REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-691/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tužene Općine Tar-Vabriga-Torre-Abrega, Tar, Istarska 8, OIB 93923679060, koju zastupa punomoćnica Anka Zaharija, odvjetnica u Rovinju, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-865/2023-49 od 13. ožujka 2024., u sjednici održanoj 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-865/2023-49 od 13. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tužitelj vlasnik k. č. zgr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pa je tuženica dužna trpjeti da na temelju te presude, po njezinoj pravomoćnosti, tužitelj ishodi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i vlasništvo (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u cijelosti (točka II. izreke).

2. Tuženica pobija navedenu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da prvostupanjski sud nije postupio prema uputi iz ukidbenog rješenja ovog suda budući da nije upotpunio činjenično stanje u pogledu k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na način da je otklonio nedostatke provedenog mjerničnog vještačenja te je sudio paušalno, smatrajući da je tužitelj vršio posjed i na cesti odnosno asfaltiranom dijelu k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ističe da tužitelj nije niti može biti u posjedu cijele nekretnine, jer se radi dijelom o cesti te ulazima u tri susjedne kuće, što da je razvidno na terenu i iz ortofoto prikaza u spisu predmeta. Posljedično navedenom da je sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/2011., 22/2013., 54/2013., 148/2013., 92/2014., 110/2019., 144/2021. i 114/2022.; dalje: Zakon o cestama) . Žaliteljica navodi i da su na prvom uviđaju svi svjedoci iskazivali na okolnost posjeda tužitelja isključivo u odnosu na dio s prednje južne ulazne strane u stan u kući na utuženoj k.č. te konobu (podrum) i nadstrešnicu u istoj kući s ulazom sa sjeverne strane, kada tužitelj uopće nije pokazao da bi tužio i za asfaltirani dio ceste te ulaze u susjedne kuće na sjevernoj strani k. č. zgr. [katastarska čestica] pa tužitelj nije dokazao da je pošten kontinuirani posjednik više od 40 godina. Budući da je uviđajem utvrđeno da stan na katu i konoba u prizemlju u kući na k. č. zgr. [katastarska čestica] čine stambenu cjelinu s k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a tužitelj oč ito smatra da nema uvjeta za stjecanje vlasništva dosjelošću na potonjoj nekretnini, smatra razvidnim da njegov posjed i posjed njegovih pravnih prednika nije bio pošten već da su svi znali da stan na kojem je pravni prednik imao stanarsko pravo odnosno bio zaštićeni najmoprimac nije njihov, jer je upitno i sporno poštenje posjeda samo dijela stana i konobe, a da pri tome zna da preostali dio tih prostorija na k. č. zgr. [katastarska čestica] nije njegov. Ukazuje da je za k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] podnijet zahtjev za denaciona lizaciju. Prigovara počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008.

– ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP). Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da joj naknadi parnične troškove.

3. Sa žalbom tuženice sud je postupio prema članku 359. stavku 1. ZPP-a.

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio sve relevantne žalbene navode. Predložio je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Preostali predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je preko svojih pravnih prednika, oca MJ i brata NJ, dosjelošću stekao pravo vlasništva te posljedično zahtjev za upis prava vlasništva na nekretnini u mjestu [adresa] - k. č. zgr. [katastarska čestica] kuća površine 450 m2 k. o. [katastarska općina], koja je u zemljišnim knjigama bila upisana kao općenarodna imovina pod upravom Općine Poreč na temelju rješenja od 6. studenoga 1957. (zemljišne knjige za prethodno razdoblje su uništene) dok je sada upisana kao vlasništvo tuženice.

7. Predmet je drugi put u žalbenom postupku, nakon što je presudom i rješenjem poslovni broj Gž-1263/2022-3 od 10. srpnja 2023. djelomično odbijena kao neosnovana žalba tuženice te je potvrđena ranije donesena presuda poslovni broj P - 210/2022-20 od 2. rujna 2022. u odnosu na k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok je žalba djelomično prihvaćena te je ukinuta presuda u odnosu na k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i u tom je dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

7.1. U ukidbenoj odluci istaknuto je da je ostalo nerazjašnjeno je li ono što je tužitelj pokazao kao predmet spora i što on i njegovi prednici drže u kontinuiranom dugogodišnjem posjedu odgovara u cijelosti k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], s obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da k. č. zgr. [katastarska čestica] dijelom predstavlja asfaltiranu površinu puta koja prolazi kroz [adresa] pa je propušteno ocijeniti jesu li i na koji način tužitelj i njegovi pravni prednici na tom dijelu nekretnine uopće izvršavali odnosno mogli izvršavati posjed te jesu li glede dijela nekretnine koji je zahvaćen površinom puta ostvarene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću s obzirom na odredbe članka 98. i 101. Zakona o cestama kojima je uređen status nerazvrstanih cesta. Prvostupanjskom sudu je dana uputa da u nastavku postupka otkloni nedostatke provedenog mjerničnog vještačenja, po potrebi i ponovnim uviđajem na kojem će u prisutnosti vještaka obići čitavu predmetnu nekretninu i zatražiti od vještaka da sačini skicu lica mjesta na kojoj će detaljno prikazati nekretninu prema katastarskom operatu, granice tužiteljeva posjeda i asfaltiranu cestu, vodeći pritom računa da tužitelja može utvrditi vlasnikom isključivo onog dijela predmetne nekretnine u pogledu kojega su za to ispunjene zakonske pretpostavke odnosno glede kojega za to nema zakonskih zapreka koje proizlaze iz odredaba posebnih zakona kao što je Zakon o cestama.

8. Nakon ponovljenog suđenja, sud prvog stupnja je ponovno utvrdio tužitelja vlasnikom k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na temelju dosjelosti, u cijelosti, jer je našao da su za to ispunjene zakonske pretpostavke odnosno da nema zakonskih zapreka za takvo utvrđenje.

9. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

10. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je presuda razumljiva, izreka presude ne proturječi razlozima, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Tijekom prvostupanjskog postupka je u odnosu na k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] utvrđeno:

- da k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi predstavlja ugrađeni objekt stambene namjene na koji se nadovezuje s južne strane cisterna ograđena kamenim zidovima kao i pripadajuće dvorište, dok se na sjevernom dijelu nalazi dvorišni prostor s montažnom nadstrešnicom, makadamskom površinom i dijelom asfaltirana površina puta koji prolazi kroz [adresa] te da se stambenom dijelu pristupa ulaznim baladurom (stepeništem) ispred objekta s istočne strane koji se nalazi na k. č. zgr. [katastarska čestica],

- da je na cisterni na k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uklesano u kamenu „Jure K. Kramari 1901.“ što odgovara podacima tužiteljevog pradjeda, iz čega prvostupanjski sud zaključuje da su pravni prednici tužitelja bili u kontinuiranom posjedu tih nekretnina zasigurno od 1901. (VJ, a potom 1920-ih BJ do 1938. kada u posjed stupa tužiteljev otac MJ),

- da je Odlukom Kotarske agrarne komisije Narodne Republike Hrvatske broj 219 od 15. travnja 1948. u predmetu „oglašenja ništetnom prinudne dražbe nekretnina – GJ, pok. VJ“ oglašena ništetnom prinudna dražba nekretnina koje su upisane u posjedovnom listu broj 548 i 594 k. o. [katastarska općina] te su nekretnine oduzete faktičnom vlasniku BJ pok. VJ bez ikakve odštete i besteretno dosuđene u vlasništvo zemljišnom fondu Kotara Poreč i to k. č. [katastarska čestica] štala u površini od 140 m2 i k. č. [katastarska čestica] kuća u površini od 450 m2,

- da su odlukom od 30. rujna 1948. broj 228/IIa o dodjeljivanju preostalog viška nekretnina predmetne nekretnine dodijeljene općenarodnoj imovini pod upravom Mjesnog odbora Nova Vas,

- da je 1. ožujka 1956. kao posjednik navedenih nekretnina u posjedovnom listu bio upisan GJ koji je potpisom potvrdio kako su podaci glede njegova posjeda na navedenim nekretninama točni,

- da su zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] uništene tijekom Drugog svjetskog rata te da su u postupku obnove zemljišne knjige navedene nekretnine upisane kao općenarodna imovina pod upravom Općine Poreč na temelju rješenja pod točkom I. od 6. studenog 1957., 9/57 raspravnog zapisnika i posjedovnog lista broj 292,

- da je tužitelj sa svojim prednicima bio u posjedu predmetnih nekretnina koje su dio većeg kompleksa šire obitelji tužitelja (BJ, TJ), jer je u kući oznake k. č. zgr. [katastarska čestica], koja zajedno s k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] čini objekt stambene namjene te dvorište ispred i iza kuće (s nadstrešnicama), stanovao još tužiteljev otac pok. MJ sa suprugom T i djecom, ovdje tužiteljem koji je u toj kući rođen 1945., njegovim bratom pok. NJ i sestrom KJ kasnije udanom KJ, da su tužiteljevi roditelji stanovali u kuću sve do svoje smrti 1989., a potom i njegov brat NJ kao njihov univerzalni nasljednik do svoje smrti 2015., da se u selu držalo da je kuća na kbr. 10 vlasništvo MJ i kasnije NJ jer su isključivo oni to koristili i nikada se nije čulo da bi im netko osporavao pravo na posjed odnosno da ni nakon što je donesena odluka Kotarske agrarne komisije kojom se oduzimaju „faktičnom vlasniku ŽJ nekretnine k. č. zgr [katastarska čestica] štala i k. č. zgr. [katastarska čestica] kuća“ tužitelj ni njegovi roditelji i braća nisu nikada iseljeni iz tih nekretnina niti je od njih zatraženo da predaju posjed, što je utvrđeno na temelju iskaza svjedoka LJ, tužiteljevog vršnjaka i prijatelja koji je 1961. počeo dolaziti u [adresa] te susjeda PJ (rođen 1947.) i SJ (1948.), koji su stanovali u neposrednoj blizini predmetnih nekretnina, iz iskaza tužitelja, a čak i iz iskaza zakonskog zastupnika (načelnika) tuženice EJ koji je dolazio tužiteljevim prednicima na predmetne nekretnine i nije znao da nisu upisani kao vlasnici dok 2007. nije postao načelnik općine,

- da je tužiteljev otac MJ stupio u posjed predmetnih nekretnine 1938. na temelju dogovora u obitelji između svog oca M i strica BJ kao „glave obitelji“ i nasljednika iza pok. VJ, koji su međusobno podijelili obiteljsko imanje, i time nastavio posjed BJ, a ovaj posjed VJ, te je stoga njegov posjed od 1938. pa do smrti 1989. kao i posjed njegovog univerzalnog nasljednika (sina) NJ sve do 1999. bio savjestan odnosno pošten,

- da tužiteljevi prednici, otac MJ i brat NJ, nisu bili upoznati s odlukama Agrarne komisije iz 1948. jer im nisu dostavljene niti im je od strane prednika tuženice dano do znanja da ne polažu pravo na predmetne nekretnine sve do 1999. kada je od NJ zatraženo da potpiše Ugovor o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) za stan na adresi [adresa], ukupne površine 30,33 m2, koji se osim na k. č. zgr. [katastarska čestica] nalazi i na dijelu predmetne nekretnine k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a da nema dokaza ni da je odluka Agrarne komisije dostavljena BJ iako je naveden u dostavnoj naredbi,

- da je nakon smrti brata NJ posjed nastavio tužitelj na temelju postignutog sporazuma sa sestrom KJ budući da su njih dvoje zakonski nasljednici brata NJ.

13. U ponovljenom suđenju sud prvog stupnja je radi pravilne identifikacije nekretnine k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ponovno proveo uviđaj na kome je uz pomoć mjerničnog vještaka identificirao predmetnu česticu na temelju kopije katastarskog plana i ortofoto snimke te kazivanja tužitelja, koji je jasno na uviđaju pokazao među predmetne k.č.zgr.

50/6, s time što je u ovom ponovljenom uviđaju razgledana i unutrašnjost objekta. U ponovljenom suđenju nije utvrđeno da bi se na toj nekretnini nalazili objekti u posjedu trećih osoba, a utvrđeno je da je površina parcele tek u neznatnom dijelu zahvaćena asfaltnom površinom.

14. U odnosu na taj asfaltirani dio prvostupanjski sud je u ponovljenom suđenju na temelju tužiteljevog iskaza utvrdio da je put prvi put asfaltiran početkom 1990 -ih, a par godina nakon toga je (do)asfaltiran prilikom postavljanja glavne vodovodne cijevi, da je asfaltiranje obavljeno bez mjerenja („napamet“) te da je prije asfaltiranja put bio uži iz čega sud prvog stupnja zaključuje da se sporni asfaltirani dio k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije nikada koristio kao put, koji se inače nalazi na susjednoj k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

14.1. U ponovljenom suđenju sud prvog stupnja utvrđuje da sporna k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (u katastru i zemljišnim knjigama) nije upisana kao put niti ona u naravi predstavlja put, a niti je kao nerazvrstana cesta upisana u popis cesta iz registra nerazvrstanih cesti na području Općine Tar-Vabriga sukladno članku 107. stavku 3. Zakona o cestama.

14.2. Na temelju tužiteljevog iskaza je prvostupanjski sud utvrdio da je k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u cijelosti, dakle i sporna asfaltirana površina, oduvijek u posjedu tužiteljeve obitelji, kao stambena jedinica i dvorište, za odlaganje drva i sl., a da je treće osobe nisu koristile, što znači da nije korištena za promet vozila po bilo kojoj osnovi i da nije bila pristupačna većem broju korisnika što je pretpostavka da bi se prema članku 131. stavku 1. Zakona o cestama smatrala nerazvrstanom cestom, odnosno javnim dobrom u općoj uporabi.

14.3. S obzirom na takvo utvrđenje suda prvog stupnja, nije bilo potrebe da se u ponovljenom suđenju izrađuje skica lica mjesta na kojoj bi se posebno izdvojio asfaltirani dio sporne k.č.

15. Ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću budući da su potkrijepljena valjanim razlozima, a žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje. Činjenica što svjedoci u svojim iskazima na prvom uviđaju nisu posebno spominjali stražnji dio dvorišta sporne nekretnine ne dovodi u pitanje zaključke suda, jer su svjedoci iskazivali na okolnosti na koje su pitani a da pritom nisu ni osporili da bi tužitelj i njegovi pravni prednici bili u posjedu tog dijela dvorišta. U ponovljenom postupku je na ovu okolnost tužitelj dopunski saslušan dok tuženica nije predlagala dokaze kojima bi osporila tužiteljeve tvrdnje o dugogodišnjem posjedu predmetne nekretnine u cijelosti.

16. Na temelju tih utvrđenja, a polazeći prvenstveno od odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u njenom izvornom obliku („Narodne novine“ broj 91/96., dalje: ZVDSP/96) u kojem je stupila na snagu 1. siječnja 1997., prvostupanjski sud zaključuje da su ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, jer da je samostalan i pošten (savjestan) posjed tužiteljevih prednika MJ i NJ trajao od donošenja odluke Agrarne komisije 1948. do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 1997. ukupno 49 godina, dakle ispunjena je pretpostavka dvostrukog roka za izvanredno dosjedanje (40 godina) na nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, a da se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koje ta prava nisu stekle na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP/96, jer 1. siječnja 1997. nitko drugi osim tužiteljevog brata JJ nije polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama.

17. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća i takvu primjenu materijalnog prava te posljedični zaključak da su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva nastupile 1. siječnja 1997., danom stupanja na snagu ZVDSP/96.

17.1. S time u vezi, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev, na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP/96 u njenom izvornom sadržaju koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., a kojim je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ta je odredba ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/1999.) koja je objavljena 14. prosinca 1999. i toga je dana prestala važiti sukladno članku 53. stavku 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/1999. i 29/2002.), da bi Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01.) , koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001., bio dodan stavak 4. članka 388. kojim je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. U odnosu na tu je odredbu pravomoćnom presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009. utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017., dalje: Konvencija). Europski sud za ljudska prava je u presudi Trgo protiv Hrvatske zaključio da tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto i u odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi smio snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis i donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pri tome sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema suprotstavljenih privatnih interesa.

17.2. Iz navedenoga slijedi da je 1. siječnja 1997. ostvarena zakonska mogućnost da se posjednicima stvari koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu , čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP/96, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, i trajala je do 14. prosinca 1999.

17.3. S obzirom na to i činjenicu da je tužitelj osobno i preko svojih pravnih prednika bio u samostalnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine do 1. siječnja 1997. u trajanju od najmanje 40 godine, osnovanost zahtjeva proizlazi iz članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/2000. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. – pročišćeni tekst i 94/2017. – ispravak pročišćenog teksta; dalje: ZVDSP), § 328., 345. i 1472. pravnih pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koja se primjenjuju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/1991.), a koja su se primjenjivala u vrijeme donošenja odluke Kotarske agrarne komisije iz 1948. na temelju koje je nekretnina prešle u društveno vlasništvo, sve do 1. rujna 1980., članka 28. stavka 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/1980., 36/1990., „Narodne novine“ broj 53/1991., dalje: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., i člana 159. stavka 4. ZVDSP -a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.

18. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja da, ako se i prihvati da je tužiteljev brat NJ mogao saznati ili posumnjati da mu ne pripada vlasništvo stana uslijed činjenice da je 1999. potpisao s pravnim prednikom tuženice Ugovor o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) u kojem nije bila ni oznaka čestice već samo površina od 30,33 m2, navedeno nije od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu, jer je do tada već bilo stečeno pravo vlasništva na temelju samog zakona ispunjenjem propisanih pretpostavki. Pritom valja imati u vidu i da iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je njegov brat NJ završio samo osmogodišnju školu, da nikada nije bio u radnom odnosu već se isključivo bavio poljoprivredom te da je tužitelju rekao da su dvije ženske osobe zatražile od njega da potpiše ugovor jer da svi moraju imati ugovor, ali da nije znao reći što je potpisao, a da misli kako po tom ugovoru nije ništa plaćao, jer da mu je inače sve obveze podmirivao tužitelj.

18.1. Tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazano da su u odnosu na k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prije sklapanja Ugovora o najmu iz 1999. tužiteljevi prednici imali bilo kakvog razloga sumnjati u svoje vlasništvo, a tada su već bile ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću pa stoga ni tužitelj, a ni njegovi pravni prednici (otac MJ i brat NJ) nisu imali razloga sumnjati da posjed izvršavaju kao vlasnici.

19. Slijedom navedenoga, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

20. S obzirom na to da sa žalbom nije uspjela, tuženica nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1., članak 154. stavak 1. ZPP -a).

U Puli 19. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus