REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-335/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Dražena Jakovine, člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić- Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstva obrane, OIB 66486182714, kojeg zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-99/2021-2 od 19. siječnja 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-489/19-13 od 29. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 99/2021-2 od 19. siječnja 2023. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-489/19-13 od 29. listopada 2020. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odlučeno:

„I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr - 489/19-13 od 29. listopada 2020., te se sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi.

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj – za Ministarstvo obrane da tužitelju KE, na ime razlike naknade troškova prijevoza isplati neto iznos od 2.106,31 kn/279,56 EUR1 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine, od 1.7.2011. godine pa do 31.7.2015. godine po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koje se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

- na iznos od 90,00 kuna od 15.03.2012. godine,

- na iznos od 68,00 kuna od 15.08.2012. godine,

- na iznos od 170,00 kuna od 15.10.2012. godine,

- na iznos od 136,00 kuna od 15.02.2012. godine,

- na iznos od 34,00 kuna od 15.03.2012. godine,

- na iznos od 110,00 kuna od 15.04.2013. godine,

- na iznos od 34,00 kuna od 15.05.2013. godine,

- na iznos od 34,00 kuna od 15.07.2013. godine,

- na iznos od 34,00 kuna od 15.08.2013. godine,

- na iznos od 228,00 kuna od 15.09.2013. godine,

- na iznos od 271,46 kuna od 15.10.2013. godine,

- na iznos od 64,92 kuna od 15.11.2013. godine,

- na iznos od 228,00 kuna od 15.12.2013. godine,

- na iznos od 142,50 kuna od 15.01.2014. godine,

- na iznos od 461,43 kuna od 15.02.2014. godine, pa sve do isplate".

2. Nalaže se tužitelju da tuženici u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 107,84 EUR/812,50 kn.

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 601,40 EUR/4.531,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2020. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 41,48 EUR/312,50 kn.“

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-2735/2023-2 od

11. listopada 2023. zbog pravnih pitanja:

-„Je li sud vezan konačnošću i pravomoćnošću utvrđenog izrekom pojedinačnog upravnog akta i može li sud odlučiti da neće primijeniti takav akt ako zaključi da isti nije u skladu s podzakonskim općim aktom, osobito u situaciji kada se radi o potrebi primjene najpovoljnijeg prava za radnika kada je određeno pravo uređeno s više izvora prava?„

-„Ako je o pravu na naknadu troškova prijevoza riješeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem kao konačnim upravnim aktom koji jednako obvezuje i tužitelja kao adresata i tuženu kao donositelja, a kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene mjesečne autobusne karte, ima li poslodavac mogućnost umanjenja tako utvrđene naknade pozivajući se na odredbe čl. 2. st. 5. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji („Narodne novine“, broj 141/04 i 22/05, dalje: Pravilnik), posebice ako takva mogućnost umanjenja nije predviđena samim rješenjem kao konačnim upravnim aktom?“.

3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju tužitelj pobija i samo zbog pitanja zbog kojih mu je revizija dopuštena.

5. Revizija je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike naknade troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa] za razdoblje od veljače 2012. do siječnja 2014.

7. U ovom postupku nije sporno:

- da je tužitelj kao djelatna vojna osoba u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika,

- da je tužiteljevo mjesto prebivališta u utuženom razdoblju bilo u [adresa], a mjesto rada u [adresa],

- da je tužitelj na mjesto rada u utuženom razdoblju putovao na relaciji [adresa] i obrnuto,

- da je rješenjem Ministarstava obrane klasa UP/I-121-02/05-01/57, ur. broj 3044A1-08/01-03-05-36 od 18. siječnja 2005. tužitelju počevši od 21. listopada 2004. priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla u visini cijene pojedinačne karte za putovanje autobusom na relaciji [adresa] i obratno,

- da je rješenjem Ministarstva obrane klasa UP/I-121-05/13-01/698 od 30. listopada 2013. tužitelju, počevši od 29. srpnja 2013., priznato pravo na naknadu troškova prijevoza i to novčana naknada za međumjesni prijevoz na posao i s posla na relaciji [adresa] i obratno u visini cijene najjeftinije mjesečne karte prijevoznika Liburnija d.o.o.,

- da je tužitelju rješenjem Ministarstva obrane klasa 121-05/14-01/3, ur. broj 3522-0503-14-2366 od 14. svibnja 2014. počevši od 1. veljače 2014. priznato pravo na naknadu troškova prijevoza i to međumjesnog prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa] i obratno u visini 0,75 kn po prijeđenom kilometru,

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio u turnusima,

- da tuženik tužitelju nije isplaćivao troškove prijevoza u razdoblju od 1. veljače 2012. do 29. srpnja 2013. (kada je naknada troškova prijevoza bila vezana uz cijenu pojedinačne karte) za dane kada je tužitelj radio, ali nije putovao na posao,

- da u razdoblju od 29. srpnja 2013. do 31. siječnja 2014. (kada je naknada troškova prijevoza bila vezana uz cijenu mjesečne karte) tuženik nije tužitelju isplaćivao cijenu pune mjesečne karte već je razmjerno umanjivao tu cijenu za dane kada tužitelj nije putovao na posao.

8. Polazeći od gore navedenih nespornih činjenica prvostupanjski sud smatra da tužitelju pripada pravo naknade troškova prijevoza na posao i s posla u visini cijene pojedinačne karte za putovanje autobusom, odnosno mjesečne autobusne karte, u skladu s navedenim rješenjima tuženika. Stoga je tužitelju i dosudio razliku između cijene dnevne, odnosno mjesečne karte u spornom razdoblju i stvarno isplaćenog iznosa na ime troškova prijevoza. Pri tome je prvostupanjski sud u presudi utvrdio da tuženik nije iznosio daljnje prigovore na tužiteljevu specifikaciju razlike troškova slijedom čega da je tuženik suglasan s matematičkim izračunom razlike.

9. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu te u cijelosti odbio zahtjev tužitelja uz obrazloženje da kada tužitelj nije prilagao kupljene mjesečne karte za autobus ili dokaze o kupljenoj karti (račune i sl.), već je samo prilagao potvrde o cijeni mjesečne karte za određenu relaciju, tužitelj ne može ostvariti naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini cijene dnevne odnosno mjesečne karte javnog međumjesnog prijevoza (autobus), jer taj trošak nije niti imao u dane kada nije stvarno putovao. Stoga zaključuje da je pravilno tuženik naknadu troškova prijevoza isplaćivao samo za dane kada je tužitelj radio i kada je imao trošak prijevoza na posao i s posla, kod čega je tuženik obračunavao i isplaćivao troškove na temelju potvrda koje mu je o cijeni mjesečnih karata dostavljao sam tužitelj. Nadalje navodi da iako je tužitelju navedenim rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla, pravo na naknadu troškova prijevoza djelatnim vojnim osobama regulirano je Pravilnikom tako da je tuženik imao pravnu podlogu (čl. 2. st. 5. Pravilnika) da tužitelju nadoknađuje dio cijene mjesečne karte javnog međumjesnog prijevoza (autobus) i to matematički razmjerno danima kada je tužitelj imao potrebu putovati na posao i s posla.

10. Ustaljena je praksa revizijskog suda, izražena i u odlukama Revr-249/17-2 od 23. siječnja 2018., Revr-747/17-2 od 17. srpnja 2018. i Rev-1195/20-2 od 13. rujna 2022. te drugima, da je za odlučivanje o pravu djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza nadležno tijelo tuženika, da navedeno predstavlja upravnu stvar o kojoj se odlučuje u upravnom postupku, te kako doneseni pravomoćni i izvršni akt (konkretno rješenje o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla) o naknadi troškova prijevoza u visini mjesečne cijene karte obvezuje upravno tijelo koje ga je donijelo.

11. Prema tome, budući da je tužitelju prethodno navedenim rješenjima nadležnog tijela tuženika priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla na relaciji [adresa] te budući da je to rješenje postalo pravomoćno, to se sud u parničnom postupku više ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvog rješenja te to rješenje obvezuje i tuženika kao poslodavca isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova u skladu s takvim rješenjem.

12. S druge strane pravilno sud drugoga stupnja ističe da treba primijeniti i članak 2. st. 5. Pravilnika. Međutim, prema toj odredbi djelatnoj vojnoj osobi neće se isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pritom se pod „druge slučajeve“ podrazumijevaju situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kada je tužitelj u skladu s rasporedom poslodavca obavljao službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu (identično pravno shvaćanje izraženo je u odluci ovoga suda Revr-668/17 od 20. ožujka 2018.), a koje slučajeve nižestupanjski sudovi nisu imali u vidu.

13. Prema tome sud je vezan pravomoćnim i konačnim pojedinačnim upravnim aktom koje je donijelo upravo tijelo i tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u skladu s rješenjem donesenim od strane tuženika, dakle u visini dnevne odnosno mjesečne cijene karte. Međutim, poslodavac ima pravo umanjiti isplatu u cijelosti ili djelomično u slučaju kada se radnik nalazi na bolovanju, godišnjem odmoru, odnosno kada koristi slobodne dane, odnosno u drugim slučajevima kada ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog uobičajenog rasporeda obavljanja službe. To znači da se tužitelju naknada za prijevoz ne može umanjivati za one dane kada se tužitelj nalazio na poslu, primjerice za vrijeme dežurstva, straže, rada na terenu, čime je odgovoreno na revizijska pitanja.

14. Drugostupanjski sud je preinačujući prvostupanjsku presudu utvrdio da je tuženica isplatila troškove prijevoza u visini cijene mjesečne karte umanjene za broj dana kada tužitelj nije putovao. Međutim, iako je prvostupanjski sud kao nesporan utvrdio matematički izračun razlike naknade, iz prvostupanjske presude, niti iz drugostupanjske presude ne proizlazi po kojoj osnovi tužitelj nije dolazio na posao, odnosno po kojoj osnovi nije putovao, a sam tužitelj tvrdi da se radi o umanjenju naknade za prijevoz kada tužitelj nije putovao jer je sukladno redovnom rasporedu tuženika radio u turnusima, dok tuženik navodi da su iz evidencije radnog vremena vidljiva razdoblja korištenja godišnjeg odmora i slobodnih dana.

15. Zbog pogrešnog pravnog pristupa propušteno je utvrditi po kojoj je osnovi tužitelju umanjena naknada za prijevoz. Pritom nije uopće jasno na koji način je tuženik vršio umanjenje isplate troškova prijevoza. Prema shvaćanju revizijskog suda ako je tužitelj unaprijed kupovao mjesečnu voznu kartu, u tom slučaju tuženik ne bi imao pravo ni na koji način umanjivati trošak prijevoza (tako i u Rev-998/2021-2 od 18. travnja 2023.).

16. Budući da su sudovi nižeg stupnja odlučujući u ovoj pravnoj stvari pošli od pogrešnog shvaćanja u vezi s primjenom materijalnog prava, činjenično stanje je ostalo za sada nepotpuno utvrđeno. Zato je na temelju članka 391. st. 7. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

17. Odluka iz točke III. izreke utemeljena je na članku 166. stavka 3. ZPP .

Zagreb, 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek