Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4170/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Guljašu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Borisa Guljaša i Ranka Lamze u Osijeku, protiv tuženika ŽG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Gordani Muraji, odvjetnici u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-235/2024-13 od 10. srpnja 2024. godine, dana 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-235/2024-13 od 10. srpnja 2024. godine u t. II. izreke te u dijelu t. IV. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka preko iznosa od 923,26 eura.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-235/2024- 13 od 10. srpnja 2024. godine u dijelu t. IV. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 689,37 eura i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 689,37 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove drugostupanjske odluke pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju prvostupanjskog suda poslovni broj PI-306/2023-3 od 10. studenog 2023. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 4.437,92 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. srpnja 2019. pa do isplate (točka I. izreke). Istom presudom ukinut je navedeni platni nalog u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti iznos od 3.318,07 eura, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan . Ujedno je ukinut i dio platnog naloga kojim je tuženiku naloženo naknaditi trošak postupka (točka II. izreke). Također, tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 233,89 eura (točka III. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadu daljnjih troškova postupka u iznosu od 1.261,96 eura odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

2.1. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj, pobija t. II. i IV. izreke i to zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima. Također zahtijeva naknadu troška žalbenog postupka.

2.2. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu odvjetničke nagrade i troškova za pružene pravne usluge. Naime, tužitelj je, kao odvjetnik i privremeni preuzimatelj odvjetničkog ureda odvjetnice Dubravke Pešo zastupao tuženika u upravnom postupku pred Uredom državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, u upravnom sporu pred Upravnim sudom u Osijeku te u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava. Budući da tuženik nije podmirio račun za pružene odvjetničke usluge, tužitelj je pokrenuo ovaj postupak radi isplate iznosa od 7.755,99 eura.

5. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj, kao privremeni preuzimatelj odvjetničkog ureda odvjetnice Dubravke

Pešo preuzeo i zastupanje tuženika,

- da je zastupao tuženika u upravnom postupku pred Uredom državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, [broj], u upravnom sporu pred Upravnim sudom u Osijeku poslovni broj Usl-1437/2018 te u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava,

- da je za obavljene odvjetničke usluge sastavio troškovnik od 9. srpnja 2019. i zatražio naknadu prema važećoj Tarifi.

6.2. U odnosu na upravni spor tužitelj potražuje nagradu za sastav tužbe od 26. studenoga 2018., zastupanje na raspravi održanoj 31. siječnja 2019. te sastav žalbe na presudu od 8. srpnja 2019.

6.3. U odnosu na upravni postupak potražuje nagradu za sastav odgovora na žalbu, više podnesaka i požurnica, zastupanje na raspravama održanim 11. rujna 2013. i 26. studenoga 2018., uvid u spis predmeta, dopise upućene Veleposlanstvu SAD -a, tadašnjem predsjedniku SAD-a i županu Osječko-baranjske županije kao i za sastav zahtjeva upućenog Europskom sudu za ljudska prava.

7.1. Prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev te je tužitelju priznao pravo na naknadu za one radnje za koje je utvrđeno da ih je doista obavio i za koje mu prema važećoj Tarifi pripada pravo na nagradu. Primjenom odredaba čl. 18. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" br. 9/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11., 126/21.), čl. 9. st. 1. te čl. 763. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO), tužbeni zahtjev ocijenjen je osnovanim u iznosu od 4.437,92 eura.

7.2. S druge strane, sud je odbio zahtjev za naknadu nagrade za sastav odgovora na žalbu u upravnom postupku, ocijenivši da Tarifa ne predviđa pravo na posebnu nagradu za tu radnju. Nadalje, nisu priznati troškovi pojedinih požurnica, zahtjeva i dopisa za koje u spisu nije pronađen dokaz da su sastavljeni ili upućeni. Nije prihvaćen ni zahtjev za naknadu troškova uvida u spis jer ta radnja nije dokazana odgovarajućim materijalnim dokazima.

7.3. Također, odbijen je zahtjev za naknadu troška zastupanja na raspravi održanoj 11. rujna 2013., budući da je tužitelj toj raspravi pristupio temeljem zamjeničke punomoći odvjetnice Dubravke Glavan pa je, prema stajalištu prvostupanjskog suda, naknadu za tu radnju trebao zahtijevati od odvjetnice koja ga je angažirala.

8.1. Tužitelj u žalbi osporava pravilnost takvog zaključka. Smatra da mu za sastav odgovora na žalbu u upravnom postupku pripada pravo na nagradu temeljem Tbr. 20. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14. - dalje: Tarifa/14). Nadalje ističe da ima pravo na naknadu za dopise upućene Veleposlanstvu SAD-a i tadašnjem predsjedniku SAD-a, pozivajući se na Tbr. 33. Tarife/14.

8.2. U odnosu na trošak uvida u spis navodi da je predložio saslušanje svjedokinje koja je zajedno s njim obavljala navedenu radnju, ali da prvostupanjski sud nije proveo taj dokaz niti je obrazložio razloge odbijanja dokaznog prijedloga.

8.3. Također tvrdi da prigovor tuženika s lista 60 spisa izjavljen protiv rješenja o izdavanju platnog naloga nije bio pravodoban te da sud nije dao dostatne razloge o tome na temelju čega je utvrdio suprotno. Konačno, smatra da je odluka o troškovima postupka nepravilna jer nije uzet u obzir njegov uspjeh u dokazivanju osnove tužbenog zahtjeva.

9.1. Naime, u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu od 3. veljače 2015. godine, valja imati u vidu da ni samo postojanje tarifne odredbe ne pretpostavlja obvezu stranke da plati svaku radnju koju je odvjetnik poduzeo. Tarifa određuje visinu nagrade za radnje koje su opravdano i u interesu stranke poduzete u okviru zastupanja, ali ne isključuje ovlast suda da u svakom konkretnom slučaju ispita jesu li pojedine usluge doista obavljene u interesu stranke te jesu li bile potrebne za zaštitu njegovih prava i interesa.

9.2. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu za sastav odgovora na žalbu u upravnom postupku. Iako je takav podnesak procesno dopušten, iz stanja spisa ne proizlazi da je njegovo podnošenje bilo nužno radi zaštite prava tuženika niti da je imalo bilo kakav utjecaj na ishod upravnog postupka. Stoga sama činjenica da je odgovor na žalbu sastavljen ne predstavlja dostatnu osnovu za zaključak da tuženik snosi obvezu plaćanja odvjetničke nagrade za tu radnju.

9.3. Dodatno, ustaljena sudska praksa u pogledu naknade troškova odgovora na žalbu polazi od stajališta da se ne radi o radnji koja je u pravilu odlučna za rješavanje stvari. Iako se navedena praksa odnosi na odlučivanje o troškovima postupka između stranaka, ona ipak potvrđuje da odgovor na žalbu nije radnja čija se nužnost i opravdanost pretpostavlja, već je te okolnosti potrebno ocijeniti u odnosu na konkretni slučaj. Budući da tužitelj u postupku nije dokazao zašto bi sastav odgovora na žalbu u konkretnom slučaju predstavljao potrebnu i opravdanu radnju za koju bi tuženik bio dužan platiti nagradu, zahtjev tužitelja je u tom dijelu neosnovan.

10.1. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu nagrade za sastav pisama odnosno dopisa upućenih Veleposlanstvu Sjedinjenih Američkih Država i tadašnjem predsjedniku BG, valja istaknuti da sama činjenica što su preslike tih dopisa navodno dostavljene tuženikovoj drugoj punomoćnici, odvjetnici koju je tužitelj u relevantnom razdoblju privremeno zamjenjivao kao privremeni preuzimatelj njezina odvjetničkog ureda, ne predstavlja dokaz da su predmetni dopisi doista upućeni i dostavljeni adresatima na koje glase.

10.2. Naime, dostava preslike dopisa trećoj osobi ne dokazuje ni njegovo slanje ni njegov primitak od strane naznačenog adresata. Za takav zaključak bilo bi potrebno raspolagati odgovarajućim dokazima o otpremi, poput poštanskih potvrda, potvrda o zaprimanju pošiljke, dostavnica ili drugim dokazima o plaćenoj poštarini, a iz kojih bi proizlazilo da su dopisi zaista poslani adresatima kojima su bili namijenjeni. Izostanak takvih dokaza dodatno potvrđuje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao osnovanost predmetnog dijela svog potraživanja.

10.3. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao da je navedena odvjetnička usluga uopće izvršena, niti da mu je u vezi s njom nastao trošak za koji potražuje naknadu. Teret dokazivanja činjenica na kojima temelji svoj zahtjev bio je na tužitelju, a on taj teret nije ispunio.

11.1. Vezano uz zahtjev za naknadu troška uvida u spis predmeta te putnih troškova u Zagreb, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ni u odnosu na njih nije dokazao osnovanost svog potraživanja.

11.2. Prije svega, činjenica postojanja i visine navedenih troškova ne dokazuje se iskazima svjedoka, pa ni osobe koja je s tužiteljem profesionalno surađivala, već prvenstveno materijalnim dokazima iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da su predmetne radnje doista poduzete te da su u vezi s njima nastali konkretni izdaci. Stoga eventualni iskaz svjedoka ne može nadomjestiti izostanak objektivnih dokaza o nastanku troška.

12.1. U tom smislu, iako prvostupanjski sud nije posebno obrazložio odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanje predložene svjedokinje, navedeni propust nije bio od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke. Naime, ni provođenjem tog dokaza ne bi se mogla dokazati odlučna činjenica da je tužitelj stvarno imao troškove koje potražuje. Postojanje putnih troškova poduzetih radi uvida u spis predmeta dokazuje se odgovarajućom dokumentacijom, kao što su računi, putni nalozi, potvrde o plaćenim troškovima, evidencije poduzetih radnji i sl.

12.2. Osobito se trošak putovanja u Zagreb ne može dokazivati isključivo iskazom svjedoka, već dokazima iz kojih bi proizlazilo da je putovanje doista poduzeto radi obavljanja poslova za tuženika te da je tužitelju tom prilikom nastao konkretan izdatak. No tužitelj tijekom postupka nije pružio niti predložio odgovarajuće dokaze na temelju kojih bi se moglo sa sigurnošću utvrditi da su mu nastali troškovi koje potražuje.

13.1. Nije sporno da odvjetnik, kao nalogoprimac, ima pravo na nagradu za pružene pravne usluge i naknadu troškova nastalih prilikom izvršavanja naloga. Međutim, to pravo pretpostavlja da je odvjetnik dokazao kako su pojedine radnje doista poduzete te da su mu u vezi s njima nastali troškovi čiju naknadu potražuje.

13.2. Punomoć predstavlja poseban oblik ugovora o nalogu. Sukladno čl. 763. st. 1. ZOO, nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama i u interesu nalogodavca, dok prema st. 2. iste odredbe ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi odnosa stranaka. Međutim, pravo na naknadu pretpostavlja dokaz da je nalog doista izvršen te da su radnje za koje se traži naknada stvarno poduzete.

13.3. Pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a u vezi s čl. 8. ZPP nalažu da sud uzme nedokazanom onu činjenicu za koju stranka koja se na nju poziva nije pružila odgovarajuće dokazne prijedloge i dokazna sredstva. U skladu s načelom idem est non esse aut non probari (jednako je ne postojati i ne biti dokazano), teret dokazivanja u ovom je postupku bio na tužitelju. Stoga je upravo tužitelj bio dužan dokazati da je za tuženika poduzimao radnje navedene u troškovniku te da mu je po toj osnovi nastalo pravo na naknadu zatraženih iznosa. Budući da to nije učinio, pravilno je prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev u tom dijelu kao neosnovan. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u t. I. izreke.

14. Također, žalbeni navodi kojima tužitelj po prvi put problematizira pravodobnost tuženikovog prigovora na rješenje o izdavanju platnog naloga predstavljaju nedopuštene novote. Kako navedenu okolnost nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka, istu ne može prvi put iznositi tek u žalbi, sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP- a.

15.1. Međutim, osnovano tužitelj ukazuje u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio uspjeh stranaka u sporu. Naime u konkretnom slučaju, tužitelj je djelomično uspio u sporu, pa je sud prvog stupnja, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, trebao omjer uspjeha u parnici utvrditi vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tuženik je u parnici osporavao osnovu tužiteljeva zahtjeva u čemu nije uspio tako da je tužitelj u odnosu na dokazivanje osnove svog zahtjeva uspio u potpunosti.

15.2. U konkretnom slučaju dakle, tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom svoga zahtjeva dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 57 %. To nadalje znači da je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 78,5 % (100 % osnova zahtjeva + 57 % visina podijeljeno sa 2), što, s druge strane, znači da je tuženik u parnici uspio u omjeru od 21,5 %. Kada se, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP, od postotka uspjeha tužitelja (78,5 %) kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u postupku, oduzme postotak uspjeha tuženika (21,5 %) kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u parnici, proizlazi da je tuženik dužan nadoknaditi 57 % troškova koji su priznati tužitelju.

15.3. Kako je tužitelj priznat ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.619,75 eura, a pripada mu 57 % od ukupno zatraženog troška, tužitelju je trebalo priznati trošak u iznosu od 923,26 eura. Budući da je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 233,89 eura (t. III. izreke pobijane odluke), valjalo je primjenom čl. 373. t. 3. ZPP preinačiti t. IV. izreke te naložiti tuženiku plaćanje daljnjeg iznosa od 689,37 eura (923,26 eura – 233,89 eura), slijedom čega je odlučeno kao u t. II. izreke

16. S obzirom na to da žalba tužitelja nije osnovana u dijelu koji se tiče glavne stvari, primjenom čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbija se zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 16. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić