REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-650/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženog UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB 18736141210, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-1219/2023-13 od 28. ožujka 2024., u sjednici održanoj 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-1219/2023-13 od 28. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

„I. O d b i j a j u s e kao neosnovan tužbeni zahtjevi koji glase:

„I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o operativnom leasingu br. 22157/08 sklopljen dana 20.03.2008. godine između tužiteljice [obrt] u nespecijaliziranim prodavaonicama PLUS Bana [adresa], zastupan po NN, kao Primatelja leasinga i tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Heinzelova 33, kao davatelja leasinga, i to u dijelu u kojem je ugovoreno da su novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate.

II. Utvrđuje se da su ništetni Opći uvjeti tuženika o operativnom leasingu, verzija 02-2008-promjenjiva kamata i to:

Točka 6.1.

„Kalkulacija leasing obroka se temelji na nabavnoj vrijednosti objekta leasinga, odnosno na nabavnoj vrijednosti objekta leasinga u trenutku prihvata ponude od primatelja leasinga, a mijenja se ovisno o: promjeni nabavnih troškova objekta leasinga, tečajnim razlikama, izmjeni ili uvođenju novih pristojbi, taksi, poreza i sl. U odnosu na leasing poslovanje ili objekt leasinga, povećan opseg korištenja ili korišten je u suprotnosti s odredbama ugovora, promjeni refinanciranja davatelja leasinga na tržištu novca.“

Točka 6.10

„Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora o leasingu, ako su iste vezane za stranu valutu, ispunjavaju se plaćanjem u protuvrijednosti u kunama, prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. za tu valutu koja vrijedi na dan plaćanja.“ Točka 7.2.

„…Visina troškova opomena određuje se posebnom odlukom o naknadama davatelja lesinga.“.

III. Nalaže se tuženiku Unicredit Leasing Croatia, Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210 da tužiteljici NN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 4.000,00 EUR/ 30.138,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja do 31. 07.2015. godine po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja krediti odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01.01.2023. godina do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekuće polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 20.03.2008. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Unicredit Leasing Croatia, Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210 da tužiteljici NN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 167,23 EUR/ 1.260,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja od 01.06.2011. do 31. 07.2015. godine teče po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotn ih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja krediti odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01.01.2023. godina do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekuće polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a).“

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova u cijelosti.

III. Nalaže se tužiteljici NN da tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o. naknadi troškove postupka u iznosu od 500 EUR (petsto eura) u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Navodi da je sud zanemario zakonsku regulativu na kojoj tužiteljica temelji tužbu, a to su odredbe članaka 269. do 272. i 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO). Smatra da činjenica što je ugovoren prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d., osnivača društva tuženika, a ne tečaj HNB-a ili neke druge neovisne institucije, ugovornu odredbu ugovora o leasingu i općih uvjeta kojom je ugovorena valutna klauzula čini neodredivom, jer se radi o tečaju koji je ugovoren odlukom tuženika. Budući da rast tečaja u tako enormnim iznosima nije bio uobičajen ni očekivan, ističe da se ne može smatrati da je tuženik, samo zato što je tužiteljica bila obrtnica, bio oslobođen obveze informiranja klijenta o bitnim pitanjima koja utječu na odluku o sklapanju ugovora. Ističe da je sud pogrešno primijenio odredbe ZOO-a koje se odnose na načelo savjesnosti i poštenja, a s tim u vezi i odredbe članaka 269. - 272. ZOO-a, kad je protumačio da to što institucija koja kreira tečaj u spornom ugovornom odnosu ima direktnu (neuobičajeno visoku) korist od takvog ugovaranja, nije od utjecaja i ne utječe na određenost/odredivost činidbe. Prigovara da je sud propustio utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke iz članka 296. stavka 1. ZOO-a. Navodi da je jednostrano određivanje ugovorne obveze u skladu s tečajem vlasnika tuženika protivno članku 4. ZOO-a, jer je neizvjestan i iznos glavnice koju tužitelj ima obvezu vratiti i cijena, te je tuženik primjenom ugovornih odredaba članka 6.1. i 6.10. Općih uvjeta izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice, na cijenu, što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a pa je uslijed takvih ugovornih odredaba došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. U odnosu na odredbu članka 7.2. Općih uvjeta, kojom je ugovorena naknada za plaćanje opomena, ističe da je tuženik kroz cijelo vrijeme trajanja ugovora mogao proizvoljno određivati koliko će iznositi troškovi slanja opomena, bez bilo kakve kontrole druge ugovorne strane, što nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO -a pa osporava zaključak da je navedena odredba jasna i da je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takove odredbe. Navodi da pobijana presuda odstupa od sudske prakse viših sudova u Republici Hrvatskoj pa da je time sud povrijedio ustavna i konvencijska prava tužiteljice na jednakost pred zakonom i pristup sudu. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da se ukine i vrati predmet na ponovni postupak pred drugim sucem pojedincem.

3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je prema odredbi članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o operativnom leasingu broj 22157/08 sklopljenog 20. ožujka 2008. između tužiteljice, kao vlasnice obrta [obrt] nespecijaliziranim prodavaonicama PLUS Bana [adresa], kao primatelja leasinga, i tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Heinzelova 33, kao davatelja leasinga, objektom kojeg je bilo vozilo VW Tiguan 2.0 TDI TRACK 6 FIELD, nabavne vrijednosti 46.840,97 CHF (bez PDV-a), i to u dijelu kojim je ugovoreno da su novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate.

6.1. Tužbom se zahtijeva i utvrđenje ništetnim odredaba Općih uvjeta tuženika o operativnom leasingu, verzija 02-2008-promjenjiva kamata i to: (1) točke 6.1. prema kojoj se kalkulacija leasing obroka temelji na nabavnoj vrijednosti objekta leasinga, odnosno na nabavnoj vrijednosti objekta leasinga u trenutku prihvata ponude od primatelja leasinga, a mijenja se ovisno o: promjeni nabavnih troškova objekta leasinga, tečajnim razlikama, izmjeni ili uvođenju novih pristojbi, taksi, poreza i sl., (2) točke 6.10. prema kojoj se novčane obveze koje proizlaze iz ugovora o leasingu, ako su iste vezane za stranu valutu, ispunjavaju plaćanjem u protuvrijednosti u kunama, prema prodajnom tečaju i (3) točke 7.2. prema kojoj se visina troškova opomena određuje posebnom odlukom o naknadama davatelja leasinga.

6.2. Osim toga, predmet spora su i restitucijski zahtjevi za vraćanje iznosa od 4.000,00 eura sa zateznim kamatama od 20. ožujka 2008. do isplate po osnovi preplaćenoga uslijed promjene tečaja CHF te za vraćanje iznosa od 167,23 eura sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2011. do isplate po osnovi plaćenih troškova opomena.

7. Sud prvog stupnja je odbio tužbene zahtjeve s obrazloženjem, u bitnome, da se radi o trgovačkom ugovoru u smislu članka 14. stavka 2. ZOO-a jer ga je tužiteljica sklopila kao obrtnik pa su prema članku 10. stavku 2. ZOO-a sudionici u obveznom odnosu dužni postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običaja (pažnja dobrog stručnjaka), s time što trgovci prilikom sklapanja trgovačkih ugovora sasvim legitimno postupaju po tržišnim načelima ponude i potražnje te ekonomičnosti i s motivacijom za stjecanjem prihoda. Sud zaključuje da su sporne odredbe sastavljene u skladu s člankom 22. ZOO-a i pri tome su sasvim jasne i razumljive ne samo trgovcima već i svakom prosječnom čovjeku budući da je institut valutne klauzule ne samo odavno zakonom reguliran već je u svakodnevnoj praksi toliko uobičajen da su među fizičkim osobama, prije uvođenja eura kao valute u Republici Hrvatskoj, obveze bile određivane u stranoj valuti, naročito pri ugovorima s duljim trajanjem (npr. ugovorima o zajmu, ugovorima o kupoprodaji s obročnim otplatama i sl.). Prema shvaćanju suda prvog stupnja, tvrdnje o neodređenosti i neodredivosti su očigledno neosnovane budući da se prema članku 22. stavku 2. ZOO-a obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, „ako stranke nisu ugovorile drugi tečaj“", pa u skladu s navedenom odredbom te slobodom uređivanja obveznih odnosa nije bilo nikakve zapreke da stranke ugovore i prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d., pri čemu nije odlučno da je ta banka osnivač tuženika, a odredba o tečaju ne može biti odredivija budući da tečaj svake banke oscilira iz dana u dan pa i tečaj Hrvatske narodne banke. Sud utvrđuje da je rast tečaja CHF poslovni rizik o kojemu je tužiteljica kao trgovac trebala voditi računa te prema članku 2. ZOO-a odlučiti hoće li i kakav ugovor o leasingu sklopiti.

7.1. Prvostupanjski sud navodi da tužiteljica ne obrazlaže tvrdnje o ništetnosti točke

6.1. Općih uvjeta ugovora, a da je sasvim logično da se kalkulacija leasing obroka „temelji na nabavnoj vrijednosti objekta leasinga, odnosno na nabavnoj vrijednosti objekta leasinga u trenutku prihvata ponude od primatelja leasinga, a mijenja se ovisno o: promjeni nabavnih troškova leasinga; tečajnim razlikama; izmjeni ili uvođenju novih javnih pristojbi, taksi, poreza i sl. u odnosu na leasing poslovanje ili objekt leasing; povećan opseg korištenja ili korištenje u suprotnosti s odredbama ugovora; promjeni refinanciranja davatelja leasinga na tržištu novca“, jer se radi o okolnostima na koje ni tuženik nema izravnog utjecaja.

7.2. U odnosu na odredbu točke 7.2. Općih uvjeta, prema kojoj se visina troškova opomene određuje posebnom odlukom o naknadama davatelja leasinga, prvostupanjski sud zaključuje da ta odredba nije protivna bilo kojoj odredbi koja se primjenjuje na trgovačke ugovore te je u skladu s načelom slobode ugovaranja iz članka 2. ZOO-a.

8. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a), ovaj drugostupanjski sud ocijenio je da je donesena presuda u bitnome pravilna i zakonita.

9. Žaliteljica u žalbi određeno ne ukazuje koje je bitne povrede odredaba parničnog postupka počinio sud prvog stupnja. S obzirom na to da u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a, nije ostvaren žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

10. Iz stanja spisa proizlazi da odlučno činjenično stanje među strankama nije sporno.

11. Prvostupanjski sud pravilno ukazuje na to da je Ugovor o financijskom leasingu sklopljen između tužiteljice i tuženika, po svojoj pravnoj naravi, trgovački ugovor iz članka 14. stavka 2. ZOO-a te da je tužiteljica trgovac.

11.1. Stoga je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora morala postupati pažnjom dobrog gospodarstvenika (članak 10. stavak 1. ZOO-a) te prije sklapanja predmetnog ugovora uzeti u obzir sve okolnosti i odredbe ugovora kao i općih uvjeta, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

12. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se na ugovore o leasingu primjenjuje i opća odredba članka 22. ZOO-a, a kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te se, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji ob javi devizna burza odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

12.1. Ugovorne stranke su, dakle, prema navedenoj zakonskoj odredbi mogle ugovoriti i prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d., pri čemu činjenica što je ta banka osnivač tuženika ne čini ugovornu obvezu neodređenom pa niti ništetnom.

13. Odredbom članka 295. ZOO-a propisani su pojam i obvezatnost općih uvjeta ugovora te je navedeno da se moraju objaviti na uobičajeni način i obvezuju ugovornu stranu, ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora, a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u tom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

13.1. Za ocjenu i za pitanje valjanosti ugovornih odredaba i općih uvjeta poslovanja davatelja leasinga, a u kojima je sadržana i odredba o valutnoj klauzuli, vrijede i opće odredbe o ništetnosti pojedinih odredaba općih uvjeta sadržane u odredbi članka 296. ZOO-a. Prema članku 296. stavku 1. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, dok je stavkom 2. toga članka propisano da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe te ostale odredbe ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Prilikom ocjene neke odredbe općih uvjeta u smislu navedene zakonske odredbe treba objektivno utvrditi odražavaju li opći uvjeti ono što se u određenoj grani smatra kao uobičajeno, što znači da se ne polazi od konkretnog prema općem, već obrnuto, dakle, sud treba procijeniti zajedničke interese cijelog kruga korisnika i te interese cijeniti u odnosu na interese sastavljača uvjeta, kako bi nakon tog utvrđenja mogao ocijeniti u kojoj mjeri određena odredba općih uvjeta šteti konkretnoj stranci u sporu.

14. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza dužnika povećava se ako se poveća vrijednost strane valute, u kojoj je nominiran kredit, u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, kada se obveza dužnika smanjuje. S obzirom na to da valutna klauzula u ugovorima o kreditu ili leasingu može znatno utjecati na promjenu iznosa obveze koju plaća dužnik pri njezinu dospijeću, o tome je potrebno voditi računa i pri utvrđivanju samog iznosa koji se ugovara s valutnom klauzulom jer i neznatno naknadno povećanje iznosa obveze, kao posljedica povećanja vrijednosti tečaja strane valute, može utjecati na smanjenu mogućnost redovitoga ispunjenja ugovorenih obveza.

14.1. Dakle, institut valutne klauzule je opće prihvaćen od svih subjekata i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova te je tužiteljica, kao obrtnik, morala biti svjesna ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule sa švicarskom frankom odnosno prednosti i nedostataka vezanja kredita uz tu valutu, jer je to uobičajeni rizik kod ugovaranja takvog pravnog posla.

14.2. Za utvrđivanje valutnog rizika u ovom konkretnom slučaju nije bilo potrebno posebno financijsko znanje niti znanje o kretanju valutnih tržišta, već je bilo dovoljno utvrditi kako se proteklih godina mijenjao tečaj CHF u odnosu na domaću valutu, što je bilo moguće provjeriti temeljem javno dostupnih informacija.

15. Odredbom točke 7.2. Općih uvjeta određeno je plaćanje troškova opomena prema posebnoj odluci o naknadama davatelja leasinga. U odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva valja navesti da se ne radi se o neodređenoj i neodredivoj činidbi u smislu odredbe članka 270. stavka 1. ZOO-a, već o određenoj činidbi budući da opći uvjeti upućuju na odluku tuženika o visini naknade koja je stoga u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici morala biti poznata. Tužiteljica nije tvrdila da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do izmjene te naknade jednostranom odlukom tuženika već, naprotiv, u tužbi tvrdi da joj je svaka od ukupno 18 opomena naplaćena 70,00 kuna. U tužbi nisu navedene niti druge okolnosti na temelju kojih bi se mogao izvesti zaključak da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje predmetne odredbe Općih uvjeta ništetnom u smislu članka 296. ZOO-a.

16. Slijedom navedenoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu, na temelju članka 368. stavaka 1. ZPP-a.

17. Budući da je žalba odbijena kao neosnovana, tužiteljica nema pravo na naknadu troška žalbenog postupka, o čemu je odlučeno primjenom članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Puli 19. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus