Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2187/2026-2
U I ME R E P U B L I K E H R V A T S KE
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Josipu Grubišiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dubravku Zeljku, odvjetniku u Rovinju, protiv tuženika: 1. DIV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. VIV, [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. MIV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. UIV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. JIV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. SIV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 7. FIV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Sanji Šelebaj-Miličević, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-236/2025-53 od 15. travnja 2026., dana 23. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-236/2025-53 od 15. travnja 2026.
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom odlukom utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 eura te se pod II nalaže tužitelju da naknadi tuženicima trošak sastava žalbe u iznosu 187,50 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjskog rješenja do isplate a pod III se u preostalom dijelu zahtjev tuženih za naknadu parničnog troška iz troškovnika od 11. rujna 2023. godine, u iznosu od 2.800,45 eura, odbija kao neosnovan.
2. Protiv iste odluke žali se tuženik iz žalbenih razloga bitne povrede pravila o postupku i pogrešne primjene materijalnog prava, navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovan postupak.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka u svemu sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti na koje se upire, pa prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ili koju od povreda pravila o postupku na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Ranija odluka ukinuta je iz razloga što sud prvog stupnja u toj fazi postupka pa niti u istoj odluci nije razmatrao niti jedan navedeni razlog važan za opravdavanje određivanja vrijednosti predmeta spora u većem iznosu od onog koji je tužitelj naznačio u tužbi, tako da sud nije dao valjane razloge - vezano uz istaknuti prigovor tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora - za određivanje vrijednosti predmeta spora primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP.
6. U žalbi se navodi kako je sud pogrešno prihvatio vrijednost predmeta spora koji je tužitelj naznačio u tužbi (10.000,00 kn) ne preispitujući vrijednost nekretnine jer za to tuženici nisu dali opravdane razloga. Radi se naime o utvrđenju prava vlasništva parcele od cca 13.000 m2 uz glavnu prometnicu za grad [adresa]. Tako su tuženici smatrali da je vrijednost predmeta spora najmanje 200.000,00 kn (protuvrijednost 33.180,70 eura), a nikako ne 10.000,00 kn (protuvrijednost 1.327,23 eura) kako je to označio tužitelj, a sud neosnovano prihvatio. Dakle, tuženici su dali opravdani razlog zbog kojih je prvostupanjski Sud trebao provjeriti na brz i prikladan način vrijednost predmeta spora, a ne samo jednostrano prihvatiti vrijednost predmeta spora kako ga je naznačio tužitelj, čime je u konačnici pogodovao tužitelju, povrijedivši tako tuženicima pravo na pravično suđenje predviđenom čl. 6. st. 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sud je morao vrijednost predmeta spora korigirati i bez prijedloga protivne strane, a svakako ako tuženici prigovaraju vrijednosti predmeta spora. Zaključno, ako Sud vidi da je vrijednost predmeta spora očigledno prenisko označena (jer ne odgovara ekonomskoj vrijednosti prava koje se traži) ovlašten je sam utvrditi VPS, zatražiti očitovanje stranaka ili izvršiti procjenu po sudskom vještaku, odnosno koristiti procjenu Porezne uprave i dr.), a što je prvostupanjski Sud propustio učiniti. U ovoj pravnoj stvari proveden je i očevid na licu mjesta, pa se Sud mogao i neposrednim opažanjem uvjeriti da se radi o nekretnini svakako veće vrijednosti Stoga sud neosnovano u pobijanoj odluci utvrđuje kako tuženici nisu iznijeli niti jedan razlog zbog kojih je za njih važno pitanje vrijednosti predmeta spora, a niti je Sud po službenoj dužnosti utvrdio postojanje važnih razloga koji opravdavaju veću vrijednost predmeta spora. Naime, očigledno i notorno je da je tuženicima pitanje vrijednosti predmeta spora važno radi prava na naknadu troškova u znatno većem iznosu nego što je to prvostupanjski Sud dosudio.
7. Sud prvog stupnja u pobijanoj odluci međutim pravilno utvrđuje (koja utvrđenja nisu dovedena u pitanje niti navodima žalbe, a u svemu ih prihvaća i ovaj sud) kako u tužbi, kojom je traženo utvrđenje prava vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], označio vrijednost predmeta spora u iznosu 1.327,23 eura, da bi tuženici u pisanom odgovoru na tužbu prigovorili ovako označenoj vrijednosti predmeta spora kao preniskoj, predlažući da se kao vrijednost odredi iznos od barem 33.180,70 eura, a kao razlog tome navode isključivo okolnost tržišne vrijednosti nekretnine. Prema čl. 40. st. 3. ZPP- a kada tužitelj, u slučaju tužbenog zahtjeva koji se ne odnosi na novčanu svotu, očito suviše visoko ili suviše nisko naznači vrijednost predmeta spora u tužbi, tako da se postavlja pitanje stvarne nenadležnosti suda, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja za zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.
8. O prigovoru tuženika sud nije rješenjem odredio vrijednost predmeta spora primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP jer je riječ o deklaratornom zahtjevu koji se ne odnosi na novčanu svotu, pa mjerodavnom treba uzeti onu vrijednost koju je tužitelj naznačio u tužbi ne preispitujući vrijednost nekretnine jer za to razloge opravdane tuženici nisu dali. Okolnost tržišne vrijednosti nekretnine nije sama po sebi pretpostavka za provjeru određivanja vrijednosti predmeta spora u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP, već bi to tek mogla biti situacija ukoliko u tužbi previsoko ili prenisko naznačena vrijednost predmeta dovodi u pitanje stvarnu nadležnosti ili sastav suda, vrstu postupka, ovlaštenje za zastupanje ili pravo na naknadu troškova a ovdje se radi o sporu radi utvrđenja prava vlasništva, odnosno o sporu u kojem se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, pa je pravilno utvrđena kao mjerodavna vrijednost koju je tužitelj u tužbi naznačio, pri čemu tuženi nisu dokazali postojanje drugih okolnosti koje bi utjecale na visinu označene vrijednosti predmeta spora, pri čemu samo pozivanje na važnost ovog pitanja za odluku o troškovima postupka nije od značaja, jer sud je pravilno obrazložio stav o tome da u situaciji kada se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje prava vlasništva, vrijednost predmeta spora nije usko vezana za tržišnu vrijednost utužene nekretnine, niti ista mora odgovarati vrijednosti nekretnine koja je predmet spora, jer takvo što ničim nije propisano.
9. Stoga je prema čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odbiti podnesenu žalbu, potvrditi pobijanu odluku i odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 23. lipnja 2026.
Sudac:
Josip Grubišić
