Poslovni broj: Usž-1216/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ZC iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Ivan Skoblar, odvjetnik u Zadru, Ul. sv. L. B. Mandića 3, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l- 804/2023-9 od 22. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-804/2023-9 od 22. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/22-01/435, URBROJ: 513-04-23-2 od 28. veljače 2023. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga odnosno zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima upravnog spora. Tužitelj osporava zaključak poreznih tijela i suda prvog stupnja da postoji nesrazmjer između vrijednosti njegove imovine i dokazanih izvora sredstava, slijedom čega da je iznos od 462.419,47 kn oporeziv kao drugi dohodak. Smatra da mu neosnovano nisu priznati određeni izvori novca koje je naveo kao podrijetlo svoje imovine, konkretno primici u iznosu od 115.000,00 DEM koje je stekao po osnovi prodaje nekretnine u Bosni i Hercegovini 20. listopada 1999., primici s osnove obavljanja djelatnosti u Bosni i Hercegovini te radom u Njemačkoj prije rata, prodajom strojeva za vrijeme rata te radom u Njemačkoj od 1994. do 1999. Navodi da je porezno tijelo odbilo priznati navedena sredstva jer nije dostavio obrasce o prijenosu gotovine preko granice niti dodatnu dokumentaciju o njihovu stjecanju. Prema mišljenju tužitelja, takav zahtjev nije osnovan jer je prijenos novca obavljen 2000. godine kada se tužitelj doselio u Hrvatsku, a tada nije postojala obveza podnošenja obrazaca na koje se porezna tijela i prvostupanjski sud pozivaju. Tužitelj navodi da su propisi kojima je uvedena obveza prijavljivanja gotovine doneseni znatno kasnije te se ne mogu primjenjivati na događaje koji su se zbili prije njihova stupanja na snagu. Nadalje, ističe da nije realno očekivati da tužitelj raspolaže dokazima o prihodima ostvarenima prije više desetljeća, budući da ne postoji obveza trajnog čuvanja takve dokumentacije. Smatra da se nedostatak isprava iz osamdesetih i devedesetih godina ne može tumačiti na njegovu štetu. Naglašava da je dostavio sve dokaze koje je objektivno mogao pribaviti, uključujući ugovor o kupoprodaji nekretnine iz 1999. i dokaze da je u Bosni i Hercegovini obavljao djelatnost osamdesetih godina. Tvrdi da je tijekom postupka surađivao s poreznim tijelima i iznio sve relevantne činjenice. Smatra i da su porezna tijela neosnovano odbila njegove dokazne prijedloge pozivajući se na propise koji nisu bili primjenjivi u vrijeme nastanka spornih okolnosti te da je zbog pogrešnog pristupa prvostupanjskog suda, povrijeđeno materijalno pravo na njegovu štetu. Posljedično, smatra nezakonitom i odluku o trošku te predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu te poništi prvostupanjsku presudu i osporeno rješenje te da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Iako uredno pozvan, tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.

5. Prvostupanjski sud je održao raspravu čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a omogućio da se očituju o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/22- 01/435, URBROJ: 513-04-23-2 od 28. veljače 2023. (dalje – drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Gospić, KLASA: UP/I-471-02/22-01/43, URBROJ: 513-07- 09/22-1 od 26. listopada 2022. (dalje: prvostupanjsko rješenje) kojim je tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dohodak i prirez porezu na dohodak od drugog dohotka po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. i od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. u iznosima kako je naznačeno tim rješenjem, određena je obveza plaćanja utvrđenih iznosa poreza (i prireza) na dohodak kao i zakonskih zateznih kamata te su donesene ostale prateće odluke.

6. Iz podataka spisa proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo kod tužitelja provelo postupak poreznog nadzora o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 471-02/22- 01/40, URBROJ: 513-07-09/22-23 od 14. rujna 2022. na koji tužitelj nije u propisanom roku izjavio prigovor, ali je nakon proteka roka dostavio dodatnu dokumentaciju:

Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 21. listopada 1999. kojim je tužitelj kao prodavatelj prodao nekretninu upisanu u k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], ŠC kao kupcu za 115.000,00 DEM i rješenja Republike Bosne i Hercegovine od 18. ožujka 1982. i 13. veljače 1986. iz kojih proizlazi da je u Republici Bosni i Hercegovini obavljana djelatnost. Navedena dokumentacija je razmotrena, međutim, primici od 115.000,00 DM tužitelju nisu priznati, budući da tužitelj nije dostavio Obrasce za prijavu gotovine kojima je prenio novac iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku kao dokaz.

7. U postupku poreznog nadzora tužitelju nisu priznati kao izvor sredstava niti novčana sredstva navedena u Izjavi o imovini uključujući gotov novac na dan 1. siječnja 2016. i to: 300.000,00 DM od rada u vlastitoj tvrtki prije rata, 250.000,00 DM od prodaje strojeva jednom gospodinu, 110.000,00 EUR od rada u Njemačkoj od 1994. do 1999., 50.000,00 KM od nasljedstva iza pokojnog oca i 65.000,00 KM od prodaje poljoprivrednih strojeva, koje je imao prije rata, budući da tužitelj nije dostavio dokaze o primitku novaca niti Obrasce za prijavu gotovine kojima je prenio novac iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku.

8. I prema ocjeni ovog Suda, neosnovano tužitelj ističe da nije imao obvezu prijaviti unos gotovine u Republiku Hrvatsku, a koja obveza prijave je u vrijeme navodnog unosa bila propisana čl. 74.a st. 1. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata („Narodne novine“, 91A/93. i 36/98. – dalje: ZODSDPPZ) i čl. 9. st. 1. Zakona o sprječavanju pranja novca („Narodne novine“, 69/97, 106/97 - dalje: ZSPN).

9. Odredbom članka 74.a ZODSDPPZ-a bilo je propisano da su domaće i strane fizičke osobe dužne prilikom prelaska državne granice prijaviti ovlaštenom carinskom djelatniku svaki prijenos za sebe ili drugoga, gotovine i čekova u domaćoj i stranoj valuti, u vrijednosti što je propisana zakonom kojim se utvrđuje sprječavanje pranja novca, a odredbom članka 9. stavak 1. ZSPN-a bilo je propisano da je Carinska uprava Republike Hrvatske obvezna Uredu uputiti obavijest o zakonitom prenošenju ili pokušaju nezakonitog prenošenja preko državne granice gotovine ili čekova u domaćoj ili stranoj valuti u vrijednosti od 40.000,00 kuna ili većoj najkasnije u roku od tri dana od trenutka saznanja o prijenosu ili pokušaju nezakonitog prijenosa.

10. S tim u vezi, pravilno je ukazao prvostupanjski sud da izjave stranke ili drugih poreznih obveznika u ovoj vrsti postupka mogu biti samo pomoćno dokazno sredstvo, ali bez druge dokumentacije kojom bi se potkrijepili navodi iz istih (primjerice bankovni izvodi o prijenosu novčanih sredstava iz kojih je razvidno da je stvarno došlo do raspolaganja sredstvima, potvrdama o prijavi prijenosa gotovog novca prilikom prelaska granice Republike Hrvatske), ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz o izvorima stjecanja imovine. Iz navedenih razloga osnovano je odbijen i tužiteljev dokazni prijedlog za njegovim saslušanjem.

11. Prema načelu dokumentarnosti, kao osnovnom načelu poreznog postupka, sve činjenice bitne za oporezivanje dokazuju se poslovnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu ili treba predložiti da se izvrši uvid u iste već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru. U upravnom postupku tužitelju je omogućeno podnošenje prigovora na zapisnik o poreznom nadzoru te žalbe, a također je, prije donošenja osporenog prvostupanjskog rješenja, tužitelj višekratno pozivan dostaviti dodatnu dokumentaciju vezanu uz predmetni porezni nadzor, ako njome raspolaže, međutim, tužitelj nije dostavio dokumentaciju kojom bi dokazao da je gotovinu (a posebno ne u iznosima naznačenim u Izjavi o imovini uključujući gotov novac na dan 1. siječnja 2016.) unio iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku.

12. Nadalje, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su tužitelju u izvore imovine uračunati svi primici koji su potkrijepljeni odgovarajućim materijalnim dokazima što je opisano i tablično prikazano u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, s time da je izvršena i detaljna analiza tužiteljevih primitaka i izdataka i u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2015. (str. 14. – 17. prvostupanjskog rješenja), kako bi se utvrdilo početno stanje imovine na dan 1. siječnja 2016., a rezultati koje analize pokazuju da je tužitelj na dan 1. siječnja 2016. mogao raspolagati iznosom od 0,00 kn. Stoga je, i prema ocjeni ovog Suda, u postupku poreznog nadzora pravilno utvrđeno postajanje razlike između vrijednosti stečene imovine i visine dokazanih sredstava za njezino stjecanje u promatranom razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2020., odnosno u razdoblju 1. siječnja 2019. – 31. prosinca 2020. u ukupnom iznosu od 462.419,47 kn.

13. Odredbom članka 76. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20.) propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane.

Slijedom navedenog, pravilno je porezno tijelo utvrdilo kao nedokazani izvor sredstava iznos od 462.419,47 kn koji je oporeziv kao drugi dohodak.

14. Stoga ovaj Sud nalazi da se navodi žalbe koji su u bitnom istovjetni navodima tužbe, ne mogu ocijeniti osnovanim, niti od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.

15. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 119. stavka 5. ZUS -a te tijekom upravnog spora nije počinio nikakve postupovne povrede koje bi utjecale na donošenje pravilne i zakonite odluke.

16. S obzirom da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

17. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, osnovano je pravilnom primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora. U kontekstu iste zakonske odredbe, nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan