Poslovni broj: Usž-77/2026-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3159/2024-11 od 10. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3159/2024-11 od 10. listopada 2025.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-08/20-01/733, urbroj: 513-04- 24-2 od 8. travnja 2024. kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 8. travnja 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Novi Zagreb, klasa: UP/I-410-23/20-02/1720, urbroj: 513-07-01-06- 20-4 od 21. rujna 2020. Tim prvostupanjskim rješenjem je odbijen prigovor tužitelja izjavljen protiv privremenog poreznog rješenja istog prvostupanjskog tijela, klasa: UP/I- 410-23/20-02/1720, urbroj: 513-07-01-06-20-02 od 28. svibnja 2020. (u izreci je pogrešno naznačena godina 2019.), kojim je tužitelju za 2019. utvrđena razlika poreza i prireza za uplatu/povrat u iznosu od 0,00 kn.
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonom propisanih razloga. Dalje u žalbi tužitelj opisuje kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, pri čemu navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da stajališta iznesena u pobijanoj presudi nisu pravilna, tj. nisu sukladna mjerodavnim odredbama primijenjenog propisa. Napominje da je u konkretnom slučaju bilo osnove utvrditi razliku poreza na dohodak za uplatu ili za povrat u odnosu na primitak iznosa dohotka od nesamostalnog rada, koji je isplatio poslodavac Croatia banka d.d. prema sudskoj presudi i Sporazumu o prestanku ugovora o radu s nagodbom, koji je izvršen 23. siječnja 2019., a koji se odnosi na dohodak ostvaren u 2012. godini. Tužitelj napominje da je porez na dohodak u konkretnom slučaju obračunat po propisima i poreznim stopama koji su važili za 2019., iako se primitak odnosi na dohodak ostvaren u proteklom poreznom razdoblju. Smatra pogrešnim stajalište da odredba članka 25. stavak 6. Zakona o porezu na dohodak isključuje primjenu odredbe članka 51. tog Zakona, a i primjenu članka 54., s tim više jer se u osporenim rješenjima navodi da su donesena na temelju članka 51. i 54. Zakona o porezu na dohodak. Stoga iako se predmetna isplata odnosi na ranije porezno razdoblje, konkretno razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022., tužitelj smatra da se jednako treba postupiti i u slučaju odlučivanja o povratu poreza, tj. da članak 26. stavak 6. navedenog Zakona, ne isključuje postupak utvrđivanja ukupnog godišnjeg dohotka i poreza na dohodak, a u prilog takvoj tvrdnji se poziva na presudu ovog Suda poslovni broj: Usž -2566/2021- 2 od 21. srpnja 2021., kojom se potvrđuje da je pravilno utvrđena obveza poreza na dohodak za razdoblje u kojem su isplaćene naknade plaća, pozivom na odredbe članka 25. stavka 6. Zakona o porezu na dohodak, a što bi se smatra tužitelj trebalo primijeniti i u slučaju povrata poreza. Dodaje da je u ovom slučaju i odluku o povratu preplaćenog poreza trebalo donijeti prema propisima koji su važili 2019., a ne ga isključiti iz utvrđivanja razlike poreza na dohodak za uplatu ili povrat. Napominje da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-1735/2014-2 od 11. srpnja 2018. utvrđeno da nije dopuštena odluka o izvanrednom otkazu njegovog ugovora o radu od 15. studenog 2012. ali nije odlučeno o isplati novčanih iznosa na ime plaće, što je utvrđeno sporazumom o prestanku ugovora o radu s nagodbom od 22. siječnja 2019., koji je zaključio s poslodavcem, a koji iznosi je i isplaćen 23. siječnja 2019. Tužitelj navodi da iz tih razloga ranije nije mogao tražiti povrat poreza. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu u cijelosti i sam odluči o predmetnoj stvari na način da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.
4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući zakonitost pobijane presude kao i postupka koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda - dalje: ZUS), ovaj Sud je ocijenio da žalbeni razlozi kojima se presuda pobija nisu osnovani niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelju Croatia banka d.d. isplatila iznos od 165.741,08 kn, za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2012., prema sudskoj presudi i Sporazumu o prestanku ugovora o radu s nagodbom zaključenog s tužiteljem 23. siječnja 2019. kada je isplata i izvršena.
8. Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio stajalište tuženika prema kojem isplata za 2012. ne može biti predmet oporezivanja poreza na dohodak u 2019., bez obzira što je isplata izvršena u 2019. Tuženik se poziva na primjenu odredbe članka 25. stavak 6. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 115/16. i 106/18.) iz koje proizlazi da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada po osnovi primitka od nesamostalnog rada (plaće) ostvarenog u proteklom razdoblju isplaćuje prema propisima koji su važili na dan kada je isplata trebala biti obavljena. Stoga je pravilno izneseno stajalište da navedena zakonska odredba isključuje primjenu odredbe članka 51. navedenog Zakona, na koju ukazuje tužitelj, jer dohodak od nesamostalnog rada primljen po sudskoj odluci i nagodbi nije dohodak koji je ostvaren u 2019., već je ostvaren u 2012. godini. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da je takvo stajalište potvrđeno presudom ovog Suda poslovni broj: Usž - 1589/2024-2 od 26. veljače 2025., koja se odnosi na spor koji se vodio između istih stranaka u činjenično i pravno sličnoj situaciji, osim što se u tom predmetu radilo o dohotku za 2018. U navedenoj presudi od 26. veljače 2025. se navodi da, iako je datum stvarne isplate bio 7. prosinca 2018., da se isplata poslodavca odnosi na 2012., tj. da je trebala biti obavljena u toj godini te ne može biti predmet utvrđivanja poreza na dohodak za 2018. (točka 8. obrazloženja presude).
9. Prvostupanjski sud ocjenjuje da su iznesena stajališta primjenjiva i u konkretnom slučaju, pa nije prihvatio prigovor tužitelja da se radi o dohotku i isplati za 2019. Sukladno tome osporenim rješenjem je pravilno u konkretnom slučaju utvrđen ukupni godišnji dohodak u iznosu od 133.529,25 kn, dok iznos koji se odnosi na proteklo razdoblje (2012. godinu) od 165.741,08 kn nije uključen u godišnji dohodak, tj. za 2019., zbog čega je pravilno s te osnove utvrđen predujam poreza i prireza u pobliže naznačenom iznosu te razlika poreza i prireza za uplatu/povrat u iznosu 0,00 kn.
10. Slijedom navedenog, ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj žalbenim razlozima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, tim više jer u bitnom ponavlja iste razloge koje je isticao i u tužbi te tijekom upravnog spora o kojima se prvostupanjski sud već iscrpno očitovao. Zaključke i stajališta iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude ovaj Sud prihvaća u cijelosti, jer se temelje na valjanim dostatnim i relevantnim razlozima.
11. Stoga je, ovaj Sud na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 17. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Ljiljana Karlovčan-Đurović
