Poslovni broj: Usž-1513/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja UNIVERSAL MEDIA d.o.o., Zagreb, Ulica Grge Tuškana 41, OIB: 14279741575, kojeg zastupa opunomoćenik Krešimir Lipovšćak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Lipovšćak i partneri d.o.o., Zagreb, Ulica Petra Hektorovića 2, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 46/IV, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3236/2023-7 od 31. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3236/2023-7 od 31. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/22-01/313, urbroj: 513-04-23-2 od 15. svibnja 2023. i zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 15. svibnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, klasa: UP/I-471-02/22-01/2, urbroj: 513-07-23-06/22-2 od 12. srpnja 2022., kojim se tužitelju utvrđuje manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 1. 1. 2019. do 31. 1. 2019. u iznosu od 482.250,29 kn, zatezne kamate obračunate do 15. lipnja 2022. od 45.172,96 kn, činjenje poreznog gubitka za prijenos za 2019. u iznosu od 2.905.266,55 kn. Tim rješenjem se ujedno određuje rok i način plaćanja utvrđenih obveza, te dužnost tužitelja da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koje se odnose na povećanje porezne osnovice – smanjenje poreznog gubitka za prijenos, uz upozorenje da će se u protivnom izvršiti naplata ovrhom.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u odredbi članka 126. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda, dalje: ZUS).

4. Nastavno u žalbi tužitelj iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjska presuda nezakonita, kao i osporena rješenja, prije svega zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešno utvrđenih bitnih činjenica, a svi učinjeni propusti su doveli do pogrešne odluke o predmetu stvari.

5. Tužitelj u bitnom ponavlja sve tužbene navode, uključujući i prigovor da je porezni nadzor provelo mjesno nenadležno tijelo, jer se mjesna nadležnost utvrđuje prema sjedištu pravne osobe upisanom u sudski registar. Napominje da je u konkretnom slučaju porezni nadzor provela Ispostava za velike porezne obveznike Rijeka, iako je sjedište tužitelja u Zagrebu. Smatra pogrešnim tumačenje suda odredbe članka 62. Uredbe.

6. Tužitelj iscrpno navodi i obrazlaže kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku. Smatra da mu je neosnovano ukinuto pravo na prijenos poreznog gubitka za 2019. iste osnove utvrđena porezna obveza, jer iz priložene dokumentacije proizlazi da se radi o ukalkuliranim prihodima na temelju odobrenja (popusta) dobavljača . Iscrpno navodi dokumente koji su smatra osnova za ukidanje dijela ukalkuliranih prihoda u 2019. u navedenom iznosu. Posebno obrazlaže zbog čega su Hrvatski standardi financijskog izvještavanja (HSFI) pogrešno primijenjeni, jer je umjesto HSFI 14, a ne HSFI 15 i HSFI 16, primjenjiv HSFI 14, koji se odnosi na priznavanje i vrednovanje vremenskih razlika u financijskim izvještajima poduzetnika. Navodi da je oporezivu dobit utvrdio u skladu s primjenjivim računovodstvenim i poreznim propisima koji se odnose na vremenska razgraničenja, tj. na ukalkulirane prihode i njihovo ukidanje, a da mišljenja neovisnih revizora za 2018. i 2019. potvrđuju da priloženi financijski izvještaji istinito i fer prikazuju financijski položaj tužitelja na dan 31. prosinca 2018. Tužitelj navodi da je ukalkulirane prihode u 2018. ispravno iskazao, a po prestanku ispunjavanja kriterija priznavanja, ukinuo prekomjeran iznos kroz račun dobiti i gubitka za 2019., a ne na teret zadržane dobiti , a da mišljenje neovisnog revizora za 2019. ne osporava iznos ukinutog ukalkuliranog prihoda i/ili dokumentaciju temeljem koje je iskazana. Tužitelj smatra da je trebalo isključivo reklasificirati ukidanje nerealiziranog iznosa ukalkuliranih prihoda iz zadržane dobiti u račun dobiti i gubitka, tj. pozvati ga na izmjenu prijave poreza na dobit za 2019., na način da se uvećaju rashodi za osporen iznos i umanji računovodstvena dobit, isključi umanjenje porezne osnovice na rednom broju III. 30 (za isti iznos), a na odgovarajući način isprave i pripadajući financijski izvještaj u prilogu prijave.

7. U žalbi dalje navodi da se porezna tijela, kao i sud samo općenito pozivaju na odredbe Zakona o porezu na dobit, Općeg poreznog zakona, Zakona o računovodstvu te HSFI, koje ocjenjuje relevantnim i mjerodavnim, a takvu ocjenu temelje na pogrešnom stajalištu tuženika koji primjenjuje odredbe o prihodima, iako se osporene stavke odnose na ukalkulirane troškove, tj. rashode. Ukazuje i na pogrešno tumačenje poreznog razdoblja za koje se utvrđuje porez na dobit. Tužitelj iscrpno analizira iznose ukalkuliranih troškova (umanjenje prihoda) po pojedinim pravnim subjektima, tj. koji se odnose na tržište BiH, uz ukalkulirane iznose odobrenja koji se odnose na tržište RH . Navodi i druge prigovore koji se odnose na iskazani trošak na kontu 730190 -rashodi od ukidanja rezervacija, uvećanje dobiti po osnovi nerealiziranih tečajnih razlika, te napominje da je godišnje financijske izvještaje sastavljao primjenom HSFI ili međunarodnih standarda financijskog izvještavanja (MSFI), tj. primjenjivao je sve relevantne računovodstvene standarde. Navodi koji su relevantni HSFI koji se odnose na tečajne razlike i zakonske obveze poduzetnika prilikom sastavljanja godišnjih izvještaja, te da su tečajne razlike rezultat kalkulacije, tj. obračuna i da se ne dokazuju vjerodostojnim ispravama. Zaključuje da na temelju nerealiziranih negativnih tečajnih razlika nije bilo osnove za povećanje osnovice za obračun poreza na dobit. Daje obrazloženje i u odnosu na ukalkulirane troškove po Ugovoru o afilijaciji sklopljenog s društvom I&F Grupa d.o.o., koji mu je osporen, iako je od navedenog društva zaprimio račun broj: IF 20/01239 od 10. lipnja 2020. Smatra da su pogrešno ocjenjeni i rashodi za usluge primjene od I&F Grupe d.o.o. na temelju Ugovora o pružanju usluga, iako je obrazložio da je za pojedine kategorije usluga bilo više osoba koje su izvršavale usluge, a što je rezultiralo i u visini naknade. Tužitelj dodaje da su bitni podaci vidljivi iz satnica navedenih u specifikaciji, a što potvrđuje opravdanost rashoda.

8. Tužitelj u žalbi upućuje na ustavnosudsku praksu te stajališta iznesena u konkretnim odlukama, u vezi načela materijalne istine. Zaključuje da su porezna tijela u konkretnom slučaju postupila protivno načelu materijalne istine.

9. Predlaže da ovaj Sud preinači prvostupanjsku presudu, poništi osporena rješenja i tuženiku naloži da tužitelju naknadi troškove postupka. Tužitelj traži i troškove žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

10. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

11. Žalba nije osnovana.

12. Ispitujući zakonitost pobijane presude i postupka koji joj je prethodio u granicama navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud ocjenjuje da nisu osnovani razlozi kojima se presuda pobija, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

13. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, pravilno je sud odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. ZUS-a, ocijenivši tužbene navode neosnovanima.

14. Iz podataka spisa kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je nakon obavljenog poreznog nadzora obračuna, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dobit za razdoblje od 1. 1. 2019. do 31. 12. 2019., sastavljen zapisnik Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, klasa: 471-02/2021-01/33, urbroj: 513-07-23-06/2022-9 od 31. ožujka 2022., a po izjavljenom prigovoru tužitelja dopunski zapisnik, klasa: 471-02/2021-01/33, urbroj: 513-07-23-06/2022-11 od 15. lipnja 2022., kojim se djelomično prihvaća prigovor (u odnosu na kupca BIPA), te u tom dijelu korigiraju zaključci i zapisnikom utvrđena obveza.

15. Prvostupanjski sud je dao odgovor na sve tužbene navode pojedinačno, tj. valjano, dostatno i relevantno obrazloženje na kojem je utemeljio zaključke i stajališta iznesena u pobijanoj presudi.

16. U osvrtu na prigovor tužitelja da je postupak poreznog nadzora provelo mjesno nenadležno tijelo, sud je primjenom pobliže navedenih mjerodavnih odredbi Zakona o Poreznoj upravi ("Narodne novine", 115/16. i 98/19.) i Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija ("Narodne novine", 97/20. i 101/21. – dalje: Uredba), pravilno zaključio da je za Ispostave za velike porezne obveznike propisana samo stvarna nadležnost, a za ostale ispostave je propisana stvarna, ali i mjesna nadležnost, tj. navedeno je područje (gradovi i općine). Sud ocjenjuje da su Ispostave za velike porezne obveznike u Osijeku, Rijeci i Splitu nadležne, među ostalim, obavljati porezni nadzor velikih poreznih obveznika na području Republike Hrvatske, jer je prema članku 5. stavku 8. Zakona o Poreznoj upravi, iznimno od odredbe stavaka 2. i 3. tog Zakona, Ured za velike porezne obveznike ured koji je stvarno i mjesno nadležan za velike porezne obveznike na području Republike Hrvatske, a kriteriji za određivanje velikih poreznih obveznika su djelatnost i visina ostvarenih prihoda.

17. Prigovor o povredi načela materijalne istine opisanim postupanjem poreznih tijela, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim, jer je utvrdio da su tužitelju osnovano osporila umanjenje porezne osnovice na temelju pojedinačno naznačenih osnova. Iz sadržaja zapisnika o obavljenom nadzoru proizlazi da je porezno tijelo izvršilo analize cjelokupne dokumentacije, koju je naznačilo i opisalo, te sadržaj tužiteljevih očitovanja, koja je iscrpno razmotrilo. Činjenice i podaci knjiženja prikazani su i u tablicama, a porezno tijelo je iznesene zaključke utemeljila na mjerodavnim odredbama primijenjenih propisa (Zakon o porezu na dobit, HSFI, Zakon o računovodstvu i dr.). Također su u obrazloženju osporenih rješenja izneseni razlozi zbog kojih očitovanja i tvrdnje nisu prihvaćena.

18. Neosnovan je prigovor da se porezna tijela pozivaju općenito na Opći porezni zakon, Zakon o porezu na dobit i druge primijenjene propise, bez naznake pojedinačnih, za konkretnu situaciju mjerodavnih odredbi, jer su u zapisniku o nadzoru iscrpno navedene relevantne odredbe primijenjenih propisa, na koje se porezno tijelo također poziva (str. 11 i 12 zapisnika). Primijenjeni HSFI su dovedeni u vezu sa opisanim postupanjem tužitelja. Tužitelj u žalbi ponavlja iste prigovore koje je isticao i tijekom upravnog postupka, kao i tijekom upravnog spora.

19. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijene presude napominje da je teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez na poreznom obvezniku . Dodaje da tužitelj ničim nije dokazao tvrdnju da su osporena rješenja utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, tj. da raspolaže bilo kakvom drugom dokumentacijom koja bi osporila zaključke poreznih tijela.

20. Žalbenim navodima tužitelj prema ocjeni ovoga Suda nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, jer tužitelj u bitnom daje vlastitu interpretaciju mjerodavnih propisa i tumači ih u svoju korist. Međutim, takvo tumačenje propisa nema uporište u mjerodavnim odredbama, utvrđenom činjeničnom stanju i raspoloživoj dokumentaciji spisa.

21. Ocjena je ovog Suda da opseg i relevantnost razloga iz obrazloženja pobijane presude, u kojoj sud upućuje na iscrpnu analizu poreznih tijela i daje osvrt na sva bitna pitanja od kojih ovisi osnova utvrđenja porezne osnove, isključuju svaku dvojbu o donošenju arbitrarne sudske odluke.

22. Stoga je, ovaj Sud, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS -a, ocjenjujući ju neosnovanom, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

23. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Karlovčan-Đurović