REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-255/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vedran Milić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ..., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-738/2021-31 od 20. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuju se točke I., II., III. i V. presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-738/2021-31 od 20. siječnja 2026.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika, preinačava se točka IV. presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-738/2021-31 od 20. siječnja 2026. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime preplate s naslova jednostrane promjene kamatne stope iznos od 613,06 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 2,30 EUR od 31.5.2008. godine,

- na iznos od 5,55 EUR od 30.6.2008. godine,

- na iznos od 3,64 EUR od 31.7.2008. godine,

- na iznos od 3,74 EUR od 31.8.2008. godine,

- na iznos od 4,87 EUR od 30.9.2008. godine,

- na iznos od 6,69 EUR od 31.10.2008. godine,

- na iznos od 6,69 EUR od 30.11.2008. godine,

- na iznos od 6,69 EUR od 31.12.2008. godine,

- na iznos od 6,69 EUR od 31.1.2009. godine,

- na iznos od 6,69 EUR od 28.2.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.3.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.4.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.5.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.6.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.7.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.8.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.9.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.10.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.11.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.12.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.1.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 28.2.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.3.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.4.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.5.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.6.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.7.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.8.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.9.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.10.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.11.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.12.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.1.2011. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 28.2.2011. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.3.2011. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.4.2011. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.5.2011. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.6.2011. godine,

- na iznos od 9,85 EUR od 31.7.2011. godine,

- na iznos od 9,85 EUR od 31.8.2011. godine,

- na iznos od 9,85 EUR od 30.9.2011. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.10.2011. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.11.2011. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.12.2011. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.1.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 29.2.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.3.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.4.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.5.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.6.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.7.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.8.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.9.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.10.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.11.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.12.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.1.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 28.2.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.3.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.4.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.5.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.6.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.7.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.8.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.9.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.10.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.11.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.12.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.1.2014. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 28.2.2014. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.3.2014. godine,

do 31.7.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I. i II. rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-738/2021-31 od 20. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu pravnoj lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., utvrđene su ništetnima i bez ikakvog pravnog učinka odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, broj: 418-50/3967592, zaključenog u Splitu, 14. ožujka 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor) između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnice kredita, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 13.769,50 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita te kojim se tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezala navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom o kreditu. Toč. II. utvrđena je ništetnom i bez ikakvog pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora zaključenog između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnice kredita, i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora. Toč. III. je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplate s naslova primjene valutne klauzule CHF, iznos od 2.510,86 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je podrobnije navedeno u toj točki, do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi, a toč. IV. isplatiti tužiteljici na ime preplate s naslova jednostrane promjene kamatne stope iznos od 613,06 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je podrobnije navedeno u toj točki, do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi. Toč. V. utvrđeno je da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici.

1.1.Rješenjem suda prvog stupnja, toč. I., odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Toč. II. je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.215,90 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po propisanoj stopi, a toč. III. je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka do iznosa od 2.690,02 eura.

2. Protiv te presude i rješenja pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. i u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), predlažući da se presuda i rješenja preinače, na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže se da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika protiv presude djelomično je osnovana, za razliku od njegove žalbe protiv rješenja.

5. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1. i 7. Ugovora, zaključenog 23. lipnja 2006. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF po čl. 2. Ugovora te njen zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s tih osnova (2.510,86 eura i 613,06 eura, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po propisanoj stopi).

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu traženog utvrđenja ništetnosti i isplate uz zaključak kako je prema presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.), Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) te Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u razmatranom razdoblju (od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i time što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a to iz razloga što se ni o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik, kao banka, potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to na štetu potrošača), sve prije i u vrijeme sklapanja ugovora. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika (koji u članku 2. sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika, a u članku 1. i 7. valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF) došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, ocjenjuje kako su (jer je i vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda) predmetne odredbe ništetne (ugovor o kreditu djelomično u tom dijelu), odnosno da je tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007.; od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 113/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014.; dalje: ZZP/07) te odredbama čl. 3., 4., 7., 8., 322., 323. i 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje: ZOO), zbog čega tužiteljica ima pravo tražiti i vraćanje stečenog bez osnove, sve prema odredbi čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a. Ocjenjuje također kako prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti suda nije osnovan, utvrdivši je nepoštenom i ništetnom, zbog čega smatra kako postoji mjesna nadležnost suda prvog stupnja prema odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016,u daljnjem tekstu: ZPK). Prigovore zastare i prijeboja također smatra neosnovanima i odbija ih.

7. Presuda prvostupanjskog suda pretežito je pravilna i zakonita, za razliku od rješenja o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti koje je posve pravilno i zakonito. Prvostupanjski sud pravilno odbija prigovor zastare u pogledu novčane tražbine utemeljene na ništetnosti ugovora u dijelu odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi (ne i u dijelu odluke o valutnoj klauzuli) i prigovor prijeboja.

8. Takve odluke su pretežito pravilne i zakonite.

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženik.

10. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a. Naime, donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti u povodu tuženikovog prigovora, sud je ocjenom okolnosti o kojima ovisi njegova nadležnost uzeo u obzir da je predmet spora utvrđenje ništetnosti i isplata na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz potrošačkog ugovora što su ga stranke sklopile 14. ožujka 2007. u Splitu, a kojim je u čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, u Zagrebu, koju odredbu smatra nepoštenom i ništetnom jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno savjesnosti i poštenju, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a kako to propisuje odredba čl. 81. st. 1. i 2. i 82. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u relevantno vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Doista je u konkretnom slučaju navedeni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se, posljedično tome, na temelju zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke u postupku nisu pregovarale, a zato ni tužiteljica nije imala nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu za postupanje u ovoj pravnoj stvari, radi čega je i po pravnom shvaćanju ovog suda takva odredba za tužiteljicu, kao potrošača, nepoštena, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Osim toga, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da se radi o ugovornoj odredbi koja je od strane tuženika sročena s ciljem da se ugovaranjem mjesne nadležnosti suda za postupanje u sporovima koji budu proizašli iz navedenih ugovora o kreditu u sjedištu njegova poslovanja smanje njegovi troškovi postupka, za razliku od troškova tužiteljice, koja na takvu ugovornu odredbu nije mogla utjecati i s obzirom na takvu ugovornu odredbu i njenu udaljenost od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu (tužiteljica živi u [adresa], a ugovor je sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu), što predstavlja udaljenost veću od 400 km u jednom smjeru, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP-a pa je žalbu tuženika u vezi s mjesnom nadležnošću valjalo ocijeniti neosnovanom.

10.1. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prilikom odlučivanja o mjesnoj nadležnosti pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023., dalje: ZPK), ocijenio kako se odredba čl. 19.l st. 1. ZPK-a ima primijeniti kao lex specialis u odnosu na odredbe ZPP-a, a kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište pa da nema mjesta primjeni odredbi čl. 46. st. 1. odnosno čl. 48. st. 1. ZPP-a. Prema čl. 19.l st. 1. ZPK-a, a koji članak uređuje nadležnost sudova u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Općinski sud u Splitu je prema toj odredbi nadležan, kao sud mjesta gdje tužiteljica, kao potrošač, ima prebivalište. Ta je odredba u spomenuti zakon unesena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje ZID ZPK) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015., a u ovom predmetu se primjenjuje jer je riječ o procesnoj odredbi koja se primjenjuje na sve sporove u tijeku nakon stupanja na snagu (predmetni postupak pokrenut je tužbom 15. veljače 2021.).

10.2. U odnosu na žalbene navode žalitelja u kojima ukazuje na pravna shvaćanja drugih županijskih sudova, valja istaknuti da ovaj drugostupanjski sud nije vezan za pravna shvaćanja drugih županijskih sudova, a u odnosnu na konkretno pravno shvaćanje izraženo u ovoj odluci, valja istaknuti da je podudarno s pravnim shvaćanjima ovog županijskog suda izraženim u drugim sličnim predmetima (tako npr. poslovni broj: Gž-1098/2019, Gž-1134/2019, Gž-284/2020, Gž-1400/2021, Gž- 304/2022 i sl.) pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom u ovom dijelu.

10.3. Slijedom navedenog, valjalo je u ovom dijelu žalbu tuženika odbiti te ne temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a riješiti kao u toč. I. izreke rješenja.

11. Nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o svim potrebnim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude ne proturječi njenim razlozima, a nema ni proturječnosti između onog što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

12. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer presuda ima navedene sve potrebne, bitne sastojke propisane tom odredbom.

13. Odlučno činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u pitanje navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika kojim ističe pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

14. Nesporno su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, 14. ožujka 2007. u Splitu sklopili ugovor o kreditu broj 418-50/3967592, kojim je ugovoren iznos kredita od 13.769,50 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,20 %, uz rok otplate kredita 84 mjeseca u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

15. Sporna je i nadalje osnovanost tužbenog zahtjeva, je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te je li tuženik posljedično, primjenom tih odredbi, neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF te je li novčana tražbina tužiteljice u zastari.

16. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnima spomenute odredbe ugovora o kreditu i pravilno naložio tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dok je pogrešno dosudio zatraženu isplatu na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na istaknuti prigovor zastare.

17. Cijeneći razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi Ugovora mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

17.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope; da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, kao unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke ni o tome nisu pojedinačno pregovarale, da time tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su one bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF niti utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na nju, kao korisnika kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

17.2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika u otplati kredita između redovne početne kamatne stope i kasnijih kamatnih stopa promijenjenih jednostranim odlukama tuženika iznosi 4.619,05 kuna / 613,06 eura, a razlika između iznosa koji je tužiteljica po osnovi valutne klauzule stvarno platila i iznosa koji bi platila da je plaćala anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita u odnosu na početni otplatni plan u utuženom razdoblju iznosi 18.918,15 kuna / 2.510,86 eura.

18. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog spora, uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prema odredbi čl. 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., dalje: ZZP/14.) odnosno čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 19/2022., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

18.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., u povodu koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je, pored ostalih banaka, i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

18.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je, u konačnici, potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u povodu koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je, pored ostalih, i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i to vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenima i ništetnima.

18.3. Odredbom čl. 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

18.4. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022.).

19. Kako su spomenute odredbe konkretnog ugovora utvrđene nepoštenima, odnosno ništetnima, u skladu s odredbama čl. 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

20. Tužiteljici bi tako pripadalo pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer ono proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

21. Međutim, na utvrđeno potraživanje je tuženik istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud dijelom pogrešno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO-a.

21.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju u povodu individualnih parnica potrošača u kojoj se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. To su shvaćanje sudovi dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO-a.

21.2. Stoga je u konkretnom slučaju, cijeneći navedeno pravno shvaćanje te imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 15. veljače 2021., tražbina tužiteljice u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u zastari jer je od pravomoćnosti presude donesene u povodu kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao petogodišnji zastarni rok. Tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene u povodu kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 15. veljače 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru te novčane tražbine tužiteljice. Zato su žalbeni navodi tuženika u pogledu ocjene prigovora zastare djelomično osnovani te je pobijanu presudu u odnosu na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora trebalo preinačiti i prihvaćanjem istaknutog prigovora zastare, kojeg je tuženik istaknuo još u odgovoru na tužbu, a ponavlja ga u svojoj žalbi, odbiti tužbeni zahtjev po toj osnovi.

22. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate u pogledu nezastarjelog dijela tražbine. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje je sam sačinio, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Zato tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

23. Također, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača jer se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene, a teret dokazivanja da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica nema svojstvo potrošača je na tuženiku, koji to nije dokazao. Zato je sud pravilno zaključio o svojstvu tužiteljice kao potrošača.

24. Pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljičin restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o njegovom navodnom potraživanju ne može biti ni odlučeno niti može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njegov prigovor iznosu preplate) s pravilno utvrđenom tražbinom tužiteljice. Osim toga, tužitelj zbog nižeg tečaja od početnog nije ništa stekao bez osnove pa ne postoji ni obveza vraćanja bilo kakvog iznosa. Stoga, ni zato tuženik iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranjem valutne klauzule) ne može izvlačiti koristi. Zato su bez utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno.

25. Budući da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (cijeneći osnovu i visinu zahtjeva uspjeh tužiteljice 94%, a tuženika 6%), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, potvrđena je i odluka prvostupanjskog suda o trošku, sve prema odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP-a. Posljedično je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

26. Slijedom svega navedenog, a na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 381. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Puli 17. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić