Poslovni broj: Usž-2076/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Silvija Čovića i Ljiljane Karlovčan -Đurović, članova vijeća te uz sudjelovanje zapisničarke, sudske savjetnice Katarine Skrbinac, u upravnom sporu tužitelja IT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Milan Jurčević, odvjetnik u Splitu, Trg hrvatske bratske zajednice 3A, protiv tuženika Odbora za državnu službu (OIB: 58831547726), Zagreb, Palmotićeva 5, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2324/2025-9 od 27. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje točka II. izreke rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2324/2025-9 od 27. veljače 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem, u točki I. izreke, obustavljen je upravni spor, a, u osporenom dijelu pod točkom II. izreke, naloženo je tuženiku, u roku 60 dana od dana primitka pravomoćne odluke, nadoknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.000,00 eura.
2. Tuženik je pravovremeno podnio žalbu, osporavajući zakonitost navedenog rješenja samo u dijelu pod točkom II. izreke zbog bitne povrede upravnog spora i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da nije sporno da je odlučeno o žalbi tužitelja protiv rješenja Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split KLASA: UP/I-112-02/20-01/1381, URBROJ: 513-02-8009/32-25-10 od 27. lipnja 2025. Smatra da je sud propustio razmotriti nužnost zastupanja stranke po odvjetniku i opravdanost dosuđenog troška. Istaknuo je da je tužitelj podnio žalbu neposredno njemu kao drugostupanjskom tijelu, da žalbi nije priložio urednu žalbu po ko joj bi mogao postupati i od čije predaje se računa rok iz članka 121. ZUP-a, da tužitelj nije proširio tužbeni zahtjev radi ocjene zakonitosti rješenja KLASA: UP/II-112-07/25-01/457, URBROJ: 566-01/12-25-2 od 11. rujna 2025., kojim je odlučio o žalbi te da se može zaključiti da je jedina svrha pokretanja upravnog spora bila ostvariti pravo na trošak. Smatra da je u konkretnom predmetu riječ o zlouporabi prava i da tužitelju zbog toga ne pripada pravo na naknadu troška. Stoga je predložio poništiti prvostupanjsko rješenje u osporenom dijelu pod točkom II. izreke.
3. Tužitelj je odgovorio na žalbu, predloživši ju odbiti. Tvrdi da su žalbeni navodi neosnovani, ako se uzme u obzir činjenica da je tuženik, rješenjem kojim je otpala šutnja uprave, usvojio njegovu žalbu i poništio pobijano prvostupanjsko rješenje o premještaju. Smatra da su joj zakonito i pravilno priznati troškovi upravnog spora, jer je ona osnovano pokrenula spor radi šutnje uprave te da do spora ne bi ni došlo da je tuženik odlučio o njegovoj žalbi u zakonom propisanom roku. Smatra i neosnovanim navod žalitelja vezano za opravdanost njegova zastupanja po odvjetniku.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući ga u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na razloge ništavosti u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26., u daljnjem tekstu: ZUS), koja se na odgovarajući način primjenjuje i pri odlučivanju o žalbi protiv rješenja na temelju odredbe članka 128. stavka 4. ZUS-a, Sud ocjenjuje zakonitim i pravilnim prvostupanjsko rješenje u osporenom dijelu.
6. Nije, u biti, sporno da je sud rješenjem obustavio upravni spor u skladu s odredbama članka 103. stavka 1. i članka 106. stavka 1. točke 2. ZUS-a, s obzirom na to da je tuženik tijekom spora u cijelosti postupio prema tužbenom zahtjevu.
7. Pokazalo se spornim je li trebalo priznati tužitelju troškove spora, s obzirom na to da, kako tvrdi žalitelj, u biti, nije ni protekao zakonski rok za donošenje odluke o žalbi iz članka 121. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.). Tuženik smatra i da zastupanje tužitelja po odvjetniku nije bilo nužno, jer je riječ o tužbi zbog propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava. Smatra i da je riječ o zlouporabi prava koja tužitelju pripadaju u sporu, zbog čega on nema pravo na naknadu troškova u skladu s člankom 147. stavkom 8. ZUS-a.
8. Odredbom članka 147. stavka 6. ZUS-a je propisano da ako je spor obustavljen nakon što je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova spora.
9. Tuženik nije žalbom osporio zakonitost rješenja u dijelu kojim je obustavljen upravni spor. Može se zaključiti da je ono u tom dijelu postalo pravomoćno i da ovaj Sud ne može u ovom stadiju postupka preispitivati zakonitost toga rješenja u tom dijelu.
10. U izloženom Sud smatra da tužitelju u konkretnom predmetu pripada pravo na naknadu troškova, budući da je tuženik tijekom spora u cijelosti postupio po tužbenom zahtjevu usmjerenom na šutnju uprave. Te činjenice su utvrđene (pravomoćnim) rješenjem u dijelu kojim je obustavljen spor, čiju zakonitost tuženik nije osporio žalbom. Time je on, po mišljenju Suda, prihvatio i pravne posljedice koje proizlaze iz toga rješenja.
11. Vezano za opravdanost priznatih izdataka, valja istaknuti da stranka koja nije pravno obrazovana ne mora biti upoznata s osnovnim institutima i sredstvima upravno- pravne i upravno-sudske zaštite uključujući ni one vezano za zaštitu od šutnje uprave. Ne može se razumno očekivati da takva stranka poznaje procesne pretpostavke, rokove i način ostvarivanja pravne zaštite od šutnje uprave, a niti joj uopće mora biti poznato da ima mogućnost obratiti se upravnom sudu radi zaštite svojih prava. Sud je mišljenja i da složenost pravne radnje ne proizlazi samo iz formalnog opsega podneska, već iz potrebe pravilne primjene mjerodavnih odredbi propisa, poznavanja sudske prakse i pravilne pravne kvalifikacije činjeničnog stanja.
12. Spis predmeta ne daje pouzdanu osnovu da bi bila riječ o ikakvoj zlouporabi procesnih prava u smislu članka 147. stavka 8. ZUS-a, zbog čega tužitelj ne bi imao pravo na naknadu troškova spora. Riječ je o žalbenim navodima koji nemaju logično ni racionalno utemeljenje u mjerodavnom propisu, ako se osobito uzme u obzir da je tuženik, postupivši po tužbenom zahtjevu radi šutnje uprave, drugostupanjskom odlukom usvojio žalbu, poništio osporeno prvostupanjsko rješenje o premještaju i predmet vratio na ponovno rješavanje.
13. Visina priznatog troška utemeljena je na odredbama članka 144. i 147. ZUS-a i Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23. i 107/25.).
14. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. u vezi s člankom 128. stavkom 4. ZUS-a, u točki I. izreke, odbiti žalbu i potvrditi osporeno rješenje.
15. Trošak sastavljanja odgovora na žalbu nije bio nužan za rješavanje žalbe s obzirom posebnosti konkretnog predmeta i sadržaj toga pismena. Nije riječ o opravdanom izdatku. Stoga je trebalo, na temelju odredbe članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 144. stavkom 1. ZUS-a, u točki II. izreke, odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 17. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan
s
