Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4051/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Roman Bihar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Večernji list d.o.o., Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB: 92276133102, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Ladan, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3281/2018- 36 od 20. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 23. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Večernji list d.o.o. kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 3281/2018-36 od 20. lipnja 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.000,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 22. listopada 2018. do isplate, te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 394,08 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 20. lipnja 2024. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3281/2018-36 od 20. lipnja 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju preko iznosa od 1.000,00 eura do iznosa od 2.700,00 eura (iznos od 1.700,00 eura), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 22. listopada 2018. do isplate, te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka preko iznosa od 394,08 eura do iznosa od 1.037,04 eura (iznos od 642,96 eura), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 20. lipnja 2024. do isplate, te se sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja EO u iznosu od 1.700,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 22. listopada 2018. do isplate.

2. Odbija se zahtjev tužitelja EO za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 642,96 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 20. lipnja 2024. do isplate.

III. Nalaže se tužitelju EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tuženiku Večernji list d.o.o., Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB: 92276133102, trošak žalbenog postupka u iznosu od 174,38 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Večernji list d.o.o. za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 306,87 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Večernji list d.o.o., OIB 92276133102, da tužitelju EO, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.700,00 eura sa zateznom kamatom od 22. listopada 2018. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 1.037,04 eura sa zateznom kamatom od 20. lipnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se ostali dio zahtjeva u iznosu od 2.610,00 eura."

2. Protiv točke I. prvostupanjske presude (u cijelosti), žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tj. zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje u tekstu: ZPP). Tuženik predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu kao nedopuštenu te obvezati tužitelja da nadoknadi troškove parničnog postupka tuženiku. Tuženik podredno predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da nadoknadi troškove parničnog postupka tuženiku. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 481,25 eura, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 281,25 eura i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 200,00 eura.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Tuženik posebice upire na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP -a, točnije ističe kako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti. Međutim, takav žalbeni navod tuženika nije osnovan, a što će se detaljno obrazložiti u nastavku ove presude.

5.2. Nije sporno da je tužitelj, prije pokretanja postupka, uputio tuženiku (kao nakladniku) zahtjev za objavljivanje ispravka sporne informacije (list 5-7 spisa). Međutim, navedeni zahtjev nije potpisan od strane tužitelja (ili barem njegovog punomoćnika). Prema tumačenju tuženika, nedostatak potpisa na zahtjevu je od utjecaja na valjanost zahtjeva. Slijedom navedenog, kako tužitelj nije podnio valjani zahtjev za objavljivanje ispravka sporne informacije, time nije ispunio procesnu pretpostavku iz članka 22. stavka 2. Zakona o medijima (Narodne novine broj: 59/2004, 84/2011, 81/2013, dalje u tekstu: ZM), radi čega je bilo potrebno odbaciti tužbu kao nedopuštenu.

5.3. Zakon o medijima razlikuje zahtjev za objavljivanje ispravka sporne informacije upućen nakladniku (čl. 22. st. 2. ZM-a) te zahtjev objavljivanje ispravka sporne informacije upućen glavnom uredniku (čl. 40. ZM-a).

5.4. Sukladno čl. 22. st. 2. ZM-a, pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

5.5. Sukladno čl. 40. st. 1., 2. i 3. ZM-a:

(1) Svatko ima pravo od glavnog urednika zahtijevati da bez naknade objavi ispravak objavljene informacije kojom su bila povrijeđena njegova prava ili interesi. Pravo na ispravak imaju i pravne osobe i druge organizacije i tijela, ako su informacijom bila povrijeđena njihova prava i interesi. Svrha ispravaka je ispravljanje netočne ili nepotpune informacije.

(2) Objava ispravka može se zahtijevati u roku od 30 dana od objave informacije. (3) Zahtjev za ispravak podnosi se glavnom uredniku u pisanoj formi. Zahtjev mora biti obrazložen i potpisan od strane podnositelja, te sadržavati sve potrebne podatke o podnositelju i njegovoj adresi.

5.6. Odredbama Zakona o medijima, zahtjev upućen nakladniku, nije ni na koji način normiran (u odnosu na modalitete njegovog podnošenja – postupak, rok, sadržajne potrepštine i sl.), niti je navedenim Zakonom propisano da se na zahtjev nakladniku „shodno“ primjenjuju i odredbe o zahtjevu za objavu ispravka koji se podnosi glavnom uredniku odnosno Zakonom o medijima nisu propisani uvjeti za kakvoću zahtjeva poslanog nakladniku (isto stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-1975/2017-2 od 7. srpnja 2020.)

5.7. Dakle, zahtjev upućen nakladniku i zahtjev upućen glavnom uredniku valja sadržajno razlikovati, pri čemu valja istaknuti da potpis podnositelja na zahtjevu upućenom nakladniku nije zakonom propisan kao uvjet valjanosti takvog zahtjeva. Kako je nesporno da je tuženik u svojstvu nakladnika, a ne glavnog urednika, nedostatak potpisa na zahtjevu upućenom tuženiku nije od utjecaja na valjanost istoga.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

7. Naposljetku, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a time što je nije saslušao MO i BO, tj. time nije oduzeta mogućnost tuženiku da raspravlja pred sudom. Odbijanje prijedloga za saslušanje svjedoka može predstavljati bitnu povredu parničnog postupka samo ako je taj dokaz od odlučujućeg značaja za utvrđenje činjeničnog stanja. U konkretnom predmetu, činjenično stanje je dovoljno raspravljeno i utvrđeno te nije bilo potrebe da se saslušaju navedeni svjedoci.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.310,00 eura (40.000,00 kuna), zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva za ispravak sporne informacije upućenog tuženiku (22. listopada 2018.) do isplate.

8.1. Utuženi iznos predstavlja naknadu neimovinske štete zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva tužitelja te prouzročenih duševnih boli tužitelju (povreda prava osobnosti), koja šteta je nastala tužitelju kada je tuženik (nakladnik), dana 3. listopada 2018., objavio novinski članak u dnevnom listu (novinama) "Večernji list" pod naslovom "Je li EO 2011. spriječio istragu elitne prostitucije?"

8.2. Prema tvrdnjama tužitelja, navedeni novinski članak sadržava neistinite i štetne informacije koje prikazuju tužitelja u negativnom svjetlu.

8.3. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 2.700,00 eura, a da nije osnovan u iznosu od 2.610,00 eura.

9. Prvostupanjski sud je, uvidom u članak "Je li EO 2011. spriječio istragu elitne prostitucije?" (list 14-15 spisa) utvrdio je da se u istome navode , sljedeće sporne informacije:

"EO, potpredsjednik Sabora i drugi čovjek HDZ-a, prije sedam godina omeo je istragu o elitnoj prostituciji dojavivši osobama koje su bile pod istragom, da ih se tajno prati i prisluškuje."

"U to vrijeme Brkićevo ime pojavilo se na marginama te priče, i to samo u medijima koji su vrlo oprezno nagađali o tome da je on bio osoba koja je ZO i ostalima dojavila da su pod tajnim mjerama"

"Sedam godina kasnije Nacional objavljuje detaljnu priču o tom događaju, uz navode da je Brkićeva uloga zataškana uz pomoć KO, tadašnjeg ministra policije".

10. Nije sporno da je tužitelj, u vrijeme objave spornog članka, obavljao visoke političke funkcije, i to: funkciju potpredsjednika Hrvatskog sabora i funkciju potpredsjednika vladajuće stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

11. Nadalje, nije sporno da je 2011. godine te 2018. godine provedena istraga radi utvrđivanja je li tužitelj odavao tajne informacije osobama protiv kojih se vodila istraga o lancu elitne prostitucije, kako je to iskazao i sam tužitelj (list 38-40 spisa).

12. Prvostupanjski sud je utvrdio, uvidom u priopćenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 4. travnja 2019. (list 32 spisa), da je:

- općinska državna odvjetnica u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, dana 3. listopada 2018., donijela odluku o obnavljanju spisa protiv nepoznatog počinitelja kaznenog djela odavanja službene tajne iz čl. 351. Kaznenog zakona/1997.

- da, nakon svih pribavljenih dokaza i analize svih prikupljenih činjenica i podataka, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu niti za jednu osobu , pa tako ni za osobe čija su imena u javnosti dovođena u vezu s ovim predmetom, nije utvrdilo osnovanu sumnju da bi počinila kazneno djelo odavanja službene tajne iz čl. 351. Kaznenog zakona/1997.

13. Uzevši u obzir sve navedeno, ovaj sud drugog stupnja prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da sporni članak snažno implicira da je tužitelj omeo istragu o elitnoj prostituciji. Naime, uvodni dio članka nije nimalo neutralan te započinje sa sljedećom rečenicom:

"EO, potpredsjednik Sabora i drugi čovjek HDZ-a, prije sedam godina omeo je istragu o elitnoj prostituciji dojavivši osobama koje su bile pod istragom, da ih se tajno prati i prisluškuje."

13.1. Dakle, u uvodnom dijelu spornog članka se iznose tvrdnje koje kod prosječnog čitatelja stvaraju dojam da je tužitelj doista sudjelovao u radnjama kojima je istraga o elitnoj prostituciji onemogućena i kompromitirana.

13.2. Tek u nastavku spornog članka se iznose činjenice da se protiv tužitelja vodi istraga radi utvrđenja da je do curenja informacija došlo od strane tužitelja, a da istragu provodi policija i državno odvjetništvo.

13.3. Dakle, analizirajući sporni članak kao cjelinu, ovaj sud drugog stupnja zaključuje da uvodni dijelovi članka podupiru tezu da je tužitelj odgovoran za ometanje istrage o elitnoj prostituciji. Premda je u nastavku članka navedeno da se protiv tužitelja vodi istraga, time nije neutralizirana činjenica da se čitatelju prvenstveno prezentira zaključak o odgovornosti tužitelja. Dakle, informacija o istrazi se pojavljuje sekundarno, nakon što je u uvodnim dijelovima novinskog članka već stvoren dojam o tužiteljevoj umiješanosti u ometanje istrage o elitnoj prostituciji.

13.4. Naime, potrebno je strogo razlikovati samu činjenicu vođenja istrage od zaključka da je određena osoba počinila kazneno djelo ili drugu protupravnu radnju . Dakle, okolnost da je protiv tužitelja vođena istraga nije mogla predstavljati dostatnu činjeničnu osnovu da se on prikaže kao osoba koja je doista omeo istragu o elitnoj prostituciji. Naime, vođenje istrage ne predstavlja dokaz da je osoba počinila radnje koje su predmet istraživanja.

13.5. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, u konkretnom novinskom članku nije se na jasan i nedvosmislen način razgraničila činjenica vođenja istrage od pitanja stvarne odgovornosti tužitelja, već je kroz strukturu i način prezentacije članka stvoren dojam da je tužitelj počinio kazneno djelo odavanja službene tajne . Time javnost nije bila obaviještena na neutralan i objektivan način, nego na način koji je pogodovao stvaranju percepcije o tužiteljevoj odgovornosti premda ista nije bila utvrđena.

14. Tuženik u žalbi ističe da je, u konkretnom predmetu, oslobođen odgovornosti za štetu, sukladno čl. 21. st. 4. alineji 3. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj: 59/2004, 84/2011, 81/2013, dalje u tekstu: ZM) prema kojem nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.

15. Ovaj sud se slaže sa žalbenim navodima tuženika da je postojao nesumnjiv interes javnosti da se protiv tužitelja, kao visokog političkog dužnosnika, vodi istraga da je omeo istragu o elitnoj prostituciji. Međutim, postojanje javnog interesa ne oslobađa nakladnika od obveze da informacije prezentira na objektivan i neutralan način. Nakladnik je stoga bio dužan ograditi se od navoda koji bi mogli upućivati da je tužitelj počinio kazneno djelo te čitatelju nedvosmisleno predočiti da se radi isključivo o sumnji počinjenja kaznenog djela, radi čega se vodi odgovarajuća istraga. Dakle, potrebno je jasno naglasiti da sama činjenica vođenja istrage ne predstavlja dokaz kaznenopravne odgovornosti osobe na koju se istraga odnosi, a što je tuženik propustio uraditi.

16. Nadalje, ne može se zauzeti stav da je riječ o točnim činjenicama ili o činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, budući da je kasnije utvrđeno kako ne postoji osnovana sumnja da je tužitelj počinio kazneno djelo odavanja službene tajne iz čl. 351. Kaznenog zakona/1997, kako to proizlazi iz priopćenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 4. travnja 2019. (list 32 spisa).

17. Naposljetku, činjenica da su informacije o tužiteljevoj umiješanosti u ometanje istrage o elitnoj prostituciji preuzeti od drugog medija (Nacional) ne ekskulpira tuženika od odgovornosti za štetu. Naime, svaki nakladnik ima obvezu preispitivati sadržaj onoga što objavljuje, čak i kada informaciju preuzima iz drugih medija. Dakle, svaki nakladnik mora postupati s dužnom profesionalnom pažnjom prilikom objave određenih informacija, a ne samo nekritički prenositi tuđe vijesti.

18. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da ne postoji uzročno -posljedična veza između objave spornog članka i povrede časti, ugleda i dostojanstva tužitelja. Naime, članak je kod prosječnog čitatelja stvorio dojam da je tužitelj odgovoran za ometanje istrage o elitnoj prostituciji, iako za takav zaključak nije postojala činjenična osnova. Još jednom se napominje kako se činjenica provođenja istrage ne može nikako izjednačiti s utvrđenjem odgovornosti osobe na koju se istraga odnosi. Dakle, vođenje istrage ne predstavlja dokaz da je osoba počinila radnje koje su predmet istraživanja. Kako tuženik nije na dovoljan način razgraničio činjenicu vođenja istrage i pitanje stvarne odgovornosti tužitelja, tužitelj je u javnosti doveden u vezu s teškim i društveno neprihvatljivim postupanjem, budući da je prikazan kao osoba koja odaje tajne informacije drugim osobama, iako njegova odgovornost za takvo postupanje nije bila utvrđena. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da je izjednačavanje činjenice provođenja istrage i odgovornosti tužitelja nedvojbeno povrijedilo njegov čast i ugled.

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud drugog stupnja smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik, objavom spornog novinskog članka, povrijedio tužiteljevo pravo na čast, ugled, dostojanstvo i duševno zdravlje, radi čega je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju neimovinsku štetu koju je prouzročio tužitelju povredom njegovih prava osobnosti.

20. Sukladno čl. 21. st. 1. ZM-a, nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom, a sukladno čl. 22. st. 1. ZM-a nematerijalna šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

21. Člankom 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

22. Člankom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

23. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 2.700,00 eura. Međutim, ovaj sud drugog stupnja smatra da je takva naknada, uzevši u obzir sve okolnosti slučaja, previsoko određena te da, tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 1.000,00 eura.

24. Dakle, prilikom odlučivanja o visini pravične naknade, ovaj sud drugog stupnja je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja.

24.1. S jedne strane, objavom članka povrijeđeno je pravo tužitelja na čast i ugled jer je prezentacijom sadržaja članka kod prosječnog čitatelja stvoren dojam o tužiteljevoj odgovornosti za protupravne radnje, dok se protiv tužitelja isključivo vodila istraga, a činjenica provođenja istrage se ne može nikako izjednačiti s utvrđenjem odgovornosti osobe na koju se istraga odnosi. Kasnije je utvrđeno da ne postoji osnovana sumnja da je tužitelj počinio kazneno djelo odavanja službene tajne iz čl. 351. Kaznenog zakona/1997, a što potkrjepljuje činjenicu da se tuženik morao suzdržati od bilo kakvih navoda koji upućuju na utvrđenu odgovornost tuženika, već je bio dužan isticati da provođenje istrage ne predstavlja dokaz da je osoba počinila radnje koje su predmet istraživanja.

24.2. S druge strane, predmetna tema je bila od nesumnjivog javnog interesa jer se odnosila na osobu koja obnaša istaknute političke funkcije. Ovaj sud drugog stupnja smatra da je tuženik itekako mogao izvještavati javnost o činjenici da se protiv tužitelja vodi istraga o ometanju istrage o elitnoj prostituciji, samo je takvo izvještavanje moralo biti učinjeno na neutralan i objektivan način, bez iznošenja bilo kakvih navoda da je tužitelj odgovoran za protupravne radnje koje mu se stavljaju na teret.

24.3. Naposljetku, ovaj sud drugog stupnja također ima u vidu da je tužitelj javna osoba koja mora trpjeti viši stupanj medijskog interesa od privatnih osoba. Navedene okolnosti ne isključuju odgovornost tuženika za povredu prava osobnosti, ali su od utjecaja na opseg pretrpljene neimovinske štete i visinu pravične novčane naknade.

25. Ovaj sud drugog stupnja smatra da bi, u konkretnom predmetu, tužitelju bilo primjerenije bilo dosuditi pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 1.000,00 eura. Dosuđivanjem naknade u tom iznosu pruža se satisfakcija tužitelju zbog povrede prava osobnosti, ali se uzima u obzir da je tužitelj javna osoba koja mora trpjeti pojačan interes medija. Također se uzima u obzir da je predmetna tema bila od nesumnjivog javnog interesa, ali je tuženik temu od javnog interesa propustio prikazati na objektivan i neutralan način.

26. Slijedom svega navedenog, valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju, na ime neimovinske štete, isplati iznos od 1.000,00 eura. Budući da je sud prvog stupnja, na ime neimovinske štete, dosudio tužitelju iznos od 2.700,00 eura, potrebno je odbiti dio tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku iznosa od 2.700,00 eura i iznosa od 1.000,00 eura, tj. iznos od 1.700,00 eura.

27. Kako je u drugostupanjskom postupku preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u dodatnom iznosu od 1.700,00 eura, valjalo je na drugačiji način odlučiti o troškovima postupka, budući da je došlo do izmjene uspjeha stranaka u sporu.

28. Kada se promatra cjelokupni tužbeni zahtjev u iznosu od 5.310,00 eura, tužbeni zahtjev je osnovan u iznosu od 1.000,00 eura, a nije osnovan u iznosu od 4.310,00 eura. Naime, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 2.610,00 eura, a ovaj sud drugog stupnja je dodatno odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 1.700,00 eura.

29. Prilikom donošenja odluke o troškovima, a budući da su parnične stranke djelomično uspjele u parnici, potrebno je utvrditi postotak uspjeha stranaka u postupku, pri čemu se razmatra i uspjeh u osnovi i u visini tužbenog zahtjeva (kvalitativan i kvantitativan uspjeh), sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a.

29.1. Tužitelj je uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti (100%), budući da je tuženik prouzročio štetu tužitelju objavom netočne informacije. Kako je tužbeni zahtjev osnovan u iznosu 1.000,00 eura, a nije osnovan u iznosu od 4.310,00 eura, tužitelj je s visinom uspio u sporu s 19%, a tuženik s 81%.

29.2. Konačni uspjeh stranaka u sporu je taj da je tužitelj uspio s 59,5%, a tuženik s 40,5%. Primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, kada se uspjeh tužitelja oduzme s uspjehom tuženika (59,5%-40,5% = 19%), tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 19%.

29.3. Prvostupanjski sud je priznao kao osnovan sljedeći trošak tužitelja: trošak odvjetničkih radnji punomoćnika tužitelja u iznosu od 1.875,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 99,54 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 99,54 eura.

29.4. Pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 19 %, a pri čemu je potrebno razmjerno sniziti odvjetnički trošak i trošak sudskih pristojbi. Dakle, odvjetnički trošak u iznosu od 1.875,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 99,54 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 99,54 eura, tj. trošak u ukupnom iznosu od 2.074,08 eura je potrebno razmjerno sniziti te priznati 19% od tog iznosa. Razmjernim snižavanjem dobije se iznos od 394,08 eura (2.074,08 x 0,19 = 394,08 EUR). Dakle, tuženik je u obvezi nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 394,08 eura te je u tom dijelu potrebno potvrditi prvostupanjsku presudu.

29.5. Prvostupanjski sud je tužitelju dosudio trošak u iznosu od 1.037,04 eura, dok ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da tužitelj ima pravo na trošak u iznosu od 394,08 eura. Slijedom navedenog, potrebno je odbiti dio zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka koji predstavlja razliku iznosa od 1.037,04 eura i iznosa od 394,08 eura, tj. iznos od 642,96 eura.

30. Slijedom svega navedenoga, valjalo je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP -a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude, dok je valjalo, primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. stavku 1. i 2. izreke drugostupanjske presude.

31. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tuženik je pobijao dosuđeni iznos od 2.700,00 eura te je djelomično uspio sa žalbom, a radi čega je preinačena odluka o glavnoj stvari na način da je tužbeni zahtjev odbijen u iznosu od 1.700,00 eura. Kada se pobijani dio i dio u kojem je tuženik uspio sa žalbom stave u omjer, proizlazi da je tuženik sa žalbom uspio u omjeru od 62%. Tuženik potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 225,00 eura, zajedno s pripadajućim PDV-om od 25%, sveukupno iznos od 281,25 eura, sukladno Tbr 10.1., Tbr. 46., i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23., dalje: Tarifa). Nadalje, tuženik potražuje i trošak sudske pristojbe na žalbu protiv prvostupanjske presude u iznosu od 200,00 eura. Dakle, tuženik potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 481,25 eura. Međutim, iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik platio sudsku pristojbu u iznosu od 200,00 eura, radi čega mu se takav trošak ne može priznati, budući da tuženik nije dokazao da mu je trošak sudske pristojbe uistinu nastao. Dakle, tuženik osnovano potražuje jedino trošak sastava žalbe u iznosu od 281,25 eura. Međutim, kako je tuženik sa žalbom uspio u omjeru od 62%, primjenom odredaba čl. 154. st 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP -a, tuženik ima pravo na naknadu troška žalbenog postupka u razmjernom iznosu od 174,38 eura (281,25 x 0,62 = 174,38 eura), dok nema pravo na naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 306,87 eura. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. i IV. drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 23. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić