ukazuje da je u konkretnom slučaju eksproprijacija izvršena na temelju propisa o eksproprijaciji koji su stupili na snagu poslije 22. ožujka 1978. te da korisnik eksproprijacije nije u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju (koji je stupio na snagu 18. veljače 1994. godine) izveo radove na rekonstrukciji zgrade u muzejske svrhe radi kojih je nekretnina eksproprirana, tj. navedene radove nije izveo do 18. veljače 1996., a što tada ključnim i temeljem članka 48. stavka 3. Zakona o izvlaštenju, uspostavlja upravo okolnost da radovi zbog kojih je provedena eksproprijacija sporne prostorije nisu provedeni. Smatra da je provedenim postupkom prvostupanjskog upravnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu i na kontradiktorno raspravljanje, a kao temeljni aspekti prava na pravično suđenje, zajamčeni člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je prvostupanjski upravni sud bio u obvezi iznijeti strankama svoje viđenje predmeta upravnog spora, a kako bi se stranke na taj stav mogle što kvalitetnije očitovati u sporu i na taj način izbjeći tzv. „presudu iznenađenja“. Predlaže da Sud usvoji žalbu te da poništi prvostupanjsku presudu i da sam riješi stvar na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno vrati predmet prvostupanjskom upravnom sudu na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

3. Tužitelj Muzej Grada Rovinja – Rovigno i tuženik Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske nisu dostavili svoje odgovore na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Člankom 48. stavkom 3. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj 9/94., 35/94., 112/00. i 114/01. - u daljnjem tekstu Zakon), propisano je da će se na zahtjev prijašnjeg vlasnika poništit i pravomoćno rješenje o eksproprijaciji i zahtjev riješiti prema odredbama ovoga Zakona (članak 31.) ako je eksproprijacija izvršena na temelju propisa o eksproprijaciji koji su stupili na snagu poslije 22. ožujka 1978. godine, te ako korisnik eksproprijacije u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona ne dovrši gradnju objekta ili izvede radove radi kojih je nekretnina eksproprirana.

6. Spisu tuženika prileži rješenje Socijalističke Republike Hrvatske, Skupštine općine Rovinj, broj: UP/I-02-565/80 od 21. siječnja 1980., a kojim rješenjem je utvrđen opći interes rekonstrukcije zgrade u [adresa] na adresi [adresa], u svrhu uređenja muzejskog depoa, ranije prostora bivše pekare.

6.1. Spisu tuženika prileži rješenje Socijalističke Republike Hrvatske, Općine Rovinj, Općinskog sekretarijata za opću upravu, Službe za imovinsko pravne poslove, broj:

UP/I-02-565/80 od 1. travnja 1980., a kojim je, imajući na umu naprijed utvrđeni opći interes, usvojen prijedlog korisnika izvlaštenja za eksproprijacijom predmetnog prostora koji prostor je tada bio u vlasništvu tužitelja.

7. Razmatrajući stanje spisa Sud ne nalazi spornim da rekonstrukcija zgrade u smislu izgradnje depoa, niti ikakvi radovi u tom smislu, nije izvršena. Isto tako Sud smatra dostatno dokazanim činjenicu da je predmetni prostor, nakon eksproprijacije, bio očišćen te da su u istog odlagani razni predmeti (ormari, muzički instrumenti, keramika, amfore, pegle, plastika i keramika), odnosno predmeti manje osjetljivi na vlagu. Isto tako Sud je suglasan sa stavom prvostupanjskog upravnog suda da okolnost što je nastavno nekretnina dana na korištenje trećim osobama, ukoliko bi ta nekretnina ranije bila privedena namjeni radi koje je eksproprijacija i određena, sama po sebi nije od utjecaja za poništenje rješenja o eksproprijaciji.

8. Stoga se u ovom predmetu spor formira oko pitanja da li se može smatrati privedenim namjeni eksproprijacije onaj prostor u kojeg korisnik izvlaštenja odlaže različite predmete otporne na vlagu, kada je razlog eksproprijacije izvođenje radova uređenja umjetničkog depoa, odnosno je li zakonito otkloniti primjenu članka 48. stavka 3. Zakona, a temeljem koje odredbe je i podnesen Zahtjev za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji od 25. kolovoza 2003., zbog okolnosti što je korisnik izvlaštenja, bez provođenja rekonstrukcije određene rješenjem o eksproprijaciji, očistio prostor namijenjen svrsi umjetničkog depoa i u njega odlagao predmete koji nisu umjetnine zbog kojih se umjetnički depoi izvode.

9. S navedenim u vezi Sud polazi od smisla javnog interesa zbog kojeg je eksproprijacija određena. Taj smisao jasno je naznačen u rješenju Socijalističke Republike Hrvatske, Skupštine općine Rovinj, broj: UP/I-02-565/80 od 21. siječnja 1980. te je on jasno određen kao interes za rekonstrukciju zgrade, u svrhu uređenja muzejskog depoa. Iz ovog Sud zaključuje kako je javni interes zbog kojeg je eksproprijacija provedena - radovima privesti točno ekspropriran prostor standardima umjetničkog depoa, a ne koristiti kao depo bilo koji prostor, jer bi tada predmet izvlaštenja moglo biti i obično skladište.

10. S tim u vezi i u odnosu na argumentaciju pobijane presude, Sud ukazuje kako se javni interes zbog kojeg se eksproprijacija provodi i imajući na umu da se istom ograničava pravo vlasništva, kao ustavna kategorija, mora doslovno ispoštovati te nedostatak novaca za ispunjenje cilja eksproprijacije ne mijenja, niti može promijeniti, uspostavljeni javni interes u neki drugi. Iz ovog razloga Sud se ne može složiti sa stavom da se odlaganjem u eksproprirani prostor onih predmeta koji nisu toliko osjetljivi na okolinu u kojoj se odlažu, ispunjava javni interes eksproprijacije za privođenje prostora umjetničkom depou. Iz navedenog razloga Sud pobijanu presudu nalazi pogrešnom iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

11. Imajući na umu kako je tužba usmjerena isključivo na okolnost da je svrha eksproprijacije predmetnog prostora ispunjena, iz kojeg razloga nema uvjeta za poništenja rješenja, Sud zaključuje kako je posljedično razlozima obrazloženja ove odluke i tužbeni zahtjev neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

12. U odnosu na zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog njegovom žalbom od 30. siječnja 2026., Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. Zakona o upravnim sporovima te na temelju Tbr. 27. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. i 107/25. - u daljnjem tekstu Tarifa). Zainteresirana osoba je na temelju Tbr. 27. točke 1. Tarife, podnijela zahtjev za sastav odgovora na tužbu, na temelju Tbr. 27. točke 2. Tarife, podnijela zahtjev za pristup na ročište, uz iznosu od 1.000,00 Eura, odnosno na temelju Tbr. 23. točke 3. Tarife podnijela zahtjev za sastav žalbe izjavljene protiv prvostupanjske presude u iznosu od 1.250,00 Eura te konačno i temel jem Tbr. 50. točke 3. Tarife, podnijela zahtjev za troškove prijevoza na ročište u iznosu od 130,80 Eura, što uz uvećanje pripadajućim porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi 4.193,30 Eura.

13. Člankom 144. stavkom 1. i 2. ZUS-a određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

14. Člankom 147. stavkom 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

15. Imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je poništena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev, Sud zaključuje kako je zainteresirana osoba u cijelosti uspjela u ovom sporu, a koja okolnost tada dovodi do obveze tužitelja da snosi sve njegove opravdane troškove. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužitelj potražuje svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

16. Sud u cijelosti opravdanim uzima zahtjev za naknadom troškova sastava odgovora na tužbu i žalbe na prvostupanjsku presudu, a kojim radnjama je po tužitelja povoljno okončan spor u ovoj upravnoj stvari, kao i zahtjev za naknadom pristupa na ročište po pozivu suda, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki III izreke ovog rješenja.

17. Suprotno ovom Sud ne nalazi osnovanim zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova prijevoza automobilom, budući da takvu okolnost iz samog zahtjeva i ne može utvrditi. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

18. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 2. i članka 148. stavka 4. ZUS- a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 25. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić