REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-914/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Radolović Kuprešak, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstva obrane, OIB 66486182714, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1633/2019-2 od 24. kolovoza 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr - 52/2017-37 od 5. rujna 2019., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 1633/2019-2 od 24. kolovoza 2021. u dijelu kojim je njome potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-52/2017-37 od 5. rujna 2019. u točkama I. i II. izreke i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr- 52/2017-37 od 5. rujna 2019. u točkama I. i II. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Revizija tuženika protiv točke IV. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-52/2017-37 od 5. rujna 2019. odbacuje se kao nedopuštena.

III. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženiku da tužitelju plati 93.253,61 kn sa zateznim kamatama (točka I. izreke), 35.200,38 kn sa zateznim kamatama (točka II. izreke), 34.774,61 kn sa zateznim kamatama (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 26.113,00 kn (točka IV. izreke).

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-5339/2021-2 od 28. ožujka 2023. zbog pravnih pitanja:

- „Je li ispravno rad tužitelja u aktivnom dežurstvu priznati kao višednevni rad u dežurstvu unutarnje službe odnosno kao 24 sata nazočnosti na radnom mjestu (izdvojenom vojnom objektu), uz odbijanje osam sati na ime odmora, kada je sukladno tada važećim propisima koji se primjenjuju kao lex specialis, i to Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog odmora djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09 i 118/12) i Pravilnikom o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ 118/09) propisano da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, a dijeli se na aktivno dežurstvo unutarnje službe te da pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske koji zbog potrebe službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo im se vrijeme računa kao aktivno dežurstvo i isplaćuje im se pripadajući dodatak?“

-„ Je li osnovano potraživanje tužitelja kao djelatne vojne osobe, na ime naknade za neiskorištene slobodne dane uključujući i subote i nedjelje koji su mu bilježeni kao slobodni dani nakon dežurstva odnosno nakon rada na izdvojenom objektu obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o posebnoj organizaciji rada u turnusima, sukladno odredbi članka III. stavak 1. i 2. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09 i 118/12), a koja organizacija rada podrazumijeva sedam dana rada na izdvojenom objektu i izoliranoj lokaciji i sedam dana odmora? “

3. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

4. U skladu s člankom 391. stavkom 3. ZPP ovaj je sud drugostupanjsku odluku ispitao u dijelu u kojem je tuženik prema dopuštenju ovoga suda i pobija, a samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena.

5. Revizija je osnovana.

6.1. Predmet spora u revizijskome stadiju postupka zahtjevi su tužitelja za isplatom razlike plaće za rad na izdvojenom objektu za razdoblje od studenog 2011. do svibnja 2014. i isplatu naknade za neiskorištene slobodne dane (subotu i nedjelju) za isto to razdoblje (točke I. i II. izreke prvostupanjske presude).

6.2. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika kao djelatna vojna osoba na poslovima elektroničkog izviđanja, te da je po nalogu tuženika radio na izdvojenom objektu dva puta mjesečno sedam dana u kontinuitetu za koje vrijeme kroz 24 sata nije smio napuštati radno mjesto, nakon čega mu je odobravano sedam slobodnih dana u što su bile uključene subote i nedjelje.

6.3. Nižestupanjski sudovi su u tom dijelu prihvatili tužbeni zahtjev na temelju članaka, V., XI. i XIII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 118/09 i 118/12 - dalje: Odluka) i Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine", broj 50/08, 142/08, 118/09 i 99/12 - dalje: Pravilnik/08) za razdoblje do 31. ožujka 2014., a za razdoblje nakon 1. travnja 2014. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba ("Narodne novine", broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 i 71/15 - dalje: Pravilnik/14). Polazeći prvenstveno od nalaza i mišljenja vještaka, pored naprijed navedenih nespornih činjenica, nižestupanjski sudovi su u bitnome utvrdili:

- da prema izračunu vještaka iznos potraživanja tužitelja na ime razlike plaće za rad na izdvojenom objektu-aktivno dežurstvo 7 x 24 za utuženo razdoblje iznosi 93.253,61 kn bruto na temelju članka V. Odluke jer se pod aktivnim dežurstvom osim višednevnog boravka na radnom mjestu smatra i rad na izdvojenom objektu;

- da tužitelju pripada pravo s osnove neiskorištenih slobodnih (subote i nedjelje) u iznosu od 35.200,38 kn bruto za utuženo razdoblje jer je tuženik tužitelju odobravao pet slobodnih dana, te subotu i nedjelju koji dani su svim pripadnicima oružanih snaga neradni dani, a tuženik ih je bilježio kao slobodne dane nakon dežurstva odnosno rada na izdvojenom objektu.

7.1. Na radno pravni status tužitelja kao djelatne vojne osobe primjenjuje se Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZSOSRH/02), a od 26. lipnja 2013. Zakon o službi u oružanim snagama Repub like Hrvatske ("Narodne novine", broj 73/13, 75/15 i 50/16 - dalje: ZSOSRH/13) te već spomenuti podzakonski akti koji su doneseni na temelju odredbi ZSOSRH-a: Odluka, Pravilnik/08 i Pravilnik/14.

7.2. U odnosu na prvu osnovu - rad na izdvojenom objektu u utuženom razdoblju mjerodavno pravo predstavlja Odluka, kojom je točkom II. propisano da se tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati redovno raspoređuje po osam sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka i u pravilu traje od 8.00 do 16.00 sati.

7.3. Navedenom Odlukom bio je propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstvo, i stražarska služba.

7.4. Točkom VII. stavak 3. Odluke propisano je da se dežurstvo u funkciji unutarnje službe ne smatra prekovremenim radom, a dodatak za dežurstvo uredit će se posebnim propisima kojim se uređuju dodaci na plaću. Osim što je Odlukom određeno da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, dežurstvo se dijeli na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe. Pod aktivnim dežurstvom smatra se vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obaveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe. Dežurstvo u funkciji unutarnje službe traje 24 sata i ne smatra se prekovremenim radom.

8. Pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske koji je dežuran u unutarnjoj službi (dežurni i pomoćnik dežurnog) ostvaruje pravo na jedan slobodan dan za koji ostvaruje pravo na naknadu plaće. U skladu s točkama VI., VII. i VIII. Odluke, za vrijeme aktivnog dežurstva, dežurstva u funkciji unutarnje službe te za vrijeme obavljanja stražarske službe pripadniku oružanih snaga RH, odnosno djelatnoj vojnoj osobi ne pripada uvećanje plaće iz toč. XIII. Odluke, odnosno ne pripada mu uvećanje plaće s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danom, već mu pripada isključivo pravo na dodatke uređene posebnim propisom.

9. Člankom 17.a Pravilnika/09 propisano je da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme provedeno na aktivnom dežurstvu pripada dodatak za aktivno dežurstvo za svaki sat aktivnog dežurstva. Pravo na dodatak za dežurstvo ostvaruje se na temelju mjesečnog izvješća o ostvarenim satima rada u kojem se prikazuje ostvareni broj sati rada na aktivnom dežurstvu odnosno broj dana provedenih na dežurstva unutarnje službe, s time da je člankom 17.b određena visina dodatka za aktivno dežurstvo prema osobnom činu u koeficijentu od osnovice za obračun plaće za svaki sat aktivnog dežurstva i iznosi: za vojnike 0,0019, za dočasnike 0,0023, za niže časnike 0,0026 i za više časnike, generale/admirale 0,0034.

10. Člankom 6. Pravilnika/14 propisano je da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnosti djelatne vojne osobe te su propisani iznosi dodatka za pojedinu vojnu službu, koji djelatna vojna osoba može ostvariti s time da ima pravo samo na jednu stopu dodatka za vojnu službu, dok je člankom 7. Pravilnika/14 propisano za koje dužnosti djelatne vojne osobe ostvaruju dodatak za otežane uvjete rada s time da djelatna vojna osoba može ostvariti pravo samo na jedan, najpovoljniji dodatak.

11. Točka VI. stavak 1. i 2. točka XI. Odluke upućuje na to da se pod aktivnim dežurstvom smatra razdoblje koje slijedi nakon najviše 12 sati rada i za to razdoblje za vrijeme važenja Odluke djelatnoj vojnoj osobi pripada dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva sukladno posebnom propisu kojim se uređuju dodaci na plaću i to neovisno je li u to razdoblje ulazi vrijeme odmora od 8 sati ili ne. Ovo stoga, jer razdoblje aktivnog dežurstva i dodatak za to razdoblje rada nisu Odlukom ni na koji način vezani za odmor od 8 sati, niti u smislu te Odluke utječu na visinu dodatka na koji tužitelj ima pravo u smislu točke VI. stavka 2. Odluke. Taj dodatak tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme provedeno u aktivnom dežurstvu pripada neovisno je li on u tom razdoblju radio ili je odmarao manje ili više od 8 sati, jer se pod aktivnim dežurstvom računa cjelokupno preostalo vrijeme koje djelatne vojne osobe provode na radnom mjestu tijekom 24 sata nakon rada od najviše 12 sati, pri čemu se vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu također smatra aktivnim dežurstvom sukladno točki V. stavku 2. Odluke.

12. Dakle, tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi koja je radila na izdvojenom objektu na način da mu je u utuženom razdoblju rad bio organiziran dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva kroz višednevni boravak na radnom mjestu (sedam dana) sukladno prethodno navedenim mjerodavnim odredbama za rad na izdvojenom objektu u utuženom razdoblju od studenog 2011. do svibnja 2014. ne pripada pravo na uvećanje plaće iz točke XIII. Odluke (prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom, rad blagdanom, neradnim danom i dr.). Sukladno točki VI. stavku 1. i 2. Odluke pripada mu pravo na dodatak za aktivno dežurstvo i to za sve preostale sate provedene na radnom mjestu nakon obavljenog rada od najviše 12 sati, a koji dodatak je propisan člankom 17.a stavak 1. i člankom 17.b Pravilnika/08, odnosno člankom 6. i 7. Pravilnika/14, a na što se osnovano ukazuje u reviziji. Prema tome u konkretnoj situaciji treba primijeniti te odredbe kao posebne, a ne opće odredbe. Time je odgovoreno na prvo revizijsko pitanje.

13. Iako nižestupanjski sudovi prihvaćaju nalaz i mišljenje vještaka nije jasno što su utvrdili na temelju tog izvedenog dokaza, jer iz tužiteljevih navoda iznesenih tijekom postupka proizlazi da on u tužbenom zahtjevu traži isplatu iznosa na ime neisplaćene naknade za rad na izdvojenom objektu (7x24 sata) na način da prvih 12 sati obračuna kao osam sati redovnog rada uvećano za četiri sata prekovremenog rada i to sve sukladno točki XIII Odluke obračunato na temelju dnevne evidenc ije i u tom smislu je i određen zadatak vještaku od strane prvostupanjskog suda. Stoga je ostalo nejasno što je tužitelju dosuđeno na ime razlike plaće za rad na izdvojenom objektu budući da sud u pobijanoj odluci navodi da je tužitelju dosuđen doda tak za aktivno dežurstvo 7x 24.

14. Prema tome, iako su prethodno citirane odredbe Odluke i Pravilnika trebale biti uzete u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka, koje vještak nije primijenio, a upravo na takvom nalazu i mišljenju vještaka, prvostupanjski sud pa nakon toga i drugostupanjski sud temelje svoje odluke, iako je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještaka upirući pritom na činjenicu da vještak rad na izdvojenom objektu (7x24 sata) pogrešno obračunava kao 8 sati redovnog rada + 4 sata prekovremenog rada jer za oblik rada u kojemu je u utuženom razdoblju radio tužitelj nije moguće ostvariti prekovremeni rad i da tužitelj u utuženom periodu nije bio angažiran na bilo kakvim dodatnim zadaćama koje bi zahtijevale prekovremeni rad.

15. U odnosu na drugo postavljeno pitanje valja reći da na temelju točke XI. Odluke, u slučaju višednevnog boravka na radnom mjestu pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske ostvaruje pravo na proporcionalni višednevni odmor u omjeru 1:1. Iz navedenog proizlazi da za oblik rada koji je tužitelj obavljao na izdvojenom objektu kontinuirano 7 dana po 24 sata, nakon tako odrađenih sedam dana pripada proporcionalni odmor u omjeru 1:1 odnosno za sedam dana rada sedam dana odmora.

16. Polazeći od toga da se u konkretnom slučaju radi o radu koji je obavljan na izdvojenom objektu i izoliranoj lokaciji i za koji su propisani naprijed navedeni dodaci na plaću, koji se ostvaruju samo i isključivo za takav rad, to za takav rad vrijedi i poseban režim korištenja slobodnih dana, koji se ne može sagledati samo kroz odredbe o redovnom radnom vremenu u smislu točke II. Odluke, kojom je propisano radno vrijeme u trajanju od 40 sati tjedno raspoređeno na pet dana, od ponedjeljka do petka od 8,00 do 16,00 sati. Stoga činjenica da u redovnom radu na stalnom radnom mjestu subota i nedjelja ne spadaju u radne dane ne znači da u obliku rada na izdvojenom objektu kada djelatna vojna osoba nakon 7 dana rada u kontinuitetu koristi 7 dana odmora u kontinuitetu ima pravo na naknadu za subote i nedjelje koji su bilježeni kao slobodni dani. Ovo stoga, jer kako je rečeno za takav oblik rada djelatna vojna osoba prima i posebne dodatke na plaću te joj za obavljeni rad na izdvojenom objektu na kojem je provela kontinuirano 7 dana pripada i 7 dana odmora u koje dane su uključene i subote i nedjelje, odnosno za onoliko dana koliko je proveo na radu na izdvojenom objektu isto toliko mu pripada slobodnih dana neovisno o tomu što u te dane spadaju subote i nedjelje. Time je odgovoreno na drugo revizijsko pitanje.

17. S obzirom na shvaćanje ovog suda i utvrđenja nižestupanjskih sudova iz nižestupanjskih odluka nije jasno što je tužitelju dosuđeno, jer nižestupanjski sudovi bezrezervno prihvaćaju pravilnost izračuna sačinjenog po vještaku.

18. Budući da su sudovi nižeg stupnja odlučujući u ovoj pravnoj stvari pošli od pogrešnog shvaćanja u vezi s primjenom materijalnog prava, činjenično stanje je ostalo za sada nepotpuno utvrđeno. Zato je na temelju članka 395. st. 2. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tuženika, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (točka I. izreke).

19. Iz revizijskih navoda tuženika proizlazi da je tuženik reviziju, osim u prethodno navedenom dijelu u kojem mu je ona dopuštena, podnio i protiv točke IV. izreke prvostupanjske presude u kojoj je sadržana odluka o parničnom trošku. Naime, tuženik u reviziji predlaže da ovaj sud: „usvoji reviziju i ukine pobijanu presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž R-1633/2019-2 od dana 24. kolovoza 2021. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude, kao i prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici, posl. broj: Pr-52/2017-37 od dana 05. rujna 2019. godine, pod točkama I., II. i IV. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te vrati predmet na ponovno suđenje ili da podredno preinači pobijanu presudu uz naknadu troškova ove revizije tuženici“.

20. Budući da je u ovom predmetu revizija dopuštena u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u točkama I. i II. izreke, to tuženik na temelju članka 382. stavka 1. ZPP nije ovlašten podnijeti reviziju protiv prvostupanjske presude, a niti protiv dijela drugostupanjske presude u odnosu na koji mu revizija nije dopuštena. Stoga je na temelju članka 392. stavaka 1., 4. i 5. u vezi s člankom 382. stavkom 1. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

21. Odluka iz točke III. izreke utemeljena je na članku 166. stavka 3. ZPP .

Zagreb, 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek