REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-11/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Radolović – Kuprešak, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstva obrane, OIB 66486182714, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1176/2022-3 od 5. siječnja 2023. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-41/2022-4 od 11. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1176/2022-3 od 5. siječnja 2023. u dijelu kojim je njome potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-41/2022-4 od 11. studenog 2022. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati 2.917,07 eura sa zateznim kamatama, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1176/2022-3 od 5. siječnja 2023. u dijelu kojim je njome potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-41/2022-4 od 11. studenog 2022. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati 1.012,45 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak od 7.780,87 eura u roku od osam dana i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.929,53 eura sa zateznim kamatama, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.780,87 eura u roku od osam dana.

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-1622/2023-2 od

16. svibnja 2023. zbog pravnih pitanja:

- „Je li tuženica bila u obvezi u evidencijama radnog vremena evidentirati i korištenje dnevnog odmora (stanke) iako niti jednim pozitivnim propisom u Republici Hrvatskoj isto nije propisano a tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj za vrijeme obavljanja rada koristio dnevnu stanku, te na kome je teret dokazivanja da radnik nije iskoristio stanku za dnevni odmor?"

- „Ostvaruje li djelatna vojna osoba pravo na isplatu dodatka za otežane uvjete rada i to dodatak za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje u iznosu od 5% sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 15. st. 1. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, 116/17, 39/18, 44/19 i 87/19) u slučaju kada joj se isplaćuje drugi, povoljniji dodatak iz čl. 7. st. 1. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba?“.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojemu je tuženik pobija i samo zbog pitanja zbog kojih mu je revizija dopuštena.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 2.917,07 eura sa zateznim kamatama, s osnova neiskorištenog uvećanog dnevnog odmora (stanke) u razdoblju od studenoga 2011. do studenog 2016. kao i zahtjev za isplatu 1.012,45 eura s osnova dodatka za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje u razdoblju od lipnja 2014. do studenog 2016.

6.2. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika kao djelatna vojna osoba na poslovima elektroničkog izviđanja, te da je po nalogu tuženika radio na izdvojenom objektu dva puta mjesečno sedam dana u kontinuitetu za koje vrijeme kroz 24 sata nije smio napuštati radno mjesto, nakon čega mu je odobravano sedam slobodnih dana.

6.3. Iz obrazloženja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da su u promatranom razdoblju na snazi bile odredbe Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 118/09 i 118/12 - dalje: Odluka/12, koja se primjenjivala do 31. svibnja 2014.) i odredbe Odluke o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine", broj 66/14, 23/15 i 84/15 - dalje: Odluka/14, koja se primjenjivala od 1. lipnja 2014. do 31. listopada 2017.),

- da je točkom III. stavkom 6. Odluke/12 propisano da pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske kojemu je određeno dnevno radno vrijeme dulje od 8 sati ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor na način da dnevni odmor kod 12-satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minuta, a može se ovisno o procesu rada koristiti u više dijelova,

- da je točkom XI. stavkom 2. Odluke/14 propisano da djelatna vojna osoba koja radi u turnusu ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla,

- da je iz iskaza tužitelja nižestupanjski sud utvrdio da ih nije bilo dovoljno na radu na izdvojenom objektu zbog čega nisu mogli koristiti stanku od 60 minuta,

- da tuženik nije dokazao da je tužitelj imao propisano točno vrijeme dnevnog odmora u okviru rada na izdvojenom objektu već je samo naveo da je tužitelj radio najviše 12 sati, a da je preostalo vrijeme na objektu na odmoru gdje su mu bili osigurani smještaj i hrana.

7. U odnosu na prvu osnovu-pravo tužitelja na uvećani dnevni odmor nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužitelj na osnovu zapovijedi dnevno radio 12 sati (na poslovima elektroničkog izviđanja), pa ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor od 60 minuta, da tuženik nije dokazao da je tužitelju omogućio korištenje uvećanog dnevnog odmora.

8. Na temelju članka 96. stavka 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09) i čl. 153. st. 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 73/13, 75/15 i 50/16), raspored radnog vremena odlukom određuje ministar obrane. Iz navedenih odredbi proizlazi da odredbe Odluke/12 i Odluke/14 predstavljaju materijalnopravna pravila o primjeni kojih ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Točkom XII. stavkom 6. Odluke/12 određeno je da oblik i sadržaj dnevne evidencije radnog vremena uređuje Glavni stožer OS RH u suradnji s Upravom za ljudske resurse u roku od osam dana od dana stupanja na snagu Odluke.

10. S druge strane, točkom XXV. stavkom 4. Odluke/14 određeno je da se oblik i sadržaj evidencije radnog vremena djelatnih vojnih osoba (Prilog 1) i evidencije radnog vremena državnih službenika i namještenika u Oružanim snagama (Prilog 2) nalaze u prilogu Odluke i njezin su sastavni dio, te iz Priloga 1 nije razvidno da bi podatak o korištenju dnevnog odmora djelatne vojne osobe potpadao pod obvezni sadržaj evidencije o radnom vremenu.

11. Imajući u vidu utuženo razdoblje, kao i razdoblje važenja Odluke/12 i Odluke/14, te utvrđenja nižestupanjskih sudova, to bi proizlazilo da tuženik u utuženom razdoblju nije imao obvezu zasebnog evidentiranja dnevnog odmora (stanke) djelatnih vojnih osoba u evidenciji radnog vremena, u čemu je sadržan odgovor na prvi dio postavljenog pravnog pitanja.

12. Ako tužitelju od strane tuženika nije omogućeno ostvarenje prava na uvećani dnevni odmor (stanku), koje pravo izvire iz materijalnopravne odredbe koju je donio sam tuženik, te budući se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, to je tuženik dužan, jer je tužitelj radio u vrijeme kada je trebao koristiti stanku, naknaditi vrijednost tako odrađenih sati rada (između stranaka visina tužbenog zahtjeva nije sporna).

13. U odnosu na drugi dio istog pitanja iz kojeg bi proizlazilo da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj za vrijeme obavljanja rada koristio dnevnu stanku (i to uvećanu), za navesti je da je upravo suprotan zaključak nižestupanjskih sudova, a utemeljen je na materijalnim dokazima, rezultatu vještačenja te ocjeni stranačkog iskaza tužitelja.

14.1. Pritom je teret dokazivanja da djelatna vojna osoba nije iskoristila stanku za dnevni odmor, u situaciji kada tuženik nije imao obvezu unosa podatka o dnevnom odmoru u evidenciju radnog vremena, na tužitelju prema općim pravilima o teretu dokazivanja u smislu članka 7. stavka 1. ZPP, prema kojem su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice u čemu je sadržan odgovor na drugi dio postavljenog pitanja.

14.2. Budući da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužitelj na osnovu zapovijedi dnevno radio 12 sati (na poslovima elektroničkog izviđanja,), slijedom toga zaključili da ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor (stanku) od 60 minuta, kao i da iz nalaza i mišljenja vještaka te i evidencije radnog vremena i stranačkog iskaza tužitelja, proizlazi da mu nije omogućeno korištenje uvećanog dnevnog odmora (stanke), pri čemu tuženik nije dokazao da je tužitelju omogućio korištenje dnevnog odmora od 60 minuta, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su u tom dijelu prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja. Pri tome pozivanje tuženika na Pravilnik o prehrani pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 131/13, 36/15, 51/15, 121/16 i 38/18), koji regulira tek pravo radnika na jedan obrok za 8 sati rada a preko toga 3 dnevna obroka, nije dokaz da je korišten sporni uvećani dnevni odmor.

15. S obzirom na naprijed navedeno, u tom dijelu nisu se ostvarili revizijski razlozi, pa je revizija tuženika na temelju članka 391. stavka 7. ZPP odbijena kao neosnovana kao u izreci presude.

16.1. U odnosu na drugu osnovu - dodatak za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje u utuženom razdoblju od lipnja 2014. do studenog 2016. mjerodavno pravo predstavlja Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba ("Narodne novine" , broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 i 71/15 - dalje: Pravilnik).

16.2. Člankom 7. Pravilnika propisano je za koje dužnosti djelatne vojne osobe ostvaruju dodatak za otežane uvjete rada pa je tako stavkom 1. propisano da dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju djelatne vojne osobe raspoređene na sljedećim dužnostima: 1. letačkim, 2. roniteljskim, 3. padobranskim, 4. plovidbenim, 5. pirotehničkim, 6. u specijalnim i zaštitnim postrojbama, 7. vojnopolicijskim, 8. štetnima za zdravlje, 9. zrakoplovno-tehničkog održavanja, opsluživanja i potpore letenja, 10. na dužnostima u Središtu za razvoj vođa »Marko Babić« te 11. neposredne provedbe obuke ročnika. Na temelju stavka 2. djelatna vojna osoba može ostvariti pravo samo na jedan, najpovoljniji dodatak iz stavka 1. ovoga članka, a na temelju stavka 3. djelatna vojna osoba može ostvariti pravo na dodatak za otežane uvjete rada uz ispunjavanje propisanih kriterija zdravstvene sposobnosti za obnašanje dužnosti ustrojbenoga mjesta za otežane uvjete rada.

16.3. Nadalje na temelju članka 13. stavka 1. Pravilnika d jelatnim vojnim osobama raspoređenim u specijalne i zaštitne postrojbe pripada dodatak za pripadnike specijalnih i zaštitnih postrojbi između ostalog i za Bojnu za elektroničko izviđanje u iznosu od 15 %, odnosno za Zapovjedništvo Bojne za elektroničko izviđanje u iznosu od 10 %, dok na temelju članka 15. Pravilnika, na koji su se pozvali nižestupanjski sudovi, djelatnoj vojnoj osobi koja je raspoređena na ustrojbeno mjesto na kojem kao svoju osnovnu dužnost izvršava poslove prilikom čega je izložena djelovanju štetnih utjecaja fizičke, atmosferske, kemijske ili biološke prirode i čije se štetno djelovanje ne može u potpunosti spriječiti zaštitnim sredstvima i mjerama, pripada dodatak za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje u iznosu od 5%, a takvim poslovima se između ostalih smatra rad na sustavima elektroničkog izviđanja.

17. Dakle, članak 7. Pravilnika upućuje na to da djelatne vojne osobe koje su raspoređene na taksativno navedene dužnosti u stavku 1. te odredbe ostvaruju pravo na dodatak za otežane uvjete rada s time da djelatna vojna osoba može ostvariti pravo samo na jedan, najpovoljniji dodatak iz toga stavka. Dodatak za obnašanje dužnosti štetnih za zdravlje, koji je predmet ovoga postupka ,naveden je u članku 7. stavku 1. Pravilnika.

18. Stoga iz navedene odredbe proizlazi da djelatna vojna osoba u slučaju kada joj se već isplaćuje povoljniji dodatak iz članka 7. stavka 1. Pravilnika nema pravo na isplatu drugog dodatka navedenog u tom istom članku pa tako niti pravo na isplatu dodatka za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje koji iznosi 5% u čemu je sadržan odgovor na drugo pitanje.

19. Budući da su sudovi nižeg stupnja odlučujući u ovoj pravnoj stvari imali suprotno pravno shvaćanje od revizijskog suda i pogrešan pravni pristup u rješavanju spora predmeta, zbog čega je činjenično stanje u pogledu toga je li tužitelju već isplaćen povoljniji dodatak iz članka 7. stavka 1. Pravilnika ostalo za sada nepotpuno utvrđeno, valjalo je na temelju članka 391. st. 7. ZPP prihvatiti reviziju tuženika, ukinuti nižestupanjske presude u dijelu navedenom u točki I. izreke rješenja i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

20. Odluka iz točke II. izreke rješenja utemeljena je na članku 166. stavka 3. ZPP.

Zagreb, 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek