REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-469/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TV iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), koju zastupaju punomoćnik Petar Petrić, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Petar Petrić & Ana Marija Kajić iz Zagreba protiv tuženika Stečajne mase iza AGROKOR d.d. OIB: 26461279054, Zagreb, Marijana Čavića 1, koju zastupa izvanredni povjerenik RV iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-271/2017-2 od 30. studenog 2017. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6981/10-83 od 8. lipnja 2017., u sjednici održanoj 16. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-271/2017-2 od 30. studenog 2017. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-271/2017-2 od 30. studenog 2017. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je predniku tuženika Tisak d.d. isplatiti tužiteljici na ime izgubljene zarade u razdoblju od nezakonitog prestanka radnog odnosa do vraćanja tužiteljice na posao pojedinačne mjesečne iznose sa zateznim kamatama tekućim na te iznose kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime regresa za godišnji odmor pojedinačne iznose sa zateznim kamatama tekućim na te iznose kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke prvostupanjske presude, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 21.125,00 kuna sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 8. lipnja 2017. do isplate. Pod točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica pod točkom I. tražila utvrđenje da nije dopušten otkaz Ugovora o radu od 1. kolovoza 2002. te da se poništava Odluka o redovitom otkazu zbog osobno uvjetovanih razloga od 11. kolovoza 2010. kojom je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme i kojim je pod točkom II. tužiteljica tražila vraćanje na posao na radno mjesto referent u pisarnici u Sektoru korporacijskih funkcija odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto. Pod točkom V. izreke odbijen je i alternativni tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica pod točkom I. tražila utvrđenje nedopuštenim otkaz Ugovora o radu od 1. kolovoza 2002. te da se poništava Odluka o redovitom otkazu zbog osobno uvjetovanih razloga od 11. kolovoza 2010. u dijelu kojim se određuje da tužiteljici pripada pravo na otpremninu u iznosu od 30.549,56 kuna i kojim je pod točkom II. tužiteljica tražila da joj tuženik na ime otpremnine isplatiti iznos od 82.333,32 kuna sa zateznom kamatom od dana dospijeća do isplate i kojim je pod točkom III. tužiteljica tražila da joj tuženik isplati iznos od 2.500,00 kuna temeljem članka 12. Dodatka kolektivnom ugovoru sa zateznom kamatom od 2. srpnja 2003. do isplate i kojim je pod točkom IV. tužiteljica tražila da joj tuženik naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem žalba tužiteljice djelomično je uvažena, a djelomično je odbijena kao neosnovana, žalba tuženika je uvažena, te je prvostupanjska presuda pod alinejom 1. potvrđena u točki IV. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu tužiteljici od 11. kolovoza 2010. i zahtjev za vraćanje na radno mjesto referent u pisarnici ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, u točki V./I izreke i to u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da nije dopušten otkaz ugovora o radu tužiteljici od 11. kolovoza 2010., u točki V./III. kojom je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 2.500,00 kuna temeljem čl. 12. Dodatka kolektivnom ugovoru sa zateznom kamatom od 2. srpnja 2003. do isplate, pod alinejom 2. prvostupanjska presuda je preinačena u točki I. i II. izreke presude kojom je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati izgubljenu zaradu, regres, božićnicu i uskrsnicu i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a pod alinejom 3. je ukinuta prvostupanjska presuda u točki V./I. izreke i to u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi poništenja odluke o pravu tužiteljice na otpremninu u iznosu od 30.549,56 kuna i u točki V./II. kojom je odbijen tužbeni zahtjev radi ispla te otpremnine u iznosu od 82.333,32 kuna sa zateznom kamatom od dana dospijeća do isplate i u odluci o parničnom trošku (točka III. izreke i točka V./IV.) i u tom ukinutom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužiteljica je podnijela reviziju zbog svih zakonom propisanih razloga ne navodeći pobliže koji su to zakonski razlozi. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku presudu i rješenje i djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu, a dijelom ukinuti prvostupanjsku presudu i rješenje, a podredno preinačiti presudu i rješenje drugostupanjskog i prvostupanjskog suda tako da sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužiteljice djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14

- dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U većem dijelu revizijskih navoda revizija tužiteljice se iscrpljuje u iznošenju obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude te u reproduciranju iskaza svjedoka i vještaka. U odnosu na navode kojima tužiteljica zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da je kod tuženika postojalo drugo radno mjesto na koje ju je tuženik mogao rasporediti te osporava činjenicu da je zahtjev za davanje suglasnosti radničkog vijeća poslodavac dostavio pravovremeno, valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP -a nije dopušteno podnijeti reviziju zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tužiteljice nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji.

8. Tužiteljici valja ukazati i da u reviziji pogrešno polazi od zaključka da je sud u pobijanoj presudi naveo da je tužiteljica utvrđena tehnološkim viškom, jer to ne proizlazi iz pobijane presude s obzirom na to da je drugostupanjski sud naveo da je u vrijeme donošenja otkaza tužiteljici kod tuženika postojao tehnološki višak zbog čega je mnogim radnicima otkazan ugovor o radu, a nije naveo da je tužiteljica proglašena tehnološkim viškom (zadnji odlomak na stranici 9. drugostupanjske presude).

9. U dijelu u kojem tužiteljica osporava nalaz i mišljenje vještaka dr. Damira Vodopivca (specijalista zaštite na radu) zbog toga što taj vještak nije pregledao tužiteljicu nego je svoj nalaz i mišljenje dao na temelju dokumentacije u spisu te se tužiteljica pozvala na drugačiji nalaz i mišljenje drugog vještaka (psihijatrijske struke dr. LV), tužiteljici valja odgovoriti da je drugostupanjski sud dao argumentirano obrazloženje kada je otklonio potrebu za provođenje medicinskog vještačenja s obzirom na to da o tome postoji li kod radnika profesionalna ili opća nesposobnost za rad odlučuje nadležno tijelo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koje je o tome odlučilo te da to rješenje obvezuje sud, a taj zaključak suda (da je sud vezan rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o postojanju profesionalne nesposobnosti za rad) tužiteljica nije osporila niti je dovodila u pitanje.

10. Iz revizijskih navoda tužiteljice dalo bi se zaključiti da tužiteljica sadržajno ističe počinjenje bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, međutim suprotno tvrdnji revidentice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Naime, drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o otkazu ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga, vraćanje na radno mjesto ili drugo odgovarajuće radno mjesto te isplata naknade plaće, otpremnine i drugih materijalnih davanja.

12. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je tužiteljica radila kod prednika tuženika (Tisak d.d.) na poslovima prodavačice u kiosku,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) Klasa:

141-02/09-01, Ur. broj: 341-25-05/3-09-098422 od 22. listopada 2009. utvrđeno da se tužiteljici zbog bolesti priznaje profesionalna nesposobnost za rad i pravo na invalidsku mirovinu počevši od 12. listopada 2009.,

- da je prednik tuženika 11. kolovoza 2010. donio odluku o redovnom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog osobno uvjetovanih razloga,

- da je radničko vijeće dalo suglasnost za otkaz ugovora o radu,

- da tuženik nije mogao tužiteljici ponuditi ugovor o radu za poslove koji odgovaraju njenoj preostaloj radnoj sposobnosti.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi su zaključili da je otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09, dalje: ZR) dopušten, jer je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, a tužiteljica, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala postojanje drugog slobodnog radnog mjesta kod tuženika na kojem je mogla raditi prema čl. 78. ZR-a.

14. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade u skladu s čl. 103. st. 1. ZR-a jer je tužiteljica umirovljena isključivo zbog posljedica događaja na radnom mjestu pa smatra da ima pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade od dana prestanka radnog odnosa 11. studenog 2010. do prosinca 2016., a u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora smatra da joj pripada i pravo na regres, uskrsnicu i božićnicu, dok je zahtjev za isplatu otpremnine odbio.

15. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev za isplatu plaće, jer smatra da tužiteljica isplatu tog iznosa temelji na činjenici nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, što proizlazi i iz samog tužbenog zahtjeva pa kako nije utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nedopušten, tužiteljica nema pravo na naknadu plaće prema čl. 87. st. 3. ZR-a. Iz istog razloga smatra neosnovanim i zahtjev za isplatu razlike naknade plaće i mirovine koju prima te zahtjev za isplatu božićnice, regresa i uskrsnice prema Kolektivnom ugovoru tuženika, jer su te naknade vezane za radni odnos pa je u tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

16. Nadalje, drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine i u tom dijelu kao i u pogledu odluke o parničnom trošku je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

17. Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 2. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), dok je stavkom 2. istog članka propisano da je poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

18. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova kojima je ovaj sud vezan proizlazi da tužiteljica nije dokazala postojanje drugih odgovarajućih poslova koje joj je tuženik mogao ponuditi s obzirom na njezino zdravstveno stanje i ograničenja koja proizlaze iz rješenja HZMO-a od 22. listopada 2009.

19. Pri tome valja reći da tuženik nije dužan dokazivati negativnu činjenicu tj. da ne može zaposliti radnika na drugim poslovima, već je teret dokaza u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZR-a na tužiteljici koja je dužna dokazati koje je to poslove tuženik mogao ponuditi tužiteljici, koji odgovaraju njezinoj zdravstvenoj sposobnosti (tako i u Revr 1553/2016-2 od 7. svibnja 2019. i dr.). U ovom konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala koje joj je to druge poslove tuženik mogao ponuditi s obzirom na njezino zdravstveno stanje.

20. Budući da tužiteljica to nije dokazala, tuženik nije povrijedio odredbu čl. 107. st. 2. ZR-a. Nadalje, odredbom čl. 107. st. 4. ZR-a propisano je da je poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

21. Odredbom čl. 78. st. 1. ZR propisano je da ako ovlašteno tijelo utvrdi da kod radnika postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje tog tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje poslova za koje je on sposoban, koji što je više moguće moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio. Stavkom 2. istog članka propisano je da je radi osiguranja takvih poslova poslodavac dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika, izmijeniti raspored radnog vremena, odnosno poduzeti sve što je u njegovoj moći da radniku iz stavka 1. ovoga članka osigura odgovarajuće poslove.

22. Budući da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužiteljica zbog svog zdravstvenog stanja više nije mogla raditi na poslovima prodavača te da je u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužiteljici tuženik zbog nastanka tehnološkog viška otkazivao ugovore o radu i nizu drugih radnika kao i da je radničko vijeće dalo suglasnost za otkaz tužiteljici, a tužiteljica nije dokazala niti koji su to poslovi za koje ju je tuženik mogao obrazovati ili osposobiti što je prema revizijskim tvrdnjama tužiteljice poslodavac propustio učiniti, neosnovani su revizijski navodi o tome da je poslodavac propustio postupiti po čl. 78. ZR-a.

23. S obzirom na to da isplata plaće i ostalih materijalnih davanja koja proizlaze iz Kolektivnog ugovora ovise o postojanju radnog odnosa kao što to pravilno navodi drugostupanjski sud, pravilna je i odluka drugostupanjskog suda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu tih davanja.

24. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

25. Tužiteljica je podnijela reviziju i protiv drugostupanjskog rješenja kojim je prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom trošku i u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Međutim, rješenje kojim je presuda ukinuta te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje nije odluka kojom se postupak pravomoćno završava (čl. 400. st. 1. ZPP) pa protiv nje nije dopuštena revizija, zbog čega je, na temelju čl. 392. st. 1. i 5. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil