REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-896/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marina Matković, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika HOK-OSIGURANJE d.d., Zagreb, Capraška 6, OIB:00432869176, kojeg zastupa punomoćnica Iva Pezić, odvjetnica u OD Olujić, Pezić & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-507/2015-75 od 24. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana u cijelosti te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-507/2015-75 od 24. travnja 2026. potvrđuje pod točkama I i III izreke presude.

II. Žalba tužiteljice protiv dijela točke II izreke presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 3.618,67 EUR (iznad nepobijanog odbijajućeg iznosa od 18.193,20 EUR) djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 507/2015-75 od 24. travnja 2026. potvrđuje u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 2.301,39 EUR a u preostalom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 1.317,28 EUR preinačava i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 1.317,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Žalba tužiteljice protiv odbijajućeg dijela odluke o parničnom trošku djelomično se uvažava kao osnovana te se tuženiku nalaže da povrh troška u iznosu od 4.075,93 EUR naknadi tužiteljici daljnji trošak postupka u iznosu od 550,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. travnja 2026. pa do isplate u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 113,75 EUR u roku od 15 dana.

V Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.750,44 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2016. pa do isplate sve u roku od 15 dana. Pod točkom II izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 21.811.87 EUR te je pod točkom III izreke tuženiku naloženo nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.075,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. travnja 2026. pa do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tu presudu pod točkom II izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate daljnjeg iznosa iznad dosuđenih 8.750,44 EUR do zatraženih 12.369,11 EUR odnosno za iznos od 3.618,67 EUR i odbijajućeg dijela troška pod točkom III izreke žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. i 12. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da se njezinu žalbu uvaži kao osnovanu te da joj se povrh dosuđenog iznosa od 8.750,44 EUR iz točke I izreke, dosudi i daljnji iznos od 3.618,67 EUR, te cjelokupne troškove postupka uvećano za troškove žalbenog postupka, a podredno ukinuti prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

3. Tuženik pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija presudu u dosuđujućem dijelu pod točkom I izreke i odluku o parničnom trošku sadržanu pod točkom III izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se žalbu uvaži i pobijanu presudu preinači sukladno navodima iz žalbe te obveže tužiteljicu na naknadu troškova sastava žalbe.

4. Odgovori na žalbu nisu podneseni.

5. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana i djelomično neosnovana dok je žalba tuženika neosnovana u cijelosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik kao osiguravatelj naknadi štetu - izmaklu koristi, koju je pretrpjela zbog propusta osiguranika tuženika prilikom odvjetničkog zastupanja u radnom sporu pokrenutom radi poništavanja izvanrednog otkaza ugovora o radu, koji se vodio pred Općinskim sudom u Šibeniku pod posl. broj P-2724/08, a koji je pravomoćno okončan odbacivanjem tužbe kao nepravovremene, sve sukladno čl. 1046. i čl. 1089. st.1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje u tekstu ZOO).

7. Prvostupanjski sud je kao nesporno među strankama utvrdio:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod poslodavca Primošten Hoteli d.o.o. temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu konobar;

- da je HO bio sindikalni povjerenik u funkciji Radničkog vijeća ranijeg poslodavca tužiteljice Primošten Hoteli d.o.o. te da je zaprimio zahtjev za savjetovanje poslodavca 18. kolovoza 2008.,

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. kolovoza 2008. poslodavca Primošten Hoteli d.o.o. tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, a nastavak nije bio moguć te da je prije toga kod istog poslodavca neprekinuto radila malo više od 26 godina;

- da je sindikalni povjerenik HO dopisom od 22. kolovoza 2008. obavijestio poslodavca Primošten Hoteli d.o.o. o povredi obveze obveznog savjetovanja s njim prije donošenja odluke o otkazu;

- da je tužiteljica podnijela prigovor (zahtjev za zaštitu prava) na odluku o izvanrednom otkazu 27. kolovoza 2008., na koji se poslodavac nije očitovao;

- da je odvjetnica Milena Hahn u ime tužiteljice tužbom pokrenula spor protiv Primošten Hoteli d.o.o. radi osporavanja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. kolovoza 2008., a koji se vodio pred Općinskim sudom u Šibeniku posl. broj P- 2724/08;

- da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Šibeniku posl. broj P-2724/08 odbačena tužba od 29. rujna 2008. kao nepravovremena (zadnji dan roka bio je 26. rujna 2008.);

- da protiv odvjetnice Milene Hahn nije proveden disciplinski postupak zbog njezine smrti;

- da je odvjetnica Milena Hahn bila osigurana kod tuženika na vrijeme od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2014. za štetu koju prouzroči trećim osobama zbog obavljanja odvjetništva, što podrazumijeva zastupanje stranaka, sastav tužbe i sl.;

- da se tužiteljica prije pokretanja ovog postupka obratila tuženiku Odštetnim zahtjevom od 29. studenoga 2011., koji je tuženik zaprimio 30. studenog 2010.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je uvidom u spis Općinskog suda u Šibeniku posl.br. P- 2724/08 utvrdio da se odvjetnica Milena Hahn, u radnom sporu legitimirala kao punomoćnica tužiteljice na temelju punomoći potpisane 2. rujna 2008., a da je zadnji dan roka za podnošenje tužbe bio 26. rujna 2008., iz čega zaključuje da je tužiteljica pravovremeno dala nalog i punomoć imenovanoj odvjetnici za pokretanje navedenog spora. Pri tome prvostupanjski sud zaključuje da je u radnom sporu teret dokaza postojanja opravdanoga razloga za izvanredni otkaz na poslodavcu, sukladno čl. 119. Zakona o radu (Narodne novine, broj 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01. , 82/01., 114/03., 142/03., 123/03., 30/04., 137/04., 68/05. – dalje u tekstu: ZOR), koji je tada bio na snazi, pa je posljedično prigovore tuženika u pogledu nepostojanja mandatnog odnosa tužiteljice i imenovane odvjetnice te pravodobnosti dostave potrebne dokumentacije za pokretanje postupka ocijenio neosnovanim.

9. Polazeći od odredbe čl. 152. ZOR, koji je bio na snazi u trenutku donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. kolovoza 2008. kojom je propisano obvezatno savjetovanje poslodavca s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci davanja izvanrednog otkaza uz rok očitovanja od 5 dana (st. 4.), a ako se radničko vijeće u tom roku ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga, te da odluka poslodavca donesena protivno navedenom odredbama je ništava (st. 11.), kraj nesporne činjenice da je poslodavac Primošten Hoteli d.o.o. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. kolovoza 2008. tužiteljici, 3. (trećeg) dana od dana obavijesti o namjeravanoj odluci HO, koji je tada bio sindikalni povjerenik u funkciji Radničkog vijeća (čl. 131. st. 7. ZOR), o čemu je imenovani u svom dopisu od 22. kolovoza 2008. i obavijestio poslodavca, prvostupanjski sud je zaključio da poslodavac tužiteljice Primošten Hoteli d.o.o. nije ispoštovao zakonom propisanu proceduru za izvanredno otkazivanje ugovora o radu pa da je već iz ovog razloga Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. kolovoza 2008. nezakonita (pri čemu se pozvao i na pravno shvaćanje izraženo u odluci VSRH u Revr 836/14 od 28. studenoga 2017.) i posljedično tomu, na razini pravne izvjesnosti zaključuje da bi tužiteljica uspjela u navedenom radnom sporu da je osiguranica tuženika odvjetnica Milena Hahn pravovremeno podnijela tužbu protiv poslodavca.

9.1. Pri tome je neodlučnim za ovaj spor ocijenio prigovore prigovore tuženika da tužiteljica u tužbi radi osporavanja izvanrednog otkaza ugovora o radu nije izričito tražila vraćanje na ranije radno mjesto kao ni isplatu plaća zaključujući kako po pravomoćnosti presude iz radnog spora kojim je proglašen nedopuštenim ili nezakonitim otkaz ugovora o radu, radnik neovisno o tome ima pravo zahtijevati vraćanje na rad (pozivajući se na pravno shvaćanje VSRH u odlukama Revr 740/17 od 15. listopada 2019., Revr 875/14 od 11. svibnja 2006. i Rev 461/21 od 8. ožujka 2023.) te u ovršnom postupku uz zahtjev za vraćanje na rad potraživati isplatu svih mjesečnih plaća dospjelih od pravomoćnosti odluke pa sve dok ponovno ne bude vraćen na posao, sukladno čl. 240. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 67/08., 139/10., 154/11.) odnosno čl. 270. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.). Drugim riječima, već iz same činjenice da je otkaz tužiteljici bio nezakonit prvostupanjski sud zaključuje da bi tužiteljici po prirodi stvari pripadale određene mjesečne neisplaćene plaće da tog otkaza nije bilo, te da bi se u biti radilo o njezinim legitimnim očekivanjima.

10. Prvostupanjski sud je nadalje, na temelju iskaza tužiteljice, svjedoka VOE koja je 2008. bila voditelj kadrovske službe u [adresa] hotelu d.o.o. i svjedoka BO čije je iskaze koje je ocijenio potpunim i suglasnim te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu utvrdio da je poslodavac Primošten hotel d.o.o. imao namjeru smanjiti broj stalno zaposlenih radnika pa je stoga pozvao zainteresirane radnike koji su bili spremni sklopiti sporazumni raskid ugovora o radu uz plaćanje određene otpremnine da se jave na taj poziv, a na koji se, među ostalima, javila i tužiteljica neposredno pred sezonu 2008. i da je u kadrovskoj službi poslodavca dogovoreno da će odraditi još tu sezonu te da će na kraju iste sklopiti sporazumni raskid ugovora o radu uz određenu otpremninu, zaključio da bi prema redovnom tijeku stvari, da joj nije nezakonito otkazan ugovor o radu, tužiteljica radila do 31. kolovoza 2008. (do kad u Republici Hrvatskoj traje glavni dio ljetne turističke sezone – što je općepoznato, a tužiteljica je radila u turizmu), te bi nakon toga pristupila sklapanju sporazumnog raskida ugovora o radu uz isplatu određene otpremnine, a kako je to bilo i s ostalim zainteresiranim radnicima. Međutim, da je u toj namjeri odnosno dogovoru spriječena nizom događaja koji su u neprekinutom uzročno-posljedičnom lancu, prvo nezakonitim otkazom, koji je pokušala otkloniti tužbom pred sudom, a potom propustom osiguranice tuženika nepravovremenim podnošenjem tužbe, zbog čega je tužba odbačena, a zbog svega toga je tužiteljica spriječena u ostvarivanju svojih legitimnih očekivanja.

11. Odlučujući o visini štete (izmakle koristi) sukladno odredbi čl. 1089. st.3. ZOO prvostupanjski sud je imao u vidu objektivne okolnosti i realna očekivanja tužiteljice, te osobito koja je bila namjera tužiteljice u stjecanju koristi prije nego što se izjalovila u neprekinutom nizu štetnih radnji te s tim u vezi zaključuje da tužiteljici pripada naknada štete u visini razlike neisplaćene plaće za kolovoz 2008., dakle od 21. kolovoza 2008. (dan donošenja odluke o otkazu ugovora o radu) do 31. kolovoza 2008. (kraj glavnog dijela ljetne turističke sezone kada bi prema redovnom tijeku stvari njezin radni odnos ionako prestao sporazumnim raskidom uz dogovorenu isplatu otpremnine) u visini od 188,18 EUR utvrđenoj financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. na čiji nalaz stranke nisu imale primjedbi te ga i sud prihvatio cijeneći da razumljivim, točno obračunatim i jasno obrazloženim i u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu. Pored toga, iz istog razloga, prema redovnom tijeku stvari ocjenjuje na razini pravne izvjesnosti, uzimajući u obzir usmeni dogovor tužiteljice i VOE (voditeljice kadrovske službe u Primošten hoteli d.o.o.) da bi tužiteljici uz sporazumni raskid ugovora o radu pripala određena otpremnina obračunata isto do 31. kolovoza 2008., a koja je isplaćivana i ostalim radnicima koji su potpisivali sporazumne raskide, a što je uostalom bila u to vrijeme praksa poslodavca Primošten hoteli d.o.o. i to u visini od 1/2 prosječne plaće isplaćene radniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku godinu staža kojeg je odradila kod poslodavca i njegovih prednika prema čl. 123. i 124. Kolektivnog ugovora Primošten Hoteli d.o.o. u iznosu od 8.562,26 EUR utvrđenim vještačenjem, te da ukupna šteta (izmakle koristi) koja je tužiteljici uslijed propusta osiguranice tuženika nastala iznosi od 8.750,44 EUR (188,18 EUR + 8.562,26 EUR) slijedom čega je tuženiku naložio isplatiti tužiteljici navedeni iznos uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 10. lipnja 2016., sukladno čl. 943. ZOO budući da je nesporno da se tužiteljica obratila tuženiku odštetnim zahtjevom od 29. studenoga 2010., koji je tuženik zaprimio 30. studenoga 2010. a tuženik nije tijekom postupka čak ni nakon izvedenog vještačenja platio tužiteljici nesporni dio osigurnine. U preostalom dijelu do zatraženih 30.562,31 EUR, odnosno za daljnji iznos od 21.811,87 EUR tužbeni zahtjev tužiteljice odbio je kao neosnovan.

12. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor tuženika da je za ranijeg poslodavca Primošten hoteli d.o.o. bila zaključena predstečajna nagodba 2013. pa da bi tužiteljica svejedno dobila otkaz te da joj ne bi bila isplaćena otpremnina i plaća, zaključujući kako je za ocjenu osnovanosti zahtjeva mjerodavno ranije stanje, ono iz 2008., da je i iz iskaza svjedokinje VOE utvrđeno da je navedeno društvo išlo u predstečajnu nagodbu zbog dugova dobavljačima, dok su plaće uvijek išle redovito radnicima, te da navedeni postupak nije utjecao na prava radnika, a osim toga, da tuženik te svoje tvrdnje da bi tužiteljica zbog predstečajne nagodbe 2013. bila svejedno dobila otkaz nije dokazao (čl. 221. a ZPP). Također, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je tužba u ovom predmetu podnesena odnosno unutar zastarnog roka iz čl. 230. ZOO budući da je tužba tužiteljice iz radnog spora odbačena rješenjem Općinskog suda u Šibenik posl. broj P-2124/08 od 29. rujna 2009., a tužba u ovom predmetu podnesena je 28. rujna 2011.

13. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. –dalje: ZPP) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj: 70/19.) i na pravilnu primjenu materijalnog prava na temelju čl. 365. st.2. ZPP, ovaj sud nalazi da u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao i pri njezinu donošenju, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Osim toga nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuju žalitelji a ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, o odlučnim činjenicama nema proturječnosti između onoga što se navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, razlozi presude su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

14. Osim toga, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik navodeći da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da tužiteljica nije niti dokazala kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu odnosno da nije dokazala samu štetu (izmaklu dobit) kao ni uzročno-posljedičnu vezu te da je upravo propust osiguranika tuženika prouzročio za tužiteljicu štetu koju potražuje ovom tužbom. Naime, prvostupanjski sud je ovlašten na temelju odredbe čl. 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom čl. 8. ZPP jer je sud prvog stupnja u svemu savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano zaključio o dokazanim odlučnim činjenicama, a svoje slobodno uvjerenje o izvedenim dokazima opravdao je uvjerljivim i logičnim razlozima koje zbog toga podržava i ovaj sud.

15. Također prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

16. Odredbom čl. 1045. ZOO propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

16.1. U Zakonu o obveznim odnosima kao općem propisu koji uređuje materiju odgovornosti za štetu nisu nabrojene opće pretpostavke odgovornosti za štetu. U pravnoj se teoriji kao opće pretpostavke odgovornosti za štetu navode: 1. subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu; 2. štetna radnja štetnika; 3. šteta; 4. uzročna veza i 5. protupravnost. Za postanak obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da se kumulativno ispune te pretpostavke.

16.2. Zakonom o odvjetništvu („Narodne novine“ broj: 99/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11., 126/21.) odredbom čl. 33. st.1. propisano je da za pruženu pravnu pomoć strankama odvjetnici u odvjetničkim društvima odgovaraju po općim pravilima o odgovornosti za štetu.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda drugog stupnja pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu tužiteljici jer je u postupku utvrđeno postojanje ugovora o nalogu između tužiteljice i odvjetnice Milene Hahn, pravodobnost sklapanja ugovora o nalogu i dostava dostatne dokumentacije za pokretanje radnog spora, činjenica da bi tužiteljica bila uspjela u navedenom radnom sporu da je osiguranica tuženika odvjetnica Milena Hahn pravovremeno podnijela tužbu protiv poslodavca jer je odluka o izvanrednom otkazu zbog nepoštivanje zakonom propisane procedure (čl. 152. st 4. ZOR) i onemogućavanje radničkom vijeću (sindikalnom povjereniku) da se u zakonom propisanom roku očituje na namjeravanu odluku o otkazu, ništava sukladno čl. 152. st.11. ZOR. S tim u vezi, prvostupanjski sud je, na temelju iskaza tužiteljice i svjedoka VOE pravilno utvrdio da bi tužiteljica, da nije bila spriječena donošenjem nezakonite odluke o otkazu bila radila do kraja sezone 2008. i ostvarila plaću te da bi joj uz dogovoreni sporazumni raskid ugovora o radu pripala otpremnina koja je u to vrijeme isplaćivana i ostalim radnicima koji su dobrovoljno prihvatili prestanak ugovora o radu, na što ih je pozivao i poticao sam poslodavac u cilju smanjenja broja stalno zaposlenih radnika, s time što su se sporazumni raskidi prikazivali kao poslovno uvjetovani otkaz upravo radi omogućavanja radnicima ostvarivanje prava na otpremninu kao i prava prijave na burzu rada (iskaz VOE) te da je upravo štetnom radnjom osiguranice tuženika (nepravovremenim podnošenjem tužbe u predmetu P-2724/08) tužiteljica onemogućena u ostvarivanju svojih legitimnih očekivanja – namjere stjecanja koristi u vidu prava na isplatu naknade plaće od dana nezakonitog otkaza do kraja sezone kada bi joj radni odnos ionako prestao sporazumom uz dogovorenu isplatu otpremnine, a čime joj je prouzročena šteta (čl. 1046. ZOO) u vidu izmakle koristi u smislu čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO koju joj je dužan nadoknaditi tuženik kao osiguravatelj odvjetnice Milene Hahn.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika da je pravo na otpremninu prema čl. 125. Kolektivnog ugovora propisano samo kada poslodavac otkazuje ugovor o radu pa da postoji proturječnost između utvrđenja prvostupanjskog suda kako bi tužiteljica sporazumno raskinula ugovor o radu te da bi unatoč tomu ostvarila otpremninu, nisu osnovani. Naime, nije sporno da je pravo na otpremninu prema čl. 125. Kolektivnog ugovora propisano samo kada poslodavac otkazuje ugovor o radu, međutim, u postupku je iz iskaza tužiteljice i svjedokinje VOE, koja je 2008. bila voditelj kadrovske službe u Primošten hotelu d.o.o., nedvojbeno utvrđeno da je poslodavac Primošten hotel d.o.o. imao namjeru smanjiti broj stalno zaposlenih radnika pa je stoga pozvao zainteresirane radnike koji su bili spremni raskinuti ugovor o radu uz plaćanje određene otpremnine, na koji se poziv početkom sezone 2008. javila i tužiteljica te da je uvijek bilo riječ o sporazumno dogovorenim raskidima ugovorima o radu, koji su se prikazivalo kao poslovno uvjetovani otkaz kako bi radnici imali pravo prijaviti se na burzu i ostvarili pravo na otpremninu.

19. Neosnovano tuženik prigovara visini dosuđene otpremnine navodeći da se visina otpremnine dogovarala s upravom firme, a da tužiteljica i sama navodi kako nije dobila informacije o iznosu otpremnine. Naime, visina otpremnine tužiteljice u iznosu od 8.562,26 EUR utvrđena je vještačenjem, sukladno čl. 123. i 124. Kolektivnog ugovora Primošten Hoteli d.o.o. u visini od 1/2 prosječne plaće isplaćene tužiteljici u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku godinu staža tužiteljice koju je tužiteljica odradila kod poslodavca i njegovih prednika (punih 26 godina). Dakle, radi se o minimalnom iznosu otpremnine koji bi tužiteljici pripadao prema Kolektivnom ugovoru i koji bi bila ostvarila da nije bilo štetne radnje osiguranice tuženika, pa kako tuženik na matematički obračun iznosa otpremnine nije imao primjedbi, to su njegovi žalbeni navodi i u tom dijelu neosnovani.

20. Neosnovano tuženik osporava tijek zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos štete.

20.1. Naime, odredbom čl. 943. st.1. ZOO propisano je da kada se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osiguraninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući od dana kad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Odredbom st. 2. propisano je da ako je za utvrđenje postojanje osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno ustanoviti vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osiguraninu određenu ugovorom u roku od 30 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan. Prema stavku 4. istog članka, ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u rokovima ovog članka, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.

20.2. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da isplata osigurnine u smislu odredbe čl. 943. ZOO ne predstavlja naknadu štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu, već se radi o svoti koju je tuženik dužan platiti u ispunjenju svoje ugovorne obveze iz ugovora o dobrovoljnom osiguranju. Budući da je nesporno da se tužiteljica obratila tuženiku odštetnim zahtjevom od 29. studenoga 2010., koji je tuženik zaprimio 30. studenoga 2010., kao i da tuženik nije tijekom postupka čak ni nakon provedenog vještačenja platio tužiteljici niti nesporni dio osiguranine, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 943. ZOO kada je tuženiku naložio na dosuđeni iznos štete (neostvarene) izmakle koristi od 8.750,44 EUR isplatiti zakonske zatezne kamate prema zahtjevu tužiteljice (iz podneska od 9. lipnja 2026., str.289 spisa) od 10. lipnja 2016. pri čemu se pravilno pozvao i na shvaćanje VSRH izraženo u odlukama Rev 424/23 od 7. studenoga 2023., Rev 1244/21 od 10. studenoga 2021. i Rev 692/21 od 12. rujna 2023. i dr.

20.3. Pri tome, u odnosu na žalbene navod tuženika da je visina štete utvrđena tek donošenjem prvostupanjske presude navesti je da u konkretnom slučaju nije odlučno to što je visina obveze tuženika utvrđena u sudskom postupku jer ju je tuženik već ranije trebao utvrditi. Naime, odredba čl. 943. st.4. ZOO je kogentna odredba, osiguratelj je obvezan aktivno pristupiti svakom pojedinom prijavljenom slučaju te prikupiti sve podatke kako bi mogao zaključiti postoji li pravo osiguranika na isplatu, i u kojoj svoti, ili ne. Ako osiguranik pogrešno utvrdi da nije dužan isplatiti osiguraninu, pa se u postupku utvrdi da je bio dužan, on mora svakako platiti zatezne kamate.

21. Stoga, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje tuženik u žalbi kao ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkom I izreke.

22. Žalbeni navodi tužiteljice da u predmetnom postupku nije došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva na način koji bi se trebao smatrati povlačenjem tužbe, već da je tužiteljica nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja podneskom od 09. lipnja 2025. „uredila“ tužbeni zahtjev, pa da je sud bio dužan odlučiti o tom zahtjevu, nisu osnovani.

22.1. Naime, prvostupanjski sud je u točki 3. obrazloženja presude pravilno utvrdio da je inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužiteljica tražila naknadu štete zbog propusta u zastupanju osiguranika tuženika u iznosu od 33.180,70 EUR s pripadajućim kamatama; da je podneskom od 7. listopada 2016. tražila naknadu štete 30.562,31 EUR s određenim mjesečno specificiranim kamatama; da je potom podneskom od 1. ožujka 2019. tražila naknadu štete od 29.639,37 EUR s određenim mjesečno specificiranim kamatama te da je konačno na ročištu od 23. rujna 2019. tužiteljica ostala kod zahtjeva specificiranog podneskom od 7. listopada 2016. (ranijeg zahtjeva), čemu se tuženik nije protivio, već se upustio u raspravljanje. Kako je podneskom od 9. lipnja 2025. tužiteljica tražila naknadu štete u iznosu od 12.369,11 EUR s kamatama od 2. lipnja 2016., dakle smanjila je tužbeni zahtjev kojoj se dispoziciji tuženik podneskom od 9. listopada 2023. pravovremeno protivio, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Naime, takvo je shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela VSRH od 26. travnja 2021. Broj: Su-IV-16/2021-8, pa je suprotno tumačenje tužiteljice da se radi tek o „uređenju“ tužbenog zahtjeva neosnovano.

23. Budući se tuženik pravovremeno protivio djelomičnom povlačenju tužbe, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je meritorno odlučio o zahtjevu tužiteljice iz podneska od 7. listopada 2016. Time nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st.2. toč.12. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužiteljica jer je prvostupanjski sud pobijanom presudom odlučio upravo u granicama postavljenog zahtjeva (čl. 2. st.1. ZPP).

24. Neosnovano tužiteljica navodi da joj je trebalo priznati u cijelosti zatraženi iznos od 12.369,11 EUR koji predstavlja zbir iznos neto plaća tužiteljice od otkaza do umirovljenja 2. lipnja 2016. te da taj iznos predstavlja stvarnu štetu na strani tužiteljice.

24.1. Naime, vještak financijske struke je u nalazu i mišljenju sačinio dvije varijante izračuna izgubljene zarade tužiteljice. Prema prvoj varijanti vještak je izračunao izgubljenu zaradu koju bi tužiteljica ostvarivala radom kod poslodavca da nije bilo odluke o otkazu do umirovljenja 2. lipnja 2016. na temelju prosječnih neto plaća tužiteljice isplaćenih u tromjesečnom razdoblju koje je prethodilo mjesecu otkaza Ugovora o radu i umanjenih za isplaćene naknade za nezaposlenost, a koja bi iznosila 20.931,48 EUR neto. Prema drugoj varijanti vještak je izračunao pretpostavljenu otpremninu koja bi pripadala tužiteljici da je pristala na sporazumni raskid Ugovora o radu krajem sezone 2008. a koja bi iznosila bi 8.562,26 EUR. Vještak je dalje, umanjenjem pretpostavljene otpremnine od 8.562,26 EUR od iznosa izgubljene zarada tužiteljice od otkaza do odlaska u mirovinu obračunatu u visini 20.931,48 EUR izračunao razliku koja bi iznosila 12.369,11 EUR. Međutim, tužiteljica u ovom postupku niti ne tvrdi da joj je isplaćena otpremnina te da bi unatoč tome bila nastavila raditi do umirovljenja, pa stoga takav obračun izgubljene dobiti u iznosu od 12.369,11 EUR u konkretnom slučaju nije prihvatljiv. Naprotiv, prvostupanjski sud je pravilno na temelju iskaza tužiteljice i svjedoka utvrdio da bi prema redovnom tijeku stvari krajem sezone 2008. tužiteljici radni odnos prestao sporazumnim raskidom uz dogovorenu isplatu otpremnine, pa kako je pretpostavljena otpremnina obračunata u skladu s čl. 123. i 124. Kolektivnog ugovora u iznosu od 8.562,26 EUR koji obračun tužiteljica nije osporavala to su neosnovani njezini žalbeni navodi da joj je na ime naknade štete trebalo priznati iznos od 12.369,11 EUR kao zbroj iznosa neto plaća tužiteljice od otkaza do 02. lipnja 2016.

25. Međutim, u pravu je tužiteljica kada navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da kraj turističke sezone nastupa krajem kolovoza te da bi već tada tužiteljici prestao radni odnos, jer i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, kraj turističke sezone na obali i u primorskim mjestima kao što je [adresa] (mjesto rada tužiteljice) nastupa s zadnjim danom listopada, pa je stoga osnovano za očekivati da bi tužiteljica bila radila do kraja sezone te da bi s koncem listopada 2008. bila dogovorno, u sporazumu s poslodavcem, raskinula radni odnos uz isplatu otpremnine (što bi bilo prikazano kao poslovno uvjetovani otkaz) pa je tužiteljici osim za dio kolovoza (od otkaza do 31. kolovoza 2008.) u iznosu od 188,18 EUR valjalo priznati i daljnji iznos naknade štete u visini naknade plaće za rujan i listopad 2008. koja prema nalazu vještaka iznosi 1.317,28 EUR (658,64 EUR za rujan 2008. i 658,64 EUR za listopad 2008.).

26. Stoga je primjenom čl. 373.toč.3. ZPP djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice pobijanu presudu u točki II izreke valjalo djelomično preinačiti te tuženiku naložiti da tužiteljici isplati daljnji iznos od 1.317,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 10. lipnja 2016. do isplate a u preostalom dijelu pobijanom dijelu kojem je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 2.301,39 EUR žalbu tužiteljice odbiti i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. ZPP.

27. Djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude došlo je do promjene uspjeha stranaka u sporu stranaka pa je slijedom toga valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka, prema čl. 166. st.2. ZPP.

27.1. Tužiteljičinih uspjeh, sagledavajući ga u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, iznosi 66,50% (100% u odnosu na osnovu, a 33% u odnosu na visinu jer je tužiteljici priznato 10.067,72 EUR a budući se tužitelj usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe uspjeh tužiteljice valja računati u odnosu na zatraženih 30.562,31 EUR), čime je uspjeh protivne strane 33,50% pa je sukladno čl. 154. st.2. ZPP tuženik dužan tužiteljici platiti 33% parničnih troškova.

27.2. Pobijanom odlukom tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i trošak pristojbe u ukupnom iznosu od 12.503,26 EUR pa tužiteljici pripada 33% tog iznosa ili 4.126,08 EUR. Pored toga, tužiteljici pripada neophodni trošak financijskog vještačenja u cjelokupnom iznosu od 500,00 EUR tako da ukupni parnični troškovi tužiteljice iznose 4.626,08 EUR, kojega joj je dužan naknaditi tuženik sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude.

27.3. Budući je prvostupanjskom presudom tuženiku naloženo nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.075,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. travnja 2026. pa do isplate to je žalbu tuženika koji pobija odluku o trošku samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari valjalo i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu i potvrditi odluku o trošku sadržanu pod točkom III prvostupanjske presude (čl. 380.toč2. ZPP) te djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačiti odbijajući dio odluke o trošku te tuženiku naložiti da tužiteljici naknadi daljnji iznos od 550,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. travnja 2026. pa do isplate (čl. 380.toč.3. ZPP).

28. Tužiteljica je sa žalbom uspjela u omjeru od 36,40 % (pobijani iznos 3.618,67 EUR-uspjela sa 1.317,28 EUR) u kojem joj je postotku tuženik dužan naknaditi troškove žalbenog postupka.

28.1. Tužiteljici je priznat troška sastavljanja žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 EUR uvećano za PDV 25% (Tar.br.10. t. 1. i Tbr.46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) što ukupno iznosi 312,50 EUR. Pripada joj 36,40% toga iznosa slijedom čega je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 113,75 EUR.

29. Zahtjev tuženik za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan budući tuženik sa žalbom nije uspio (čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st.1. ZPP).

Pula - Pola, 23. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković